Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje

Datum objave: nedelja, jul 11, 2010
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Na uredovnom vanjskom poslovanju u Pagu

Z A P I S N I K

o saslušanju svjedoka u predmetu Slana i Metajna.

Sastavljen dana 20. XI 1945, u Pagu

Prisutni: Petek Dr. Stjepan

Zapisničar: Palčić Stjepan

Svjedok: Bilić Duje, star 36. god. rkt, Hrvat, upravitelj lučkog zastupstva Pag, oženjen, otac četvero djece, opomenut da govori istinu, izjavljuje:

»U jesen 1941. bio sam sa svojim čamcem odmah po raspuštanju logora, u društvu Persen Jure, Dr. Dodoja Tome, Sabalić Ivana i Bukše Jerolima u samome logoru Slana. Imali smo nakanu, da u slučaju da se još po koji od zatočenika tamo nalazi, da ga spasimo pa smo s tog razloga ponijeli sa sobom i oružje ako bi nas tko u tome htio spriječiti da se možemo njime oduprijeti. Po samom dolasku pružila nam se strašna slika, nailazili smo naime na ljude koji su bili ubijeni a nisu bili dovoljno zatrpani zemljom, tako da su iz tih plitkih (na oko) jama, virile glave, ruke itd. Bilo je to u Furnaži jugo-istočno od samog logora. Zatim smo pojurili u sam logor Slane, ne bi li možda ovdje našli još po kojeg preživjelog zatočenika. No, ni ovdje nismo našli nikoga. Nailazili smo na ostatke i na razne otpatke. Bilo je tu raznih odjevnih predmeta, kovčega, razlupanih čaša, termosica, žlica itd. Među tim stvarima osobito su nam pale u oči drvene cipele koje su pravili logoraši služeći se pri tome oštrim kamenom. I nadalje tragajući sve u nadi da kojeg nesretnika spasimo, naišli smo ponovno sjeverno od logora kojih 800 m. na isto tako poluzatrpane, kamenom pokrivene leševe. I tako redom idući dalje od logora u pravcu istoka, našli smo ponovno, iza logorske žičane ograde, skupni grob. Lutajući sve u istoj nakani, našli smo više pojedinih grobova na kojima je bio navaljen po koji kamen. Našli smo dosta ceduljica, raznih bilježaka, slika (fotografija). Sve to mi je propalo nakon mog odlaska u NOV, kad su ustaše…… prodrli u moj stan na Pagu tražeći mene, pa su to uništili zajedno s mojim ličnim dokumentima. To je bila moja prvba posjeta logoru, jer se prije toga, tj. prije njegovog razpuštanja, nije moglo ni s koje strane približiti logoru budući da su ustaše svakome strogo zabranili približavati se mjestu gdje se logor nalazio, pa bilo to i s morske strane. Ja sam skoro dnevno prolazio čamcem pokraj logora idući službeno na svetionik, znao sam da bacaju žive u more, vezane o kamen, kojih sam nekoliko već utopljenih vidio. Nastojao sam prolaziti što bliže kraju, i što češće, više nego li je to služba zahtijevala, sve u namjeri da koga spasim. Međutim, jedino što sam mogao vidjeti bile su duge kolone tih jadnika koji su išli na rad na cestu praćeni po ustašama. Jednom prilikom kad sam bio na svetioniku sv. Nikole, zapitao (me) jedan od stražara ustaša da li sam vidio dan prije koga jadnog internirca koji je pokušao bježati iz logora te je u tu svrhu preplivao kanal, popeo (se) na kraj blizu svetionika i u veče se vratio natrag. Isti ustaša mi je rekao da je taj bijednik (ustaša ga je nazvao »razbojnikom«) bio streljan za primjer ostalim »razbojnicima«.

Kad su Talijani odlučili da pođu u logor pozvali su me misleći da ja moran biti dolje upućen u prilike i položaj samog logora. Budući da sam ja često odlazio na svetionik, da ih pratim na lice mjesta. Sa njima bio je Dr Stazzio iz Milana, liječnik; poručnik Fraschini, komandant Paga. Dr Stazzio fotografirao je žrtve koje su talijanski vojnici iskapali iz skupnih grobova. Bilo je tu muškaraca, žena i djece, za koje je dr Stazzio tvrdio da su bili živi bačeni u jame i kamenjem zatrpani. Tom prilikom je taj lječnik izjavio za Pavelića kao i za njegove ustaše da su »barbari«.

Vidio sam jednu ženu kojoj je trbuh bio rasporen, a u njemu se nalazilo dijete, dok je drugo dijete držala za ruku. Bilo je mladih djevojaka, golih, kojima su bile dojke odrezane. Sve su imale na sebi tragove udaraca zadobivenih nožem i nekim tupim predmetima, vjerojatno kamenom. Tražio sam ne bi li gdje našao prazne čahure, ili možda metke, ali ne našavši ih nigdje, zaključujem da su žrtve bile zaklane ili kamenovane. Sve to, ako i dan u kome u Talijani obilazili logorom, kao i moje bilješke koje sam na osnovu opažanja učinio, pa i slike koje sam ukrao dr Stazziju, nestalo je na već spomenuti način.

Najviše me se dojmio prizor kog sam ugledao nakon odstranjivanja kamenja kojim su bili pokriveni mladići, studenti, koji vezanih ruku i nogu su bili poklani i pobijeni kamenjem po ustašama. Slike kojih sam se domogao, na moju žalost uništene su mi sa ostalima.

Bilić Duje, v. r.

OKRUŽNA KOMISIJA ZA RATNE ZLOČINE HRV PRIMORJE

Na urednom vanjskom poslovanju u Pagu.

Z A P I S N I K

O saslušanju svjedoka u predmetu logora na Slani.

Rađeno dana 21. XI 1945.

Prisutni: Dr. Trampuž Milan, referent

Palčić Stjepan, zapisničar.

Svjedok: Fabijanić Ante Matin, rodom iz Paga, star 24. godine. Hrvat rkt. student E.K.V.S., sa stanom u Pagu, broj 16 ul. Petra Zrinskoga, opomenut da govori istinu iskazuje:

Nekoliko dana nakon odlaska ustaša sa otoka Paga u mjesecu augustu 1941. godine iza Male Gospe, kada su ustaše napustili logor na Slani, pošao sam i ja na Slanu da vidim ovaj logor. Došavši lađom do Šušca popeo sam se do samog logora, koji se sastojao iz dva dijela i to sjevernog i južnog.

U sjevernom dijelu logora stajale su tri veće barake i nekoliko manjih baraka sa kuhinjom koja se je nalazila na uzvisini nešto podalje od glavnih stambenih baraka, a prema sjevero-zapadnoj strani u udaljenosti oko deset koraka bio je jedan nužnik, koji je bio improviziran od kamenja.

Nužnik je imao samo jednu nisku zaštitnu stijenu od pola metra visine, a dug je bio zid oko 4 metra. Zaštitna stijena je sklanjala ljude jedino ispred pogleda osoba nastanjenih u barakama. Na sve ostale strane nužnik je bio potpuno otvoren, a jama je bila plitka oko 10 cm. Ovdje su nađeni ostaci prljavog ženskog i muškog rublja. Odatle se je širio strašan zadah. Po tragovima sudeći za čitavi ovaj dio logora bio je samo jedan nužnik. Nedaleko od nužnika viđeni su ostaci za kuhinju improvizirane kamenite građevine, koja je bila već porušena. Na dnu same kotline sjevernog dijela sjevernog djela logora su stajale tri velike barake logora, koje su služile stanovanju interniraca. Barake su bile vrlo nesolidne i nikako ne bi mogle zaštiti stanovnike pred jačim vjetrom, burom koja je na onom predjelu otoka Paga vrlo jaka. U barakama smo našli po tlu raznog rublja i odjeće koje su pripadale gradskim osobama, a osim toga nađene su i takve stvari, koje su morale pripadati našem seljaku iz Like i drugih južnih krajeva.

Budući da su pojedine stvari sakrivene ispod kamenja u samom logoru, zaključujem da internirci nijesu imali drvenog poda, već da su ležali na golom kamenitom tlu. A o kakvim krevetima nije bilo ni traga. Da li su barake imale prozore sa staklima, ne mogu da kažem jer su već bile porušene. U samom logoru nije bilo ni traga o kakvom izvoru vode, koju svakako morali nositi iz uvale Sušca, gdje odmah pokraj mora izvire na nekoliko mjesta živa voda, koja je nešto slana. Sjeverni dio logora bo je posebno ograđen sa jednostrukom žicom u neposrednoj blizini baraka.

Južni dio logora nalazio se je na desnoj strani od kamenite građevine, koja je bila istom do pola sagrađena, a trebala da služi ustaškoj upravi logora. Tamo sam istom prilikom primjetio ostatke porušenih baraka, a da ne mogu da kažem koliko ih je bilo i kako su stajale, jedino što je bilo još dobro vidljivo, a to su bili kameniti temelji. U pogledu ostalih zgrada ne mogu da dam točne podatke, jer su bili ustaše već prije svoga odlaska dosta porušili. Dobro se sjećam, da je ovaj dio logora bio ograđen trostrukom bodljikavom žicom u visini od 3 metra, a u širini 2 ½ metra. Kroz ovakav žičani obruč ne bi se mogao nikako čovjek provuć. U južnoj strani ovoga istoga logora neposredno do žice nađen je jedan grob, koji nije bio dobro pokriven i iz kojega se je širio zadah po lješini. Južnije od ovog mjesta izvan žice nađeno je više grobova od kojih smo jednoga iskopali i ustanovili smo, da je tamo bio pokopan jedan muškarac oko 40 god. star, jak obučen u crni gradski kaput.

Sudeći po vanjskom izgledu bio je pokopan prije 15 dana. Kod njega nije nađena nikakva legitimacija.

U sjeverno-istočnom pravcu od toga mjesta, gdje je iskopan ovaj muškarac u daljenosti 50-70 metara nađen je grob jedne žene. Ova žena je bila obučena i imala je lice prignječeno od kamenja, a inače nije bila pokrivena sa daskom, dok je onaj muškarac bio pokriven sa dvije daske. Ovi grobovi su bili duboki oko 20 cm.

Kod ove žene u njenom grobu našao sam jednu sliku sa legitimacijom koju nisam mogao pročitati jer je bilo već od vode isprano. Sliku ću priložiti. Tragove o kakvim povredama na nađenim lješinama nismo mogli konstatirati, jer ih nismo pretraživali budući da su se lješine već raspadale. Ova žena je bila pokopana najmanje mjesec dana prije toga.

Inače u sjevernom kao i u južnom dijelu logora nađena je po tlu gdje su stajale barake, prepiska, dopisne karte, ceduljice itd. iz čega se je moglo zaključiti, da su internici primali poštu i slali je, a neka prepiska je bila još starija od vremena prije osnutka logora, budući da je bila starijeg datuma, a vjerovatno ostala kod interniraca od dana hapšenja.

Prepiska je bila pisana ćirilicom i latinicom, odnosi se na mjesta Zagreb i na mjesta u Lici. Imena su bila židovska i pravoslavna.

Između sjevernog i južnog dijela logora izvan žice na uzvisini bio je isplaniran teren vjerojatno za igralište za ustaše. Napominjem da su u sjevernom dijelu logora po kamenju iza žice kao i izvan žice nađeni tragovi krvi. Izgleda da je kamenje bilo poprskano krvlju ubijenih interniraca.

Previše baraka izvan žice na dominirajućim položajima ove čitave kotline bile su improvizirane od kamenja stražarnice, sa kojih je stražar imao pregled u osmatračnicu nad čitav logor. Po tragovima sudeći bilo je takvih stražarnica oko četiri.

Napominjem da je bilo jako mnogo grobova razasuto po čitavom obližnjem terenu logora, u većini bili su to pojedini grobovi.

Oko 300 metara zapadno od sjevernog logora nađena je velika jama, koja je izgleda bila grob mnogih interniraca.

Budući da sam ja došao na Slanu istom nakon dolaska Talijana, kada su već oni bili lješine, većinom spalili, ipak sam imao priliku, da vidim hrpu kostiju i ostatak lubanja.

Pročitano, odobreno!

Palčić Stjepan, v.r. M.P. Ante Fabijanić v.t.

Nastavljeno 22. XI 1945. u Pagu.

Svjedok Ante Fabijanić izjavljuje:

Sredinom mjeseca jula 1941., jednog dana imao sam prilike da vidim na brodu Josipa Maržića, čiji je kapetan bio Šime Maržić, sin brodovlasnika prije spomenutog, tragove krvi koji su poticali od interniraca, jer su isti bili mučeni i ubijeni na brodu. To je istog dana ispričao Šime Maržić, a i prije toga često mi je govorio o mučenju zatočenika po ustašama. Ustaše su običavali, nakon što su svoje žrtve pobacali u unutrašnjost broda koji je mogao primiti do trideset njih strpali 60. tako da pored ljetne žege bez zraka bilo bi slučajeva ugušenja. Ljudi su naime bili nabacani formalno jedni preko drugih. Nadalje mi je isti Šime Maržić, pričao, da su ih ustaše vodili iz logora govoreći im da ih puštaju na slobodu, pa bi logoraši uzimali sa sobom svoje stvari, koje su ustaše njima oduzimali nakon što bi ih žicom vezali i izmrcvarene bacali u more. Ustaše su to obavljali tako, da su zatočeniku vezali ruke uz nogu, zatim bi mu čizmom stali na želudac a drugom nogom udarali ga u grkljan. Nakon toga vezali bi žrtvi kamen oko vrata i bacali ga u more. Događalo bi se da bi žica pukla i leš bi isplivao na površinu, a ustaše bi onda naduvene leševe gađali iz puške u trbuh, da bi ova potonula. Čuo sam da su ustaše silovali žene i nakon toga bajonetom im otvarali utrobu zadajući im udarac od spolnog organa do prema vratu.

Haron i sudbine
                                      Pročitano, odobreno!
                                                                    Ante Fabijanić v.r.
    Palčić Stjepan v.r.                       M.P.
    Trampuž dr. Milan v.r.

                                      Da je prepis vjeran originalu tvrdi
                                                           predsjednik 
                                                        Okružne komisije:

 

Prljavi prsti kanonika Josipa Felicinovića

Još predratni ustaški organizator u Pagu, kanonik don Joso plemeniti Felicinović, vjerovatno se dugo premišljao na koji način donekle, pred narodom oprati ruke sebi i onim svećenicima koji su se na ovom dijelu Hrvatskog primorja uprljali organizacijom ili saradnjom sa ustašama i direktno ili posredno počinili zločine dostojne najgorih ratnih zločinaca. Izlaz iz ovog kompleksa našao je, da se nakon četrdeset godina svojeg suorganiziranja u stvaranju krvavog logora SLANA na Pagu – pred dijelom naivnog naroda koji je, ponadat ćemo se, nakon tolikih dana ipak zaboravio pravu stvarnost – upusti u iskrivljavanje onoga o čemu je bio prisiljen progovoriti ako se htio oprati. I sada – slijedile su godine razmišljanja i prekrajanja nad tekstom. Iz svega je plemeniti kanonik iskupusao devet bijednih stranica kucanog materijala na kojima je već odavno usvojenim cinizmom nastojao obmanjivati, ali – na sreću – otkrivati se, dokraja, kao svaki koji vjerujući u svoje lukavstvo potcijenjuje druge. Iz kriminalistike je poznato da se zločinac vraća na mjesto svoga zločina. Felicinović se ni na jednom primjeru nije smatrao potrebnim dokazivati nego na mjestu ovog zločina gdje je bio suorganizator. Njegov spis nosi naslov »Lične uspomene«.

Mi nećemo dokazivati koliko je isti bio suorganizator već time što je, unatoč svom svećenikom zvanju, bio i ustaša. Ne, to je općenito i, valjda, dovoljno svima jasno već samo iz dva dopisa »nedjelja«. Mi ćemo se slijedom njegovog spisa zadržati samo na onim činima kojima je sam podao važnosti jer ih nije mogao zaobići, jer su ga odviše svrbili dodajući i priče koje je izmislio da bi nas impresionirao kao krampus malu djecu pa da bi mirno i dalje ostao to što je uvijek bio – cinični ustaša. Neke ćemo dispute morati ponoviti.

U vrijeme organiziranja koncentracionog logora SLANA, Felicinović živi u Pagu kao duhovnik, pri samostanu benediktinki i kao kateheta pri Osnovnoj školi.

Počnimo sa njegovim riječima. U razgovoru s njim (objavljenom u riječkom »Novom listu« od 31. VII 1985.) njegove su riječi: da se »… negdje početkom lipnja 1941. god. a moguće i u svibnju 1941. godine sastao s (ličnim Pavelićevim poslanikom, ustašom emigrantom, op. pisca) Babić Mijom Đovanijem u Pagu u jednoj gostioni«. Babić Mijo mu je tada rekao da je u Pag došao sa zadatkom da pronađe lokaciju za podizanje logora. Geografsku kartu otoka (vojnu) dao je Babić Miji upravo Felicinović Josip… »Babić Mijo je olovkom ucrtao područje Slane te rekao da će uskoro u taj logor dovesti Srbe i Židove…«

Dalje: u »Ličnim uspomenama« na str. 1. Felicinović piše slijedeće: »Glavni organizator paškog logora Milo Babić mi je, kad je bio na Pagu, obećao da se u logoru dobro postupati i da će biti samo »čistilište«, popravilište…«

Pokušajmo iz ovoga osvijetliti samo neke činjenice: S kim se to u Pagu sastaje organizator endehazijskih logora Mijo Babić kao organizator prvog logora u NDH? Sastaje se s kanonikom Josipom Felicinovićem. Gdje? Felicinović kaže – u gostionici. Vjerujmo mu za sada da se sastaju u gostionici a ne u »ustaškom stanu« u zgradi Općine Pag, što je zapravo, naizgled, sve isto je se zločin može pripremati posvuda. U koje to vrijeme pada ovaj njihov dogovor? U dane koncem svibnja ili početkom lipnja. Dakle, davno prije početka logora oni se dogovoraju o pripremama. Tko to razgovara? Ustaša Babić i svećenik Felicinović.

Zaboravimo na sramotu da jedan svećenik sjedi s ustašom za stolom, savjetuju se o osnivanju koncentracionog logora i da mu još taj svećenik doturuje geografsku kartu da bi im smještajne pozicije logora bile što jasnije, te se samo zapitajmo, kako to da Babić nije otišao nekom drugom, nekom »svjetovnijem«, manje »poštenom«, jer svećenik Felicinović se u spisu poziva na »poštenje«, na svoje katoličanstvo i duhovništvo (str. 1.), dakle kako to da nije Babić izabrao nekog drugog? A onda se sami pitamo dalje, a zašto bi pošao drugome? Ovdje je ustaša došao ustaši. Ustaši spremnom na sve. Ustaši koji mu odmah donosi kartu otoka Paga. Donosi iz svoje kuće, jer sastanak nije u svećenikovoj kući. Vojnička karta nije brevijar da je svećenik nosi sobom, nego je otvara ili u svojoj kući ili je donosi po zadatku na mjesto sastanka prema dogovoru. Babić mu iznosi da je došao zadatkom da pronađe lokaciju za podizanje logora a Felicinović mu razastire svoju kartu na koju ovaj »olovkom ucrtava područje Slane«. Lokaciju su dakle odredili skupa.

Pristali su da je vrlo pogodna za »čistilište, popravilište«. Babić mu objašnjava kako će uskoro ovamo »dovesti Srbe i Židove«. Da se pročiste i poprave od toga što su dozvolili da budu Srbi i Židovi. Srbi su naši vjekovni neprijatelji, zato smo i prihvatili da budemo ustaše; Židovi su već davno razapeli Krista, prokleti stoljećima, a sada su porobili našu domovinu! No, ovdje kod nas, na otoku, bit će im dobro, jest da je područje sama paklenska golet ali koje čistilište nema paklenske osobine! »Babić mi je obećao da će se u logoru dobro postupati i da će biti samo čistilište, popravilište«. Zabrinuti duhovnik Felicinović, nakon ovoga, slaže se sa ustašom Felicinovićem i pristaje da se ovamo dovedu Židovi i Srbi.

Čitajući ovo izlaganje, možda će se nekoji začuditi da netko obrazovan, kao recimo kanonik, ovako priglupo tumači svoje poteze i to još u nastojanju da se opravda? To je stvar čitačeva. Ako bilo tko posumnja u ovo, slobodno mu je, neka kod mene ili kod nekog drugog, bližeg Felicinoviću, zatraži stranu pod br. Felicinovićevih »Ličnih uspomena« i neka se uvjeri!

Ali, zapravo, čemu toliki trud, kad znamo da je u Zagrebu upravo objavljena ne jedna »uredba« o nepoćudnima, nižim rasama, o Židovima, Ciganima, Srbima, komunistima … (»uredbe« o tome teku već do kraja travnja 1941.). Felicinoviću kao i Babiću ovo postaje nacionalnom doktrinom. Kakvi bi oni bili ustaše kad ne bi slijedili ovu doktrinu! I zato – olovkom po geografskoj karti ucrtavamo prvi endehazijski logor, čistilište. Babić odmah kazuje Felicinoviću da će »logoraši izgraditi cestu na otoku Pagu od Povljanje do Luna i da će onda biti pušteni na slobodu po onome: rad će vas osloboditi«.

Ovaj pedagoški moto s kojim se tako lijepo složio Felicinović, stajao je već na svim hitlerovskim logorima: »Arbeit macht frei«, rad oplemenjuje. Milioni su imali prilike sagledati ovo oprlemenjivanje!

 

Smještaj logora SLANA razrađivao se sistematski

Mi smo se, nesposobnjaci, dugo mučili pitanjem da li su ustaše već prije planirali logor SLANU, tj. prije dovođenja na otok prvih zatočenika ili su to uradili improvizirano, u hitnji kad inače nisu znali kud će s uhapšenima.

I onaj nesretni sretnik koji je čudom preživio ovaj logor, dugo se suzdržavao neodlučan da zaključi kako su ustaše ipak već prije imale utvrđen cilj njihovog transporta i da je njihova (ustaška) pomutnja kad su ih doveli u Gospić bila samo kratka pomutnja oko načina transporta i pratnje a ne i oko cilja. Sve je već bilo određeno, dragi naš suzdržljivi i savjesni dr Radane. Vas, zatočenike SLANE nema zašto mučiti savjest krajnjom rigoroznošću i da se tek dugim premišljanjem odlučujete reći zaključnu riječ. Vi ste dovedeni u stupicu i iz te stupice niste mogli uvijek ocijeniti svaki ustaški korak. Tako i pripreme logora! Eto vam Felicinović kazuje kad su već pripreme započele, a pometnje kod ustaša koje su vam se u Gospiću ukazale u vidu nepripremljenosti samo su normalna njihova nesnalaženja. Pa to je, dragi doktore, njihovo prvo iskustvo u koncentriranju i transportiranju ljudi.

A ja vas uvjeravam i dalje sa okupljenima oko geografske karte! Ova karta otoka nije se razastirala ni u kakvoj »gostionici«, nego se to – kako ćete kasnije vidjeti! – događalo na pravom mjestu ovakvog razgovora – u »ustaškom stanu«, tj. zgradi Ošćine Pag, pred grupom rukovodećih ustaša na čelu sa tadašnjim logornikom i »načelnikom« općine Pag.

Mi, koji smo u to vrijeme živjeli s ovdje spominjanim ljudima u Pagu, koji smo do tada s njima i prijateljevali, dobro znamo kako se iz njihovih kancelarija nije izlazilo sa raznih sastanaka i dogovora, kako su ti dogovori tekli i danima i noćima i stvarali oko sebe atmosferu velikih odluka i rješenja. Brigu i dogovore o osnivanju logora, paralelno s drugim dogovaranjima, vodili su oni u prisutnosti Felicinovića u više navrata, da ne kažem stalno, jer je »čišćenje srpskog i židovskog elementa« bila u tim danima najveća dužnost »nacionalne revolucije« i politički ispit na kojem se jedinom moglo u tim danima iskazati svoje ustaško pripadništvo.

 

Ustaše nisu ustaše nego – revnitelji

Felicinović, koji inače u očima svećenika kao svećenik nikada nije mnogo značio, i koji je svećenstvu više nanio sramote nego koristi, upleće se tih dana u samu srž ustaških poteza, isprepliće svoju aktivnost sa najodgovornijim ustašama od svojeg okoliša do samog centra. O njima se može osvjedočiti svaki čitalac njegovih zapisa jer ih on sam ovdje nabraja kao svoje prijatelje i hvali se s njima pozivajući se na njih: Jurica Frković, ustaški veliki župan, Mate Frković, ustaški visoki funkcioner, poznat po svojim zlodjelima, Lučić, ustaški kotarski predstojnik u Pagu, ratni zločinac Juraj Rücker, te na kraju sam Pavelić »… koji me je poštovao« (Svaki od nas dobro zna da političari poštuju samo one koji su se za njih na nečemu iskazali!).

Nemamo, dakle, razloga ni najmanje sumnjati u odlično uređeni »Glas koncila« br. 10. od 10. III 1985. god. kad nam za Felicinovića tvrdi kako je hodao »… sām evanđeoskim putem« i da je »… pred drugi svjetski rat već čvrsto povezan s revniteljima za hrvatsku državnu samostalnost«. I dalje: »U travnju 1941, on je jedan od najistaknutijih vjesnika nove države.«

Hvala piscu ovog članka za svježi atribut pronađen za ustaše koje se u socijalističkoj Jugoslaviji može nazvati »revniteljima« a da mu na ovo lisičje atribuiranje nitko ne da zaslužan odgovor! Hvala svima vama koji bdijete na ovo ostataka revolucionarnog duha, kraj kojih vam plove ovako duhovne ocjene korifeja pobijeđene prošlosti!

Nama preostaje da počujemo samog Felicinovića kako u ime i skupa s »revniteljima« zauzima vlast na otoku Pagu. Budući da pomenuti list u svom članku donosi programsko obećanje nad slučajem Felicinović, kako »cijelo njegovo životno djelo očekuje ozbiljni studij«, pobrinut ću se da ovom studiju pripomognem, među ostalim, i dokumentom kojega je već 1941. god. ispisao sam revnitelj Felicinović, da bi se pred ustašama pohvalio na svoje revnovanje.

Da li će i dalje poslije djelomičnog objašnjenja ovih događaja i upoznavanja s objavljenim dokumentima, pomenuti list kao i organizacija čiji je ovaj list (i kako) dozvoliti da se o ovakvim osobama napiše kako je preko njih »Crkva u Hrvata u teškim našim predratnim, ratnim i poratnim godinama po svojim najboljim ljudima… svjedoči(la) i u djelo provodi(la) Kristovo Evanđelje«. Ne vjerujem da Crkva nema boljih od ovakvih najboljih dokaza za provođenje svojeg Evanđelja!

U dosadašnjem oskudnom dokaznom materijalu o velikom zločinu na SLANI, iskreno priznanje jednog učesnika događaja, bilo bi više nego vrijedno. Ali, iz bojazni za svoju ličnu reputaciju, Felicinovićevo pisano koprcanje sve više zapada u vlastite kučine nad kojima su čak i samo dvije riječi suvišne!

U novinarskom izvješću kojeg sam pratio tokom srpnja do rujna 1985. god. pod naslovom »Pakao u kamenoj pustinji« (Novi list), novinari se ponekad pozvaše na opskurni spis Josipa Felicinovića »Lične uspomene«. Ovaj bi spis bio samo smiješan i ništa drugo kad se ne bi igrao, naprosto igrao(!) s najtragičnim zbivanjima u našoj novijoj povijesti i kad toj infantilnoj podvali ne bi, evo, svojom nespretnošću načas nasjedala i historiografija. Novinarski brzopleta, ali ipak!

Bavljenje ovim tekstom i njegovo analiziranje kao ozbiljnog podatka čist je gubitak vremena za bilo koga tko bi iz njega htio nešto vrijedno doznati, i zato mi je tim teže što se – prisiljen njegovim cinizmom, u interesu čistoće i tragedije koja se zbila na SLANI – ipak moram s njim pozabaviti. Iako je čitav spis od početka do kraja sagrađen cjelovito na evidentnom iskrivljavanju pa čovjek naprosto ne zna čime se prije obračunati, uzet ću, sa odioznošću, tek poneka mjesta po kojima svaki čitalac može lako prosuditi koliko će tek biti nadostavljenih neistina na ostalim stranicama.

Već dvije godine prije ovog novinskog izvješća, pismeno sam upozorio izvjesne društveno političke organizacije u Pagu na laž i pogubnost ovog plitkog spisa, ali izgleda da se malo tko osjećao pozvanim da ozbiljno shvati ozbiljna upozorenja. Ugao riječke regije do sada je bio čist od ovakvih pisanih ispada, a smatram potrebnim naglasiti da je ova pisanija eksces kojeg nije ozbiljnije proučio ni novinarski tim koji ga je koristio u izvješću kao niti bilo koja druga organizacija dužna da sa kompetentnošću ovo razmotri!

U nastavku moje analize nekih tekstova, jednako ću ovom prilikom upozoriti na citate u kojima su se novinari pozvali na izjave iz kratke istrage vođene 1945. god. nad bivšim logornikom ustaškog političkog logora u Pagu, Šimom Oguićem, čije su izjave jednako neproučene a date su da bi se nekako pred naivcima opralo neugodne dane.

Ovdje će se morati obuhvatiti i osvijetliti i uloga Pažanina Jure Crljenka, činovnika iz Senja, nakratko paškog ustaškog »načelnika« koji je isto tako podvaljivao nevinost u događajima oko SLANE.

 

Bljeskanje s dragocjenostima

Kanonik Felicinović, među ostalim, u svojim »Ličnim uspomenama« izmislio je priču kako su u njegovoj prisutnosti jednoj Židovki – a kome bi drugome nego Židovki! – čiju se lješinu iskopalo, u rukama našlo kofer pun dragocjenosti. Lješina je još i u smrti kofer čvrsto držala u ruci!

Citiram Felicinovića: »Liječnici te komisije su pomalo odstranili… desetak centimetara… odmah su došli na prvi red lješina. Jedan mladi liječnik (talijanski) otvorio je ruku jedne Židovke iz Varaždina, koja je čvrsto držala svoj mali kofer i uzeo joj ga je. U njemu je bila njena poštanska i bankovna knjižica, mnogo strane valute, nekoliko zlatnih satova, ženskih dragulja i jedna krasna doza za cigarete od platine a u sredini prst debela crta zlata i sve okolo bili su briljanti veliki u sredini pa do najmanjih itd …«

Zatočenik Josip Balaž: »Često su nas zaustavljali na pogodnim mjestima zaklonjenim od pogleda i, uz samu cestu, vršili pretrese… Ustaše su sve otimali. Ono što su uzeli činilo im se malo pa su nas od bijesa zlostavljali još više … To divljanje trajalo je sve do Karlobaga.«

Ustaša Marko Didulica »Mile« jedan od koljača na SLANI (2.X 1952. god. u istrazi): »… a Ventura s još nekoliko ustaša – rukovodilaca oduzeo im je sve stvari, među kojima satove, naliv pera, prstenove i sve drugo što su posjedovali…«

Juraj Lončarić, koji je živio u Metajni blizu kuće zatočenih žena: »Prema pričanju internirki, novac im je u najvećem dijelu kao i većina robe bila oduzeta još u Zagrebu… «

Pavao Lovrić, brodar iz Crikvenice na službi kod talijanskog saniteta koji je iskopavao lješine na SLANI: »… ali su prethodno bile opljačkane po ustašama od svih vrijednijih stvari, kao nakit, novac, jer na nijednoj lješini nije tada bilo ni prstenja, ni satova, ni lančića a niti na ženskim lješinama naušnica…«

Svoje ću čitaoce pokušati povesti na zajednički slijed zatočenice od logora do klaonice:

Židovke su bile logorovane u kućama u Metajni. Prema svim podacima i prema svjedočenju dr. Radana, ni Židovke ni Srpkinje nisu bile s muškarcima u SLANI. Jedino su bile ovamo ili u srpski logor, pri kraju dovedene žene kad su ih trebali pobiti ili one koje su u tim posljednjim danima vraćene put drugih logora. One koje je trebalo ubiti odvođene su pored Metajne kojekuda. Pohapšene po Zagrebu i drugde, u nesmiljenim okolnostima dogonjene do Metajne, ovdje se s njima manipuliralo prema prohtjevima: silovali ih i prebijali boga u njima ako su se bilo u čemu oduprle. I to danima! Pred likvidaciju, njihove su ljudske sudbine bile za svakoga otpisane. Sada ih ustaški razbojnik odavle uzima, krca u brod, vozi do plaže pred Furnažom, gdje ih uz najveću grubost iskrcava na plažu. Odavle ih po surovom kamenjaru tjera kosinom, uzgor, terenom kojim je i zdravom, jakom čovjeku penjanje veliki napor. Uz tu kosinu penjao sam se već na desetak puta po istim stopama i dobro poznajem njegovu surovost! Treba se verati oko dvije stotine metara. Ovdje ih isti ili novi ustaše sačekuju u kordonu pred iskopanim rovovima, bacaju se na njih, silom ih dovlače do rovova, bore se s njima da im se ne otmu i kolju ih. Netko će mi, možda, prigovoriti na naturalizmu opisa. A kako drukčije urazumiti i primitivca i historiografe da ne nasjedaju! Po stotinu puta vraća mi se ova slika koju sebi predočavam da bih provjerio evidentnu laž u koju naivce svih uzrasta uvlači okorjeli podvaljivač svojih izmišljotina. Ni dobra bluza, ako ju je još do tada nekako sačuvala nije u tom času ostala na žrtvi a nekmoli da bi sačuvala neki predmet u rukama, kofer, briljante, zlato – kako to ispada po gospodinu kanoniku Felicinoviću! Kome to on prodaje! Talijanski oficir je samo malko pročeprkao zemlju i odmah naišao na koferčić s velikim bogatstvom, a izvršitelji, polubosa ustaška koljačka fukara, navikla na pljačku i otimačinu, dok ih je vukao, silovao, natezao po kamenju – nije ni primjetio kofera! I klao je, i nije primjetio kofer. Klana, žrtva samo je mislila na kofer i nije ga puštala iz ruku! Eh, svaka vam novinarska čast!

Felicinoviću ovdje nije bilo dovoljno djetinjarenja, nego nam priča dalje, kako se dogovara s talijanskim oficirima da koferčić bace u more. I bacaju ga. Javno, pred stranim državljaninom, Felicinovićem, talijanski oficir koji o svemu nađenom mora municiozno izvjestiti nadležne, – kao što ih je i izvjestio o svemu – i koji najvjerovatnije Felicinovića kao kolaboranta prezire – upušta se, unatoč prisutnosti svih svojih vojnika i oficira da kofer bace u more! Vrlo duševno! I vrlo šuplje!

Stabilni oficir, liječnik dr Santo Stazzi, pun discipline ali i prezira prema počiniteljima, sa nizom jezivih činjenica daje nam naslutiti pravu sliku klanja kad izvještava o razrezanim sisama, raskoljenim trbusima, tijelima koja su u jami ugruvana kamenjem ili koja su još živa zatrpavana i ugnjavljena. Takva slika koju je dao doziva pred nas strahovitu bitku koja se tu vodila između nemoćnih i jakih. Takva slika normalnom čovjeku diže kosu u zrak.

Sjetimo se one grupe od pedeset odvedenih Židova koje prvo mlate i prebijaju na otoku da bi ih prebacili na Velebit i poklali. Ovdje na otoku dok ih biju nastaje prava bitka. Već spominjani zločinac Didulica, izjavljuje, da je tom prilikom poginuo Živko Marinković, ustaša. Znači, pred smrt, nepoznati Židov uspio je umlatiti barem jednoga. Bitka, uvijek je bila bitka i otimanje. A Felicinovićeva Židovka držat će kofer i čuvati blago još i u smrti!

Nakon ubijanja, ubica postaje strvinar. On ruje po žrtvi i prisvaja što mu je izmaklo. Ali, poslije strvinara opet se obredaju novi strvinari, upravo kao i kod ptica. Site odlaze, dolaze one još nenasićene.

Spomenuti svjedok, brodar Lovrić Pavao: »… nije na tim lješevima niti pronađeno nešto od vrijednih predmeta. Dok su tada talijanski sanitarci kojih je bilo oko 35 vojnika činili pretragu lješeva, tobož zbog legitimacija, koje su ionako poslije uništili, i kako su svi lješevi imali usta jako otvorena, to su oni svima pregledali zubala i, ako je koji imao zlatne ili srebrne zube, tada su oni takvima kamenom izbijali zube i spremali ih u jedan sanduk. Nakon svestrane pretrage i pljačke zubala od lješeva, Talijani su sve te zube pomno oprali sa špiritom i potom ih međusobno razdijelili«.

Što je eventualnom nesmotrenošću izmaklo domaćem pustahiji, rasčešljavao je sada okupatorski vojnik pustahija sa Sicilije, brđanin s Alpa, fukara iz gradske bijede Napulja, Taranta, Genove, najeravan po svijetu za interese vladajućih s kojima nije imao nikakve veze a osobito ne poslije pet do osam godina ratovanja i stalne bijedne vojničke supe s kojom su ga timarili.

A Felicinović nađeni kofer s milijunskim vrijednostima baca u more!

Treba li nam još koji dokaz da bi se uvjerili kako nam ovaj rafinirani ustaški organizator i eksponent zločinaca pali rog za svijeću? Ove plitke podvale istine su samo po jednom, a to je da nam ovaj neduhoviti kakonik na mala vrata i dalje potura svoju staru klerofašističku tezu kako su Židovi progon zaslužili i pred bogom i pred našim narodom jer su nas pokrali! Samo iz takvih natražnjačkih kombinacija smogao je domišljanja za svoju debilnu priču.

Ako je ovaj neuspjeli »katolički sociolog« sve te zločine otkrivao tada, na početku karijere zlokobne endehazije, ako se tako jako »zabrinuo«, kao što piše, rastužio, drhtao, nespavao, zgražao – kako to da je i poslije tog »šoka« i dalje, sve do konca rata javno ostao ustaša, javno fašistički pozdravljao, preko koludrica kojima je bio duhovnik, preko škole u kojoj je bio kateheta – i dalje podsticao pjesmice i molitvice Paveliću i endehaziji, pjevao Tedeume za Pavelićeve rođendane, kadio tamjanske laude u čast i slavu ustaških datuma? Nikakva tzv. »klanjanja« protiv zločina u SLANI – koje besramno sada podmeće prljajući Crkvu lažima – on nije davao, niti je polazio u SLANU u svojstvu predsjednika Crvenog križa nego je polazio kao ustaša u posjet svojim ustašama da ih ohrabri i uravnava im tok.

Motorista na solanskom brodu u Pagu, koji je vršio službu prevoza kad je paškim ustašama zatrebalo, Valentić Ivan pok. Bože (8. siječnja 1946.) izjavljuje: vozeći za Karlobag u VII mj. 1941. pristao je na Slanu »… iskrcali smo don Josu Felicinovića i jednog ustašu … i oba skupa otišli su do logora SLANA, inače drugima nije bio dozvoljen pristup«…

Logor SLANA bio je likvidiran u kolovozu 1941. god… a njegov, (Felicinovićev) navodni obilazak razbojišta na Furnaži bio je – prema njegovim riječima – neposredno nakon ustaškog napuštanja logora. Od tada, od tog po zlu upamćenog datuma pa nadalje za čitava rata, i najmanje paško dijete pamti i dalje kanonika Felicinovića kao ustaškog propagatora, javnog djelatnika i organizatora križarske omladine koju pretvara u ustašku, ustaške omladince i omladinke. Nesreća je njihova bila u tome, što mu je tijekom razvitka našeg ustanka ova pastva izmicala iz ruku, topila se, osim nekolicine dječaka i djevojčica zatupljenih u seoskom primitivizmu i religijskom posluhu, koji su mu ostajali da bi se preko njih i dalje igrao politike i ideologije. Pasionirani intrigant na malim seoskim stazama, nikada nije napustio ovakvu rabotu obrade i odgoja u ustaškom duhu pa čak ni u ovom spisu koji nam podvaljuje o SLANI i ustaškim zločinima.

Imam u ruci jedan drugi Felicinovićev spis, zapisnik o SLANI koje je dao pred Komisijom za ratne zločine u Zadru, 8. I 1946. god., dakle trideset i dvije godine prije svojih »Ličnih uspomena« (1978, kad je valjda pomislio da je vrijeme za moguću novu kombinatoriku laži). U ovom zapisniku gdje kaže da je ustašama u SLANU odlazio i u VIII mjesecu 1941. (dakle u doba nadrastičnijeg života u logoru i klanja) odriče da bilo što zna o logoru, bilo o organizatorima, organizaciji, životu ili prilikama, nego se okruglo poziva na narod koji navodno više zna od njega… « … »po vlastitom opažanju i ličnom saznanju ne mogu ništa da kažem«. On, organizator od prvog dana, nema što reći kad još nije stvorio koncepciju kako braniti sebe i druge! Kome vjerovati: kanoniku Felicinoviću iz 1946. ili kanoniku Felicinoviću iz 1978. god? Ni jednome ni drugome. Podvaljuje sada kao i tada.

