”Noć krvavih noževa” u Šegestinu

DVOR NA UNI – Pokolj nad stanovništvom sela Šegestin, Oraovica i Draškovac pokraj Dvora na Uni, bez obzira na starost i pol se dogodio u selu Šegestin 29. i 30. januara 1942. godine. Pokolj su izvršili ustaše iz sela Zrin, Divuša, Unčani i Struga Banska, pokraj Dvora i pripadnici ustaške bojne pod komandom pukovnika Narcisa Jaszenskog.

Postoje različiti podaci o broju stradalih. Jedni izvori navode 189 žrtava, a drugi izvori ističu 273 stradala stanovnika ovih sela, pri čemu se navodi da je ubijeno 84 stanovnika Šegestina (38 djece, 26 žena i 23 muškarca), dok se za ostatak žrtava navodi da su poticali iz Oraovice i Draškovca. Sva tri sela su opljačkana i spaljena.

Noć između 29. i 30. januara 1942. godine, narod je nazvao “Noć krvavih noževa”.

O tom događaju svjedočili su Milka Ilibašić, Nikola Ilibašić, Ilija Ilibašić i Milka Adamović.

Milka Ilibašić 20 godina, od oca Radovana:

“29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i žandara izmješani sa civilima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića, rodom iz sela Unčani, opkolili su selo Šegestin.

S majkom Anđelijom, 53 godine i bratom Nikolom, 16 godina, bila sam u kući. Došla su dvojica nepoznatih ustaša i pitali gdje su nam muževi, da se ne bojimo, a zatim otišli.

Opet su došla dvojica drugih ustaša i ispitivali nas. U to je naišao ustaša Dragan Knežić, 40 godina, iz sela Divuša, vodeći sobom Despota Ilibašića, 62 godine, i odmah ga iz puške ubio na cesti ispred naše kuće. Knežić je došao do kuće Dmitra Ilibašića i pitao ga gdje je oružje. Čula sam kada je Knežić pitao Dmitra voli li dati oružje ili glavu, a Dmitar je odgovorio: “Slobodno glavu, ja oružja nemam.” Na tomu je Knežić iz karabina ispalio zrno u glavu. Dmitar je na mjestu ostao mrtav. Knežić je zatim došao u naše dvorište.

Majka i ja stajale smo na pragu kuće. Pitao je majku gdje joj je čovjek, majka je odgovorila tu negdje. Na to je izišao moj otac Radovan, 61 godina, digao ruke pred Knežićem i rekao: “Predajem se.” Hajde sa mnom, ne boj se ništa. U isto vrijeme dvojica nepoznatih ustaša istjerali su majku i mene iz kuće. Kad smo pošle, moj brat koji je ležao bolestan, zaplakao je i rekao majci da ne ide. Na to je majka rekla meni da ja idem. Još je otišlo puno žena i djevojaka iz našeg sela.
Ja sam izletila van, pratila su me dvojica ustaša, i dok sam oblačila kaput u dvorištu, moj je otac bio daleko od mene 5-6 koraka, a uz njega je stajao Knežić. Pustio je oca ispred sebe 5 koraka i ispalio mu zrno u glavu. Otac je ostao mrtav.

Ustaše su me potjerale, ja sam se opirala, a Knežić je uperio pušku u mene da me ubije. U tom času naišla je putem Evica Nožinić, dvadeset sedam godina, sa dvoje djece, jedno 3 godine, jedno 2 godine, uplašena pucnjavom u selu. Knežić ju je zapitao gdje joj je kuća i kuda bježi.
“Moja je kuća zidana, bježim da ne poginem”, rekla je ona. Knežić joj je opsovao srpsku majku uz riječi: “Ti hraniš četnike, a ta tvoja djeca bit će četnici.” Zatim je ispalio na Evicu jedno zrno iz puške. Kad je pala mrtva, djeca su jako plakala, a Knežić je na to ispalio u muško dijete jedno zrno, a u žensko tri metka i tako ih jadne male ubio.

Produžila sam kroz selo, a Knežić je ušao u kuću Mile Janjića. Nisam vidjela šta je tamo radio, ali sam čula plač i zapomaganje. Mene su ustaše otjerale sa još 44 žene i djece i 12 muškaraca u Zrin. Putem su nas tukle ustaše kundacima, a Sofiju Adamović, 50 godina, kada je pala, gazili su nogama. U Zrinu su žene i djecu izdvojili od muškaraca. Muške su zatvorili u jednu učionicu u školi, a nas u jednu sobu u opštini, gdje su nas čuvali dvojica ustaša.

Prvo jutro došli su k nama dvojica zlikovaca krvavih noževa u rukama i šinjela. Držali su u rukama jedne čarape, od jednog Srbina koji je s nama doveden iz Šegestina. Nešto su međusobno šaputali i smijali se. Jedan od njih je rekao: “Kad sam ga maznuo u leđa nožem odmah mu je krv špricnula, samo viče joj, joj”. Tu smo bili tri dana. K nama je navraćao ustaški časnik Bećirević i govorio: “Narode, vidite šta ste dočekali da nevini stradate radi raznih beskućnika.” Tada su nas pustili kući.

U Šegestinu su tada spalili 22 kuće i 15 štala, a svu rogatu stoku i živežne namirnice su opljačkali. Za 12 ljudi koji su s nama dotjerani u Zrin, nije nam poznata njihova sudbina, niti smo kasnije šta čuli o njima. Mi smo zaključili da su ih ustaše iz Zrina poklale onu noć kada su sutradan u jutro, krvavih noževa došli k nama i donijeli čarape u rukama. Njih je nestalo zauvijek.
Istog dana kada je pomenuta formacija 29. januara 1942. godine, došla u naše selo, pobijeno je na razne načine još 58 ljudi, žena i djece.” Janja Lazarević, 50 g., potvrđuje izjavu Milke Ilibašić i napominje da se ustaška satnija zvala XVII ustaška satnija.

Svjedok Nikola Ilibašić, sin Radovana, 18 godina, iz Šegestina pred Komisijom za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača na saslušanju izjavljuje:

“Navedenog dana, 29. januara 1942. godine, kada je pomenuta vojna formacija došla u selo, ja sam ležao u krevetu jer sam prije dvije godine obolio. Tog dana ubili su mog oca Radovana i odveli moju sestru Milku. Ostao sam u kući sa mojom majkom Anđelijom, bratom Milošom, star 11 g., i troje djece iz susjednog sela Oraovica. U moju kuću došla su četiri ustaše, trojica naoružani puškama, a jedan sa puškomitraljezom. Prepoznao sam dvojicu ustaša, Stanka Kneževića, 40 g., rodom iz Struge, sadašnje boravište mi je nepoznato i Marka Butića, 40 g., iz sela Golubovca, sadašnje boravište kod kuće u Golubovcu.

Dok su vidjeli moju majku na vratima, odmah su na nju ispalili tri metka, svaki ustaša po jedan metak. Stanko Knežević imao je puškomitraljez. Majka je ostala na mjestu mrtva. Iza toga Marko Butić ispalio je iz karabina dva metka na mene u krevetu, nije me pogodio. Moj brat i još troje djece nalazili su se skriveni pod krevetom. Stanko Knežević koji je imao puškomitraljez, ispalio je po djeci par metaka, dvoje djece ostalo je mrtvo, jednom djetetu izbijeno je oko, a moj je brat ostao neozleđen.

