Održan 10. jubilarni Sabor Bilogoraca u Beogradu

Datum objave: nedelja, jun 9, 2019
Veličina slova: A- A+

U organizaciji Zavičajnog udruženja Bilogora Beograd  u nedjelju, 2. juna u Belom Potoku  održan je Sabor Bilogoraca. Bio je to deseti po redu, jubilarni skup bivših žitelja Zapadne Slavonije, čiji je rodni kraj smješten u trouglu koji čine gradovi Virovitica, Bjelovar i Daruvar.

Prvi ovakav skup održan je u Smederevskoj Palanci, 10. jula 2010.

Ranko Radelić nam je rekao da ideja o potrebi da se bar jednom godišnje okupe sunarodnici i obnove sjećanja na oteti zavičaj, nastala je još 2008, kada se u Grockoj 15. marta sastala grupa od 13 inicijatora za osnivanje Zavičajnog udruženja Bilogora.

– Pokrenuli smo široku aktivnost na evidentiranju kulturne baštine Bilogoraca, istraživanju njihove istorije, etnologije i rodoslovlja. Kontaktiramo sa drugim organizacijama i udruženjima. Bavimo se i izdavačkom djelatnošću, njegovanju kulture sjećanja na stradale i prognane u 20. vijeku – rekao je Ranko Radelić i dodao da je samo u Drugom svjetskom ratu, od oko 18.000 Srba koji su živjeli u 68 naselja istočne Bilogore, nestalo preko 25% (4.157 ubijenih civila i 475 poginulih antifašista), prognano u Srbiju 3.629 (20%) i 562 prekršteno na rimokatoličku vjeru.

I prvi predsjednik Udruženja, dr Milan Bastašić (1931–2016) je bio žrtva progona i jasenovački zatočenik, dao je svojim angažovanjem snažan akcenat da se događaji iz 1941, ali i oni iz 1991. ne zaborave, te da se upravo kroz Sabor Bilogoraca održava živ plamen narodnog i zavičajnog identiteta.

– Od preostalih, danas manje od 1.000 Srba u zavičaju, to se ne može ni tražiti ni očekivati, a do 2050. će se u Bilogori ugasiti i posljednje srpske svijeće. Ono što Bilogorci potomcima žele namrijeti u baštinu, to je i pamćenje strašne činjenice da je pogrom nad Bilogorcima počinila krajem 1991. nepriznata i nelegalna državna tvorevina uz pomoć ili uz ćutanje čitave međunarodne zajednice – rekao je Radelić i naglasio da je nad Bilogorcima počinjen prvi planetarni civilizacijski zločin, čin koji i po ljudskoj i po Božjoj pravdi mora kad-tad biti ispravljen, ako već ljudskoj rasi nije pisan sunovrat i put u mrak.

Na dosadašnjim saborima okupljalo se do sada stotinjak sunarodnika, manje od željenog broja, što je uslovljeno kako finansijskim razlozima, tako i razuđenosti mjesta boravka u Srbiji, da se i ne pominje više od trećine raseljenih širom bivše Jugoslavije, Evrope, pa i na drugim kontinentima rekli su nam iz Udruženja.

Tako je bilo i u Hotelu Sučević, 2. juna u Belom Potoku. Poslije tradicionalnog dočeka sa hlebom, solju i rakijom, skup je pozdravio Siniša Radojčić, novoizabrani predsjednik Udruženja koji još nije zvanično preuzeo funkciju.

Dosadašnji predsjednik, prof. Dušan Jelić imao je, kako je rekao „zadovoljstvo i čast” da pozdravi najstarijeg učesnika Sabora, Petra Hasanovića rođenog 1924, te da njemu i supruzi Bosiljki (1932) uruči poklon Udruženja, uz obećanje da će za stoti rođendan i poklon biti bogatiji i svečanost primjerenija događaju.

Bila je to prilika da Dušan Jelić pomene i to da je neposredni predak Petra Hasanovića, istoimeni vojvoda Petar Asanović (kako se tada registrovalo) sa 800 porodica krenuo pred Turcima 1597. ispod planine Asanac u Crnoj Gori i poslije niza bojeva stigao 1606. u Bilogoru, gdje je sa najbližim sljedbenicima posjeo tvrđavu u Grabrovnici i još četiri sela – Malu i Veliku Trešnjevicu, te Dinjevac i Ribnjačku. Vrijedno je podsjetiti se da je 212 godina nakon toga, 1818. u Grabrovnici rođen pjesnik Petar Preradović.

 

SRPSKO KUMSTVO STARIJE OD AMERIKE


Dušan Jelić se u svom izlaganju dotakao i jedne, skoro poetske priče vezane za Asanoviće i Dijakoviće, porodicu čiji su predstavnici prisutni na svim saborima. Dijakovići, odnosno Djakovići, kako je prvobitno glasilo prezime, potomci su Djakovića koje je harambaša Andrija Djaković 1587. doveo u Podravinu na austrijsku stranu vojne granice. Dolaskom Asanovića u Veliku Trešnjevicu, ovdje se, u Veliku i Malu Trešnjevicu, smještaju i Djakovići, te uskoro pokume sa Asanovićima. Tako su Petar i Andrija postali rodonačelnici starog srpskog kumstva koje se sa istom pažnjom i poštovanjem njeguje i danas, poslije četiri vijeka, duže od postojanja nekih izvikanih, „izuzetnih” država.

Na Saboru je i ove godine predstavljena nova knjiga iz Biblioteke Zadužbina, edicije koja je na inicijativu prof. dr Slobodana Pokrajca Udruženje osnovalo još na početku svog rada.

Najavljeno ocjenjivanje najbolje bilogorske rakije ovom prilikom nije održano, pošto su na konkurs stigla samo dva uzorka, tako da se očekuje da će ovaj skorašnji sadržaj susreta tek iduće godine zaposliti imenovanu komisiju u sastavu – Matičić Zoran, Predrag Prespljanin, Rade Kljajić, te predsjednik dr Milovan Rakijaš.

– Desetak sati druženja bilo je premalo za sve neispričane priče, neisplakane suze i nedopjevane pjesme. Ni tradicionalni bilogorski muzički sastav Zvuci zavičaja sa uvijek prisutnim veteranima još od prvog Sabora, Brankom Bjelajcem, Ljubanom Pokrajcem, Tabak Zdravkom i mlađahnim Jezdićem, tu žal za bilogorskom pitominom, ali i radost susreta, nije mogao zatomiti – rekao je Radelić.

 

Bibliografija istočnobilogorskih Srba


U okviru X Sabora Bilogoraca, Ranko Radelić, gen. sekretar Zavičajnog udruženja Bilogora, u kraćem je izlaganju upoznao prisutne sa izdavačkom djelatnošću udruženja, koje je od osnivanja 2008. u okviru Biblioteke Zadužbina štampalo osam radova svojih članova. Izvan ove serije Bilogorci su objavili još tri knjige, te dva DVD izdanja sa video zapisima i drugim dokumentarnim materijalom vezanim za istoriju i stradanje Bilogore.

Radelić je ovom prilikom upoznao prisutne i sa sadržajem svoje upravo štampane knjige, Bilogorske bibliografije I, koja ustvari predstavlja separat na 160 stranica i manje od trećine opsega integralne bilogorske bibliografije, koja je već spremna za štampu, za razliku od finansijskih sredstava udruženja potrebnih za njeno objavljivanje.

Projekat Bibliografija istočnobilogorskih Srba definisan je i ustanovljen u Zavičajnom udruženju Bilogora sredinom 2018. godine.