Satjeran historijskom pobjedom ustaških snaga naroda, vojničkom i političkom pobjedom onih protiv kojih se preko ustaških vojnika otvoreno borio, satjeran ogromnim činjenicama zla pod kojima je pokopan jer ih je stvarao, ovaj se kameleonski brat sada odriče, ali samo javno evidentiranih zakrvavljenih izvršilaca, ne bi li se pred javnošću ipak nekako oprao. On proklinje svoje vlastite sudrugove jer su ustvari bili »nespretni«, kompromitirali su ga, onemogućili su ga dugoročno! Ali, u isto vrijeme dok se manevarski odriče njih, on se niti jednom riječju ne odriče ustaštva, ni Pavelića ni drugih korifeja. Naprotiv, on daje znati kako mu oni i dalje znače mnogo … »poštivao me« … dvaput on ponavlja. Nitko se danas u Jugoslaviji ne bi bez srama usudio napisati za javnost kako su ga cijenili Pavelić i Frković. Ovakva dvosmjerna smionost ne znači samo zaostalu svijest i besramnost prema novom, nad silama zla golgotski ostvarenom društvu, nego, rekao bih, i specijalan privilegij koji dozvoljavamo jednom stanovitom segmentu društva – segmentu koji uzima pravo da mu se ni na takve ni slične svinjarije ne prigovara niti mu netko traži legitimaciju da ga priupita: iz koje je to zemlje došao ili iz kojeg vijeka?

 

Cinični falsifikator

Ustaški organizator, plemeniti Felicinović ne bi bio to što jest kad ne bi o sebi pravio sliku onakvu kakvu misli da mu odgovara. On u svojim ličnim uspomenama na pr. ne spominje kako je za ustaša držao govore sa balkona općinske zgrade u Pagu, zaklinjao narod na vjernost Paveliću i prijetio nepoćudnima. On ne spominje riječi koje je izgovorio: »… Ima ovdje nekoliko lažljivaca koji vam govore kako se u logoru na SLANI puca i ubija, umire od gladi. Znamo mi tko buškari i širi takve glasine, komunisti, mogli bi ih na prste nabrojati. A ja vas, dragi moji Pažani, uvjeravam, na Slani se živi bolje nego na vašim ognjištima«… Za vrijeme ovog zbora, Oren Ružić i pisac ovih redaka, stajali smo nedaleko, iza ovog zbora, priljubljeni uza zid ondašnje kavane (danas Turistički biro) gdje je do nas dopirala svaka izgovorena riječ bolje nego do onih koji su bili pod balkonom. A gospodin kanonik, govoreći ovo, upravio je prstom ravno u nas. Bili smo tada još odviše mladi i odviše hrabri dok smo se ondje izložili i potcijenili ovu prijetnju. Na govornici je tada bila čitava paška ustaška svita okupljena oko ustaše emigranta Jure Pavičića koga su prikazivali narodu kao uskršnju relikviju! Ostali smo živi jer se i na lutriji nekad nešto dobije!

Riječi paklenske propagande uputio je svojoj duhovnoj pastvi čovjek pod svećeničkim ruhom dok se na nekoliko milja od nas kao u mašini za meso melju ljudski životi. Plemeniti dušobrižnik hvali se danas kako je izvukao četvoricu pravoslavnih iz logora koga je sam pomogao organizirati i u nj uvaliti hiljade! Uz ovo, i dalje se bestidno hvasta s pismom koje mu šalje ucviljena majka iz Gospića, koja ga zaklinje za posredovanje za svoje dijete[37] koje su, kao i oca mu, ubili upravo njegovi ljudi u njegovom »čistilištu«. Poslužiti se u svom spisu osjećanjima i bolom majke da bi o sebi stvorio lažnu sliku, to nije svakome dano. Ali kad se radi o Felicinoviću, sve je moguće!

Da bih ovo dopunio, zapisat ću i ja jednu svoju »ličnu uspomenu«: Kad smo sestra i ja otišli u ustanak, majka je ostala sama, istjerana iz našeg unajmljenog stana, opljačkana, pet puta zatvarana. Jednoga dana, kad se pronijela vijest da sam po brdima Paga, kad me patrole po golom kršu nisu stigle otkriti niti tada kad su na moju glavu ponudili sto kilograma kukuruza – što je u zagladnjelom Pagu tada vrijedilo zlata – do moje je majke došao ovaj prevejani kanonički lisac lažući joj da sam mu pisao pismo kojim ga pozivam na razgovor. Stoga je moli neka mu kaže u povjerenju, gdje sam, u kojem sam selu na otoku da bi mi mogao odgovoriti. Ne vjerujući mu, moja mu je majka savjetovala da je najbolje da odgovori »onamo odakle mu je i po kome mu je pismo stiglo«. Kad sam poslije oslobođenja stigao kući, prvo što me majka zapitala, provjerila je ovaj njegov navod, da li sam mu ikada pisao. Znala je ona i mene i moje drugove da se ni u snu ne bi sjetili da ovakvu kompromitiranu figuru zovemo na svoju stranu.

Evo kako se ovaj duhovni otac spustio na stepen najnižeg seoskog žbira. Perfidija s pismom ucvijeljene majke Vukosave Dukić jednako je vapijuća jer prelazi sve granice!

 

Demagogija, spas za glavu

Kao i najveći broj aktera paške drame poznavao sam osobno i poštanskog službenika u Pagu Martina, nazvanog »Žicar« kao i njegovu ženu, jer smo tada stanovali u stanu vis-a-vis pošte. Ne znam kakvim epitetom bih krstio ovog čovječuljka jer on nije bio čovjek u ljudskim dimenzijama nego hrpa zla lišena svih osobina ljudskosti. A kako je naš unajmljeni stan bio uz stan Felicinovićeve svakodnevne prijateljice, njegov je polazak do nje išao ulicom pod našim prozorom. Ovdje, na ovom uskom prolazu nad ostacima starih paških zidina, često sam gledao Martina i ovog kanonika kako se umilno razgovaraju (Ne zaboravimo, Martin nije bio raznosač pošte pa da bi zbog pisama morali kontaktirati, Martin se bavio telefonom, žicama, »Žicar«). Felicinović vjerojatno nije mnogo držao do Martina, a vjerojatno nije ni znao ni vodio brigu o svim njegovim izletima na SLANU odakle se Martin vraćao hvaljenjem kako je klao i o čemu se nije morao ni povjeriti Felicinoviću (što i nije sasvim isključeno, kad znamo kako se pop Ljubo Magaš hvalio klanjem), ali da se Martin prijateljski susretao i važno upuštao s Felicinovićem u razgovore. Ta se činjenica u malom mjestu nije mogla sakriti i bila je svima poznata, a najviše nama, koji smo tom susretu bili česti svjedoci. Kad je Martin 7. VIII 1941. pohapsio nekoliko mirnih i uglednih građana u Pagu – Češljarevića, Raukara… – Felicinović je lako uvjerio Martina i njemu slične da ovu četvoricu valja pustiti.

Da bi se znalo zašto je Felicinović ovako postupio, treba iz tadašnjih prilika u Pagu izvući ono što je i on tada izvukao: ovo bi hapšenje (i ubistvo!) dokraja pogoršalo ustaški ionako nikakav politički položaj u Pagu, u kome su »buškarenjem« i »širenjem glasina« izvjesni »komunistički elementi« uradili već toliko da ustašama malo tko prilazi. Osim toga, i Talijani se nadmeću, ne bi li na nekom glasanju, novom opredeljivanju, pridobili Pažane za sebe! Pa, upravo to, taj obzir ustaša da se dokraja ne uprljaju pred svijetom koga se još nadaju pridobiti za sebe, spasao je i glave ovoj četvorici i nama od pogibije u SLANI iako nam je to već bilo upisano!

A svako pričanje o spašavanju i do danas ostaje svima simpatično, što se ne može poreći, iako je to bila čista politička igra na planu hiljada odvedenih u smrt. Uz to, ovdje je bio pridat prijateljski gest prema Janku Rausavljeviću, koji je bio oženjen nećakinjom jednog paškog kanonika, a Češljarević je bio sin kuće koja je Felicinovića – o čemu i sâm govori, str. 4. i 5. »uspomena« – udomila za vrijeme njegova emigriranja pred Talijanima poslije Prvog svjetskog rata.

Ovome treba pridodati i nezanemariv zahtjev velikog broja građana koji su – našom hitnom akcijom – pravili pritisak na Felicinovića, kao popa i kao odgovornog ustašu i naprosto ga prisilili na intervenciju. Na akciju spašavanja natjeralo se i tadašnjeg logornika »ustaškog stana« u Pagu. Skupa su otišli » … iako me je malo prije toga nagovarao da se ne diram u ovaj slučaj« – kaže Felicinović (str. 4). Samo zbog ovog »okupljenja«, tvrdim uz moralnu i materijalnu odgovornost, narod je 1943. i 1945. god. poštedio živote i jednome i drugome!

U pomenutom slučaju spašavanja, u pozadini ovog pritiska, proradila je i prijateljska veza preko »Kiža« na talijanskog komandanta garnizona, pa je i odavle, ma da nevoljno, ali ipak, upućena zamjerka ustaškom logoru i djelovala poticajno na oslobađanje uhapšenih. Tako spašena četiri života, a njihovo smo spašavanje opisali zato da se ne kite njime oni koji su tu bili primorani posrednici a u osnovi odgovorni »dužnosnici«! Odgovorni za nepobrojene smrti.

Zaplićući se oko tih dana koje ga privlače jer ga kompromituju, Felicinović pokušava dati nove neistine, kako je navodno spašavao obitelj Ružić i Dodoja, a to isto na barjak nekritički zasađuje, već navedeni, broj »Glasa koncila«.

Vrlo mi je poznato kome je sve prijetio progonstvo i smrt jer sam skupa s Orenom Ružićem rukovodio svim onim što je zasmetalo i ustaškoj i talijanskoj afirmaciji na našem otoku i znao za položaj svakog čovjeka i obitelji na njemu. Iako joj je prijetila stalna opasnost, obitelj Ružić nikada se u tim danima nije sklanjala nekamo (kako to navodi Felicinović braneći se) niti se zapravo imala gdje skloniti. A tako i obitelj Dodoja. Visjeli su na tankom koncu a spasile su ih okolnosti o kojima sam obrazložio. Aktivni ustaški politički radnik, perući se, samo se sve više otkriva koliko je bio upleten u sve ustaške poteze! Uz sebe, kao za gozbeni prismok u koji bi i mi trebali zagristi, spominje još i Juru Rückera (poslije rata proglašenog ratnim zločincem!), bogoslova, kotarskog predstojnika u Pagu, dakle, nosioca svih policijskih zločina i člana vojnog prijekog suda u Pagu! Nijedan se ustaški potez u Pagu nije programirao ni proveo bez učešća ove sveprisutne dvojice politikanata iz paškog klera.

Paški tadašnji župnik, stari nadpop Ante Banić, odricao se i jednoga i drugoga, i nije ih htio ni blizu sebe. Nasuprot njima postupao je kao pravi svećenik:

U kući obitelji Pančoka, baka Marica sklonila je dvojicu svojih unučića, Milana i Voju, oca kojih su kao pravoslavca ubili u Gospiću (ili Jadovnom). Prestrašena, baka Marica otišla je župniku Baniću da na brzinu prekrsti njeno dvoje unučadi na katoličku vjeru, da bi ih tako spasila pred ustašama. Župnik Banić, svijestan opasnosti za djecu, ali svijestan i nasilja činom prekrštavanja bez prisutnosti njihova oca i matere. Ako te ustaše budu pitali, reci njima da sam djecu ja prekrstio i da su oni katolici. Ako ne vjeruju, neka dođu pitati mene.«

Bio sam prisutan kad je ovaj isti župnik govorio Felicinoviću: »Vi se bavite primitivnim novinarstvom. Treba učiti i poznavati historijske tokove. Dozvolili ste da vas vode seoski birtaši« (mislio je na Zubovića čiji je otac u Karlobagu imao gostionicu).

 

Svjedoci »dobrog duha otoka Paga«

Kod razmatranja Felicinovićevih »Ličnih uspomena« lako je zapaziti da se on za svoje opravdanje i nema na koga pozvati izvan ustaških glavešina osim na svoju kućnu pomoćnicu. Upravo ga ovo pozivanje teško razgolićuje: U svom spisu iz praonice govori kako je spoznao ustaše i kako ih se odrekao kad je vidio šta su uradili, dakle već 1941. god. A njegova višenamjenska kućna pomoćnica još 1944, dakle tri godine poslije logora nosi iz njegova stana kroz jedno toplo jutro dvije upravo pečene lokarde sa litrom crnjaka pravo na prvi kat Općinskog Doma i polaže ovo na stol ustaškom bojniku Čeple Otu. Čeple je upravo ovdje, pored svog stola, na samom ulazu u kancelariju, ovog časa, bajonetom, sa nekoliko udaraca zaklao starog paškog postolara Nikolu Rumora, (16.VI 1944). Mrtvac je ležao preko ulaza i kućna pomoćnica je morala opkoračiti da se približi stolu. Dok je mrtvac točio krv po podu kancelarije. Čeple je mirno sjeo za svoju trpezu i »marendao«! Felicinovićeva služavka sačekala je završetak ovog važnog čina blagovanja njihovog prijatelja koga je kao i Felicinovića uslužila u ovo ljetno jutro!

Felicinović se za dokazivanje svojih intervencija počesto poziva i na Velikog župana u Gospiću, Juricu Frkovića koji ga je »poštivao«. Da se načas pogleda tko je Jurica Frković s kojim se »dobri duh otoka Paga« obilno grli i kome javlja kako je od »srpskih oficira« preuzeo u ruke Pag, evo samo usputnog podatka iz dana 23. IV 1941, kad Jurica Frković posjećuje svoje selo Tribanj. Odmah je dao odvesti četvoricu seljaka od kojih su trojica likvidirana u Jadovnom. Ostale pravoslavne iz tog sela njih 68, odvelo se pod njegovom duhovnom skrbi tri mjeseca kasnije, na Pag, na klanje pravo na Furnažu u već pripremljenje opkope a da logora SLANA izgleda nisu pravo ni vidjeli!

Kanonik Felicinović imao je slobodu kretanja i putovanja kudgod je smislio. Kako to da nije okupio svoje okolne svećenike, crkvenjake i ostale ugledne građane ili ozbiljno apelirao na višu crkvenu hijerarhiju da se poduzme nešto u spašavanju ljudi! Ali on se ni u najbrižljivijem dosjećanju ne može pozvati ni na jedno lice građanski čisto i na jedan naslov crkvene hijerarhije kome se zaista obratio!

