fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Priče iz Velikog rata: Dolazak u Solun

Evo sada i nas Srba!… Kao da je ovde zborno mesto nacija, pa su svi zapeli ubrzanim tempom da izgrade novi svet.Takav je bio Solun aprila meseca hiljadu devetsto šesnaeste godine.

Ljudi različitih uzrasta i čudnih izraza, svi preplanuli, unezvereni i užurbani, promicali su u raznim pravcima i dovikivali na mnogo jezika. Bili su tu mali Anamiti, sa okruglim šeširima i sitnim podrugljivim očima. Visoki Englezi sa kolonijalnim kaskama na glavi i večitom lulom. Zdepasti, ali okretni, Francuzi, raspoloženi uvek za prepirku i pesmu. Snažni Indusi, sa čalmom oko glave. Škotlanđani, u šarenim i kratkim suknjicama. Senegalci sa licem crnim kao noć. Neke kolonijalne trupe sa širokim čakširama, a još uz njih i razne protuve grčke, koje, zadivljene i zabezeknute, posmatraju zemaljsku silu. Bilo je čak i zarobljenih Bugara i Nemaca. Evo sada i nas Srba!… Kao da je ovde zborno mesto nacija, pa su svi zapeli ubrzanim tempom da izgrade novi svet.

Takav je bio Solun aprila meseca hiljadu devetsto šesnaeste godine.

Lađe su prilazile sa svih strana da nas prihvate. Kako smo stupili na obalu, zapahnuo nas topal talas. Francuzi nas očekivali i po grupama vodili u kupatilo, koje odjednom može da primi dve stotine vojnika.

Na drumu, posle kupanja, obrazovala se dugačka kolona. Okolo nas su kovitlali oblaci prašine, a sunce je žarilo u teme. Nigde drveta, nigde zaklona.

Išli smo ulicama Soluna gledajući zadivljeno u vile sa spuštenim kapcima, koje su skrivale pritajeni hlad. Tramvaji su zastajali. Grci nas posmatrali radoznalo, i pomalo čudeći se, kao da ne veruju da smo mi ona ista vojska čiji su izgladneli i podrpani delovi došli u Solun pre nekoliko meseci. Vojnici su maršovali u koloni dvojnih redova i oštar udar potkovanih cokula odjekivao je složno. Tek izvan varoši pošli smo „voljnim“ korakom.

Vazduh se pritajio. Iz zemlje drhće treptava jara. Na ljudima puna ratna sprema, i sa njih kaplju graške znoja. Mnoge od njih žulje cokule, te naramkuju… Nekad smo zavideli Nemcima na njihovoj spremi, dok su naši išli u iscepanim opancima i bosi. A sada imaju sve to, i još više. Ali na ovoj vrućini prilepio im se ranac za leđa, kao zažarena crepulja. Od zamora i nesnosne toplote svima se lice nekako oteglo, a oči postale izbečene, kao u riba izbačenih na vreo pesak. Pešaci već lakše idu. Ali artiljerci nabadaju zemlju, kao da gaze po blatu.

Dugo smo maršovali. Tek pred veče stigosmo u jedno malo selo, pokriveno debelim slojem prašine. Sa leve strane puta izdizala se blaga, široka padina i pukovi su okretali na tu stranu.

Nađosmo i mi svoje mesto. I do mraka ljudi podigoše šatore.

Opet je počeo logorski život, ali pod vrelim zracima sunca. Kako se ono pojavi iza brega, zatreperi jara, a oblaci prašine iza teških automobila razastiru se na sve strane.

Komandanti su izmišljali kojekakve poslove u bivaku. Ali badava, bilo je sve to dosadno. Vojnici nikako nisu mogli da shvate zašto ih sada teramo da previjaju telo napred i nazad.

Kapetan Dušan bunio se jednoga dana:

— Molim te, ostavi… Onaj moj Milisav celoga rata dizao lafet od dvesta kila, pa sad treba da mlatra rukama.

— Kipislcauf!… Sad smo gimnastičko društvo — veli Luka.

Potporučnik Toplica, koji je sad prvi put došao u naš puk, naže se prema Dragiši i tiho zapita:

— Reci mi, molim te, šta mu to znači ono „Kipi-sclauf“?

Dragiša se nasmeja.

— Jedva smo i mi doznali. Dok smo bili još u Srbiji, zarobe pešaci jednoga dana nekoliko Nemaca. Dovedu ih u našu blizinu. Među Nemce umeša se i njegov posilni Isajlo, koji po temperamentu liči mnogo na svoga gazdu. Isajlo, ili kako ga Luka zove iz milošte: Isak, Isa, zabio šajkaču na potiljak, a ruke stavio na leđa, zinuo i važno klima glavom, kao da razume ono što mu Nemci govore. Kada su zarobljenike odveli, pitamo ga u šali, o čemu su razgovarali. A Isak važno odgovori: „Kažu kipislcauf“. Niko od nas nije umeo da rastumači tu reč, te počesmo da mu se smejemo, i da ga diramo. Luka naročito. Otada kad god Isak nešto pogreši, Luka mu dobaci: E, moj kipislcauf“. Ili: dede ti, „kipislcauf“, dok mu to nije prešlo u naviku, i postalo uzrečica.

(Stevan Jakovljević, „Srpska trilogija“, Prosveta, Beograd, 1980.)
(Priče iz Velikog rata)

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti:

Prvi komandant srpske rečne flotile i srpske mornarice …

Kruševac–Solun–Marselj 1915. | Jadovno 1941.

Car Nikolaj slao Srbe da spasu otadžbinu | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: