Pokušaji obilježavanja logora Jadovno – Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: utorak, februar 28, 2017
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Logor-Jadovno-1947Rat je završen 1945. godine i došla je sloboda. Ali su ostali tragovi, ožiljci. Hiljade zgarišta, stotine hiljada usmrćenih ljudi, veliki broj invalida i siročadi.

Utihnulo je oružje i zarasla su groblja, zapustjele brojne bezdane jame i stratišta. Nemar je prekrio i logor smrti Jadovno na Velebitu, Slanu i Metajnu na otoku Pagu, logore Stupačinovo i Ovčaru, koncentracioni logor Gospić, kaznionicu i mučilište u zgradi Okružnog suda u Gospiću. Sve do danas, više od pola vijeka po stradanju tolikih nevinih ljudi, ova mjesta su uglavnom neobilježena, poneka tek označena, i to nedostojanstveno, bez pijeteta prema osuđenima bez suda, bez pravde, prema onima koji su ubijani takvom brzinom da se smrti nisu ni brojale.

Teško je shvatiti da u vremenu od 1945. do 1947. godine gotovo i nije bilo inicijativa za obilježavanje prvog logora masovne smrti na području NDH – Jadovna, njegovih pomoćnih logora i brojnih stratišta. Samo su rijetki pojedinci, potomci zatočenika ili članovi SUBNOR-a, nastojali da se pobijeni dostojanstveno sahrane, a bezdane jame označe.

Od 1947. godine, pa sve do 90-tih, bilo je više pokušaja da se sam logor obilježi na jednostavan način, bez utroška velikih sredstava, da se mjesto logora vrati u autentično stanje, sa ogradom, stubovima i bodljikavom žicom, a da se žrtve koje su pobijene posljednjih dana njegovog postojanja sahrane tu ili da im se kosti prenesu na groblje u Gospić, gdje bi bilo postavljeno skromno obilježje. Međutim, godine su prolazile, službeni organi vlasti žrtvama nisu posvećivali dužnu pažnju, i mjesta zločina je prekrilo novo rastinje, trnje i mahovina, a put do njih je postao gotovo neprohodan. Najvjerodostojnije dokumente koji svjedoče o nebrizi da logor i njegova stratišta budu obilježeni, što je karakteristično i za sva druga na području nekadašnje NDH, sačuvali su profesor dr Kosta Popović iz Novog Sada i njegova majka Olga, sin i supruga pokojnog dr Jovana Popovića, uglednog građanina i ljekara iz Sremskih Karlovaca, ubijenog u Jadovnu 25. jula 1941. godine.

Godine 1947, Kosta Popović, tadašnji student medicine, uputio se u Gospić s nadom da će naći nekog ko bi ga odveo na Velebit i pokazao mu gdje se nalazio logor Jadovno, želeći da pohodi mjesto na kome je ubijen njegov otac. Uz pomoć Bose Pejnović, čiji je brat Milan takođe ubijen u Jadovnu, Popović je 26. jula krenuo u planinu. Na prostoru logora su zatekli još uvijek ukopane stubove i na njima dio bodljikave žice, oko koje je išla stražarska staza. Plato logora je unutar žice bio niži i podzidan kamenom, koji su logoraši danima kopali i slagali u ogradni zid. Pored ulaza u logor su se nalazili ostaci baraka za stražare. Na platou i u bližoj okolini je bilo rasuto mnogo puščanih čaura, a vidio je i nekoliko malih drvenih korita, koja su izradili sami zatočenici da bi iz njih mogli jesti. Uz jedno drvo u blizini logora bilo je naslagano više sudova i porcija, a kraj drugog je ležala hrpa različitih šešira i kapa. U logoru su se nalazile dvije velike humke, zarasle u šumsko rastinje, pod kojima su bili posmrtni ostaci zatočenika pobijenih prilikom njegove likvidacije. Tokom obilaska, Popović je izradio i jednu skicu logora. Otišao je i do Šaranove jame, koja ni na koji način nije bila označena, pa ju je bilo teško pronaći.

Poslije posjete Jadovnu, Kosta Popović se zaputio u Zagreb, u društvo „Prosvjeta“, Udruženje Srba u Hrvatskoj, gdje je iznio ono što je vidio u logoru, apelujući da Udruženje učini sve što je u njegovoj moći kako bi ustaške žrtve bile dostojno sahranjene.

Naredne godine, 24. maja 1948, on je društvu „Prosvjeta“ poslao pismo iz Beograda, detaljno opisujući šta je sve vidio u logoru Jadovno i ponovo ih moleći da preduzmu sve što je potrebno kako bi se žrtve dostojno sahranile, a logor i jame obilježili, jer je obavješten da su oni za to nadležni. Pošto odgovor nije dobio, na istu adresu je pisao i 14. oktobra iste godine. Ovo pismo citiram u cijelosti: „24. maja 1948. godine poslano vam je preporučeno pismo iz Beograda pod brojem R-662 sledeće sadržine: Pre nekoliko meseci sam bio kod vas u cilju dobijanja informacija da li ’Prosvjeta’ namerava da preduzme akciju oko otkopavanja, prenosa posmrtnih ostataka ili podizanja spomenika žrtvama stradalim na Jadovnom kod Gospića, i sada vam se obraćam po istom pitanju:

Iz mojega mesta – Sremskih Karlovaca – stradala su u logoru na Jadovnom devetorica građana među kojima je bio i moj otac. U cilju bližega obaveštavanja o pojedinostima i pronalaženja mesta njihovog stradanja, ja sam jesenas bio otputovao na lice mesta, raspitao se i uverio o izvesnim činjenicama, koje ću vam izneti ovde iako su vam možda delimično i poznate.

