Pomoćni logor Stupačinovo – Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: četvrtak, jun 22, 2017
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

jadovno_djuro_zatezalo_vDa bi zaokružili kompleks logora smrti Gospić, ustaše su, uz Jadovno, Slanu i Metajnu, početkom jula ustanovili i pomoćni logor Stupačinovo, nazvan po imenu sela kod Baških Oštarija, nedaleko od saobraćajnice Gospić – Karlobag. Prostor ovog logora je činila jedna ledina pod vedrim nebom, ograđena bodljikavom žicom visokom 4 metra. Njim je upravljao ustaški bojnik Ivan Devčić Pivac, zapovjednik logora Slana, a zamjenik mu je bio rimokatolički župnik iz Brušana Ivica Brkljačić.

Transporti i kolone iz Gospića i Ovčare, ili direktno sa željezničke stanice, dolazili su ovdje veoma lako. Inače prikriveno, mjesto ispod Velebita je postalo živa raskrsnica zla. Na samom prostoru logora i u njegovoj blizini nalazile su se bezdane jame: Badanj, Duliba, Bliznica, Kijevac, jama na Pločama i Vranzina jama.

Nedaleko od logora se nalazila i jedna veća štala, s dvije prostorije, u kojima je kratko vrijeme čekalo na red za smrt i po više desetine žrtava. Kako su jedni dovoženi, drugi su upućivani nad bezdane.

Stupačinovo je u stvari bio pomoćni logor koncentracionog logora Gospić i Jadovna. Njegovu lokaciju su uslovila dva bitna razloga: dobra saobraćajna veza s Gospićem i neposredna blizina jama nad kojima su vršene likvidacije, kako zatočenika koji su dolazili iz gospićke kaznionice ili direktno sa željezničke stanice, tako i onih koji su vraćani iz Slane prema Jadovnu.

Logor je imao stalno osiguranje od 60 do 80 ustaša, uglavnom Ličana i Dalmatinaca. U izvršavanju zločina, njima su pomagali ustaše koje bi žrtve dopratili bilo iz Gospića ili s Paga. Sredinom avgusta, u Stupačinovo su ustaše doveli više od 4.000 Srba, s namjerom da ih brzo usmrte u bezdanim jamama, prije dolaska italijanske vojske.

Raspoloživi podaci govore da je jedan dio Srba iz ovog logora pješice upućivan trinaest kilometara dugim putem kroz planinu Velebit u logor Jadovno, iz koga su odvođeni do bezdanih jama u blizini logora ili do Šaranove jame. Tako su se u Jadovnu znali zaprepašćeno susresti prijatelji, rođaci, očevi i sinovi upućeni iz kaznionice Gospić u različito vrijeme, jedni prema Karlobagu, da bi ih na pola puta, u Baškim Oštarijama, skrenuli prema Stupačinovu, pa u Jadovno, i drugi, koji su samo nešto kasnije krenuli istim putem do raskrsnice kod sela Podoštre, pa preko sela Trnovca i Jadovnog, putem smrti dugim 12,5 km, u logor Jadovno. čovjek danas ne može ni zamisliti kakve su to bile patnje, kakvi su bili njihovi pogledi u posljednjem susretu, kada znaju da slijedi stravično ubijanje maljevima nad bezdanim provalijama.

Josip Balaž, koji je 24. jula uhapšen u Daruvaru, zatim s drugim zatočenicima otpremljen u Zagreb, pa u Gospić, gdje je stigao u stočnom vagonu 28. jula, upućen je u Stupačinovo. „Iskrcali su nas u jednu štalu gdje nije bilo stoke, ali je bila puna đubra. Tu smo i mi vršili nuždu, sjedili i ležali do poslije podne. Tada je došao veći broj ustaša, postrojili su nas i pješice nas tjerali u nepoznato. To je bio marš u pakao. Tada, kada su nas ustaše dobili u kolonu, prebijanju kundacima nije bilo kraja. Nije bilo čovjeka sa čitavim rebrima. Svi redom, isto kao i ja, nastojali smo pritajivati jauke od boli jer bi tada dobili još više udaraca.

Između nas, svoj im lijepim i visokim stasom isticao se Miličević Perica, sportaš nogometaš, golman. Njega su tukli toliko da su ga prebili, da nije uopće mogao stati na noge, te smo ga nosili u deki, mijenjajući se. Gvozdić Blagoje, finansijski umirovljenik, nosio je bradicu. Mi smo ga još u Gospiću opominjali da obrije bradu, jer je s njom ličio na pravoslavnog popa, ali nije pristao i tvrdoglavo to odbijao. Naše pretpostavke su se obistinile. Ustaše su ga smatrali popom, putem su mu čupali bradu sa komadićima mesa i stalno je krvario.

