Puče kundak a ne kičma

Datum objave: četvrtak, mart 21, 2019
Veličina slova: A- A+
 DUŠAN NINKOVIĆ: prošao kroz pakao jame Bikuše
DUŠAN NINKOVIĆ

Već sutradan, nakon prvih ustaničkih pušaka ispaljenih 27. jula 1941. godine u Crnom Lugu, iz Livna se uputila ustaška kaznena ekspedicija da nauči pameti drznike koji ne haju za silu i oružje Nezavisne države Hrvatske, koji ne zarezuju poglavnikove naredbe o vraćanju oružja i vojne opreme.

Ustanici su se nadali odmazdi i ustašama pripremili lijep doček. Nakon višesatne borbe ustanici su zaplijenili jedan autobus kojim su se ustaše dovezle, a bez limuzine je ostao i logornik Urumović koji ih je predvodio. Sa više ranjenih i bez desetak koji su zauvijek ostali na bojnom polju kaznena ekspedicija je pobjegla natrag put Čelebića i Livna, čvrsto riješena da odmah pristupi ostvarenju paklenog plana predviđenog za Ilindan.

Bježeći sa bojišta ustaše su u bijesu i očajanju pucale na sve što je srpsko, a usput su zarobile čobanina Dušana Ninkovića iz Grkovaca koji je ujedno i prvi uhapšeni od blizu sto dvadeset muškaraca, poglavito iz Čelebića, koje su tog dana zarobili i zatvorili u čelebićku školu i sjutradan popodne pobacali u jamu Bikušu.

Među onima koji su sve to preživjeli, koji su dočekali da i danas, poslije pola vijeka, kazuju i svjedoče kako je bilo, je i Dušan Ninković. Njegovo kazivanje je zabilježio Nikola Ivanović, novinar iz Titograda:

„Rat i 6. april 1941. godine dočekao sam kao nadničar u Beogradu. Prije bombardovanja radio sam svega trideset i četiri dana pri akcionarskom društvu ‘Švard i Trenk’. Zaposlio se bio kod nekog Čeha Kaline.

Šestoga aprila bijaše Uskrs. Po zori, eto aviona. Jedan moj Krajišnik zbori da su to naši, prave manevre. Jes’ đavola naši — zasuše grad bombama. Prvo nekakvim malim, baš kao mlin kaveni, pa čim udari o zemlju plane. Namah grad postade buktinja. Onda počeše da gruvaju teške bombe…

Bjež’ ja odatle put Bosne glavom bez obzira, bez igdje ičega. Osamnaest dana i osamnaest noći sam tumarao, zaobilazio puteve i raskrsnice, izbjegavao naselja i gradove, izbjegavao mostove i sigurne gazove dok se nijesam dokopao Glamoča i planine Staretine. Sve pješke, naravno…

Kad planu ustanak prvoga dana rastjerasmo ustaše iz moga sela Grkovaca. Sjutradan eto njih ponovo od Livna u jednom autobusu i dva kamiona, a pred njima zloglasni Dragan Urumović u limuzini. Presjekoše put Ždralovac — Pržine. Otvori se borba. Grmi nekoliko sati, pa ustaše nadadoše da bježe. Ostadoše im izginuli, ostade autobus i Urumovićeva limuzina.

Ja bio bez oružja, čuvao stoku i nijesam se mnogo ni sklanjao — nijesam nikome dužan, šta imam da bježim. Ne misle ustaše tako, no cijev među plećke kao da sam im najveći krvnik pa sa mnom u Čelebić.

U Čelebiću se više od ostalih pita Filip Hrga. Breči i prijeti, sve da pokolje i ognjem da sprži. Doturiše me njemu u ruke i vele da sam opasni četnik.

Pravo zboreći ja tada nijesam ni znao šta je to četnik. Čuo sam, čini mi se, kao dijete za četnike i četovanje Koste Pećanca, ali ubrao da je to nešto što valja, da su to neki koji se bore za pravdu i slobodu.

Pogleda me Hrga mrko poprijeko pa mignu na neke svoje da me malo premlate. Kako on okom tako oni skokom. Oboriše me na pod potrbuške pa navališe nogama, tojagama, kundacima — čim stižu, biju nemilice i ne gledaju kudije udaraju:

— Aoh, prebih pušku! — zavapi jedan.

— Ne mari, neće pušaka faliti u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, samo udri gada srpskoga da zapamti četnikovanje i kad je oružje digao na ustašku vlast — tješi ga Hrga.

Puče kundak, ali mi kičma svejedno ostade čitava. Kad se umoriše, isprebijana i krvava me ispraviše na nekakvu klupu i počeše da ispituju: koliko ima četnika prema Bosanskom Grahovu, ko ih vodi, kako su naoružani, jesu li sve mještani ili ih ima i sa strane…

Zborim ja da ih ima na hiljade, da su do zuba naoružani, da ih vode oficiri iz Banjaluke i Srbije… Kako spomenuh Srbiju, a oni ponovo kidisaše da me tuku i izmišljaju muke svakojake. Zapomažem ja i pravdam se da nijesam ništa kriv…

— Pa što si onda bježao od nas kad nijesi ništa kriv, kopile srpsko? — sikće jedan od onih koji su me hvatali.

— Pa rekli su da vi koljete sve što je srpsko — odgovaram ja.

— I nijesu slagali, koljemo nego šta, da istrijebimo taj pogani soj — breknu onaj.

U neko doba me odvedoše i zatvoriše u školu. Onda počeše da dogone seljane — sve muško od petnaest-šesnaest godina pa do starca. I sve naizmjenice ulaze po nekolicina da nas tuku i kundače. Ostrvili se posebno na Boža Petrovića, jednu ljudinu, visoku i plećatu — kao brdo, a ponosan pa im zapeo za oko.