Grupa interniraca iz Sremskih Karlovaca koju su sačinjavali: Božić Milan, zemljoradnik; Krasojević Borivoje, činovnik; Matejić Bora, penzioner; Matić Aleksandar, trgovac; Manojlović Aleksandar, trgovac; Piščević Milenko, profesor; Popović dr Jovan, lekar; Prosenac Radovan, profesor i Simeonović – Čokić dr Stevan, advokat pošto je odvedena 20. juna 1941. godine od strane ustaša prvo u Petrovaradin pa Vukovar i najzad Koprivnicu, transportovana je za Gospić. Odatle je grupa odvedena preko sela Jadovna šumskim putem pored Šaranove jame u jednu udolinu u šumi zvanu Čačića draga, gdje je uređen logor bez ikakvih zgrada. Po prikupljenim podacima internirci iz tog logora radili su na produženju puta, koji je trebao da bude nov prelaz preko Velebita. Kada su Italijani počeli da preuzimaju Dalmaciju i Liku ustaše nisu htele da povlače logor nego su, prema svim podacima  – 25.jula likvidirale ceo logor, tj. oko 700 ljudi koji su se tamo zatekli,[1] i to u samome mestu logora gde su ih i pokopali. Među tih 700 ljudi nalazili su se i svi navedeni Karlovčani a među njima i moj otac na osnovu iskaza jednoga internirca koji je spašen iz logora šest dana pre likvidacije ovoga. Prema tome i posmrtni ostaci njihovi nalaze se u samome mestu logora, a oni nisu stradali u logoru zvanom Šaranova jama, kao što je to doživela masa našega življa iz toga i okolnih krajeva.

Danas pristup logoru i samo mesto logora daje sledeću sliku:

Do mesta logora ide se drumom od sela Jadovna pored Šaranove jame i šumskim putem do posljednjeg okreta. Zatim se ide oko četvrt sata desno niz šumsku padinu i nailazi se na jednu čistinu, nešto nižu od okolnog, šumom obraslog predela, u vidu kruga, prečnika 200 metara i delimično podzidanog kamenom. To je nekad bio pašnjak, vlasništvo nekih Čačića. Okolo celog kruga vide se stubovi sa ostacima bodljikave žice oko kojih okolo se nalazi očuvana i podzidana, nešto izdignuta stražareva staza. Kraj logora se vide u šumi ostaci kuće za stražu i peći za pečenje hleba.

U samome logorskom krugu se vide dve velike humke jedna duga oko 20 metara, široka oko dva, a u visinu oko 1,5 metar, pravilnoga oblika, dok je druga kupasta, okrugla i nepravilna.

Po podacima od nekolicine ljudi iz okolnih sela Jadovna i Trnovca koji su imali prilike da se obaveste u ono vreme o toku događaja u logoru pod tim humkama su pokopani logoraši koji su se zatekli pri likvidaciji logora.

Sada se logor i humke pokrivaju polako sve više korovom i šibljem. Humke su uglavnom od gline i sitnog kamena i leševi su pod glinom sigurno još delimično sačuvali oznake po kojima bi se mogli poznati.

Ovim želim da izrazim društvu ’Prosveta’ u ime porodica onih koji su stradali iz moga mesta jula 1941. godine u logoru na Jadovnu želju, da kao društvo, koje je preduzelo na sebe akciju oko podizanja spomenika, čuvanja od zaborava i otkopavanja masovnih grobnica i prenosa žrtava fašističkog terora sa teritorije N. D. Hrvatske pokrenete akciju da se i ovde izvrši ekshumacija, prenos i podizanje spomenika pošto je za sve to potrebna dozvola vlasti, materijalna sredstva i olakšice koje se pojedinačno ne mogu dobiti ni stvoriti i da se na taj način očuvaju od skrnavljenja i rasturanja grobova tih mučenika i njihova uspomena od zaborava. Molim vas da nam odgovorite.

Beograd,                                                               S poštovanjem

23. maj 1948.                                                        Kosta J. Popović, student medicine, Beograd, Pop Taškova ul. br. 17 /VI reon/

Međutim, na navedeno pismo koje ste primili ni do dan-danas nismo od vas primili odgovor koji smo očekivali. Interesuje nas da li ste vi proverili podatke do kojih smo došli ili vi možda raspolažete i nekim drugim. Ovim vas još jednom molimo da se zauzmete i zainteresujete za ovu stvar, a ako se pak vi ne smatrate dužnim niti pozvanim da nam pomognete, a vi nam bar pomozite da nađemo pravi put i uputite nas na koga da se obratimo, pošto bi mi hteli da sve bude uređeno i pripremljeno tako da se 25. jula 1951. godine, povodom desetogodišnjice od njihove tragične pogibije, otkrije na licu mesta spomenik i održi pomen.

