Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Proživljena tragedija i plutajuća nada

Datum objave: utorak, jun 1, 2010
Veličina slova: A- A+

Prođe tako još nekoliko uobičajenih dana. Možda baš i ne uobičajenih, ali ipak nema značajnijih događaja. Noći su isto tako uobičajene. A možda i nisu. Ipak mi, makar i šutke, od njih i u njima očekujemo velika događanja. Upravo one treba da budu presudne, da presijeku! Zato i jesmo u nekoj polusvjesnoj neodlučnosti – da li bdijeti i čekati ili spavati? Da, te noći, koje su ranije bile pune neizvjesnosti i zloslutnji, postaju i postale su noći nade, noći nadanja. To je neka, tko zna kako nadošla zamjena. Prije zamjena, nego promjena. Zamjena je nešto kao gotovo, svršen čin, a promjena je nešto šire, neodređenije – kao da može i ovako i onako. Ali, zamjena zloslutnje nadom u kojoj je smještena i radost – to je nešto posebno i to je nešto određeno, tu ne može biti ovako-onako! Sad samo moramo, htjeli-ne htjeli, dalje bdijeti, nemirno spavati i sačekati. Ne čekati, to je nešto dugo, nego sačekati. „Sačekati“, to je bolji, možda pravi izraz za osjećanje koje nas sve više prožima, koje je u nas već gotovo sjelo. To je izraz za ono – eto ga. Sačekaj i eto ga! Dakle, zamjena dolazi i samo sačekaj! Međutim, u svemu tome neizbrisiva je u nama, u istoj ravni sa tim „sačekaj“, i rizična suprotnost – samo još i preživi. Koliko god smo već nekako prihvatili i definirali ovo „sačekaj“, to dvojstvo u našoj stvarnoj poziciji ima istu šansu. E, zato se sa Poluma nisam trebao vratiti. Ja sam promjenom pozicije, svjesno ili nesvjesno, izvršio zamjenu, a jedino zamjena je sve. Ako je ne doživimo, nije nam potrebna. Zato taj teret pomenutog dvojstva mi rizično nosimo do njegovog razrješenja – van nas. To je teška lična drama svakoga od nas. To je naša višegodišnja, proživljena tragedija za čiji sretan završetak imamo samo nekakvu plutajuću nadu. A ta nada je sigurna još samo zato što ipak pluta. Te i takve naše zloslutne noći (bilo ih je preko hiljadu) valjda su naša sudbina. Tko zna do kada? Ovom razmišljanju neizbrisivo se nameće onih šezdesetak zloslutnih večeri proživljenih u Jasenovcu. Kažem zloslutnih večeri, ne noći. Večeri su bile namijenjene za kratko, uvijek jednako bespomoćno, zloslutno razmišljanje. Brzo se padalo u tako priželjkivani san poslije cjelodnevnog umora i teško podnošljive gladi. Tu se nije trebalo bdijeti u očekivanju, niti promjena, niti zamjena. Valjalo se prepustiti svakoj, pa i ovoj najdragocjenijoj mogućnosti odmora. Tu nije bilo dvojstva istog rizika – smrti i zamjene. Jedino što može doći bila je smrt, a ona u Jasenovcu ima niz nezamislivih nastupa. Da ne zaboravim spomenuti noći (zaboravio sam im točan broj), koje sam prespavao između dva sredovječna čovjeka, onih hladnih novembarskih dana 1942. godine. Vidjeli su da sam spavam umotan u krparu i čaršav i tako se smrzavam, pa mi predložiše da spavam sa njima. Da, ja sam nekad spavao sa dva čovjeka – jedan lijevo, drugi od mene desno – koji su doživjeli onaj jedini, loši dio rizičnog dvojstva koji smo tamo imali. Tko zna kako bi moje sjećanje na ondašnje stanje i osjećanje sad, u drugoj polovini avgusta 1944. godine, protumačio Frojd ili kakav njegov alijas? Možda je negdje na dnu moga mozga i nesvjesno prisutna svijest da sam ostao živ između dvojice koji su me među sebe pozvali, a oni su bez mene u smrt otišli. Da li ja upravo zbog toga tako, i nemirno i tjeskobno i sa zloslutnjom, stojim pred onim dvojstvom? Nema li tu podsvjesne svijesti koja mi se nameće i goni me da iskoristim sigurniji put do one