Odevce – selo gladi i izolacije

„Nemam… Nije me sramota da kažem da gladujem da bi deci ostalo parče hleba“, kaže Srni Negovan Stanković iz sela Odevce.

Priredio: Neđeljko ZEJAK

U selu Odevce, između Novog Brda i Kosovske Kamenice, u kojem živi osamdesetak preostalih Srba, ljudi se odriču hrane da bi djeca imala šta da jedu i žive u štalama štedeći za kuće.

Porodice Stanković i Nasković, u polusrušenim kućama građenim u akcijama seoskih zadruga poslije Drugog svjetskog rata, preživljavaju gorke sudbine.

Negovan Stanković, otac tri djevojčice – Aleksandre, Milice i Marine, uzrasta od pet, sedam i devet godina, kaže da često po dva tri dana ne uzima hranu.
Trpi da bi njegove djevojčice imale bar golu koru hljeba.

„Nemam… Nije me sramota da kažem da gladujem da bi deci ostalo parče hleba“, kaže Srni Negovan.

Noćima ne spava i traži način da se izvuče iz nemaštine. Ne zna ni kako da umoli moćnike u srpskim i institucijama samoproglašenog Kosova da mu pomognu da prepokrije polusrušenu kuću.

Od kosovskih lokalnih izbora, održanih prije dvije godine, Odevce i tridesetak srpskih domova nije posjetio niko od nadležnih, bilo sa albanske ili srpske strane, niti ih upitao kako žive i da li im šta treba.

Negovan priznaje da je mnogim političarima i funkcionerima nudio da im „desnom i levom rukom potpiše glasački listić“ samo da ispune obećanje dato prije dvije godine pred prethodne lokalne izbore.

„Obećali su da će mi dati građevinski materijal i da će me negde zaposliti, ali od tada ih moje oči nisu videle“, priča Negovan i navodi da ga nije bilo stid da ode u srpsku opštinu Kosovska Kamenica i Ranilug, kosovsku opštinu, i maltene klečeći zamoli da mu pomognu.

Međutim, posjeta nije dobro završena jer je Negovan podsjetio funkcionere na prethodna obećanja, pa su ga, kako navodi, vrijeđali i psovali.

Milena i Dragan Nasković, najmlađi bračni par u kameničkoj opštini, i njihov sin Dušan (11 mjeseci) plaćaju cijenu izolacije i odsječenosti Odevca od svijeta.

Milena, rodom od Stošića iz Ravne Banje, kod Medveđe, kako kaže, u gluvo doba noći pobjegla je iz roditeljske kuće i nije ni slutila da njen voljeni živi u „nevidbogu“.

„Ne znam šta da radim. Ne znam ni o sebi da se staram, a kamoli o detetu, a, eto, još jedno je na putu“, kaže Milena, koja otkad je došla u Odevce nije izašla iz sela, ako se ne računa odlazak u vranjansku bolnicu zbog porođaja.

Sa suprugom živi u šupi, površine „tri puta dva“ metra kvadratna?! Na betonu odgaja sina jer njena svekrva i svekar žive u odvojenoj dotrajaloj kovanici.

Žive od minimalca od 80 evra, te dječijeg dodatka od 20 evra i Draganovog rada pod nadnicu.

Skupili su sredstva i započeli gradnju kakvog-takvog doma, ali sad im nedostaje materijal za krovnu konstrukciju.

„Očekujemo drugo dete u aprilu i nadam se da ću uspeti da obezbedim materijal da izlijem ploču i podignem krov.

Čvrsto sam odlučio da ostanem u Odevcu, pa makar moj Dušan i njegov brat ili sestra bili jedina srpska deca i celom Kosovskom Pomoravlju“, objašnjava Dragan.

Izvor:

Vezane vijesti:

Hronika prećutanog aparthejda (1)

Starica Persa Stojković simbol srpskog otpora i prkosa

Sa Rogozne Srbi odlaze a islamiziraju se dojučerašnja srpska sela