Očekujući vaš odgovor, sa poštovanjem,

Kosta J. Popović

Olga Popović

Evica Matejić

Ruža Matić

Lenka Božić

Laza Manojlović

Marija Simeonović Čokić

Katica Piščević

Mara Krasojević, ud. Kolibaš

Molim Vas da odgovor uputite na adresu: Kosta J. Popović, kand. med. Sremski Karlovci Brankov trg br. 9.“[2]

Sremski Karlovci, 18. oktobar 1948.

Popović i rođaci žrtava koji su svojim potpisom tražili pomoć od društva „Prosvjeta“ ni ovog puta nisu dobili nikakav odgovor. Ne samo njihovi, nego i pokušaji drugih da se žrtvama održi skroman i dostojanstven pomen povodom desetogodišnjice njihovog stradanja i da se obilježe logor Jadovno i njegova stratišta ostali su bezuspješni. Ni ovo nije zaustavilo odlučnog i upornog Popovića da i nadalje čini sve što umije kako bi žrtvama bila odata dužna pošta ono što je uobičajeno u kulturnom svijetu kada je riječ o ozakonjenom genocidu nad narodom lišenim prava i suda. Pošto se uvjerio da im molbe nisu uvažene i da 10-godišnjica stradanja žrtava u logoru Jadovno neće biti zvanično obilježena, odlučio je da pomen organizuje sam. U tome mu je pomogla Bosa Pejnović, koja je o njegovoj namjeri obavijestila protu Dušana Arambašića iz Gospića i organizovala prevoz do Jadovna. Na samom mjestu logora, 25. jula 1951. godine, prota Arambašić je, u prisustvu Koste Popovića, njegove majke Olge i Bose Pejnović, održao opijelo svim znanim i neznanim žrtvama koje su ovdje umorene. Samom proti su ustaše 1941. ubili tri kćeri, Vukosavu (staru 11 godina) Milicu (13) i Sofiju (15), te suprugu Mariju, učiteljicu (staru 37 godina), i njenu majku Sofiju Janjić iz Čitluka. Prije opijela, Popović je u logoru postavio krst od hrastovog drveta, na koji je bila prčvršćena ploča od mesinga s ugraviranim natpisom: „Na ovom mestu nekadašnjeg ustaškog logora na Jadovnom proveo je zajedno sa hiljadama nevinih žrtava posljednje dane pred svoju mučeničku smrt 25. jula 1941. Dr Jovan Popović, lekar iz Sremskih Karlovaca, rođ. 1896. god. Neka se nikada ne ugasi uspomena na sve njih!“. Namjera je bila da krst bude postavljen na humku kraj ulaza u logor, ali se neposredno ispod površine zemlje naišlo na posmrtne ostatke žrtava, pa je učvršćen na velikoj gomili kamenja koja se nalazila u sredini logora. Krst je na ovom mjestu stajao do 1958. godine, a tada je, sedam godina kasnije, i ovo skromno obilježje nestalo.

Porodice mnogobrojnih žrtava nisu se mirile sa saznanjem da kosti njihovih bližnjih i dalje leže tek prekrivene zemljom ili u jamama, onako kako su ih pobacali krvnici, pa su preduzimale akcije da se to uvredljivo stanje okonča. U tom cilju je Olga Popović 9. septembra 1951. godine dala oglas u „Politici“, pozivajući porodice postradalih u logoru Jadovno da se zajedničkom predstavkom obrate Vladi Narodne Republike Hrvatske i zatraže ekshumaciju i dostojanstvenu sahranu žrtava, kao i podizanje spomenika. Na oglas se javilo oko 40 rođaka žrtava.

Predstavka Vladi NR Hrvatske je upućena 25. oktobra 1951. i u njoj je navedeno: „Molimo da se odobri i izvrši masovna ekshumacija, a posmrtni ostaci da budu pokopani u zajedničku grobnicu na pravoslavnom groblju u Gospiću. Isto tako predlažemo da se ’Šaranova jama’ u koju su ustaše pobacale masu svojih žrtava ogradi i da se tu postavi spomen ploča. Očekujemo da se sada u vreme proslavljanja 10-godišnjice narodne revolucije i oslobodilačkog rata ni ove žrtve fašizma neće ostati zaboravljene i da baš zato što su te žrtve Srbi, narodne vlasti Hrvatske neće dozvoliti da im ostaci tako nedostojno, i za njihove porodice uvredljivo, leže onako kako su ih ustaški zločinci pobacali.