Često su nas zaustavljali na pogodnim mjestima zaklonjenim od pogleda uz samu cestu i vršili pretrese. Ljudi su još imali satove, prstenje i novac a ustaše su sve oteli. činilo im se malo, pa su nas od bijesa zlostavljali sve više. Udarac za udarcem i puknuto novo rebro. To divljanje je trajalo sve do Karlobaga.“[1]

U Stupačinovu, kao i u logorima Jadovno i Slana, ustaše su Srbe i Jevreje mučili na sve moguće načine: glađu, žeđi, tukli ih prutovima, udarali sjekirama, drvenim i gvozdenim batovima, boli i klali noževima, kopali oči i odsjecali pojedine dijelove tijela, ubijali iz pušaka, pištolja, mitraljeza ili žive bacali u jame.   Silovali su djevojčice pred majkama i majke pred kćerima, sinovima i muževima.

Tako Josip Devčić iz Švice, koji je od aprila 1941. do aprila 1945. godine bio pisar u oružničkoj četi u Gospiću, u svojoj izjavi od 5. juna 1945. navodi, pored ostalog, da se bojnik Ivan Devčić Pivac pred svojim saradnicima hvalio zločinima, da je pričao i kako je poštarku iz Brušana, rođenu u okolici Karlovca (Netretić), vrlo lijepu djevojku, „imao na upotrebi dva dana i dvije noći i da se na istoj naslađivao na sve moguće načine, a treći dan je naredio da i nju dovedu na ’Stupačinovo’, a kada je dovedena, da joj je on, Ivan Devčić Pivac, sa nožem odsjekao grudi, potom uzeo drveni bat, i istu udario nekoliko puta po glavi i u jamu je bacio.“[2]

Josip Devčić, koji je imao priliku da čuje za zločine i da ih vidi, jer je čitavo vrijeme rata radio na pomenutom mjestu, u istoj izjavi tvrdi da je u jamu Badanj u Stupačinovu bačeno 10.000 Srba i Jevreja.[3]

Luka Čačić, postolar iz Cesarice kod Karlobaga, u svojoj izjavi datoj 1947. godine, otkrio je više pojedinosti o zločinima, zlostavljanjima i pljačkanju žrtava prije usmrćivanja u ovom logoru: „Kad su ustaše dovodile uhapšene Srbe i Jevreje na Baške Oštarije tokom 1941. godine, ja sam išao na Oštarije gdje sam sačekivao uhapšenike od kojih sam kao i drugi uzimao odijela, vrednije stvari, satove i drugo. 1. avgusta kad sam bio na Stupačinovu, gledao sam kako ustaše ubijaju ljude i bacaju ih u jame.“[4]

Očevidac Milan Bačić u svojem kazivanju navodi kako je početkom avgusta, kod Novog Sela blizu Oštarija, naišao na grupu od oko tri stotine ljudi, povezanih žicom, koju su ustaše sprovodili prema logoru Stupačinovo. Na jednoj ledini su zaustavili kolonu i zatočenicima, onako vezanim, oduzimali sve što su imali kod sebe, čak im i odjeću skidali. Sve bi to zatim prodavali civilnom stanovništvu ili zadržavali za sebe. Nakon pljačke su ljude zatvorili u štale, u kojima su ih tukli, a sutradan ih odveli nad jamu Badanj i pobili.[5]

Petar Smojver i Božo Šimić, stražari u kaznionici u Gospiću, iznose niz detalja o zločinima u kaznionici, o odvođenju zatvorenika, u kolonama od 400 do 500 ljudi, u Jadovno ili pomoćni logor Stupačinovo. Njihova svjedočenja, data 1. aprila 1947. u Javnom tužilaštvu za Liku u Gospiću, potvrđuje i Ante Brkljačić, takođe stražar u kaznionici.[6]

Uspostavljanjem pomoćnog logora u Stupačinovu, koncentracioni logor u Gospiću je u potpunosti bio osposobljen da prihvati sve one koje je ustaško redarstvo iz Gospića, prema svom nahođenju, otpremalo bilo u zbirne logore bilo u logore smrti na Velebitu i otoku Pagu.

[1]   Zemljar Ante, n.d., 7980.
[2]   Zapisnik Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača od 5. juna 1945, HAK, kut. Jadovno, str. 4.
[3]   Isto.
[4]   HAK, fond Okružni sud Gospić, kut. 32, spis 1/47, inv.br. kut. 121.
[5]   HAK, fond Okružni sud Gospić, kut. 36, spis 64/47, inv.br. 6379.
[6]   Isto.

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top