Prvi put zajednički pomen za Srbe poklane u Potkozarju

Datum objave: petak, februar 12, 2016
Veličina slova: A- A+
Pomen stradalim Srbima u PotkozarjuFoto: SRNA
Pomen stradalim Srbima u Potkozarju   Foto: SRNA

U hramu Pokrova Presvete Bogorodice u Potkozarju danas su služeni liturgija i parastos povodom 74 godine od stravičnog pokolja nad više stotina srpskih civila, koje su ustaše počinile u potkozarskim selima Ivanjska (današnje Potkozarje) i Piskavica 1942. godine.

Obilježavanju dana stradanja Srba Potkozarja i Piskavice 1942. godine prisustvovali su ministri Milenko Savanović, Petar Đokić, Zoran Tegeltija, Dragan Lukač, narodni poslanici, te predstavnici grada Banjaluka i mnogobrojni mještani.

Pokolje u Piskavici i Ivanjskoj, partizanska vlast je prećutala, vjerovatno, da bi izbjegla susret sa istinom da su za partizanske diverzije kažnjavani samo Srbi, a ne i pripadnici druga dva naroda.

Zemni ostaci umorenih u Piskavici i Ivanjskoj nisu sakupljeni u zajedničku kosturnicu, već su uglavnom ostavljeni da počivaju po seoskim dvorištima, gdje su ih preživjeli, poslije pokolja sahranili. Nekima su potomci na tim mjestima podigli nadgrobne spomenike. Većina je, ipak, sahranjena u neobilježene masovne grobnice na seoskim grobljima.

Razlika između pokolja od 5. i 12. februara 1942. u Piskavici i Ivanjskoj i pokolja u Drakuliću, Motikama i Šargovcu, 7. februara, bila je u tome što je Drakulić akt programirane promjene demografske strukture u Banjaluci i okolini. Pripremljen je u saradnji s odredom Pavelićevog „tjelesnog zdruga“, koji ga je izveo pod rukovodstvom natporučnika Josipa Mislova i fra Tomislava Filipovića, pripadnika franjevačkog samostana Petrićevac kod Banjaluke, dok su pokolje od 5. i 12. februara 1942. godine izvršile domaće ustaše, kao odmazdu za partizanske diverzije na pruzi Banjaluka – Prijedor.

Naime, u dva navrata – 5. i 12. februara 1942. godine, ustaše, Srbima poznatih prezimena, Pezići, Tomići, Idžani, Kovačevići, Klečine iz sela Ivanjske prije polaska u pokolj u susjednu Piskavicu, kao pojačanje domaćim ustašama pozvale su domobranske i njemačke vojne jedinice i krenule u koljčki pohod na svoje komšije Srbe. Koljači su dolazili vozom do pomoćne željezničke stanice u Šušnjarici, na 32. kilometru od Banjaluke, koja je udaljena sedam kilometara od stanice u Ivanjskoj i pet kilometara od stanice u Piskavici, ili pješke preko brda.

Preživjeli Srbi kažu da su 5. februara čuli dolazak voza u Šušnjaricu i škripu vagona u toj stanici. Upravo do te stanice ustaše su redovno kontrolisale i čuvale željezničku prugu između Banjaluke i Prijedora. Dalje odatle, prema Prijedoru, partizani su skoro svake noći rušili prugu i tako onemogućavali željeznički saobraćaj između ta dva grada, koja su držale ustaše. Povremeno su ustaše i domobrani u većem broju obezbjeđivali tu prugu i popravke na njoj. Zato su Srbi, koji su 5. februara uočili dolazak voza i ustaša u Šušnjaricu, mislili da oni i toga jutra dolaze da čuvaju , ili poprave prugu. Nije niko pomišljao na masovna ubistva, niti se ko sklanjao pred ustašama, jer do tada nije bilo masovnih ubistava nevinog, mirnog seoskog stanovništva u tom kraju. Sklanjali su se samo odrasli muškarci. Tako su Srbi masovno stradali ne očekujući odmazdu.

Za vrijeme kratkih upada u selo ustaše su izvršile pokolje u piskavičkim zaseocima Đuđići, Šutilovići i Popovići, koji se nalaze s desne strane pruge iz pravca Banjaluke, kao i u Šušnjarima, Miloševićima, i ivanjskom zaseoku Milakovićima, koji se nalaze s lijeve strane. Svi zaseoci su blizu i pruge i međusobno. I svi su blizu željezničkim stanicama u Ivanjskoj i Piskavici.

Glavne, a često i jedine siledžije i koljači Srba u Piskavici bile su ustaše iz Ivanjske, u civilnim odijelima ali i u vojničkim uniformama. To su bili seljaci, katolici, koji su poznavali susjednu Piskavicu. Poznavali su sve domaćine u Piskavici i svu njihovu čeljad, njihove kuće, pomoćne prostorije, kotare, puteve, uvale, potoke i šumarke između kuća i oko njih. Tu su odrasli zajedno sa svojim komšijama Srbima. Te ustaše iz Ivanjske navodile su Nijemce, domobrane i ustaše sa strane na srpske kuće , kao što psi tragači navode lovce na divljač.

Prema kazivanju svjedoka, te ustaše su pretežno bili sredovječni ljudi koji su sa lakoćom klali dvogodišnju djecu.

Nekon rata ovaj zločin trebalo je da bude što prije zaboravljen. Mnoga tijela žrtava, nakon kopnjenja snijega, raznijele su životinje.

Kako je svojevremeno svjedočila Dara Milošević, koja je izgubila troje djece u stroju za strijeljanje, a preživjela, jer se u streljačkom stroju onesvijestila, na nepotpuni spisak stradalih dodala je po svom vjernom sjećanju i pamćenju još 11 imena koja do tada nisu bila zapisana. I upravo to je najteže breme potomaka koji nisu uspjeli da zapišu tačan broj poklanih predaka i sačuvaju od zaborava uspomenu na žrtve, među kojima su većina djeca.

Završni udarac koji su ustaše zadale ovim zaseocima 12. februara, na Sveta Tri Jerarha, ostavili su traga do današnjih dana, jer je većina ovih sela i danas slabo naseljena i gotovo opustjela.

Ostaje u obavezi onih koji nose prezimena ovih žrtava da utvrde da li je u ovom pokolju stradao 221 mještanin, 304 mještanina ili još više, kako navode razni nesistematizovani izvori. U svojoj knjizi Lazar Lukajić navodi 500 imena, ali se radi o stradalim do 1945.

Izvor: Radio Televizija Republike Srpske

Vezane vijesti:
Krvavi ustaški pir u Piskavici


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top