Da bi ispadao što uvjerljiviji u djetinjarijama koje nam prodaje, Felicinović se zapliće u posjete logoru iz ovih ili onih razloga, čak koristi razlaganje baraka kao da se ne zna da su te daske dopale njegovu prijateljsku ustašku kuću paškog drvodjelca. Ali prilikom tog »obilaska« – koji obilazak najvjerovatnije izmišlja koristeći već gotova pričanja onih koji su zaista posjetili napušteni logor, – on nailazi (on, a tko bi drugi) na »cedulju« o kojoj kaže: »U glavnoj ustaškoj baraci našao sam na zidu komadić papira (kartona) na kojemu se vodila evidencija sa imenima i datumima žena i djevojaka silovanih u logoru i od kojeg ustaše« (str. 7. »Ličinih zapisa«)!

Na stranu to što nikakve ni »glavne« ni sporedne ustaške barake nije bilo, niti je bilo žena ovdje osim posljednjih dana, ali ne stavljamo na stranu da je erotski sadizam interesantna tema kojom po svojim vjernicima neodstupno mlatara mnogi duhovnički kriminalac uzbuđujući svoju zainteresiranu pastvu. Ovaj je duhovni otac u tome htio biti domišljat, i ništa više od toga, samo – htio biti! Da je ovaj nemaštoviti domišljalac došao do ovakve cedulje, on bi je pokazivao, i dokazivao preko nje svoje vješto usmjerene osude. Ali nje nije bilo kao što nije bilo ni pisma – koje je on kao našao – a u kojem je neka žena pisala mužu da dođe i da zaštiti njenu nevinost od nasilnika koji joj prijete u logoru! Ovako, baratajući sentimentima sa stranica o Genovevi pripravlja nas da mu povjerujemo nove podmetaljke, nimalo beznačajne za časni duh čovjeka koji osuđuje nasilje. Velikom smionošću, naime, ovaj neposredni organizator logora tvrdi kako je od smrti »uspio spasiti 30 osoba, što Hrvata, što Srba i Židova, i preko 150 njih osloboditi iz ustaškog zatvora i njemačkog strijeljanja«. Zato je njemu trebala ona golicavost oko erotske logorske teme i suze majki koje mu pišu pisma, za to, da mu povjerujemo u velika, u brojna spašavanja, koja nije izvršio, možda ne zato što ne bi uvijek htio nego zato što je svoju krvničku bratiju odgojio na nožu i bombi i isključivosti s kojom se složio kad je priznao zakone i rasne uredbe endehazije! Politika koje se nikada nije odrekao pravi ga suodgovornim za krvništvo i nasilništvo (!), a da li je nekoga slučajem (ili iz obzira, obaveze, prisiljen pritiskom ili od straha pred odgovornošću) spasio? I ponajveći razbojnici ponekad su nekog izvukli iz smrti!

Spis »Lične uspomene« kriminal je prvog reda, spis dosljednog ustaše koji uspijeva naivne povući za nos! Umjesto da posjednici ovog spisa kao i politički radnici na pripadajućem terenu ovaj spis prokazuju kao najobičnije neprijateljsko slov o sa svim njegovim posljedicama, da ga tretiraju kao svaki drugi kriminalni materijal ilegalnog karaktera koji je stigao iz političkog podzemlja, oni ga citiraju i dozvoljavaju da nam ga mračnjaci u našim danima šire i hvale u obrani političkog zločinstva. Zar smo se toliko zaboravili da ni očigledne istupe i podvale ne raspoznajemo!

Od prvog retka svojeg spisa Felicinović prodaje laži. »Kao predsjednik Crvenog Križa grada Paga … otišao sam motornim čamcem koji je nosio poštu do logora Slana«. Ne kazuje da je odlazio kao ustaša i saradnik ustaškog političkog logora i njegovih logornika kojima je uvijek bio logor SLANA otvoren za pristup. I kakva je to »pošta« odlazila iz Paga za SLANU kojom je on navodno otišao do SLANE? Iz Paga za logor nitko nije plovio osim ustaša i brodara. Hrana i »pošta« koliko znamo, donosila se iz Karlobaga. Iz Paga se išlo put logora SLANA motornim čamcem paških Solana, i obratno, kad se ustaškoj gospodi, pa tako i Felicinoviću, prohtjelo da se međusobno posjete, dogovore ili izvrše nova zlodjela.

Čak mi je sumnjiva i njegova tvrdnja da je s Talijanima bio na Furnaži poslije likvidacije logora. Talijani točno bilježe tko je sve bio i što su poduzeli. Njega nigdje ne spominju. Ja, pravo rečeno, ne nalazim gotovo niti jedan njegov podatak koji sjedi na potpunoj istini ili koji ne bi pokazivao svoju providnost, dotjeranu i usmjerenu na trik.

Uzmimo samo kako se – čovjek koji u srcu svih događaja – kako se prenemaže o neobavještenosti, kako se kao stranac u Jeruzelemu šeta kroz svoj kraj i tek kao od nekih žena iz okolice Jadovna slučajem saznaje nešto kao o ubistvima u Jadovnom jer ga te nepoznate žene (baš njega!) pitaju da li je grijeh zadržati odjeću pobijenih u Jadovnom? U Gospiću se u to vrijeme u jednoj širokoj hali javno rasprodaje konfiscirana roba pobijenih ili otjeranih pravoslavnih obitelji – o čemu bruji čitav naš kraj – a njega »obavještavaju« neke slučajne »žene iz Jadovna!«

Njegov prijatelj, predstojnik Kotarskog poglavarstva u Karlobagu – jako »nevina« ličnost u ustaškoj igri! – tek mu on, čudeći se, kazuje, da je vidio »kako ustaše iz Gospića vode muškarce i žene preko Karlobaga u čamcima u Slanu« (str. 2.). To bi mu došlo kao neke novosti preko kojih je saznao o dovođenju, pa se širom čudi, on, koji je pred mjesec dana s Babićem zaključio dogovor o »čistilištu«! Ali vjernici moji, to što sam vam prije mogao pričati o karti, o logoru, o Babiću nema veze s ovim što pričam o ženama i kotarskom predstojniku. Na meni je da vas zabavljam a na vama da me poslušate kako god vam se izmotavao, sve u ime euharistije pred kojom vam kažem da sam dao sat klanjanja za duše bogu otpremljenih! Zaista širok je spektar ovog provincijskog nadrealizma!

 

Podvala stara i nova

Kad bi se imalo vremena i strpljenja možda bi ipak trebalo pristupiti temeljitijoj razradi tih »Ličnih uspomena« da se ne bi varali i čitali ih oni malobrojni, polupismeni, dobrohotni i nadobudni čitaoci kojima je ovo i namijenjeno, a od kojih, poneki, i danas još prepisuju i šire ovu polupismenu laž kao uvjerljiv dokaz o ispravnosti ovog ustaškog duhovnika i provincijskog politikanta. Štampom oblikovana riječ, još ako je došla »ispod žita« – kako je to u početku i širena, kroz kanale onih kojima ne ide u korist istina o žalosnoj raboti nekih ljudi i organizacija – djeluje ponekad fascinantno. A da je i ova imala i svoj uvjerljiv odzvuk – jači nego bi se, s obzirom na očigledne djetinjarije, moglo očekivati u javnosti – evo nam dokaza u činjenici da su se s njom poslužili i nasjeli joj i naši dobronamjerni tragači za neviđenim zločinom na kamenjaru Paga.

U svom provincijskom domišljanju za jakim, šokantnim činjenicama, ovaj bilješkar, među ostalim izmišlja (izmišlja sigurno jer bi ovu činjenicu Talijani svakako zabilježili!) kako je našao nekog fratra ubijenog i zakopanog među žrtvama na Furnaži. Istina je, među ustaškim žrtvama posvuda se našao i po koji fratar ili svećenik mnogo časniji od ovog bilješkara! Ali, da je takav bio ubijen ovdje, na SLANI zaista treba odbaciti! Naime, za svakoga fratra ili drugog svećenika zna se kako je i gdje je bio ubijen. U logoru, u koji je mogao ulaziti i Felicinović i redoviti don Ljubo Magaš i don Krsto Jelenić i teolog Juraj Rücker… kadgod im se prohtjelo, znalo bi se za takvog još prije njegovog pogubljenja! Jedino – ako su ga sami izručili krvnicima! Pravoslavni svećenik, koji je zaista pronađen na Furnaži među žrtvama, nije ga uzbudio!

Na korak mjesta od otoka Paga odveden je po ustašama i na najsvirepiji način ubijen je svećenik don Ante Hadžija, ali se Felicinović nije ni pomaknuo da mu spasi život jer je Hadžija javno i glasno osuđivao ustaška zlodjela!

Godine 1943. u privremeno oslobođenom Pagu, kapelan župske crkve svećenik don Šime Meštrović, održao je javni pomen na gradskom trgu za pale partizane i žrtve u SLANI. Felicinović don Joso, »dobri duh otoka Paga« – kako ga trbuhozborački kiti citirani »Glas koncila« – nije se pridružio svećeniku Meštroviću, niti je bilo kako odao saučešće pred podignutim katafalkom!

Tada, dok je još trajao rat, dok se još mogla dogoditi pobjeda njegovih – bilo je još prerano osuditi one, kojih će se, evo, silom prilika, danas ipak morati odreći! Don Šimu Meštrovića poslije dana pomena na žrtve nije htio ni da susretne, a ostao je takav i kad ga narod prognao sa Paga i kad se nakon deset godina besramno vratio na Pag ne pristupajući godinama ni izborima niti bilo kojem drugom iskazu građanske lojalnosti ovom društvu. Ovu svoju pasivnost (čitaj: aktivnost!) jasno je izražavao da bi utjecao, prvo, na svoje crkvene kolege a zatim i na stanovništvo među kojima se kretao.

Jedne je godine (mislim da je to bilo 1971.) doveo jednog popa, političkog emigranta u Švicarskoj, da održi pomen – misu u čast Stjepana Radića. On, koji 1941. god. na mostu u Pagu uz buket cvijeća dočekuje ušljivu četu talijanskih okupatora da im uz dobrodošlicu i smješak prizna ono što su pomoću njega i sličnih ugrabili od hrvatske zemlje, on i njegova trabantska bratija ne stide se držati pomen Stjepanu Radiću! Intriganti barem na mala vrata ali intrigirati, barem preko starica koje ni same nisu tog jutra pravo znale zašto su se našle u zavjetnoj crkvi na Starom gradu, starice koje su uvijek molile za sve pale i progonjene jer je to red; koje su molile za pokojne Radiće jer su dio njihove povrijeđene prošlosti; starice, koje ni u snu nisu slutile da su preko svojih vjerskih i nacionalnih osjećanja – u slobodi, za koju su se i same zalagale – manipulirane upravo od onih protiv kojih su se, i one i njihova djeca, borili.

Investirati intrigu, danas, sutra, sitno ili krupnije, investirati gdjegod je to moguće, makar i kod malog broja polupismenih baka, buškariti kadgod se ukaže prilika – bila je to praksa ovog političkog vrača konstantno i neodstupno. S tog, zlog poriva, nastale su i ove »Lične uspomene« koje on datira u godini 1978, trideset sedam godina poslije zločina jer je povjerovao – i ne bez razloga – da se prava istina zaboravlja a svjedoci nestaju. Došlo je, ponadao se, vrijeme, kad konačno opet može sa svojim čarobnim štapićem prevrtati činjenice kako mu odgovaraju ili graditi priče prodajući nam – kako narod kaže – muda za bubrege!

Ali, iako su vremena logora davna, prošla su još davnije ona u kojima se bez kritičnosti premalo sve što je izašlo iz ovakvih kuhinja! On je predvidio da danas svako malo selo ima više intelektualaca nego je prije rata imao čitav jedan otok! I crkveni laici i svećenici danas drukčije misle jer se naša zajednička budućnost mora postaviti na zajedničkom hodu. Danas se više ne mogu širiti zablude kakve bi htio pojedini njihov zarđali službenik koji je nakanio da vjerske centre ponovo okreće putem rastrojavanja jedinstva naše zajednice.

Ako Crkva nema ništa protiv, ja ovu Felicinovićevu pisanu podvalu ne dovodim nimalo u vezu sa stavom današnje crkvene organizacije (čime, jasno je, ne smanjujem odgovornost Crkve i nekih istaknutih svećenika za udjel u zločinu za vrijeme prošlog rata!) Felicinović sam odgovara ovdje za svoj stariji i noviji nemoralni postupak.

Reporterima se bilo komotnije nekritički poslužiti citatima spisa, koji naoko pruža neke iscifrane podatke, nego mučno i dalje kopati do prave istine, do prokazbe, pronaći u prividno uvjerljivu napisu usmjerenu podvalu, koja je i sama dodatni zločin na već ionako dovoljno sličnih i stravičnih, otkritih u ovom predmetu istrage.

Uz desetke sitnih domišljanja u spisu, Felicinović pridodaje kako zbog neslaganja s klanjem hoće do senjskog biskupa Burića – ali, evo zla, ovog nema, no, Felicinović točno zna, Burić je otišao do Pavelića, predusreo ga. Pavelić odmah šalje depešu – blago poštarima koji su primili takvu depešu! – depešu da više »bez sudske rasprave nitko ne smije biti ubijen« ali ovoj radosnoj vijesti treba pridodati novu jer »i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac više se puta pismeno i usmeno zauzeo za razne Srbe i Židove, toliko da je ustaška vlada bila odlučila uhapsiti nadbiskupa Stepinca« … vidite dokle mu ga dovede Stepinčevo i Felicinovićevo spašavanje duša! Ovaj falsifikator protura i svoje i tuđe laži i čuva Pavelićevu sliku s Pavelićevim potpisom i posvetom i visoki orden za ustaške zasluge, čuva na zidu kao iznimnu relikviju koju će ljubiti ustaški dužosnici kad ga posjete.