Očekujemo da će Vlada odobriti i narediti ekshumaciju o državnom trošku, a apeliramo da to bude izvršeno do kraja ove godine, čime bi se obeležila 10-godišnjica pogibije naših žrtava. Ukoliko bi prilikom ekshumacije ponekoga njegova porodica ipak prepoznala i izrazila želju da ga prenese u svoje mjesto, molimo da se u takvim slučajevima koliko je moguće izlazi u susret. Isto tako, u koliko je moguće molimo i da se zbog siromašnih porodica iz udaljenih krajeva odobri popust na državnoj željeznici za put na ekshumaciju.“[3]

Vladi NR Hrvatske je uz predstavku poslato i nekoliko pojedinačnih molbi: Petre, udove Jefte Jovanovića, činovnika „Šipada“ iz Sarajeva, dr Slobodana Vukobratovića, sina dr Mihajla Vukobratovića, sudije iz Bjelovara, dr Borivoja Sirovice, sina Nikole Sirovice, nadlugara iz Bjelovara, Save Stavrića, brata Ratka iz Bosanskog Šamca, Ljubice Vlatković, supruge Andrije iz Donjeg Lapca, Danice Knežević, kćeri prote Petra Majstorovića iz Doljana i sestre Milojka Majstorovića, studenta, Anke Petrović, supruge Jovana, mašinovođe iz Srpskih Moravica (koja upućuje molbu i za prva 92 Srbina koji su na gubilište odvedeni iz Srpskih Moravica),[4] Dušanke Rajčević, supruge Velimira, željezničkog činovnika iz Ogulina (koja se molbom obraća i za svekra Svetozara Kosanovića i Petra Radovića iz Ogulina), Zore Kos, koja se, osim za inženjera Velimira Kosa iz „Šipada“, obraća i za 18 Srba koji su istog dana odvedeni u Gospić, Vidosave Ljubičić, supruge Emanuela, činovnika „Šipada“, Olge Simeonović Čokić, kćeri doktora Stevana Simeonovića Čokića, Mire Krasojević, sestre Borivoja, Ruže Matić, supruge Aleksandra, Katice Piščević, majke Milenka, Evice Matejić, supruge Borislava iz Sremskih Karlovaca, i drugih.

Pored pojedinačnih, uz navedenu predstavku je 30. septembra 1951. upućena zajednička molba većeg broja potomaka ubijenih iz Karlovca, u kojoj piše: „Dolje potpisani izjavljujemo i želimo da se naši mili i dragi koji su ubijeni od ustaša 1941. godine na Jadovnom prenesu u zajedničku grobnicu koja bi se podigla na groblju u Gospiću.“[5]

Takva molba je iz Smederevske Palanke upućena 16. septembra 1951, a iz Sarajeva 17. oktobra 1951. Mnogi ljudi su u molbama naveli i da su spremni da odvoje posljednji dinar kako bi pomogli ovu humanu akciju.

Međutim, od Vlade NR Hrvatske odgovor nije stizao punih osam mjeseci. Tek nakon ponovnog insistiranja, 24. juna 1952, predsjedništvo Vlade NR Hrvatske je Narodnom odboru kotara Sremski Karlovci uputilo pismo, pod brojem 6638, kojim se odbor moli da obavijesti Olgu Popović da je to Predsjedništvo 8. marta 1952. formiralo komisiju koja je obišla logor Jadovno i ispitala „stanje grobova žrtava fašističkog terora pogubljenih na Jadovnu“, te Vladi podnijela izvještaj, u kojem stoji: „Na pola metra ispod površine zemlje pronađen je jedan leš, koji se sada još nalazi u stanju raspadanja, te iako je oštra zima i snijega u šumi imade u visini do 1 metar, leš još zaudara. Nadalje komisija je konstatovala da su i ostali leševi, koji se još dublje nalaze složeni jedan na drugome, u toku raspadanja i da je nemoguće izvršiti prenos kostiju sa lica mjesta, tj. iz jame gdje su leševi sahranjeni iz higijenskih razloga s jedne strane i što imade više jama u kojima su žrtve u gomilama zakopavane, te što bi iziskivalo pravljenje jedne ogromne zajedničke grobnice i što se leševi ne bi mogli prenositi u običnim već u plehnatim sanducima.

Nadalje i tehnički bi bilo nemoguće ovaj prenos izvršiti iz razloga toga, što se leševi nalaze u stanju raspadanja tako da postoji mogućnost, da na od sredine jame pa na niže imade još leševa koji su tek u početnom stadiju raspadanja, te kada bi se prenosili, ovi leševi se ne bi mogli konačno izdvojiti sami i stavljati u plehnate sanduke već bi neki dio iz same zemlje morao dolaziti u sanduke. Mišljenje je komisije, da je uopće nemoguće i zamisliti ma bilo kakav prenos leševa.

Konstatirano je, da će leševi biti u stadiju raspadanja još više godina iz razloga toga, što su jame gdje su leševi zakopani na vrhu šume zvane Jadovno, gdje je hladno i ljeti, a zimi su snjegovi i što je sama zemlja ilovača, te leševi u ovim jamama stoje čisto kao konzervirani, a ovo sve dovodi do toga, što ovi elementi dovode do sporijeg raspadanja.“[6]