– Osnovna ideja bila je da se napravi pregled knjiga, naučnih radova i svih drugih publikovanih i neobjavljenih tekstova čiji su autori Srbi, od svog dolaska na Bilogoru u drugoj polovini 16. vijeka, pa do današnjih dana. Taj pregled je podrazumijevao i kraću biografiju autora sa pratećim fotografijama i ilustracijama, a naknadno je projekat proširen i na autore likovnih radova, ali i na ono stvaralaštvo koje, iako ostavlja trag u ljudima i vremenu, poput pozorišne režije, organizacije izložbe ili neke druge manifestacije, neće ostati zabilježeno ako se ne memoriše u nekom drugom mediju – rekao je Radelić.

Dostupni izvori i saradnja sa još živim autorima omogućili su da se već za nekoliko mjeseci sakupi opsežna građa sa više od 3.000 referenci o objavljenim radovima, a broj autora utrdi na njih 68, uz 11 likovnih umjetnika, to su uspješni ljudi raznih profesija.

– Ti Bilogorci nisu bili samo autori svojih radova, već i značajni akteri istorije svog vremena, predstavljajući samo vrh ledenog brijega potencijala ove malobrojne srpske oaze koja je bezdušno sasječena 1941. i bespravno protjerana 1991. iz skoro polumilenijumskog zavičaja. Porazna je statistika progona autora iz ove bibliografije. Sa malo izuzetaka, većina od njih 68 i njihovih neposrednih predaka bili su zatvarani još u vrijeme Austrougarske, zatočeni u ustaškim logorima, ubijani ili protjerivani u Srbiju 1941. ili bili žrtve etničkog čišćenja 1991.

Autor, ne bez ogorčenja, piše u predgovoru:

„I kao što zastajemo konsternirani kada neuki tv-novinar u emisiji sa ozbiljnim pretenzijama, uz Maslenicu, Bljesak, Miljevce, Medački džep i Oluju ne pomene i Otkos-10 ili kada na popisu žrtava 2. svjetskog rata ne nađemo ime narodnog heroja Mojice Birte, sa istim zaprepaštenjem i gorčinom ostajemo kada u srpskim (!) biografskim leksikonima i enciklopedijama pronalazimo čak i građevinske preduzimače s kraja 19. vijeka, ali ne i plejadu krajiških autora. Kao da smo Kinezi i da imamo sve vrijeme ovog svijeta. Čuđenje nestaje kada shvatimo da će još mnogo vode proteći Dunavom dok sa najznačajnijeg arheološkog nalazišta u Evropi ne uklonimo najveću gomilu smeća u Srbiji”.

Već među prvih 12 bilogorskih autora, rođenih u periodu od 1760. do 1914, nalazimo i takve koji predstavljaju nezaobilazan kamen- temeljac identiteta „Srba sa zapadnih strana”, poput Nikole Solarića koji je pisac prve srpske geografije, Pavla Solarića, reformatora pisma i uz Dositeja Obradovića najobrazovanijeg Srbina svog vremena, preko zlatoustog pjesnika Petra Preradovića ili prof. dr Đorđa Đorđevića, osnivača dermatološko-venerološke klinike u Beogradu, do protojereja – stavrofora dr Dušana Kašića koji je autor kapitalnih radova o sakralnoj istoriji „vretanijskih” Srba.

– U prvom dijelu bilogorske bibliografije, sa pripadajućim biografijama i referencama pominjem još od Dušana Preradovića, Mihajla Solarića, Miloša Borojevića, Jovana Palikovića, Georga Starčevića, Gojka Solarića i Tihomira Prodanovića. Prikaz ostalih 58 bilogorskih autora, rođenih poslije početka Prvog svjetskog rata pa sve do 1990. godine, moraće sačekati kraj ove ili početak iduće godine – rekao je Radelić.

Sudeći po tome da je već na ovom skupu preko 50 primjeraka knjige našlo svoje čitaoce, biografija je naišla na zanimanje i odobravanje kod prisutnih, među kojima je bilo i autora predviđenih da se nađu u integralnom izdanju, poput biologa dr Ljiljane Protić, ćerke Dušana Kašića, te njenog supruga Dragana Protića, rektora Bogoslovije Svetog Save u Beogradu.

Novinar Srpskog kola
Dragana Bokun

Izvor:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top