 

Kasno odricanje

U svojem spisu Felicinović se konačno odlučuje da prokaže svojeg ustašu Martina »Žicara«, kao koljača. I »Pivca« i »Šljivara« i »Žilu« i Očića i Luburića! I pravo im budi! Zaslužili su da ih se on odrekne kad nisu uspjeli dokraja »smiriti« Hrvatsku nego su je prepustili nesretnim godinama u kojima ih se plemeniti don Joso, hoćeš nećeš, da bi se ipak nekako pokušao oprati, mora odricati! Konačno!

Lako se Felicinoviću odreći seoskih džukela »Žicara«, »Pivca«, »Žile«, »Šljivara« i njima sličnih. Oni i jesu zato tu da ih se pusti s lanca da bi izvršili svoje, a ako ne uspiju, vjekovna je praksa da nestanu i da ih se lako odreknu svi oni koji su im dali nož u ruke! Međutim, svog Pavelića i svog Stepinca i svojih »velikih župana« gospićkih, senjskih i modruških, svojih dragih prijatelja i uzora nije se odrekao Felicinović, vidljivo je, ni za rata ni u ovom spisu!

Reporteri su tek na nekoliko mjesta, kao usput, gotovo sramežljivo, dali naslutiti o čijem je svjedočenju u ovom slučaju riječ, jer, perući se, Felicinović ipak nije mogao da vidljivo ne upada u zamku i da ne iskaže svoje pravo lice, ali reporteri su ovu pravu stranu potcijenili. Kad se čovjek prisili da mirnije dočita ovaj Felicinovićev spis, ubacivanje nešto opće poznatih podataka, uokvirivanje u vrijeme i događaje pa odmah zatim pregršt laži uz opet neki događaj i u njemu novo domišljanje i malko pucanje na sentiment, erotsku znatiželju, zatim nekoliko imena koja bi trebala da djeluju dokazno, ova senilija (koja bi jedina mogla nekako opravdati ove bilješke) nije ništa drugo nego bezočno pranje ruku sebi i svojima, produžavanje ustaškog mita kao hrvatskog oslobodilačkog pokušaja i zavođenje priprostih čitalaca po već ustaljenom običaju i praksi nečasnog provincijskog politikanta! U ovu smišljenu podvalu treba pribrojiti i njegove olako navedene brojke zaklanih žena (4000) i žrtava u rovovima na Furnaži (8000) koje brojke on ovdje prosipa kao iz rukava, kao, baš je koga briga za točnost! I to za mjesta gdje je točno utvrđen broj žrtava. Nad – danas – svetinjom našeg otoka on namjerno zapetljava da bi je se olako shvatilo!

Ono što je istinito u ovim zapisima ni za koga nije novo ili što ne bismo i bolje znali. I nije mi jasno, za kojeg su đavla, ove debilne stranice bile potrebne reporterima i u koje svrhe?

Svakako je bilo potrebno da se Felicinovićev spis pokaže preživjelom svjedoku SLANE dr Radanu. Poslije čitanja ovog spisa dr Radan ga naprosto nije htio komentirati, odbacio ga prezirno kao obično smeće. Na molbu da ipak o njemu kaže nekoliko riječi, svjedok je rekao:

»Čitav iskaz Felicinovića je konstruiran da se on izvuče i načini nekakvim dobrotvorom. Paški svetac! Najsmiješnije je ono što kaže, kad nije mogao ništa učiniti da je odredio klanjanje u crkvi za pale žrtve u SLANI. Smiješno. I jednako su smiješne njegove izjave kako je pisao i Poglavniku i ovome i onome… To su sve obične laži. Jedini koji je nešto za nas načinio iz crkvenih krugova bio je papinski nuncij u NDH. On je u ime pape ishodio to da je Pavelić morao dati nalog da se Židove iz »mješovitog« braka ne upućuje u logore. To je jedino što je za nas urađeno. I na taj način sam i ja ostao živ jer je moja prva žena, Nada Pirnat, hodala okolo i dokazivala da sam ja s njom u mješovitom braku. Ona je katolkinja.

Kad su 21. VI 1941. došli u naš stan, uhapsili su i mene i nju.

Detektiv koji je došao po nas radio je po svojoj volji. Skupa smo odvedeni na prostor Velesajma. Međutim, ona je sobom ponijela krštenicu i već na ulazu u Velesajam bila je puštena. Židove su hvatali po spiskovima. Ovi su spiskovi bili sačinjeni po ustaškom nalogu da svi Židovi moraju nositi žute znakove da bi ih se izdaleka znalo tko su. Po ove smo znakove, žute zvijezde i vrpce, morali ići u ustaški ured koji je za to bio određen. Ured se nalazio u dotadašnjim prostorijama pravoslavne crkve u Preobraženskoj ulici, s vanjske strane crkve. Ove su prostorije ustaše oduzeli pravoslavcima. Tamo su se dijelili ti žuti Židovski znakovi, jasno, uz naplatu i ujedno uz uzimanje svih podataka o sebi koje smo im tu morali dati. I na osnovu tih spiskova su nas kasnije hapsili. Moja žena nije bila na spisku, zato su je krivo uhapsili i morali pustiti.

Usput pridodajem, da su znakovi prvotno bili od tkanine a kasnije, zamjenjivani, za znakove iz drugi, krućih, limenih materijala. Za dobavu ovoga brinuo se neki Krivičić, trgovac iz Zagreba. Znakove sam sačuvao i čuvam ih i danas. A što se tiče tumačenja i primjene uredbe o miješanim brakovima, ne bi me, možda , ni ovo samo po sebi izvuklo da nije bilo podmićivanja koje je po Zagrebu izvela moja žena. No, svejedno, to je ipak bila jedna nova mogućnost da bi se ostalo živ.

A što se tiče ovog Felicinovićevog spisa, to je čisti cinizam. Uzmite na primjer ono s koferom one Židovke. Kako bi uopće mogla s koferom u ruci doći sve do gubilišta, kako? Do klaonice s koferom i još ga čvrsto držati u ruci poslije smrti! I da nitko od prisutnih lopova to ne vidi pa da joj je i vezano za ruku! Nevjerovatan cinizam! Čitav taj spis, to su laži podešene za vlastitu obranu. Stepinčev jezuitizam! Točno tako je i on odgovarao! Uvijek i u svemu gdje se upleo – moja je savjest čista! Uvjeravam vas iz vlastitog nesretnog iskustva, nitko nije mogao ući u logor a da ga deset puta nisu pregledali. To ako se prošvercalo nešto, to se moralo sašiti negdje ili tako nešto, ali malo, neznatno … Meni su sat odnijeli odmah, čim smo stigli, a drugo još u brodu … kakav kofer u ruci i kakvi briljanti! To su izmišljotine cinika koji bi se htio oprati a da i dalje bude ono što je bio. To je vidljivo iz čitava spisa.

Bilo bi žalosno ako bi se u našem vremenu tome nasijedalo. Felicinović u svojim izjavama mistificira i rijetko je sresti takav cinizam. Ali vam mogu kazati da sam imao prilike vidjeti u Italiji gdje je bilo popova koji su zaista bili uzorni, plemeniti u ovom ljudskom smislu, ispomoći, solidarnosti i zauzimanja za čovjeka. Imali su svoju etiku od koje nisu odstupali, i zato im se nije potrebno služiti ovakvim neprovarljivim lažima«.

 

Svoji među svojima

Ustaška orijentacija kao i poslovanje oko logora nije Felicinovića degradiralo samo u očima građana i otočana nego i u očima njegovih kolega, svećenika. Iako je kao davni emigrant pred Talijanima, poslije prvog svjetskog rata zadržavao nekakav ugled, poslije ovog rata nije dolazio u obzir ni za kakvu ozbiljniju dužnost u crkvenoj hijerarhiji. A treba reći da mnogi svećenici nisu ni bili upoznati s pravom djelatnošću ovog svog kolege. Nije mi jasno, čemu je trebala ona eliptična jezična igra člankopisca u G.K. gdje se suzdržano nastoji ne zatomiti istinu do kraja, jer mu valjda imponira, niti je reći u punoj svjetlosti, jer se ne usuđuje, pa formulira: »Pred drugi svjetski rat već je čvrsto povezan s revniteljima za hrvatsku državnu samostalnost«, a ne reći da je ustaški organizator, koji organizira i zaklinje ustaše i, kasnije čitave skupove, na vjernost Paveliću, da preuzima vlast i sudjeluje u organizaciji prvog koncentracionog logora u svojoj zemlji.

Uz ovo treba dozvati u sjećanje da postoji čitava jedna knjiga ispisana o onim svećenicima koji su pali kao antifašisti u NOB-i (Ćiril Patešić). Ova plemenita knjiga daje primjere moralne vrijednosti i dostojanstva onih koji su se usudili izbjeći i oduprijeti izdajničkoj ulozi nekih svećenika pojedinačno kao i žalosnom kursu gotovo cjelovite hijerarhije. Međutim, ovdje se odmah nameće pitanje, a gdje je knjiga o onim svećenicima koji su bili ustaše a među kojima je i onih koji su ostali s nama živjeti u današnjici. Među prvima na spisu takvih – svojim ličnim dokumentima opskrbljen – stajao bi kanonik don Joso plemeniti Felicinović!

Već pominjani stari paški župnik, Antun Banić, antifašista, poštivalac nauke i svojevrsni enciklopedist, već ga se pred rad odricao smatrajući ga u javnom ponašanju neozbiljnim a u publicističkim sociološkim pokušajima, običnim malim kompilatorom. Pamte Felicinovića dobro i paški radnici: dok su oni između dva rata vodili primjerne i teške štrajkove, Felicinović je u sprezi s postojećim državnim vlastima, osnivao tzv. »žute sindikate« suprotstavljene klasnom stavu solanskih radnika i organizaciji URS-a. On je u samostalnoj crkvi danima držao seminare na koje je pozivao radnike da bi ih rastrojio i odvratio od socijalizma i »paklenskog komunizma«! Jedan od, danas pokojnih, tadašnjih radničkih vođa u Pagu, Ivan Herenda, toliko se gnusao nad postupkom ovog kanonika sociologa, da je za života sačinio posebnu oporuku u kojoj je naredio svojoj ženi i rodbini, da ga ne bi ni slučajno crkveno ukopali! Oporuka je poznata svim Pažanima.

Poput mnogih koji su kao dječaci, privučeni odgojem i zanimljivim rekvizitima crkve, ponekad ministrirali, i pisac ovih redova tada i kasnije kao đak sjemeništarac, imao sam svećenika. Tako sam u stanu tadašnjeg paškog kapelana, Z.M. (rodom iz Preka) prvi put vidio ustaške novine (mislim da su se zvale »Nezavisna država Hrvatska« ili »Hrvatski narod«?) koje su izlazile u inostranstvu i ilegalnim kanalima stizale u zemlju.

Iz tih dana, osim Felicinovića, kao poznanike i prijatelje pamtim – kasnije aktivne ustaše – popa u selu Zubovići na Pagu, Ljubu Magaša i, starijega kolegu u Šibenskom sjemeništu, studenta teologije Juru Rückera. Od Magaša sam – kad ga je narod konačno 1943. god. uhapsio – lično od njega slušao priznanje o njegovu silovanju i ubijanju silovanih djevojaka u logoru SLANA. On je tada, doduše, priznao »samo dva« slučaja, opravdavajući se da je bio zaveden i da se kaje.

Sjećam se, u dane postojanja logora, 1941. god, nakon obavljenog zlodjela, ovaj se svećenički delija – kao momak momku – hvalio silovanjem mladom mornaru Šimi Maržiću iz Paga – kako je skupa s ustašom Pavicom silovao Židovku – o čemu je mornar Maržić dao svoju izjavu već 1945. god., u vrijeme dok su drugi koji su mogli iznijeti i te kako dragocjena svjedočanstva, još šutjeli o zločinima. Magaš se, 1943. predamnom[38] kameleonski kajao, izjavljivao da proklinje svoje zlodjelo i da danonoćno u ćeliji moli boga da mu oprosti grijeh u koji ga sam đavao zaveo (Kad sam o ovome ispričao mojem sugovorniku, dr Radanu, on je živo uskliknuo: Jasno! Svi su isti! Fratar, poznati jasenovački koljač, Filipović – Majstorović, nazvani »Fra Sotona«, kad sam ga u Zagrebu saslušavao, reče mi: … ja sam bio izgubio boga, ali sam ga opet našao!«).

Malo se gdje i kada spominje još jedan (moj stariji kolega iz šibenskog sjemeništa) Ivan Predovan, iz Vrsi kraj Zadra. Na njega sam naletio jednoga dana na ulici Gospića kako u neko dvorište utjerava grupu dognanih (možda je to bilo dvorište suda ili Sokolane, ne znam). Preko leđa, kao lovac, imao je uprekriž pušku. Nisam stigao izbjeći susret. Na moj nekontrolirani uzvik kad mi je dao ruku »što se, čovječe, ovo događa!« on se samo nasmijao i veselo klimnuo »Ovo, zar ovo, a što je ovo prema onome što ih čeka!« Uz njegov korak uspio sam nakratko ući i u dvorište gdje su iz nekog kamiona upravo iskakali neki kao za rad obučeni ljudi. Mogla je to biti jedna od prvih grupa Židova dopremljenih u Jadovno i Slanu. Kasnije sam slušao kako je ovaj bivši klerik šibenskog sjemeništva, Predovan, postao jedan od uzornih koljača na Slani.

I tako se oko organizatora logora SLANA i paškog »ustaškog stana«, Babića, Devčića, »Žile«, Zubovića, Bzika, Sazunića, Crljenka, Oguića i drugih, okupio i lijepi vjenčić duhovnih otaca na čelu s kanonikom Felicinovićem. Svima je u Pagu poznato tko se od domaćih građana okupljao oko ovih, pred sam rat kao i za vrijeme njegova trajanja.