Zatim su sva četvorica ustaša izvadili mlijeko i meso iz ormara, a kad su se najeli, izašli su van iz kuće.
Ja sam se ustao iz kreveta, prišao prozoru i gledao kako dvojica meni nepoznatih ustaša, gone 27 ljudi, žena i djece. Vodili su ih putem ispred moje kuće. Odjednom im narediše da stanu. Čuo sam kad su im naredili, svi gledajte u zrak. Ustaša Stanko Knežević u tom momentu nalazio se u mojem dvorištu sa puškomitraljezom, stojeći pred žrtvama. Jedan nepoznati ustaša viknuo je dede Stanko, Stanko se sagnuo, naslonio mitraljez na rame i pustio dugi rafal po žrtvama. Sve su žrtve bile mrtve, ostao je samo jedan dječak od 16 godina, ne- ozleđen pao je zajedno sa žrtvama, praveći se mrtav. Ustaše su ostale neko vrijeme, posmatrali su žrtve, da bi vidjeli da li je neko ostao živ. Kad su se uvjerili da nema preživjelih, produžili su dalje kroz selo. Nakon odlaska ustaša, dječak se podigao i pobjegao.

Ja sam izašao pred kuću, oslanjajući se na štapove, plakao sam. K meni je prišao Dmitar Ilibašić, koji je bio sakriven u podrumu, uzeo me i unio u svoju kuću. Iza toga došla je moja snaha (bratova žena) iz polja, i odvela me u selo Javoranj. Kada sam odlazio iz sela, vidio sam gdje dogorjevaju kuće u našem selu. Dok sam bio kod kuće, gledao sam kako ustaše pljačkaju selo i sve odvoze na našim seoskim saonicama.

Još nadodajem, za vrijeme dok su ustaše ubijale po selu, civili koji su došli sa njima iz hrvatskih sela, koja su uz lijevu obalu rijeke Une, vikali su po selu zajedno sa ustašama: živjela paljba, naprijed, pali, tuci, ubijaj, živjele ustaše, majku vam srpsku ni mačka vam ostati neće. Civili su išli iz kuće u kuću, izvlačili sve stvari i trpali u saonice i na leđa i odnosili sobom.”

Svjedočenje Ilije Ilibašića, sina Despota, 34 godina, iz sela Šegestin, kuće br. 40:

“Dana 29. januara 1942. godine, kad je pomenuta vojna formacija došla u moje selo i opkolila ga sa svih strana, iznenađeni nismo mogli pobjeći već smo se posakrivali u selu gdje je ko mogao. Nas oko 40-tak ljudi, žena i djece sakrili smo se u podrum moje kuće.

Niz šumu spustile su se 4 ustaše i došli pred moju kuću. Jedan od njih viknuo je glasno, naprijed Jukiću, a odnosilo se na Peru Jukića njihovog vodiča, rodom iz sela Unčana. Dvojica ustaša zapalili su dva stoga slame, dva kukuruzovine i dva sijena. Zatim su produžili kroz selo pucajući i vičući pali, ubijaj. Po selu su hvatali zaprežnu stoku skupljali saonice i odvozili opljačkane stvari.
Stalno su vršljali po selu, pucajući i derući se, ubijajući narod i pljačkajući.

Nakon kraćeg vremena u moje dvorište došla su nepoznata četiri ustaša. Jedan od njih ušao je u moju kuću, prebacivao i premetao stvari po kući, zatim ušao u zahod -WC i tu je pronašao sakrivene dvije žene. Izderao se i rekao izlazite van, uzmite lične stvari, te zapitao ima li još koga u kući? Jedna žena ušla je u podrum gdje smo se mi sakrili, da uzme svoju djecu. Kad sam vidio da nailaze ustaše ja sam skočio u kacu koma. Gledao sam kako je ustaša pokupio sav narod iz podruma, vičući majku vam srpsku da li se tu mislite sakriti. Odveli su ih na cestu i pobili onako kako je to opisao u svojoj izjavi Nikola Ilibašić. Dok su ova dvojica ustaša izvodili narod iz mojeg podruma, moj otac Despot, pričao je nešto sa ostalim ustašama na putu, a zatim mu je prišao jedan ustaša i ubio ga. Isti onaj ustaša koji je odveo narod iz mog podruma, vratio se ponovo u podrum, te našao Božu Ilibašića, 34 g., sakrivenog iza jednog bureta, upitao ga šta radiš tu, a zatim mu ispalio metak u glavu. I treći put vratio se isti ustaša u podrum i pronašao moju kćerku sakrivenu iza kace, rekao joj ustaj, diži se, ima li tu još ko sakriven, a kad je odgovorila da nema, odveo je među ostale koje su postreljali.

Nakon sat i pol vremena kako su ustaše otišle iz mog zaseoka u druge zaseoke sela, vidio sam jednu ženu gdje slobodno ide cestom. Ja sam izišao iz podruma sa mojim sinom koji je ostao živ, jer ga ustaše nisu pronašle u podrumu. Pomenuta žena rekla je da po putu ima puno pobijenog naroda. Odmah sam sa svojim sinom otišao u selo Detin, 8 km udaljeno od Šegestina.”

Svjedok Milka Adamović, 50 g. iz sela Šegestin. Evo kako je ona opisala ustaški masakr u Šegestin 29. januara 1942. godine:

“Istog dana kada je naišla ustaško-domobranska vojna formacija u moje selo, nas oko 100 ljudi, žena i djece sakrili smo se u moj podrum. K nama je došlo sedam nepoznatih ustaša, naredili su nam da izađemo van iz podruma i vikali odložite oružje. Prije nego što su nas istjerali iz podruma, bacili su jednu bombu na prozorske gatre od podruma. Bomba je udarila od gatre i eksplodirala ne uletjevši u podrum. Bacili su i drugu koja je u podrumu eksplodirala i teško ranila jedno dijete i dvije žene. Jedna je žena nakon kratkog vremena umrla, dok su druga žena i dijete ostali živi. Počeli smo izlaziti iz podruma, prva je izašla Janja Adamović, noseći u naručju svoje dijete staro 5—6 mjeseci, a njeno drugo dijete od 14 godina išlo je za majkom. Ustaša koji je stajao više moje kuće s puškomitraljezom, pustio je rafal po nesretnoj Janji, tako da je taj rafal nju i dijete presjekao po pola, a dijete koje je išlo iza majke, odrubljena mu je glava.

Kad su nas istjerali iz podruma, ja sam išla najzadnja. Jedan nepoznati ustaša uperio je na mene pušku da me ubije, škljocnuo je tri puta, ali puška nije htjela opaliti. Onako bijesan udario je kundakom puške o šljivov panj pred kućom i opsovao mi mater srpsku.
U tom momentu začuo se jauk iz podruma žene i dijeteta ranjenih od bombe. Ustaša je otišao k njima, ja sam to iskoristila, pobjegla sam i sakrila se u kuću. Gledala sam kroz daske kad je isti ustaša izišao iz podruma i otišao među ostali uhapšeni narod.

Dok smo još svi bili u podrumu, Dragan Puhača, nalazio se pokraj samih vrata. Četiri ustaša su ga zgrabile, Dragan je digao ruke u vis i rekao, braćo ja nisam ništa kriv. Ustaše su htjele da ga odmah ubiju, ali je Dragan uhvatio cijev puške koja je bila u njega uperena i odgurivao cijev. Gurali su ga od kuće do puta, a na putu su ga ubili. Zatim je moj čovjek rekao mom sinu Savanu i mom zetu Puhača Dući, bježite, sklonite se gdje znate, tako su pobjegli više kuće u jedan jarak, gdje su naletjeli na druge ustaše. Još četiri su čovjeka potrčala za mojim zetom i sinom, ustaše su ih sve pobile u mojem dvorištu. Pošto su ostale samo, žene i djeca, žene su pitale ustaše, da li ćete nas pobiti ili pustiti? Odgovor je bio vodimo vas satniku na cestu.

Odveli su nas u Zrin i pustili onako kako je u svojoj izjavi navela Milka Ilibašić.”

Tekst je preuzet iz zbornika naučnih i publicističkih radova “Dvor na Uni od prijeslavenskog doba do naših dana”
Autori teksta: Đ. Ostojić, A. Đermanović

Izvor: Banija Online

Vezane vijesti: