Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Pokolj u crkvi u selu Draksenić 1942. godine

Datum objave: nedelja, januar 13, 2019
Objavljeno u Kozara
Veličina slova: A- A+

Novi hram u Drakseniću pored kojeg se nalaze ostaci porušenog starog hrama u kojem se dogodio zločinČetrnaestog januara 1942. godine (prvog januara  – po Julijanskom kalendaru) na pravoslavni  Mali Božić dogodio se stravičan zločin u mjestu Draksenić  u opštini Kozarska Dubica. 

Prenosimo:

U zimu 1942. pade veliki snijeg. Čulo se za stravičan zločin koji se zbio u selu Drakseniću, kod Bosanske Dubice. Ustaše su 14. januara, u ranu zoru, na Mali Božić, na prevaru pohvatali narod. Neke su pobili kod njihovih popaljenih kuća, a u samoj crkvi izmrcvarili su 64 ljudi, žena, djece i staraca. Bilo je ukupno 207 ubijenih.

U zimu 1942. pade veliki snijeg. Čulo se za stravičan zločin koji se zbio u selu Drakseniću, kod Bosanske Dubice. Ustaše su 14. januara, u ranu zoru, na Mali Božić, na prevaru pohvatali narod. Neke su pobili kod njihovih popaljenih kuća, a u samoj crkvi izmrcvarili su 64 ljudi, žena, djece i staraca. Bilo je ukupno 207 ubijenih.

Izbjeglice smještene kod nas, u Pucarima, pričale su u suzama o užasu, govoreći da u crkvi ima „krvi do koljena“.

Ljudi smješteni kod nas, a i naši suseljani nisu mogli da shvate kakav je ovo novi rat. Nisu nikom ništa skrivili. Neki su u prošlom ratu kao vojnici ratovali sa naprijateljem na frontu, a ovo ubijanje žena, djece, staraca, nemoćnih bilo je nešto novo, strašno, drugačije, mnogo opasnije, bez određenog cilja, fronta…

Pokolj u Drakseniću su preživjele Anka Pavković, njena kćerkica Radojka  od dvije godine i Mara Blagojević. Evo njihovih svjedočenja.

„Ušle smo u crkvu“, priča Mara Blagojević. „Nalazimo se u zvoniku, neće niko da ide prema oltaru. Primjetila sam mnogo ustaša oko zidova oltara. Vidim Savku Dračinu, sjedi na stolici. Ne znam da li je zaklana ili je stavljena da gleda kako ustaše kolju. Sjedila je okrenuta narodu u crkvi. U trenutku kada sam se okrenula, udarena sam bajonetom u rebra. Svalila sam se i pala. Ustaše su nastavile da kasape narod.

Moju majku Rosu Vlajnić zaklali su na mojim nogama. Osjećala sam da sam živa, pa sam se pomicala da uklonim poginule sa sebe. Čula sam jauk žena, pa sam i ja počela da jaučem. Onda sam se smirila i bila sam pri svijesti. Rane koje sam zadobila iznad i ispod ramena strašno su me boljele. Međutim, strah me je toliko obuzeo da sam zaboravila bolove…“

Anka Pavković u svojim kazivanjima, pored ostalog, kaže:

„U kuću je ušlo osam ustaša sa puškama. Naredili su nam da izađemo, jer nas poziva ustaški komandant. Izašli smo i oni su nas potjerali. Stigli smo pred crkvu. Tu je već njih troje bilo zaklano. Na ulazu u crkvu, nedaleko od vrata, vidim više ustaša sa obje strane. I tako su nas opkolili. Kako smo nailazili, počeli su da nas bodu bajonetima.

Zadobila sam desetak rana po vratu, glavi i po rukama. Udarali su nas bajonetima, kundacima i ašovima, padali smo jedni na druge pod udarcima i ubodima. Ali oni su nastavili i dalje da nas bodu.

Pored ubijanja, vršili su i druga napastvovanja, silovanja. Ja sam pala sa grupom oko mene. Čuo se plač djeteta Milana Petkovića. Ustaše su mi prišle i udarile ga kundakog u glavu. Bio je to dječačić od oko godinu dana, možda i mlađi.“

Izvori:

Dušan Toroman: Pokolj u crkvi u Drakseniću, knj. 1, 1981, str. 878-884

MOJ PUT KROZ JASENOVAC-BOŠKO JUGOVIĆ


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top