Pokušao sam u Arhivu Hrvatske da pronađem navedeni dokument pod brojem 6638/1952, kako bih otkrio izvještaj pomenute Komisije Predsjedništva Vlade NR Hrvatske. Želja mi je bila da saznam ko su bili članovi Komisije, kada su boravili na Velebitu, i šta su sve napisali u izvještaju koji su, prema dokumentu Predsjedništva Vlade, podnijeli Vladi u vremenu od marta do juna 1952. godine. Uz svesrdnu pomoć arhivista Arhiva Hrvatske, utvrdio sam da u fondu Predsjedništva Vlade NR Hrvatske spis pod brojem 6638/52 nije na svom mjestu, već postoji naznaka da ga je 25. oktobra 1952. preuzeo izvjesni Kokić. Takođe ni spis pod brojem 13270/1952, u kojem stoji da je Predsjedništvo Vlade ovlastilo Savez boraca Republike Hrvatske da organizuje obilježavanje logora Jadovno, nije sačuvan u fondu građe SUBNOR-a Hrvatske koji se čuvaju u Arhivu Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu. U urudžbenom zapisniku Predsjedništva Vlade NR Hrvatske pod tim brojem stoji samo zabilješka: „Jadovno, ograde podizanje na grobovima žrtava – predračun“ (Neodređeno i nejasno, prim. autora).

Sastav Komisije koju je Predsjedništvo Vlade NR Hrvatske formiralo 8. marta 1952. za sada ostaje nepoznat, kao i njen izvještaj, iz kojeg bi bilo moguće saznati koji su razlozi vodili Predsjedništvo Vlade NR Hrvatske da ne dozvoli ekshumaciju leševa i dostojanstveno sahranjivanje žrtava u zajedničku grobnicu. Iz navedenog spisa Predsjedništva Vlade, koji je potpisao glavni tajnik D. Diminić, vidi se da je tada zaključeno da se postojeća groblja urede i ograde, a da se spomen ploča postavi na mjesto koje je najbliže logoru. Takođe je odlučeno da se Šaranova jama ogradi i kraj nje podigne spomen ploča. Ti su zadaci povjereni Glavnom odboru Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske.

Tek 10. marta 1961, Kotarski odbor Saveza udruženja boraca NOR-a Gospić, svojim dopisom pod br. 48/61, kao odgovorom na njegovo pismo, obavijestio je dr Kostu Popovića i Opštinski odbor Saveza boraca Sremski Karlovci da će spomenik ubijenima u bivšem ustaškom logoru Jadovno biti podignut pored pravoslavnog groblja u Gospiću, u blizini parka Jasikovac, i da će biti otkriven povodom 20-godišnjice ustanka naroda Hrvatske, 27. jula 1962. „Uklesavanje imena stradalih žrtava na spomenik neće biti izvršeno pošto se tu radi o velikom broju žrtava, te je nemoguće sva imena uklesati na pomenuti spomenik, već će to biti izraženo u cifarskom izrazu.“[7]

Tako su mjesta zločina na Velebitu ostala neobilježena. Povodom 20-godišnjice ustanka je oko jedne humke na mjestu logora Jadovno podignuta drvena ograda, a Šaranova jama je ograđena kamenim zidom i označena malom spomen-pločom, postavljenom uz put udaljen od nje oko 70 metara. Na ploči je pisalo: „I ovo je jedna od jama u koju su ljeti 1941. godine sluge okupatora, ustaški zločinci, bacili na hiljade ljudi iz Like i drugih krajeva ove zemlje. Nikada neće biti zaboravljene ove nevine žrtve zločinačkog fašizma. Slava im. 26. juli 1961.“

Drvena ograda oko humke je vremenom istrulila i nestala. Put do logora je ostao neprohodan, staza do njega zarasla, i malo je ko od potomaka žrtava mjesto mogao i pronaći, a kamoli da je ko mogao organizovano dovesti mlade ljude da vide logor u kojem su 1941. godine izvršeni stravični zločini. Na ogradu oko Šaranove jame, ili pokraj nje, između 1951. i 1961. je samoinicijativno postavljeno nekoliko spomen ploča. Tako je 25. jula 1961, uz saglasnost boraca NOR-a, pored jame postavljena bronzana spomen-ploča žrtvama iz Sremskih Karlovaca, izlivena uz pomoć dobrovoljnih priloga porodica žrtava, na kojoj piše: „Iz Sremskih Karlovaca dovedeni su na Jadovno i pali kao žrtve ustaško-fašističkog terora, jula 1941. godine: Milan Božić, Borivoje Krasojević, Aleksandar Manojlović, Borislav Matejić, Aleksandar Matić, prof. Milenko Piščević. dr. med. Jovan Popović, prof. Radovan Prosenc, dr. jur. Stevan Simeonović-Čokić.“

Savez udruženja pravoslavnih sveštenika Hrvatske podigao je ispred Šaranove jame mermernu spomen-ploču, na kojoj su uklesana imena 51 sveštenika pravoslavne crkve, među kojima i imena mitropolita Petra Zimonjića i episkopa Save Trlajića. Prema mom dugogodišnjem istraživanju, broj naveden na ploči nije tačan. Radeći popis ubijenih u kompleksu logora Jadovno, sabrao sam 71 ime pravoslavnih sveštenih lica koja su bačena u Šaranovu jamu ili ubijena u samom logoru.