famozne zamjene? Po toj logici, možda ima podsvjesne sličnosti. Sad u ovoj poziciji sestra mi je sa lijeve, a mama sa desne strane. Valjda je snažni poriv moje podsvijesti pokušao da se svi maknemo, promijenimo poziciju, napravimo zamjenu. Kad nije išlo, učinio sam to sam i osjetio svu blagodat zamjene u tri prespavane noći na Polumu. A onda se vratim opet ovdje – sestra lijevo, majka desno, a podsvijest, svjesna pozicije u kojoj se nalazimo, neumoljivo se nameće i zahtijeva neodložnu promjenu pozicije. Ispada da je zaista na mjesto onih, preko hiljadu zloslutnih noći koje su nas obuzimale donedavno, došla i čvrsto se smjestila po sadržaju drugačija noć. Nju je vremenom gradilo niz saznanja, dojmova, događanja i tko zna kakvih kombinacija. I ona ne nudi mnogo, ali daje rješenje, koje samo treba uzeti. Da, treba samo promijeniti poziciju i zamjena je gotova. Ali, sad se u nekome javlja ono ljudsko, iskonsko – hoću još! To ovaj put nikako ne može biti u meni. To je mamina kocka! Misli, ako nas zamjena zatekne u kući, pretpostavlja, žive, onda imamo od čega živjeti. Ako zamjenu uzimamo za promjenu pozicije, sve će nam propasti, sve će opljačkati, a možda i popaliti. Ona tako, svojim dobronamjernim razmišljanjem, stavlja na kocku naše živote umjesto ono sirotinje, koja se zove naše gospodarstvo. Zaključujem tako jer se to iskonsko osjećanje pojavilo i u meni i to onda kad sam, ne znam na osnovu čega, u jasenovačkom logoru, u magazinu robe umorenih, zaključivši da me, možda, ipak puštaju kući, rekao magacineru da mi umjesto kratkog zimskog kaputa dade dugački! Prije zaključka da postoji šansa da me puste, uzimao sam i, drhteći od straha i zime ujedno misleći da će tu završiti i moja odjeća, oblačio sam sve što mi je pružao. Zaboravio mi je taj jadnik dati gaće, ali nisam prigovarao. Valjda je to previdio jer mi je dao veliku, dugačku košulju. Eto, kad se šansa, koju smo čekali više od hiljadu dvije stotine noći, ponudila, netko je htio još! Tako je uz svakodnevne poslove prošao još jedan dan. Krave smo pustili u bašču. Otvorili smo ljesu da mogu u ogradu gdje je više trave. Bez nekog dogovora, i Zvonko je svoje krave pustio na guvno i ogradu. Ja presijecam nekakve deblje grane od srušene jabuke. Mama ode sa košarom i motikom da navadi krumpira. Kad se vraćala, priđe joj ispod đedovog oraha Luca, pa stadoše kod ljese. Vidim, Luca nešto maše rukama, a povremeno fertunom briše suze. Pravim se da to ne vidim, pa ne prilazim. Budući da je glavna misaona preokupacija posljednjih desetak dana njihov strah, ja to odmah, sa svom zluradošću, strpam u tu torbu. Dosadilo mi siječenje pa unosim drva u uvoz. Zatim idem da ponesem krumpir. Kao što je i red, pitam: „Teto Luco, što plačete“? Ona glasno odgovara: „E, moj Milane, govorin ti materi, otišla mi Šima i odnila dite. Otišli su sa Slavkon u Bjelovar. Tamo će on biti u službi i blizo oca. Najviše mi je ža’ diteta. Sad je i Slavkova mater sama. Mora pazit kuću, a šta će“. „Idi ti, Mili, nanesi nešto drva i u šupicu, nekako se vrijeme malo gura, da ne bi sutra kiša. Idem i ja, Luce, da ogulim krumpira pa da pristavim ručak“, prekida mama razgovor. Nosim ja drva, a mama u prolazu kaže da ćemo za ručak imati krumpjersku čorbu. „Imamo dosta skorupa, a i ti to voliš“, reče mi. „Ma, ja bih volio i nekakve placke ili palačinke“, odgovaram. „Dobro, viđet ću šta kaže Jovanka“, reče ona i ode u kuću.

 

< Napad na Končanicu                                    Sadržaj                          Katino iskustvo dramatično upozorava – bježite >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top