Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Pero inžinjera Obradovića: Sjećanje na jedan zločin

Datum objave: utorak, jun 12, 2018
Objavljeno u Hercegovina
Veličina slova: A- A+

Držim jedno staro nalivpero u ruci, zarđalo, izubijano. Bože, kakav je životni put ovo pero imalo? Čuj „životni put“, kao da je živo biće, a ne predmet! A ono je stvarno svojom sudbinom i simbolikom koju nosi u sebi, oživjelo. Da li je nepoznati majstor u fabrici, gdje je proizvedeno, ko zna kada i ko zna gdje, mogao zamisliti da će ovo pero pričati jednu ovako stravičnu, i tužnu priču.

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/jama-pandurica.jpg

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 03. marta 2016. godine.

Vrteći pero u ruci, mislima odlazim u rane osamdesete godine prošlog vijeka. Nekoliko žilavih i koščatih staraca, sa zavratama na glavi, ćutke, jednoličnim, ali odlučnim udarcima kosijera sjeku jasenove i grabove mladijere. Ono što posijeku, ja, tada sedmogodišnjak ili osmogodišnjag, izvlačim na drugu stranu puta. Tu sam došao sa pokojnim djedom i nekoliko komšija,  da očistimo prilaz stravičnom stratištu ljubinjskih Srba – jami Pandurici.

Sjedamo da užinamo, starci popiju malo rakije, uzmu grumen  sira ili komad  slanine, pa kroz zalogaj pričaju o tim danima užasa, ljeta 1941. Moja dječija svijest ne može da shvati, niti da prihvati stravične razmjere te gotovo biblijske kalvarije. Čujem da pričaju o živim ljudima koje ustaše bacaju u jamu, ali moj um, to nit’ poima, niti razumije. Shvatiću sve strahote ovog vremena tek koju godinu kasnije, kada pročitam „Molitvu“ Vuka Draškovića, gdje je do tančina opisano ubijanje nedužnih ljudi nad ponorom jame Pandurice, i kad u jesen 1990, hercegovački Srbi počnu vaditi kosti, svojih saplemenika iz kraških ponora i dubina.

Opet razmišljam o peru, prebacujem ga iz ruke u ruku, okrećem, zagledam to pero koje je poslije 50 godina sna u oknu jame, zajedno sa kostima svog vlasnika, ponovo ugledalo svjetlo dana da posvjedoči o vremenu kada nisu samo ubijani ljudi,   ubijana je i njihova i riječ !

O žrtvama jame Pandurica, o njihovim životima, porijeklu, razlozima zbog kojih su skončali u njoj, mogla bi se napisati višetomna izdanja, snimiti dokumentarni ili pak igrani filmovi. Neobičnu priču priča Pandurica. U njoj nisu skončavali samo Srbi pravoslavni, već i Hrvati, učitelj Nikola Perušina iz Ravnog, te sreski načelnik iz Stoca  Nikola Zoković, vjerovatno zbog glasa razuma koji su uputili u ta vremena kad razuma nije bilo. U Pandurici, život je skončao i Srbin-musliman Hakija Šarić, solunski dobrovoljac i vrlo živopisna ličnost.

U noj je smrt pronašao i pop Božidar Šarenac, sin starog prote Šarenca, koji je 1918. crnogorske komite u oltaru ljubinjske crkve zakleo da ne čine zla muslimanima u gradiću pod Radovinjom. U Panduricu je bačen i Slavko Ratković, narodni poslanik Skupštine Kraljevine Jugoslavije, bankar i trgovac iz Vođena Jovan Bjelobrk, očevi naših komšija Milovana i Miše Turanjanina…ukupno 36 mučenika nasilno su završili svoje živote u noći između 13. i 14.  juna 1941. godine.

O svakome u jami ponešto znamo, ali najmanje o vlasniku ovog pera koje držim u ruci, o šumarskom inženjeru Borivoju Obradoviću. Neki kažu da je bio iz Like. Svjedoka iz tog vremena nema da potvrde ovu priču. Nemamo saznanja da se neko od rodbine, raspitivao poslije rata  o njemu u Ljubinju. Mile Peško iz Ljubinja u pismu beogradskoj “Politici” kaže:

„Na spomen-ploči na Šumarskom fakultetu u Beogradu uklesano je ime inž. Borivoja Obradovića. Inače pokojni Bora Obradović bio je iz Like, a službovao je u Ljubinju skoro dve godine pre svoje mučeničke smrti. Kad su ustaški zločinci došli u Ljubinje, on se bio sklonio, ali se na prevaru koju je montirao njegov službenik(lugar) Ćamil, vratio u Ljubinje, gde su ga ustaše uhvatile.“

Nešto dragocjenih podataka o njemu daje nam „Jugoslovenski šumarski list“.

Godine 1938. Borislav Obradović izabran je na sjednici u Vinkovcima i upravni udbor Šumarskog udruženja Kraljevine Jugoslavije. U Ljubinje je premješten iz Visokog 1939. godine, a radio je još u Bosanskom Petrovcu i  Kotor Varoši, gdje je posljednjeg tromjesječja 1934. odradio pripravnički staž. Na sjednicama upravnog odbora Šumarskog udruženja, često je polemisao sa izvjesnim Krešimirom Katićem. Slučajno ili ne, mjesec dana poslije njegove likvidacije, za šefa Šumske uprave u Ljubinju postavljen je Katićev prezimenjak-Josip.

Vrhunac licemjerja je saopštenje objavljeno u „Hrvatskom šumarskom listu“ iz marta 1942, o otpuštanju Borislava Obradovića iz službe.

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/put-pera-inzinjera-obradovica.jpg

To su sitni detalji njegovog sigurno zanimljivog života, koji je mučenički skončao na dnu jame Pandurice, poviše sela Vođena, ponijevši sa sobom i svoje pero. To pero bilo je luča koja je obasjavala bezdanski mrak sve do ljeta 1990. kada su kosti mučenika poslije gotovo 50 godina izvađene i dostojno sahranjene kraj crkve Rođenja presvete Bogorodice u Ljubinju.

Nalivero inženjera Obradovića ispričalo je simbolički najzanimljiviju priču o tragediji skončalih u jami Pandurici. Sa perom u jamu bila je spuštena i naša misao, naša istina i naša sloboda.

Neka je vječni pokoj mučenicima, a pero inženjera Obradovića nek’ živi kao simbol našeg trajanja.

Rade Likić

Izvor: MOJA HERCEGOVINA

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top