Godine 1961, nad jamom udaljenom oko 40 metara od samog logora podignuto je spomen obilježje. Danas je u potpuno ruševnom stanju i tekst na njemu je jedva čitljiv: „Na ovom mjestu nalazio se ljeti 1941. godine zloglasni koncentracioni logor Jadovno u kome su sluge okupatora ustaše zvjerski pobili hiljade ljudi iz Like i drugih krajeva naše domovine. Ovo mjesto neka bude trajna osuda izdajnika koji su u službi tuđinaca izvršili ove strašne zločine. Neka je slava palim borcima. 27. juli 1961.“

Sva ova obilježja su ostvarena vlastitim sredstvima, rađena srcem i s pijetetom prema žrtvama, postavljena neorganizovano i raspoređena kako je ko mislio da je najbolje, ali je cijeli kompleks logora Jadovno ostao bez pravog obilježja, pa su pojedinci i poneka općinska organizacija SUBNOR-a nastavili da tragaju za trajnim rešenjem. Sve to vrijeme dr Kosta Popović nije sustajao u angažovanju kako pojedinaca tako i nadležnih institucija i organa vlasti da logor Jadovno dobije dostojanstveno i žrtvama primjereno obilježje.

On se 13. juna 1970. godine obratio i Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika Zagreb s molbom da se Zavod kao mjerodavna institucija uključi u obilježavanje logora i njegovih stratišta na Velebitu. U dopisu Zavodu je naveo da je predsjedništvo Vlade NR Hrvatske 24. juna 1952. odbacilo inicijativu da se zemni ostaci ubijenih ekshumiraju i sahrane u zajedničku grobnicu, pozivajući se na zaključke svoje Komisije. Vlada je, citira se u dopisu, prosudila da „ima više jama u kojima su žrtve u gomilama zakopavane što bi iziskivalo pravljenje jedne ogromne zajedničke grobnice što se leševi ne bi mogli prenositi u običnim već u plehnatim sanducima“ i „što su leševi u stanju raspadanja“, te „da će leševi biti u stanju raspadanja još više godina.“[8] Popović je dodao i da je nekoliko puta poslije 1961. godine obilazio logor i Šaranovu jamu, da je mjesto zapušteno, ostavljeno bez ikakve brige, a da je 1969, dolazeći sa svojom porodicom, logoru teško mogao i prići, jer je stazu pokrilo šumsko rastinje, a nikakva oznaka ili putokaz ne postoje. Humke su zarasle u korov, a drvena ograda oko jedine ograđene pala je i istrunula. „Ovakav nemar prema grobovima žrtava ustaškog terora je uvredljiv ne samo za porodice žrtava nego za sve one koji te naše žrtve poštuju.“[9]

U pismu Zavodu Popović moli da ova ustanova, kao nadležna institucija, organizuje ekshumaciju i prenos posmrtnih ostataka ubijenih 1941. u logoru Jadovno, i to svih, kako onih zatrpanih plitko u gomilama, tako i onih bačenih u jame, kako bi bili sahranjeni u zajedničkoj grobnici u Gospiću, pored spomenika podignutog 1961. godine. Iako je izričito zamolio za odgovor na predstavku, koja izražava želju hiljada potomaka žrtava u Jadovnu, a ukoliko rješavanje ovog problema ne spada u njihovu nadležnost, da im ukažu kome bi trebalo da se obrate iz Zavoda nije uslijedio nikakav odgovor.

Prepis predstavke upućene Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika u Zagrebu Popović je 16. juna 1970. godine poslao i Savezu jevrejskih opština Jugoslavije u Beogradu s napomenom: „Pošto sam uveren da ste zainteresovani za pozitivno rešenje pitanja koje se u njoj iznosi, a to je uređenje zapuštenih grobova žrtava ustaškog terora pobijenih na Jadovnu kod Gospića, gde je stradao i veliki broj Jevreja, očekujem da pomognete ovu zajedničku akciju.“ U pismu je dalje ukratko naveo šta je sve do 1970. godine preduzeto da bi se logor Jadovno dostojanstveno obilježio: „Još 1951. godine tražili smo prenos posmrtnih ostataka svih žrtava u zajedničku grobnicu u Gospić, ali je tada dobijen od Vlade Narodne Republike Hrvatske negativan odgovor. U međuvremenu sam nekoliko puta bio sa porodicom na Jadovnom i uverio sam se u krajnju zapuštenost grobova žrtava na Jadovnu koja je nedopustiva i uvredljiva. Urgiranje preko Saveza boraca za uređenje ovih grobova nije dovelo do rezultata.“[10]