Svjedok iz Zemunika, Jerko Fratović, ustaša u logoru SLANA kad u istrazi (1952. god.) priča o svom klanju, kazuje: »… i još neki civili koji su klali i bacali u jamu«. Upotrijebimo grubi, ali adekvatni izraz: i klanje je fizički težak posao! Treba stići obaviti sve kad navali veliki broj!

A ponovimo još jednom što nam kazuju i drugi svjedoci:

Stražar Josip Datković iz Metajne: »Tri tisuće pravoslavaca nestalo je u dva do tri dana«… »Svojim ušima sam čuo od ustaša iz logora SLANA da su te zatvorenike vodili u Velebit i bacali u jamu«. I dalje, za jednu sličnu grupu: »… nisu ih odvodili u logor nego do jame na Furnaži i tamo ih poklali«.

Ovog Datkovića lično sam ispitivao već 1943. god. i ova njegova izjava koju je dao 1945. god. pred rukovodstvom Općine Pag (br. 16/45) kao imenovanom Komisijom za ratne zločine, odgovara u cjelosti onoj izjavi koju sam već tada slušao od Datkovića.

Ustaša Marko Didulica, Mile: »… Po dolasku u Slanu, njih su ustaše odmah odveli na dva do tri kilometra od logora i pobili nad već prije iskopanim rakama«.

Ustaša Slavko Baljak potvrđuje: »… da su zatočenici u toku srpnja i kolovoza 1941. odvoženi iz logora Slana preko Karlobaga na Velebit i da su u Oštarijama svi bili likvidirani.« U zapisu iz listopada 1979. god. kojeg sam na brzinu radio dok je pričao svjedok, bivši zatočenik u SLANI, Josip Balaž iz Daruvara, jedna se bilješka odnosi i na ovo masovno odvođenje, odjednom, u jednom danu: »Nakon izvjesnog vremena doveli su Srbe iz Banja Luke. Oko 500 njih. Među njima bio je jedan harmonikaš s velikom harmonikom. Divno je pjevao. U jedan dan ovi su napravili baraku malo podalje od nas. Harmonikaš je pjevao u noći. U onom zlu i pustolini, znate kako je to bilo čuti pjesmu i tiho praćenje na harmonici! U jutru više nije bilo ni barake ni ljudi, ni pjevača. Ničega. Šta se zbilo, nikada nismo ustanovili«.

Što se zbilo, možemo samo nagađati, ali za likvidaciju nekoliko stotina ljudi u jednoj noći, treba poviše ruku, ako je bilo, bez pucnja!

Sigurno je da ustaše iz logora SLANA nisu za ispomoć išli daleko tražiti »civile«. Posebno pak treba podvući činjenicu da je cilj svake, pa i paške ustaške lokalne organizacije bio zakrviti svakog svog političkog podanika.

Gledajući danas tihe ljetne noći u zrcalnoj paškoj uvali, upravo je nevjerovatno da se i među tim mirnim stanovnicima moglo naći izroda koji su slali druge ili su sami kretali solanskim motornim čamcem u najveće divljaštvo u našem vijeku. Naizgled, bili su to mirni građani, očevi i sinovi domaćih obitelji. Nepogrešivo oko njihovih susjeda ipak ih je pratilo. Tek u ispovijedima, u istrazi, na koje ih je priveo naoružani narod 1943-će i 1945-te godine, priznavali su svoja zlodjela. Pažani se danas često zapitaju, da li su kažnjeni svi – izvršioci i oni koji su ih organizirali, slali? Ili su se oni pravi vuci negdje na vrijeme sklonili?

Nadalje, mislim da je izjava koju je (10. X 1979.) dao Šime, sin Brne Maržića, vlasnika broda »Sv. Josip« stravična u svojoj suštini ali da je i suviše općenita, premalo ilustrativna s obzirom da je kazuje čovjek koji je gotovo čitavo vrijeme prevoženja i ljudi i materijala, kao i ustaških stražara i šefova, bio na stalnoj vezi između Karlobaga, Slane i Metajne. Te općenite istine o klanju i ustaškom ponašanju zna već tada i svako naše dijete. Saznanje i sjećanja jednog brodara koji je danonoćno bio u službi na ovoj stravičnoj Haronovoj liniji, trebala bi biti jedna od bazičnih svjedočanstava i o logoru i o događajima oko logora; i o logorašima i o onima koji su ih uništavali.

Brodari su dovodili ljude u logor, ali su ti isti (i ne uvijek isti) brodari i odvodili ljude svojim brodom – kao što smo vidjeli iz materijala – na stratišta. Da su i htjeli, brodari se nisu ni mogli ni smjeli oprijeti naredbama razularenih ustaša a mogli su se, ako su htjeli, ponašati slično ustašama. Uostalom, gotovo su svi imali na glavama kape sa slovom U.

Iskustva iz nesretnih vremena uče nas da se iz ovakvih događaja toliko toga ureže u pamćenje da upamćeno ne silazi u zaborav za sva vremena. A nekoji brodari u ovoj su službi bili puna dva mjeseca!

Do sada je utvrđeno da su na ovoj liniji prijevoza bili u službi slijedeći brodovi:

»Marija« – vlasništvo Barić (Grge) Nikole iz Lukova Šugarje.

»Sv. Josip«, vlasništvo Brne Maržića iz Paga.

»Sv. Šime«, vlasništvo Josipa Maržića iz Paga.

»Sokol«, vlasništvo Barić Mirka pok. Frane iz Barić Drage.

»Gospa Rozarija«, vlasništvo Barić Šime pok. Filipa iz Lukova Šugarja.

»Galeb«, vlasništvo Barić Vinka iz Barić Drage.

»Vranjak« – brod iz Karlobaga ili Jablanca?

»Štefanija« – brod iz Barić Drage.

»Ulcinj«, kurirski brod sa Solana Pag.

S obzirom na ovoliki broj brodova i njima pripadajuće posade, te njihov »staž« pri SLANI, ove izjave koje su prikupljene od brodara nisu ni hiljaditi dio onoga što se moglo iznijeti i što se trebalo iznijeti. Koji su razlozi da se to nije uradilo? Od članova ovih posada nekoji su završili pred narodnim sudovima, ali nekoji su vremenom postali istaknuti aktivisti u našem društvu koji nisu ostali nepismeni ili polupismeni mornari i čija bi, s obzirom na svoju društvenu ulogu, bila dužnost da su podastrli sav potrebni materijal za razotkrivanje zločina.

 

Vjetar u krmu

Po mojem, ova priča treba da počne ispočetka, tj. Ondje gdje je stao vlasnik broda »Sv. Josip«, pokojni Brne Maržić kad je izjavio: »… Sutradan sam otišao u ustaški logor gdje sam se tome (tj. Nalogu da putujem za Slanu, op. pisca) usprotivio.« Ali, ni ustaški bojnik Devčić, ni ustaški zastavnik »Žila« koje imenuje pokojni brodar, nisu odlučivali u Pagu – gdje je bilo više brodova – kome će se brodu dati nalog, niti je brodar, ako se u času prijema naloga usprotivio, obraćao njima, imenovanima: zna se, tko je izdavao naloge iz političkog centra u Pagu. Bio je logornik. Na nalogu Brni Maržiću potpisan je logornik Šime Oguić. On je djelovao skupa sa svojim »pobočnicima«. Oni su odlučivali i o brodu i o odnosu prema poslu, vremenskom angažiranju, nadoknadi itd.

Kako Brne Maržić na nalogu ima napisano da polazi u Slanu radi prevoza »pijeska«, ne vidim razloga zašto navodi da se sutra pokušao suprostaviti. Kome i zašto, kad je to transportni brod koji može biti zadovoljan da je dobio dobar posao, prevoz pijeska! Ovdje se postavlja daljnje pitanje: da li je brodar, dakle, natjeran na ovu službu, ili nije. Ako je natjeran, treba razjasniti – poslije protesta – od koga je natjeran. Ova bi prisila trebala teći od časa kad je njemu na ruke nalog donio »općinski stražar« Tičić.

S obzirom da nije rekao doslovno tko ga je natjerao, brodara Brnu Maržića moramo shvatiti u njegovim obzirima familijarnim i prijateljskim u tim uskim ulicama gdje je čitava života bio i brodar i građanin grada u kome je živio. Ali njihove i »nespretne« i škrte izjave već mnogo govore za istragu prave činjenice. Dosljedno i dobrovoljno daljnje svedočenje jedino će istjerati na čistac onog zbog čega je i pokrenuto ovo izvješće o SLANI. Bez takvog očitovanja služit ćemo se i nadalje istinom iz druge ruke, kakvom se ponegdje, u nedostatku čvršćeg materijala, djelomično poslužilo i do sada. I dalje ćemo zdravo za gotovo citirati prekuhane rečenice sudionika u organiziranju logora koji nam pale rog za svijeću! Još malo pa će se i pisati kako su i sami bili progonjeni od ustaša kako se to već i započelo u nekim podvaljivačkim člancima zna se kakve provenijencije!

Brodari bi, dakle, u prvom redu trebali biti ti, koji će naći pravu riječ i u optužbi i u odbrani. O njima, prema suđenjima, nekolicini od njih i izjavama nekih svjedoka, baš nije rečena najljepša stranica. Vjerujemo da nisu svi u tome. Ima ih koji se nisu sami gurali u angažiranje koje im je donosilo zaradu (bili su plaćeni) a ima ih koji su uprkos honoriranju (kao Šime Josipov Maržić), za koga imamo vjerodostojne podatke kako se kopao, i on i njegova žena poduzeli sve da bi čim prije nestali iz ovog neželjenog i nametnutog zadatka.

Najveći dio dosadašnjih izjava brodara govori kako se prenosilo pijesak i građu. Kad se pogleda koliko je pijeska utrošeno na SLANI i koliko je građe doneseno i kad se pogleda u taj broj trabakula angažiranih na SLANI i pobroji njihove dane boravka – onda bi svakome pučkoškolcu bila jasna računica da tu netko utajuje upravo ono najvažnije. Jer, utrošeni pijesak na ono malo cementne građevine nije bio veći od pet šest brodskih dovoza a daščana građa za ono svega pet ili šest krovova od baraka nije da se spominje kao dugoročni transportni problem. Jedino su kolci i bodljikave žice mogli nešto poduže opteretiti transportnu liniju. Ali kako su brojni brodovi redovito kružili između obale i otoka to je za druge, stravične oblike transporta, ostajalo najviše mjesta. Eto, o tome bi trebalo progovoriti, detaljno.

 

Ustaški dužnosnici u službi Harona

Jednako kao i Felicinović, svojom se petparačkom pričom zakrinkao i Felicinoviću tada nadređeni suradnik, u tom vremenu logornik »Ustaškog stana u Pagu, student prava, Šime Oguić iz Paga, i njegova se izjava u današnjoj javnosti uzela zdravo za gotovo kao da se nekome žuri da što prije i što jednostavnije prebrodimo ovaj davni problem, koji, i ovako, otriva toliko stravičnosti!

Ni Felicinovićevim ni Oguićevim sjedočenjima o SLANI ne može se podati vjera. Ni jedan ni drugi u izjavama koje su objavljenje nije dao zadovoljavajuće odgovore za svoje čine u ustaškim redovima u 1941. godini.

Kod prvoga, i kad je bio suđen, nikada nije kompletiran materijal po kojemu je trebao odgovoriti za viševrsnu ustašku djelatnost i suradnju na organizaciji logora SLANA.

Drugi se, sticajem raznih okolnosti – među ostalim još nedoraslošću ratnih i poratnih istražnih organa i nespremnošću, ljudskoj zaboravnosti i neaktivnosti ratnih i poratnih kadrova po tim pitanjima – o tim činjenicama gotovo nije ni izjašnjavao, niti je sam našao za potrebno da o tome ponudi javnosti svoj temeljitiji odgovor. To bi trebao biti odgovor iz tadašnje njegove djelatnosti.

Reporteri »Novog lista« na njegove anemične izjave pozivaju se kao na blage, male televizijske razgovore, pa što daš zadovoljni smo! A ovaj je građanin, u doba koje ispitujemo, bio logornik »ustaškog stana« u Pagu (politički rukovodilac ustaške organizacije na otoku) upravo u ono vrijeme kad se na tom otoku koji je pod njegovim političkim rukovodstvom, klalo i ubijalo na stotine, na hiljade!

»Novi list« od 14. kolovoza 1985. god. donosi faksimil jedne slučajno sačuvane logornikove naredbe brodaru Brni Maržiću, a nijednom riječju u tekstu – koji obiluje svakakvim pa i nepodesnim suvišnostima – ne pita se tko je taj potpisnik ove naredbe, kao da je faksimil originalne naredbe ovdje radi dekora stranice na kojoj je otisnut! U tekstu ove naredbe zapovijeda se da se Brne Maržić ima svojim brodom javiti u Slanu i staviti tamo nekome na raspolaganje: »… na mjestu Slana na otoku Pagu, odakle ćete biti upućeni po pijesak.« Ništa ni manje ni više! Bit će prevoz pijeska!

A brod Brne Maržića ostaje na prijevozu »pijeska« danima i mjesecima!

Dobivši naredbu 20. VI, Maržić je brodom otplovio 21. ujutro, kome? Na Slani nema još nikoga koga bi se moglo ukrcati na brod da bi taj ili ta radna grupa, napunjala brod pijeskom. Rekli smo već – brod plovi pod nemuštom šifrom. Možda brod i ne zna zbog čega plovi ali sigurno zna da ne plovi po pijesak. Tek toga dana, 21. VI bit će po dalekom Zagrebu hapšeni oni koji će doći da krcaju pijesak. A dotle? Kuda plovi brod »Sv. Josip«? Ni naredbodavac Oguić ni mornar Maržić o tome nam ne govore. Tko se puna tri dana vozi ovim brodom i u kakve svrhe?

Zatočenici, premoreni i vezani dugim lancem stižu u dugačkoj koloni u Karlobag tek 24. VI. Brod ih tek sada prenosi na goli kamenjar Paga. Ovo će od sada biti glavni »pijesak« koji će tovariti i pretovarivati brodovi. Do sada ih je evidentirano deset koji su prevozili na ovoj Haronovoj liniji. Tko im je potpisao naredbe?

