Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Pontonskim mostom preko Dunava

Datum objave: četvrtak, jun 3, 2010
Veličina slova: A- A+

Izlazimo iz toplog vagona na hladni snijeg, a vlak odmah ode nekuda nazad. Magla je. Nekako je vlažno i hladno. Snijeg je okolo ugažen i prljav, ali ima ga manje nego u Šelju i Pečuhu. Stojimo tu na stanici, gužve nema, čekamo Stevu da se vrati iz ureda željezničke stanice. Uskoro dođoše sa njim dva željezničara. Prošetaše kraj nas i jedan ode natrag. Stevo pozva redare i kaže im da odrede još dvojicu i da sa Stanom i Ankom čekaju da željezničari utovare stvari iz kuhinje pa da svi skupa dođu za nama. Idu Željezničar i Stevo naprijed, a kolona se vuče za njima. Prošli smo više od kilometar, a onda izlazimo na put. Na putu je veliki promet. Ima kamiona i nekakvih polukamiona. U njima sjede ruski vojnici. Neki vuku topove, a neki u karoseriji voze topove sa više cijevi. Onda nailaze vojnici na konjima. Među njima se vide i konjske zaprege. Takva mješavina stalno prolazi u suprotnom pravcu od nas. Na nekim kamionima piše „ZA BERLIN“, a na drugima „ZA BEČ“! Gledamo ih. Neki vojnici nam mašu. I mi njima mašemo. Pješačimo pa nam nije zima, a zaboravismo da već dugo idemo pjehe. Sa jedne i druge strane puta sad vidimo izgorjelih kamiona, topova, tenkova, prevrnutih kola… Složeni su čitavi redovi sanduka različite veličine sa natpisima na ruskom. Vide se poredani topovi sa dugim cijevima, a ima i nekakvih velikih mitraljeza. Ima ih dosta i lijevo i desno od ceste – dokle god pogled seže. Oko njih su vojnici, a na više mjesta primjećuje se i dim iz zemlje. Valjda su to podzemni bunkeri, a u zemlji je i toplo (osobito ako se loži). Naša kolona se zaustavlja. Stiže nam i naša, nazovi, kuhinja. Voze je na dvoje taljige. Tu su pred nama, kraj mosta, nekakve kućice iz kojih se puši. Ulaze i izlaze vojnici. Iza tih kućica je Dunav. Širok je, velik i nekako smrknut u magli. Da, Dunav. A gdje je most? Onaj na Dravi vidjeli smo kilometar daleko, a ovdje, rekoše nam, postoji most na čamcima preko koga idu i tenkovi. Međutim, ne vidi se ništa. Pošto naši pogledi ne nađoše most u zraku, kad smo ih spustili, oni su ostali prikovani za nešto do tada nevidljivo. To je grdosija, to je kopno koje spaja dvije daleke obale moćne rijeke. Tako dugačak i tako širok, a ne vidiš ga dok nisi na njemu. On je praktično u ravnini i visini obale. Nema ni ograda sa strane – samo nekakav sivi rinzol od desetak centimetara visine i pola metra širine (pričvršćen za pod). Kad ga nagazimo, imamo ići pola sata do one druge strane. Stojimo i čekamo da prijeđemo Dunav, da ga prijeđemo pješice, po snijegu, po smrzavici, u januaru l945. godine, koji dan poslije srpske Nove godine. Čekamo red za prelaz. Stevo i željezničar su već podugo u onoj kućici kraj samog mosta. Sve više nam je hladno. Tancamo jer zebu noge, a i u prste duvamo. Nervozu unosi iščekivanje. Kad ćemo konačno na taj mnogo dugački most po kome stalno dolaze vozila sa one strane? Sva okolina smrdi od gasova koje ispuštaju razni kamioni i neka dugačka vozila na kojima voze tenkove.

Čim neko vozilo siđe sa mosta, motor mu zagrmi i stvori oblak smrdljivog dima prije nego što nestane, jureći u daljinu. Dolaze Stevo i željezničar i pomjeraju naše đake dalje od ceste. Pomjeriše i nas ostale. Zadržali su se tamo pri kraju. Nešto objašnjavaju, a onda ih evo do nas, koji stojimo u sredini. Stevo kaže da napravimo mjesta za nekakve kamione koji voze neku malu djecu. Djecu će, veli, tu istovariti jer vozila ne prelaze most u onom pravcu. Mi ćemo ovdje ostaviti svoje stvari. Stvari će nam sa više tagalja kasnije dovesti željezničar sa svojim ljudima. Mi moramo tu djecu, koja su u jadnom stanju, prenijeti preko mosta – da se spase od studeni i umiranja. Preko čeka vlak koji će povesti i nas i tu djecu za Suboticu. Rekli su nam da se tamo u vagonima loži. Stevo je rekao da su u tome vlaku još neki đaci koji nas tamo dva dana čekaju. Sa stvarima će ostati zadnja četvorica, te Stana i Anka. Oni će pomoći oko utovara stvari. Na mostu, sa one strane, čekat će ih redar i još dvojica naših. Dolaze tri kamiona. Sklanjaju se ovamo prema nama. Dva prođoše, a onaj treći stade baš pred nama. Digli su ceradu i spustiše onu poprečnu stranicu. Izađe nekoliko žena sa znakovima crvenog križa i dva muškarca. Isto se događa i kod onih kamiona što su stali bliže mostu. Stevo opet ode u onu službenu kućicu, a željezničar je nestao. Uskoro izađe van sa još jednim čovjekom i stadoše kod prvog kamiona. Poče dodavanje i iznošenje djece iz kamiona. S njima odmah odlaze na most. Na čelu je Stevo. I on nosi jedno dijete. Ode, ni ne okreće se, a ostali tako za njim. Ide to dosta brzo pa se naš red ili stroj naglo skraćuje. Poče dodavanje beba i iz kamiona pred nama. „Ajde, ajde, prilazite i nosite“, viče podebela žena sa kamiona i dodaje bebe jednom muškarcu. On ih prenosi dalje. Dobijem i ja svoju bebu. Sva je zamotana, ne vidim joj lice, osjetim da stenje, ne znam da li se proteže ili skvrčava, živa je. Požurim. Sustižem nosioca ispred mene i konačno stupam na most. Pod nogama se osjeća sitno kamenje i pijesak, izmiješan sa prljavim snijegom. Važno da se ne skliže. Sad vidim da je sa strane mosta, na stupčićima, zategnut debeo konopac. Nosim bebu bezbrižno, potpuno sigurno. Ovo je raj za razliku od onog čuda na Dravi. Dunav je mutan, ali nema velikih komada leda, santi, kao što je bilo ispod onog mosta. Jesu li mali Marjan i njegova mama imali priliku diviti se ovom prelazu preko velike rijeke uz grozno podsjećanje na Dravu, nikad nisam saznao. Ne okrećem se iako me zanima koliko sam daleko od polazne obale. Ova druga kao da se ne približava… Izdužila se kolona beba i njihovih malodobnih nosilaca u ovoj surovoj zimi i još sirovijoj situaciji. Ne vidi se ni Stevo. ni čelo kolone. Dolje nizvodno kraj je negdje u magli. Lijevo je zid od raznih vozila u kretanju, a naprijed kolona u magli. Magla krije željeni cilj – lijevu obalu Dunava. Na njoj nikad nisam bio, a, eto, sad, nalazeći se na sredini te ogromne, snažne rijeke, noseći nečiju bebu u naramku, priželjkujem na nju stupiti. Iz suprotnog pravca od nas, jedna za drugom preletiše dvije grupe aviona. Lete nisko. Naši su, razmišljam, čim odoše prema Beču. Ali, rađaju se i gadne misli – kako bi izgledalo da nalete njihovi? Razmišljanje se prekide kad sam ugledao službene kućice, iste onakve kakve sam vidio i na desnoj obali. Znači, kraj mosta je tu.

Sad se već vide i kuće. Gotovo iz svake debelo se dimi. To i za nas obećava neki topao kutak. Na prilazu mostu, pa sve dalje, pruža se dugačka kolona kamiona i drugih vozila. Neki imaju cerade, a neki nemaju pa se vidi da su do vrha natovareni. Sa ove nizvodne strane mosta na obali se vidi dosta velikih čamaca i velike gomile debelih dasaka i greda, koji su ofarbani istom bojom. Nešto niže vide se vagoni. Dugačka kompozicija vagona. Zaokupljen svim tim dojmovima, utiscima koji obećavaju nešto dobro za nas, i gledajući u sve što se vidi uz obalu nizvodno, nisam primijetio da sam na kraju mosta. Tu stoje dvije žene i usmjeravaju me desno. Rekoše da idem za ostalima, koji su ispred mene. Stižem tako do vagona gdje mi jedna žena (ima znak crvenog križa) uzima bebu i odnosi je do vagona. Bebu prihvata žena koja stoji u vagonu. Tamo desno vidim naše u grupi. Piju čaj i zovu me. Kazan sa čajem je u vagonu. Tu su šolje u nekakvim pletenim sanducima. U drugim sanducima je kruh. Dobijem šolju i komad kruha, a druga žena mi naspe čaj. Zadovoljan, pridružim se drugima. Gledamo kako ostali pristižu sa bebama i dolaze k nama. Odnekuda dođe i Stevo pa nam kaže da tu sačekamo stvari.

 

< Čekamo vlak za Baju                                                       Sadržaj                                                      Čekamo vlak za Suboticu >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top