U organizaciji Saveza boraca Gospića i drugim boračkim organizacijama 1970. godine je pokrenuta široka akcija da se realizuju prijedlozi za obilježavanje logora Jadovno, kako bi se dostojanstveno odala pošta žrtvama makar na 30. godišnjicu njihovog stradanja. Međutim, i ova godišnjica masovnog pokolja srpskog i jevrejskog naroda u kompleksu prvog masovnog logora smrti u NDH prošla je neobilježena, a prijedlozi su prenošeni iz godine u godine sve do 1974. No, od namjere se nije odustajalo, pa je pri Skupštini općine Gospić 1985, dakle 15 godina kasnije, formiran Odbor za podizanje spomen obilježja logora Jadovno. Raspisan je konkurs „Za skulptorsko rješenje gubilišta Jadovno“, koje je trebalo da simbolizuje patnju i stradanje žrtava ustaškog zločina na Velebitu. U prijedlogu Predraga Ristića, arhitekta iz Beograda, rečeno je: „U Jadovnom su umoreni oni koji nisu pružali nikakav otpor, jer su bili iznenađeni podmuklošću dželata, krvnika, čiji intenzitet nisu mogli da pretpostave. Sve se dogodilo iznenada, tajno, pre nego što je mogao da počne organizovan otpor, pre nego što je počela narodnooslobodilačka borba. Stradale su nevine žrtve, ponižavajućom i mučeničkom smrću, isključivo zbog toga što su čuvali tradiciju i veru svojih otaca veru pravoslavnu. Nad njima je izvršen genocid koji, prema međunarodnom pravu, nikad ne zastareva. Pri tom ne treba zaboraviti da se NDH samozvano proglašava ’bedemom hrišćanstva’ i da je Alojzija Stepinca pripremao papa Pije XII za istočnog katoličkog papu, koji bi pravoslavne na ovom tlu istrebio ili prekrstio u katolike. I danas neki krugovi u Katoličkoj crkvi teže da proglase Stepinca za sveca, a ustaška emigracija izjavljuje da će sarađivati i sa crnim đavolom kako bi ostvarila svoje ciljeve.

Ne dati obeležje i ne istaći glavni uzrok stradanja nevinih žrtava u Jadovnu, znači biti svesno ili nesvesno na strani ratnih zločinaca i omogućiti im na posredan način da ostvare svoje mračne ciljeve. Ne zaboravimo, njihov glavni cilj, u vreme pre početka narodnooslobodilačke borbe, bio je, i ostao istrebiti pravoslavne Srbe svim sredstvima.

Zbog toga rešenje ovog spomen-obeležja na Jadovnu današnji vernici treba da prime kao pravoslavni hram u kojem zrači Istina, a ateisti kao prostornu skulpturu u duhu i stilu tradicije. Prilikom odavanja pošte hram će, uz to, predstavljati nužan zaklon od oštre klime Velebita.

Ovo svetilište treba da bude malo, skromno, u duhu praštanja, ali ne i zaborava…“[11]

Ovaj prijedlog nije prihvaćen, već drugi, u koji je utrošen i veći dio prikupljenih sredstava, a samo obilježje je narušilo autentičnost prirode pokraj Šaranove jame, a pri tom nije dovršeno, napušteno je i zaboravljeno.

Gotovo istovetno su prošli i pokušaji obilježavanja logora Slana i Metajna na otoku Pagu. Od 1947. do 1966. godine, u organizaciji Saveza boraca Paga, polagani su vijenci na prekopane grobnice na Furnaži, iznad Malina, i pokretane akcije prikupljanja finansijskih sredstava za podizanje spomenika na ovom mjestu zločina. Ante Zemljar je u svojoj knjizi Haron i sudbine (str. 25), zabilježio da je akciju za podizanje spomenika vodila organizacija Saveza boraca i da su početni rezultati bili dobri. „Na žalost“, nastavlja Zemljar, „ona je iz više razloga prestala a jedna od tih je novčana nemoć paške komune da se uhvati u koštac sa ovom zamisli koja iziskuje i odgovarajuća stručna i obilna finansijska angažiranja. U ovu svrhu bili smo se obratili i široj javnosti, ali je i ovaj potez već u početku zamro zbog mršavog odazivanja.

Pod novim rukovodstvom udruženja boraca, kojeg je vodio Nikola Bistričić, ostalo se pri zaključku da se za sada ne polazi na veliki monument, nego da se ovo široko kameno područje barem skromno obilježi jednim napisom na urvinskoj nadmorskoj stijeni u Suhoj, na početku logora Slana.“

Narod otoka Paga je sakupljenim sredstvima 9. septembra 1975. godine podigao spomen obilježje na kojem piše: „Slava žrtvama fašizma 1941. godine, koncem svibnja osnovan je ovdje logor smrti Slana. U strašnom trajanju u nepuna tri mjeseca tisuće nedužnih ljudi: Srba, Jevreja, Hrvata i drugih našlo je smrt u kandžama fašističkih zvijeri na kopnu i u moru. Smrt fašizmu, sloboda narodu!“

Svi pokušaji dostojanstvenog obilježavanja mjesta najmonstruoznijih ustaških zločina 1941. godine ostali su bez rezultata sve do danas. Pomoćni logor Stupačinovo, zbirni logor Ovčaru, kaznionicu Okružnog suda u Gospiću i prihvatni logor na željezničkoj stanici Gospić nikad niko nije spomenuo ni obilježio.

Brojne bezdane jame, u koje je bačeno hiljade žrtava, ne samo da su ostale neobilježene, nego se do njih ne može ni doći. Većinu njih je sakrilo šiblje, a za njih ne znaju ni mlađi naraštaji koji žive u blizini, a kamoli da za njih zna hrvatska, jugoslovenska ili svjetska javnost. Osim Šaranove jame, Jamine, i jame Sveta Ana, druge nisu ni speleološki istražene. Kako onda tražiti da ostaci žrtava budu izvađeni, prebrojeni i na civilizovan način sahranjeni?

