fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Osluškivanje tišine na Malom Zejtinliku

Sve češće dolazim ovdje, reče dok je spuštao pogled sa bijelog mermernog krsta. A ranije sam dolazio rijetko, jednom godišnje, na zadušnice.

Mali Zejtinlik
Mali Zejtinlik

Piše: Vukašin Beatović

Na trenutak je zaćutao, kao da je skupljao snagu da kaže ono što je želio. Na njegovom licu primijetio sam blagu nesigurnost koju je brzo raznijela gromoglasna tišina Malog Zejtinlika. Potom je stavio ruku na hladnu krstaču i ispričao priču koja me dugo prati, pa sam riješio da je zapišem. Da ostane.

– Dok sam bio dijete ovo groblje za mene je predstavljalo susret sa onim od čega sam bježao. Nisam mogao da prihvatim da je otac poginuo dok je branio Ilidžu. Duboko u sebi potiskivao sam gubitak i sa ljudima o tome nisam govorio. Nisam imao snage. Riječi su zastajale u grlu, pa su mi suze navirale na oči pri pomisli da pomenem njegovo ime.

Bilo mi je šesnaest godina kada sam prvi put zakoračio na ovo mjesto.

Prije nego što smo krenuli na Romaniju, gledao sam kroz prozor našeg novog doma – u Bratuncu je padao snijeg. Preda mnom su bile brojne slike rata u Sarajevu. Djeca koja su otkrivala svijet pod olovnim nebom, osuđena su da se bore i da odrastaju sa sumnjom da se iza jelika i omorika neprekidno smjenjuju naoružane straže i spremaju nove bitke.

U meni je, pred taj prvi polazak na zimske zadušnice, više nego ikad poslije, trajala bitka između želje da odem i straha od susreta sa očevim grobom. Taman kad bi želja nadjačala strah, počinjao bi da mislim o nepoznatoj sudbini uzetih ljudskih duša i tako sam se vraćao na početak.

Mali Zejtinlik
Mali Zejtinlik

Na putu ka Sokocu, slušao sam životne priče raseljenih Sarajlija. Ljudi su se raspitivali za svoje poznanike, prijatelje i rodbinu. Pokušavali su da saznaju gdje se ko nastanio, razmjenjivali su brojeve telefona, adrese i pozdrave.

Do mene i majke sjedio je starac, a uz njega ćutljivi unuk. Cijelim putem starac je ponavljao rečenicu – Romanijo goro nad gorama, ti si zvijezda među planinama!

Povremeno bi, očima punim suza, pogledao dječaka i drhtavom rukom ga milovao po glavi. Sa kraja autobusa, često se prolamao uplakani glas – E moj Arso, kako će majka bez tebe, samo sam tebe imala… Na sjedištu ispred, žena sa dječakom i malom djevojčicom. Izgubila je muža i rođenog brata, pa su joj makanjčad jedini razlog da se bori u životu.

Tako sam u autobusu koji nas je prevozio na Mali Zejtinlik, prvi put osjetio istinsku bliskost sa ljudima. Mnoge nisam poznavao, štaviše, prvi put sam ih vidio, a svi su bili moji jer nas je povezala zajednička nesreća, gubitak najmilijih i njihovo vječno počivalište. Na putu za Romaniju, shvatio sam da majka i ja nismo sami i da postoje ljudi koji umiju da ispruže prijateljski povijen dlan, da te čuju i da te razumiju. Utjehe nije ni moglo biti.

Na Sokocu nas je dočekala vojska. Zadisani regrut iz Trebinja sa lopatom u ruci, pričao je da su cijelu noć, zajedno sa mještanima, čistili smetove sa groblja. Sokočanke su nudile čajeve i vodile promrzle da se ogriju. Svi su se trudili da nas dočekaju što je moguće bolje.

Na ulazu u groblje majka je, kao i mnoge žene, plakala. U namjeri da sačuvam slabašni mir i pokažem kako sam tobože zreo, trudio sam se da skrenem misli sve dok nisam pogledao u kapiju na kojoj je pisalo:

„Spavajte pupoljci
burnog proljeća,
Otrgnuti u oluji i tuči!“

Tada su mi suze kliznule niz lice i više ih ništa nije moglo zaustaviti.

Vojnik po imenu Dušan, vodio nas je od kapije ka očevom grobu. Nismo znali gdje je sahranjen. Tijelo moga oca, iz porodične grobnice u Mali Zejtilnik, prenio je, u danima egzodusa sarajevskih Srba, njegov prijatelj i ratni drug. Nije prošlo ni pola godine otkako je poginuo, a majka i ja smo ostavili Sarajevo sa željom da se jednog dana vratimo. Ni slutili nismo da odlazimo zauvijek.

Bila je, kažu, stravična zima i duboka noć kada su ga vojnici spustili u okađenu raku. Sveštenik je služio opijelo i pojao Njest Svjat. A mi… mi nismo mogli da dođemo na njegovu drugu sahranu.

Mali Zejtinlik
Mali Zejtinlik

Dok smo išli za Dušanom, posmatrao sam groblje. Učinilo mi se da se redovi bijelih krstova prostiru u nedogled i da se negdje iza romanijskih brda sastaju sa jaucima unesrećenih žena.

Koji krst da poljubim ‘mjesto obraza tvoga dušo – kukala je starica u crnini. Iz daljine se čula druga žena – gdje ću svijeće paliti do kraja života svoga ovako presječena… A onda, ne znam ni odakle, začuh – kad i kako ću tebe, sine, prežaliti, preplakati…

Stajao sam na očevom grobu i držao kadionicu u ruci dok je vjetar raznosio tamjan i miris prosute rakije. Ovdje se ništa ne može razumjeti, pomislio sam.

Ljudi su nam prilazili. Nisu nas ostavljali bolu. Ta podmukla neman čekala je u autobusu, da nas pokori na putu do kuće. Bilo je to najduže i najteže ćutanje u životu.

Prošlo je otad skoro dvadeset godina. Pitanje – zašto? – odavno ne postavljam. Božija je odluka da kroz život gazim sam. Sada dolazim na Mali Zejtinlik da oslušnem tišinu uz krstaču koju je podigla zahvalna otadžbina.

Nije ovaj vječni, bijeli stroj, koji bdije na braniku otadžbine, samo puka hiljada od koje zastaje dah. Nije ovo nikakva tačka stavljena na borbu za nastanak Srpske. Iza svake krstače stoji život poput mog i priča slična mojoj. Preplićemo se i dopunjujemo.

Znaju to dobro oni koji zapinju za našu među. Lako se poznaju po želji da stvore svijet sebi ravan i ljude po svojoj slici. Zajednička im je mržnja, koja se u sebi samoj umnožava i nalazi namjenu.

Zbog takvih ljudi teško je breme naših generacija. Ali, sve dok budemo živjeli za Srpsku, ne mogu nam ništa! – reče mi na kraju razgovora po kome ću zauvijek pamititi jedno sunčano romanijsko jutro.

Izvor: FRONTAL

 

Vezane vijesti:

SAVANOVIĆ: NE STVARATI SITUACIJE DA SE ZA SLOBODU …

SLUŽEN PARASTOS ZA POGINULE BORCE – Jadovno 1941.

PARASTOS ZA POGINULE I UMRLE BORCE – Jadovno 1941.

Sokolac: 19 godina od formiranja Petog korpusa VRS – Jadovno …

položeni vijenci na centralno spomen-obilježje u sokocu

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: