O beskrajino tugo

Datum objave: petak, decembar 18, 2015
Objavljeno u Kordun, Kordun
Veličina slova: A- A+
Dara Sekulić
Dara Sekulić

Evo će proći i četvrti mjesec kako sam bila tamo, a napisala nisam nijednu jedinu rečenicu o tome o čemu tako dugo ćutim i što pred kraj mog životu živu hoće da me pojede.

Moje rodno selo Kordunski Ljeskovac, ne postoji od prvog dana avgusta 1995.

Nema Kordunskog Ljeskovca ni na jednoj geografskoj karti. Gdje je moje selo? Živjeli su u njemu Ćaćići, Devići, Gojići, Dakići, Smiljanići, Kovačevići, Klarići… Godine 1857. Kordunski Ljeskovac je imao 1.514 stanovnika. U Slunju sam 2008. podigla svoju domovnicu. S hrvatskom putovnicom sam lakše mogla otići u Ameriku da vidim teško bolesnog sina.

Nakon podataka gdje i kada sam rođena, slijedi ono s prebivalištem (država, mjesto, adresa), a na crti iznad toga je popunjeno Republika Hrvatska, Sarajevo, ulica Jezero 1/3. Evo se puni i četvrti mjesec, a ja sam još uvijek tamo nakon što sam prešla granicu, u Izačiću kod Bišća, prošla kraj Ličkog Petrovog Sela (gdje je rođen pokojni Čedo Prica, književnik i jedan od intendanata Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, otac glumice Alme Price. Bio je pitom i mio dječak, moj školski drug iz Prve partizanske gimnazije, ali… kud ja to odoh?) 1941. godine u Kordunskom Ljeskovcu živjelo je hiljadu trista ljudi.

Među njima živjela sam i ja i još 25 Sekulića, od djeda Uroša do najmlađeg mog brata Petra sa nepune dvije godine života.

Prostiralo se moje selo nekoliko kilometara niz tok Korane. Ali gdje je sada? Kako može tako da se izgubi svaki trag zidovima, jabukama, psima.

Kordunski Ljeskovac
Vraćali smo se, jer to je i naša Lijepa, natkrivali podrume, tesali male kućerke – brvnare, kao oduvijek. U Kordunskom Ljeskovcu 1948. godine živjelo je 642 ljudi. Među njima nije bilo mog malog brata Petra i još 22 Sekulića i Egića, porodica mog oca i moje majke. Ali su se podizale i znalo se još gdje su bile kuće Miloševića, Bjelobrka, Čakširana, Kukića, Tumara, Božića… Crkva se nikad više nije podigla.

Djecu nismo ni krstili niti se Bogu molili. Ostaci lađe i zvonika dokrajčeni su, što nisu mogle granate i bombe, noževi i sablje, mogla je „Oluja“. Kako je ipak šest stotina seljana preživjelo drugi svjetski pokolj, sagrađena je na temeljima porušene, nova škola. U školu počeše dolaziti i djeca iz Tršca, „turskog“ sela preko Korane. Prelazila su most „kod Božića mlina“ i most na Raštelima.

Do Tržačkih Raštela sada se može doći samo ako se ide preko Bihaća i Cazina. Ali samo do njih, dalje nema ništa osim kolutova bodljikave žice s nekadašnje, ljeskovačke strane. Da, skoro da zaboravim, poslije Ličkog Petrovog Sela prošla sam kroz Drežnik grad, pa kroz selo Lipovača.

Na sljedećem raskršću, desno, vidljiv je putokaz: Sadilovac. To je ono srpsko selo gdje su 1941. strpali u crkvu nekoliko stotina ljudi, pristalih da se pokrste, primili seljani vjeru, šta će, bolje vjerovati nego umirati, a onda su ih zapalili zajedno sa crkvom. Sadilovčani su gorjeli u pravoj vjeri, koje li njihove sreće i kojeg li Bogu ugodnog djela!!!

Nema Sekulića kućišta, nema puta do groblja, nema ni očevog groba. Nema škole, ni spomenika na kojem su bili urezani moji stihovi: „Djecu što rađamo nazivamo vašim imenima, hvala vam za vatre na našim ognjištima“…

Selo kojeg nema
Na kraju puta, asfaltiranog prije velikog rata, pisalo je: Nova Kršlja. To je selo u kojem su nekad živjeli Hrvati i Srbi, po dobru i po zlu čuveni Rukavine, Vojvodići… Po nekadašnjim dolascima iz karlovačke gimnazije, preko ljeta kod strine, znala sam da je Ljeskovac blizu. Izdaljeg bih ugledala zvonik spaljene crkve Svetog Ilije. Sad sam se uzalud vrtjela na sve strane, dok se nisam našla na jednom od ljeskovačkih raskršća. Do njega bi me strina ispraćala, kad bih se ja vraćala u jesen u školu.