Kad mu dojadi kundačenje, Božo zgrabi za pušku i ko zna kako bi sve bilo da onaj drugi ne potegnu pištolj i zgodi ga pravo u slepoočnicu. Ciknu lobanja kao staklenica…

Sjutradan popodne počeše da nas vežu. Prvo ruke na leđa pa onda sve po dvojicu jednog za drugog. Veže nas Marko Debeljak, komšija koji je prije rata bio žandar u Grkovcima, a sad se obreo dželat. Veže žicom i priteže krvnički.

Kad nas povezaše, postrojiše nas po dvojicu u četiri grupe i onda nam ispod povezanih mišica sa jedne i druge strane provukoše debele konope kako bi sigurno mogli kontrolisati da ko ne pobjegne.

Okolo se okupila velika masa ustaša i civila Hrvata, naših komšija. Svi pod oružjem, seire i smiju nam se u lice. Krenuše nas uz brdo prema planini. Dvojica naprijed uzeli i zametnuli krajeve konopa preko ramena, zvone klepkama i pjevaju:

‘Visoko je Trebević,

na njem sjedi Pavelić,

pije vino, peče janjce,

kolje Srbijance…’

Ja sam bio u drugoj grupi. Ispred mene korača vezan Ljubo Besara, ugledni trgovac i kafandžija iz Čelebića. Bio bogat i imućen čovjek, ali vazda spreman da pomogne čovjeku u nevolji i neprilici, naročito sirotinji. I nije ljude dijelio po kapama niti gledao ko je Srbin a ko Hrvat, pa ga stoga voljeli i jedni i drugi. Sad, međutim, naljegao drugi vakat i zaboravilo se dobročinstvo a zacarilo poganstvo.

Filip Hrga se primače Ljubi i pakosno prosikta:

— Nema, Ljubo, više srbovanja.

— Dosta sam vala i srbovao – odgovori mu Ljubo smireno, a na njega se istog časa sruči kiša udaraca i krv ga obli do opanaka…

Niko, naravno, više ne vjeruje u ustaška lažunjanja i priče da nas vode u Srbiju — svima kao dan jasno da će nas u jamu Bikušu. Većina se predala i jedva čeka da se sve to jednom završi i muke prekrate. Nekolicina Čelebićana nekako uspjeli da raskinu žice i nadadoše da bježe. Neke stigoše i ubiše, a dvojica-trojica umakoše kroz šiblje…

Nad jamom ipak poče očajnička borba za život spućenih ljudi. Naprijed nas za krajeve konopa nekolicina navlače nad crno grotlo jame a drugi nas sa leđa tiskaju u bezdan. Meni se odjednom sve smrklo i poželio sam samo da što prije skončam. Nijesam čekao da me oni gurnu nego sam trupačke sam skočio u jamu. Povukao sam za sobom još nekolicinu. Nijesam dugo letio, tresnuo sam i zaustavio se na nekakvoj polici. Dok mi se od strašnih bolova i uboja mutilo u glavi, sjećam se samo da mi je neko šapnuo da ćutim i povukao me u stranu u nekakvo udubljenje u kojemu je već bilo nekoliko onih koji su imali sreću da se zaustave na toj polici.

Ispod nas, dolje u dnu jame, čuju se jauci i zapomaganje. Ne znam koliko je bacanje trajalo i koliko ih se još zadržalo na polici na kojoj smo mi ostali. Iz polusvijesti me trgao tutanj kamenja i prasak bombi koje su krvnici počeli da ubacuju za nama. Trajalo je to sve dok u jami nije prestao i posljednji jauk…

Nikada nijesam saznao ko se i kako prvi izvukao iz jame i ko je gore na ivici jame za jedan grab svezao konop uz koji smo se svi kasnije izvukli i spasili…”

Poslije rata Dušan Ninković je jedno vrijeme radio u Bosanskom Grahovu na izdavanju ličnih karata i drugih ličnih dokumenata:

„Jednog dana dođe čovjek na šalter. Ja ga i ne zagledam, ali čim vidjeh slike prepoznah Antu Grizelja, jednog od koljača koji su nas gonili i bacali u jamu. Pribrah se, ipak, i ne reagovah odmah. Uzeh mu slike i ostala dokumenta među kojima je bio i karton sa biografijom, i kažem mu da dođe dan kasnije.

Evo njega po zori, prvi na šalteru. Pitam ga gdje je bio za vrijeme rata. On kao iz bukvara kazuje onako kako je napisao u kartonu da je rat proveo u selu Uništu na granici prema Dalmaciji i da nije pripadao neprijateljskim formacijama.

E tu više nijesam mogao izdržati. Breknem mu da ne laže i saspem u lice da je bio ustaša i da je učestvovao u masovnom ubijanju Srba u livanjskom kraju. Podsjetim ga i na jamu Bikušu…

Odmah je uhapšen i sproveden u Banjaluku. Tamo bilo suđenje. Svjedoci bili ja i još nekoliko Čelebićana. Ispostavilo se da je Ante Grizelj rat započeo kao ustaša od povjerenja, a završio ga kao partizan od povjerenja, da se pred kraj rata nekako prešaltovao iz ustaša u partizane i čak dogurao do nekog nižeg oficirskog čina!

Zbog toga što je bio ‘mlad i zaveden’ a ponajviše zato što su na sudu neki Srbi, njegove komšije, posvjedočili da je Grizelj najbolji omladinac u selu, dobio je samo deset godina zatvora…“

 

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top