Radeći na ovoj knjizi, od 32 jame u kojima leži na hiljade nevinih žrtava, za koliko sam ih saznao, obišao sam samo njih 11. Do drugih nisam mogao doći. Mjesto logora Jadovno u Čačić docu posjetio sam tri puta s Brankom Cetinom, danas jedinim živim svjedokom koji je uspio pobjeći iz tog pakla smrti. Godine 1989. smo posljednji put bili na tom neoznačenom, pustom i zaraslom mjestu, na kojem se u skoroj budućnosti neće moći vidjeti ni obrisi platoa na kojem se nalazio logor. Spomenik pokraj njega, udaljen 40 metara, zjapi obrušen, s propalom betonskom pločom, avetno zapušten. Prostor logora se više ni po čemu ne razlikuje od drugih vrtača na Velebitu.

Zašto je sve to tako i ko je sve zakazao, nije potrebno da na ovom mjestu obrazlažem, ali se neka pitanja nužno nameću: Zašto se obilježavanje kompleksa logora Jadovno, u koji su dopremani zatočenici sa cijele teritorije NDH, a poslijeratnog područja socijalističkih republika Hrvatske, Bosne i Hercegovine i dijela Srbije, svelo samo na općinski odbor SUBNOR-a općine Gospić i SUBNOR-a otoka Paga, koji nisu imali ni sredstava, ni stručnjaka koji bi odgovorili zadatku? Zašto stručne institucije Hrvatske u svojim planovima rada nikad nisu predvidjele obilježavanje masovnih zločina na Velebitu i otoku Pagu? Zašto je sve bilo prepušteno pojedinačnoj inicijativi potomaka ubijenih? Kao da su oni dužni da sakupljaju sredstva kojima bi obilježili mjesta tragedije svojih bližnjih. Zašto organi vlasti s prostora tri jugoslovenske socijalističke republike i nadležne stručne institucije za zaštitu spomenika kulture nisu osnovali zajednički odbor, sastavljen od predstavnika ovih republika i uvaženih stručnjaka, koji bi, uz odgovarajuća finansijska sredstva, organizovao ekshumaciju posmrtnih ostataka žrtava, stručno i istinito evidentirao njihov broj i uz prisustvo javnosti ih dostojanstveno sahranio, a mjesta njihovog stradanja trajno obilježio? Zašto na prikladan način, bez ulaganja većih sredstava, nisu obilježeni pomoćni logori i stratišta makar samo naznačene bezdane jame? Da se ne zaborave.

Zašto se nije omogućilo mladim naraštajima iz cijelog svijeta da postojećim putem, od sela Trnovca, preko sela Jadovna i Šaranove jame, do Čačić doca, kojim su žrtve vođene, pohode logor Jadovno, masovne grobnica i bezdane jame. Da sagledaju zlo, da shvate šta je rat i da nikad ne prihvate suludu ideju mržnje. Da se vječno bore za miran, stvaralački i dostojanstven život čovjeka. Na ova će pitanja, i mnoga druga, odgovore zasigurno dati historija, ta neizbježna učiteljica života, jer je ona vlasna i dužna da to učini, bilo kada. Moj odgovor, ove 1991. godine, u času dok knjigu privodim kraju, može biti samo jedan: Postojala je namjera da se izbrišu tragovi zločina. Nažalost, to omogućava da oni budu ponovljeni.

*   *   *

Daleko bolje nego što ja to umijem, u predgovoru knjige Od Kosova do Jadovna, autora jeromonaha Atanasija Jevtića, objavljenoj u Beogradu 1984. godine, episkop banatski Amfilohije je zapisao: „Semenje zla je najopasnije kad je prikriveno. Učinjeno zlo je najotrovnije kad posle izvršenja bude opravdano ili namerno pokriveno velom zaborava. Pokajati se za učinjeno zlo, lično ili kolektivno, znači ponovo otkriti u sebi pravi ljudski lik, znači od bratoubice ponovo postati brat, obnoviti se tajnom izgubljenog bratoljublja. Nepokajano i neokajano zlo postaje izvorište novih zala. Kao što se i rešenja kratkovide politike, donošena i doneta radi sebičnih interesa ili lažnog mira među ljudima i narodima, trostruko i petostruko plaćaju, sve do devetog kolena.“

[1]   Logor Jadovno je likvidiran od 15. do 21. avgusta 1941. U vremenu njegova nestajanja, u samom logoru je ubijeno 1.200 Srba i 300 Jevreja (prim. autora).
[2]   Kopija pisma, HAK, k. Jadovno, original kod dr Koste Popovića, Novi Sad.
[3]   Isto.
[4]   Ova grupa je upućena u Jadovno 13. juna, na Antunovo, Pavelićev imendan.
[5]   Isto.
[6]   Kopija pisma, HAK, k. Jadovno, original kod dr Koste Popovića, Novi Sad.
[7]   Isto.
[8]   Isto.
[9]   Isto.
[10]   Isto.
[11]   HAK, k. Jadovno.

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top