Nigdje nije bilo ni znaka da je to selo, jedno od najvećih sela na Kordunu. Krenula sam cestom niz Koranu. U Ljeskovcu je 1991. živjelo 316 Ljeskovčana. Bile su tu još kuće Manojlovića, Roknića, Vukelića, Miljkovića, Beuka, Devrnja, Grkovića, Lokića… Prostiralo se moje selo nekoliko kilometara niz tok Korane. Ali gdje je sada? Kako može tako da se izgubi svaki trag zidovima, jabukama, psima.

Evo sam, zajedno s vama, preživjela prošlu godinu i ušla u novi „smak svjeta“, a ništa mi nije jasno. Nije imao ko da me pouči na vrijeme. Do svega sam dolazila posrtanjem i padovima. Samo da ostanem na nogama ovo nekoliko sati koliko me slabost zanosi i užareni dan ljetne pustoši smanjuje, drugačijim čini vidike. Nema Sekulića kućišta, nema puta do groblja, nema ni očevog groba.

Nema škole, ni spomenika na kojem su bili urezani moji stihovi: „Djecu što rađamo nazivamo vašim imenima, hvala vam za vatre na našim ognjištima“… Nema ognjišta, gdje je ujakova breskva ispred kuće, ispred naše kuće je rasla oskoruša. Nema vrelca udnu Donje njivice, nema ni njivice. Kako nijedan put više ne vodi prema Korani. Nema ni Korane, presahla je, stoji Korana, u njenom toku skrutila se stajaća zelena sluz, šta je sa žabama?

U Kordunskom Ljeskovcu je ljeta 2001. povremeno bilo troje ljudi. Ako još negdje žive, za Srpsku novu godinu želim da im podarim jedno svoje sjećanje, nešto što niko nije mogao da mi otme.

Radosnijeg praznika u našoj kući nije bilo. Božić je bio dan sreće, rodio se Božiji sin, Hristos se rodio. A Mladi Božić bio je dan nas mladih i velike naše radosti.

Mladi Božić
Prije svanuća, još za gusta mraka, kroz koji se bljeskaju duge ledenice sa strehe, probudili bi nas djecu, stariju od pet godina. Djece tog uzrasta uvijek je bilo više od petoro. Bila su to djeca trojice braće i sva su spavala u jednoj velikoj sobi po četvoro u jednom krevetu – gore dvoje i dvoje dolje. Samo za trenutak djeca bi bila mrzovoljna zbog prekinutog sna u vrijeme kad se najslađe spava.

A onda bi nastala jurnjava po kući, vriska, dozivanje, dodavanje sapuna iz ruke u ruku, pružanje velikog pa malog ručnika poslije kupanje. Začas bi se isparavala ružičasta čista dječija tijela, malo zacvokotala i stresla se na dodir novih, prvi put obučenih otkanih pamučnih košulja, sašivenih baš za taj dan – za Mladi Božić. Takve nove košulje, samo velike muške, dobijao bi i guslar koji bi u kuću dolazio drugog dana Božića i ostajao po desetak dana do Mladog i preko Mladog Božića.

Radosnijeg praznika u našoj kući nije bilo. Božić je bio dan sreće, rodio se Božiji sin, Hristos se rodio. A Mladi Božić bio je dan nas mladih i velike naše radosti. Djed bi sa zida skinuo velik, kićankama ukrašen bič; zamahnuo, zapucketao njime iznad naših glava „Hajde, polazimo, jedno po jedno trkom na gumno…“ Na sredini gumna zaboden je debeo kolac, na vrhu njegovu velika pogača. Gumno je prekriveno slamom, šušti pod našim bosim nogama. Ruke su nam na kolu kolača, krećemo se njegovim krugom.

Pucanjem biča djed nas požuruje, „vija, vija“, viče djed Uroš, pogača se lomi pod našim rukama, a na vrhu koca ostaje grudica njene sredine, koju djed uzima, protrlja između dlanova i baca preko gumna i preko naših ozarenih pogleda: „Ovo ptici selici, koja Boga moli, da nam žito rodi!“ Držeći u rukama po komad pogače, koju nam je djed razlomio, trkom upadamo u veliku sobu gdje nas čekaju roditelji, baba i manja djeca.

Ruke i lica nam blistaju od zdravog praskozorja dočekanog na gumnu. Na podu slama, prostrta još za Božić, ali sada ponovo puna lješnika i oraha, pijučemo, kupimo ih pune su nam ruke, ponovo ih bacamo u slamu. A onda se zajedno sa odraslima prekrstimo i dok djed čita Očenaš, prilazimo dugom stolu na kojem se puši bijela kava, bijele se grude sira, crvene krugovi pečenice. Svako uzima svoj komad pogače, u sobi se za trenutak sve stišava, čuju se slasni zasluženi zalogaji.

Dok doručkujemo, kroz zaleđene šare na malim oknima proviruje čisto bijelo jutro, lice Mladog Božića.

+++

Izvir: Glas Srpske


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top