Drugo pitanje na koje je trebao odgovoriti tadašnji ustaški logornik u Pagu proizlazi iz okrivljenosti onih pojedinaca, pogubljenih ustaša, Pažana, koje se pred narodnim sudom teretilo za fizičko sudjelovanje u ubijanju na SLANI i Velebitu. »Novi list« od 31. VIII 1985. pokušao je sabrati njihova imena i navesti pojedinačne krivice, valjda, iz sudskih ili drugih spisa do kojih se došlo. Iz ovoga odmah se treba upitati, koje je to tijelo kojem su isti pripadali kad su odlazili na svoju krvavu rabotu »ispomoći« i tko je taj koji je u to vrijeme rukovodio ovim političkim tijelom, odabirao ih, upućivao ih, dozvoljavao im – kako god hoćete – koji je, dakle bio suodgovoran i za njih i za brodare? I za koješta još u što nisu ušli oni koji su uzeli u zadatak za razotkriju činjenice!

Bivši logornik ustaškog stana najvjerovatnije je, kao i svi mi, saznao za nastavke feljtona u »Novom listu«. On je čitao imena svojih bivših suradnika koje je narodni sud osudio. Njihovim obiteljima i njihovoj djeci nije lako, oni su doživjeli čitave šokove i pitaju se, tko je te njihove ljude na to nagovorio rasporedio, poslao neka se kaže, neka se potvrdi; istina će im teško pasti ali će ih manje boliti od nedoumice. Politički rukovodilac zna o tome svu istinu i onu najsuroviju i onu, možda, za nekoga oslobađajuću. Ovdje nam ne treba priča o »radoznalosti« zbog koje se išlo u SLANU, nego o organiziranom zločinu.

Brodari Maržići sačuvali su pomenuti nalog s potpisom logornika. Oni su to predali reporterima ili nekome prije njih. Da li su ga Maržići sačuvali i predali da bi dokazali svoju nevinost u ovoj raboti ili zato da optuže potpisnike? Ako je time otkriven ili dokazan zločin, ili put do zločina kako smo se složili u domaćim i međunarodnim konvencijama – zločin ne zastarjeva ni za Nijemce ni za Talijane ni za nas, a to nam je poznato i iz nedavno dovršenih nekoliko procesa i kod nas i drugdje. Istraga nad logorom SLANA, dakle, ni do danas nije završena! Uz ovo napominjem: osim što je po mojem mišljenju tadašnji rukovodilac dužan da se izjasni kao neposredni nalogodavac, on je i kao građanin ove zemlje, i politički, dužan da se ne baca sjena na tadašnji revolucionarni kurs naroda, na aktiviste i narodni sud, nego da se prokaže žalosna stvarnost o zločinu kojeg su na hrvatskom tlu počinili njegovi najgori pripadnici i da se tako raspozna pravednog od krivice. I uz njegovu pomoć, zašto ne?

 

Olaka izjava o »radoznalosti«

Nadalje, što se tiče Oguićeve olake izjave o posjetu logoru iz »radoznalosti« u koju upleće i Josipa Usmijanija: kamo naše sreće u tim danima da smo mogli tako lako, pa i sa Oguićem, dolaziti do informacija o logoru! Mi smo svakodnevno strepeći za nevine živote deportiraca, na sve moguće načine premišljali kako doći do saznanja o SLANI. Čak smo – među ostalim – sa dalekozorom sa druge obale ili sa dalekog čamca – prema dužini kolone koju bismo otkrili, po prilici utvrđivali koliko bi moglo biti zatočenika, što se tamo sve zbiva, gdje rade i sl. i kako pokušati prići… A evo, imam svog druga Josipa Usmijanija – kako to ispada iz konteksta Oguićeve izjave – koji je »prošao« kroz logor i nas nije o tome obavijestio! Šime Oguić izgleda nije znao kako opravdati to što je sam mogao nesmetano šetati po logoru, što mu je to bila, izgleda, ustaška dužnost pa u nekoj kratkoj, površnoj istrazi 1945. god. uvlači uz svoje spletove svog nedužnog prijatelja (a koji do sada nije ni znao za ovu njegovu izjavu!).

Josip Usmijani je častan čovjek, antifašista od prvog dana ustaštva, pritvoren u Pagu po ustašama već u 1941. godini, kasnije partizan, oficir, komandant partizanskog broda. Mnogo bi se zaista isplatilo Oguiću kad bi mu netko povjerovao u ovu priču kako je skupa s Usmijanijem kružio po logoru! Ovo je zamagljivanje istine sračunato na prikrivanje vlastitih tragova i odgovornosti. Isljedniku, koji je Oguića negdje 1945. o tome ispitivao, lako je bilo podvaliti nekoliko općih riječi jer se islednik nije razumio u situaciju na paškom terenu i progutao je nekoliko petparačkih priča o lošoj ishrani, o lošim higijenskim uslovima, o poderanoj odjeći i obući logoraša i o njegovom, Oguićevom, polasku u SLANU – iz radoznalosti!

Na ovu izjavu treba obratiti posebnu pažnju: u njoj se (21. XI 1945. god.) pred Okružnom komisijom za ratne zločine za Hrvatsko primorje navodi kako je Usmijani s njime zajedno uspio ući u logor. Usmijani je da ovdje sreo nekog znanca sa Sušaka, Ružića, i da je razgovarao s njim.

Izjava kapetana pomorske plovidbe Usmijani Josipa iz Paga (sada u penziji nastanjena u Rijeci)

»Bivši logornik ustaškog stana u Pagu, Šime Oguić spomenuo je mene i neke drugove da je s nama u čamcu posjetio ustaški logor SLANA na Pagu. U interesu istine iznosim sljedeće: Kao prijatelj i drug Orena Ružića i ostalih spomenutih u ovoj izjavi, dakle u našem prijateljskom društvu, u Ružićevom čamcu, plovio sam često po uvali Paga. Bilo je rano ljeto 1941. god. kad su naše dotadašnje škole bile zatvorene. Mladi, u čamcu bi se zabavili i ribarili. Jednom je uspio biti s nama i Šime Oguić. Kao što sam kasnije utvrdio, drugovi Oren Ružić i Ante Zemljar imali su pomoću Oguićeve prisutnosti posebne namjere pa su ga jednom nekako dovukli u čamac, u naše društvo. On je isto bio student kao i mi, a i obitelji su nam bile prijateljske.

Mi smo se ploveći čamcem približili plaži Suha iz koje se penjalo prema logoru SLANA. Na toj plaži bio iskopan bunar za vodu. Nikuda dalje mi nismo išli niti nam je to (nažalost) bilo moguće. Kuda je to išao Šime Oguić toga dana i da li je išao u logor, ne sjećam se, ali po onome što on sâm iznosi, vidi se, da je polazio u logor. To on ne taji jer zatajiti ne može! Da ne bi morao priznati ostalo što nije iznio, on navodi slučaj kad je, navodno, išao »iz radoznalosti«. Najgore od svega je, što on za to svoje izmicanje iz pravog priznanja upleće mene u svoje prljave poslove. On izmišlja da sam se ja u logoru susreo tada s »nekim svojim poznanikom iz Sušaka«, navodnim Ružićem, koji da je na SLANI tada bio internirac! Odakle mu ta neistina! Niti poznajem nekog Ružića sa Sušaka, niti sam se imao gdje sresti jer, ja kao ni drugi, ni do kakvog logora nisam mogao doći! Takvi se susreti, ako si ih doživio, nikada ne zaboravljaju. Mi smo svi bili živo zainteresirani saznati što se to tamo zbiva, da ne kažem koliko su pak bili zainteresirani drugovi koji su već ilegalno radili i pravili nemoćne pokušaje za kontakte sa logorom! Nas je zanimala svaka sitnica, i da sam ja ili bilo koji od našegrupe (osim Oguića) ušao u logor, bio bi to naš veliki uspjeh pa bi zaista bilo veliko čudo da ni ja, ni moji drugovi, ne upamtimo kako je nekome od nas uspjelo da se tamo uvuče da je taj tamo sreo znanca ili prijatelja!

Ovdje iskrsava još jedna uočljiva nelogičnost: Oguić kaže da je taj internirac Ružić sa Sušaka. Sušak je tada u rukama Talijana kao grad koji je pripao »matici zemlji Italiji«. On je anektiran a ne okupiran. Zar bi ustaše smjeli u svoj logor dovesti i držati čovjeka sa talijanskog teritorija! Meni i svima je poznato da su Židovi i drugi, kojima je uspjelo, ih endehazijskih krajeva prebjegavali na »talijanski« teritorij, u Crikvenicu i Sušak da bi se spasili od ustaša, a kamo li da bi ustaše imali kompetenciju zatvarati nekog Hrvata – sada »Talijana« – sa Sušaka!

Oguićeva izjava gdje spominje nas, antifašiste, ilegalce, kasnije oficire i komandante partizanskih jedinica, čista je obmana i pokušaj kamuflaže svoje vlastite aktivnosti u tim danima. Neka Šime Oguić progovori o tome na osnovu čega i kako mu je bilo moguće švrljati po logoru dok nikome drugome to nije ne samo bilo dozvoljeno, nego ni na pamet nije moglo pasti! I neka konačno imenuje svoje prijatelje s kojima je tamo polazio i s kojima je komandirao nad progonjenicima!« Rijeka, 30. XII 1985. Usmijani Josip.«

Vraćajući se još jednom na ovu temu (Rijeka 4. I 1986.) kapetan Usmijani, krajnje savjesno dopunjuje svoju izjavu: »… samo ću još nešto nadodati čega se još sjećam, jer prošlo je već četrdeset pet godina pa su sjećanja dosta izbledjela. Ja se sjećam da sam bio samo jedanput na SLANI… sa paške strane a u Baškoj Slani nikada u životu nisam bio«. Govoreći o danu kada se približilo logoru, tj. stići na plažu Suha koja je s paške strane, Usmijani nastavlja: »… Došli smo u uvalicu (Suha, opaska pisca) i tu smo ostali nekoliko minuta. Tu je bilo nekoliko logoraša, valjda su došli po vodu.

… Odmah su ustaše dotrčali i naredili da odmah nestanemo. To je bilo sve. Na kopno (tj. na plažu, op. pisca) nisam zakoračio.«

Koliko je bila želja i upornost da se ponešto u tim nemogućim okolnostima ipak otkrije, govore nam kapetanove riječi o novoj avanturi u koju se ova grupa upušta: »Kada smo isplovili iz te uvalice, netko je od nas predložio da plovimo do Metajne (ovdje je logor za žene, op. pisca). Mi smo pristali jedrilicom uz obalu. Ustaše su nas dočekali naoružani i zapitali, kako smo se usudili doći direktno u logor? A jedan je ustaša zapitao mene: »Koji si ti?« A ja njemu, iz komedije odgovorim: »Ja sam mojtić« (u našem kraju, u šali »Mojtić« znači »moj penis«, op. pisca) što ustaša nije razumio kao porugu nego kao prezime pa je zapitao dalje: »Zašto ste došli?« Ja sam mu odgovorio da sam ja kapetan i da nadgledam svetionike (a svetionika u to vrijeme nije bilo). A on nam odgovori: »Dok nabrojim pet, da ste nestali, u protivnom likvidirat ćemo vas!«

Ovim jednostavnim opisom kapetan Usmijani dao je pravu sliku čemu su se sve domišljali i pokušavali oni koji su htjeli makar i najmanje saznati o logoru. Usput, za ilustraciju, napominjem, da je nakon nekoliko minuta kad je već brodica ipak bila ponešto odmakla, sa jednog drugog broda u kojem je bila grupa ustaša, nastala paljba u pravcu brodice i da se ova bez posljedica izvukla samo zahvaljujući dobrom jedru i vjetru.

Da je Usmijani Josip, naš drug, bilo kada uspio ući u logor i još porazgovarati sa zatvorenikom, mi, njegovi drugovi, znali bismo to iste sekunde! Prema izjavi Oguića, naime, ispalo bi, da su Usmijani i on prošli čitav logor uzduž, jer su po riječima Oguića, dospjeli do »kancelarije«, gdje je na stolu navodno »vidio tabake papira na kojima su bili popisi sa imenima«. »U daščari kod samog ulaza u logor.« Gdje je ta daščara, »prijemna kancelarija?«

U židovskom logoru za vrijeme čitava trajanja postoji u početku samo jedna, kasnije tek još jedna baraka. Nikakve druge, ni kancelarije ni ambulante ovdje nema. U srpskom logoru, koji je bio više južno, bile su do tri barake, za zatočenike. Nikakve kancelarije i nikakve barake za »prijem« ili ambulante – nema. U početku, dok se, evo, nekakvim lukavstvom ipak uspjelo približiti plaži (ali samo plaži), još ne postoje dva logora, nego samo židovski. U doba kad su već bila dva logora – ni miš se više nije usudio približiti ovom terenu osim službenih posjeta! Oguić govori o žicama. Sa žicama i stupovima počelo se tek nekoliko dana poslije dolaska prve grupe i na tome se radilo sve do kraja. Ovaj se podatak može otkriti čak i sa talijanske fotografije na kojoj se lijepo vidi razlika kako je već oko jednog logora (srpskog) pribijena gušća žica a oko drugoga (židovskog) još se nije stiglo svu pribiti (o čemu svjedoči i Dr. Radan koji je na tom poslu radio). Dakle, ako Oguić izvještava o viđenom i jednom i drugom logoru i dodaje pojedinosti (koje misli da mu odgovaraju) on to nije mogao vidjeti za tog posjeta, u početku stvaranja logora. Očito je iz ove izjave, da je Oguić češće, tj. k a s n i j e, za »punog pogona« šetao do svojih ustaša i odatle nam donosi svoju zamagljenu izjavu!

[37] Stevo Đukić, sedamnaestogodišnjak iz Gospića, 1940/41 polazio je sedmi razred Gimnazije. Otac Nikola. Zajedno su uhapšeni i ubijeni.

[38] Kad sam ga posjetio u Senjskom zatvoru




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top