fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Nikolić između Kamenitih vrata i Baščaršije

ratko-dmitrovic-69852885Piše Ratko Dmitrović

Šta sve čeka novog predsednika Srbije u odnosima sa Hrvatskom, odnosima koje je nakaradno, protivno svakoj državnoj i prostoj logici kreirao Boris Tadić, dajući službenom Zagrebu sve, a ne tražeći od njega ništa, i u kojoj meri na sve to može da utiče prošlost Tomislava Nikolića

Zajedničku državu Južnih Slovena osmislili su Hrvati. Slovencima je to dobro došlo, Srbi su u ovu priču uleteli kao Radićeve guske u maglu i platili visoku, strašnu cenu. Biološku i teritorijalnu. I još uvek je plaćaju. Taj neprirodni savez, rođen sa prokletstvom malih razlika, rasturen je u krvi, ali će još dugo, plašim se zauvek, određivati odnose na prostoru od Kosovske Mitrovice do Zidanog Mosta, sa bočnim ulaskom prema Jadranskom moru, od Bokokotorskog zaliva, pa gore preko Dubrovnika i Splita, do Pule i Rovinja. U tu priču ovog maja, 2012. godine, na velika vrata, u mali manevarski prostor, ulazi novi predsednik Srbije Tomislav Nikolić. Šta ga čeka?

DEFINISANjE RATA U HRVATSKOJ
Uz protokolarne aktivnosti, susrete sa kolegama iz Zagreba i Sarajeva na raznim samitima i regionalnim konferencijama, Nikolića očekuju medijski udari (neki su već počeli) koje ni slučajno ne sme da potceni, ali i teški izazovi smešteni između ličnog ubeđenja da se u odnosima Beograd-Zagreb, koje je Tadić postavio u korist Hrvatske, i evropske crvene linije koja se ne sme prelaziti, nešto mora menjati. Samo dva dana pošto je izabran za predsednika Srbije Tomislav Nikolić je žestoko napadnut od strane „Hrvatske televizije“, u emisiji koja je, a šta bi drugo, podsetila na radikalsku prošlost bivšeg Šešeljevog najbližeg saradnika, posebno na čin dodele titule četničkog vojvode Tomislavu Nikoliću. Negde na Romaniji, ako se ne varam. U tom prvom naletu postavljena je visoka međa između „evropski orijentiranog Tadića, koji je u prijateljskim odnosima sa Josipovićem“ i „preobučenog radikala i četničkog vojvode koji je nenadano došao na čelo Srbije“. Poznajem tu vrstu pameti i mogao bih, sa visokim procentom verovatnoće, da navedem najmanje dvadesetak pitanja hrvatskih novinara na koja će Nikolić, kad-tad, sa voljom ili bez nje, morati da odgovori.
Taktički, hrvatska strana, medijska, ali svakako i  državna, smeštena u zgradama na Gorenjem trgu, nedaleko Kamenitih vrata, za Hrvate jednog od najznačajnijih spomenika starog Zagreba, koristiće do maksimuma Nikolićevu prošlost, stalno insistirajući na „slabim tačkama“ samo da bi novog predsednika Srbije držala u defanzivnoj poziciji.
Da li je to hendikep na koji se ne može uticati? Nije. Nadam se da to znaju i Nikolićevi najbliži saradnici, odnosno da znaju način kako sve ovo neutralisati. Ne radi Nikolića, Srbije radi.
Jedan od mehanizama je prekid beogradskog službenog ćutanja o karakteru rata vođenog početkom devedesetih. Na prvu konstataciju – novinarsku ili iz usta državnog službenika, uključujući predsednika Hrvatske Ivu Josipovića – da je na Hrvatsku izvršena agresija od strane JNA i Srbije, Nikolić mora intervenisati i vrlo jasno takvo tumačenje označiti kao pogrešno, protivno činjenicama, protivno onome što se zaista dogodilo. Drugim rečima, novi predsednik Srbije, želi li dobro Srbiji (a svakako i zbog sebe) moraće da ospori hrvatsku verziju rata, tvrdnjom da ni JNA, ni Srbija nisu napale Hrvatsku već obrnuto; Hrvatska je napala Jugoslovensku narodnu armiju, proglašavajući je okupatorskom. Tako je počeo rat u Hrvatskoj.
Za ovakvo gledište Nikolić ima najjače moguće svedoke; Franju Tuđmana i Josipa Boljkovca, prvog predsednika samostalne Hrvatske i prvog ministra policije u toj Hrvatskoj. Tuđman je, podsetiću vas, javno, na Trgu bana Jelačića, u maju 1992. godine, rekao da rata u Hrvatskoj ne bi bilo da Hrvatska to nije htela, a Boljkovac je objavio knjigu u kojoj dokazuje da je sve otpočelo agresijom Hrvatske na JNA i Srbe u Hrvatskoj. Zbog toga, a ne zbog nekakvih partizanskih zločina navodno počinjenih 1945. godine, Boljkovac je nedavno bio uhapšen i izložen opakoj medijskoj kampanji dela hrvatskih medija i javnosti.

Samo ako se postavi na ovakav način, ako rat u Hrvatskoj definiše kao klasičan oblik građanskog rata, a u tome mu bezbroj dokaza stoji na raspolaganju, predsednik Srbije otvara novi prostor i nove perspektive svoje države u odnosima sa Hrvatskom. Postavlja ih na nivo međunarodnog prava, uvažavanja činjenica i onoga što se zaista dogodilo. Naravno, izbegava i poziciju inferiornog sagovornika, a drugu stranu stavlja na mesto koje zahteva i obavezu odgovaranja na pitanja.

IMOVINA SRBA U HRVATSKOJ
U ovom trenutku hrvatski zvaničnici ubeđeni su da ih iz Beograda više niko ništa pitati neće. To ubeđenje podario im je Boris Tadić. Doskorašnji šef Srbije izgradio je odnos sa Hrvatskom na način koji ta država nije mogla ni da sanja. Podario je Zagrebu mir koji nije narušavao čak ni uzgrednim spominjanjem 450.000 iz Hrvatske proteranih Srba. Iz razloga koji će, čini se, zauvek ostati nedokučivi, Tadić nikada nije javno, rezolutno, sa pozicije državnog stava, kao veliki zločin i veliki problem, hteo da postavi pitanje uništene i otete imovine Srba iz Hrvatske. Među njima 35.000 stanova. Te nekretnine bile su u statusu „stanarskog prava“. U Bosni i Hercegovini nikome nije oduzeto to pravo. U Hrvatskoj jeste; Srbima koji su najpre isterani iz svojih stanova, a onda opljačkani i „oslobođeni“ stambenog prostora.
Srbija je imala, bolje rečeno Tadić je imao, dve godine vremena da u fazi osetljivog i vrlo pipavog hrvatskog prilaska Evropskoj uniji postavi na sto brojna nezatvorena pitanja koja se tiču Srba iz Hrvatske. Nikada ih nije postavio. Umesto toga do maksimuma je snažio Milorada Pupavca, sada već neprikosnovenog, a plašim se i doživotnog predstavnika Srba iz Hrvatske, tumača njihove volje i njihovih prava. Umesto da reši bar jedan od nekoliko ključnih problema sunarodnika, Pupovac je svoje liderstvo i viđenje odnosa Hrvatska-Srbija gradio na matrici: „Milošević je razbio Jugoslaviju, izazvao rat i napao Hrvatsku. Srbija je agresor, Hrvatska je žrtva“. Sa takvim stavom, prihvaćenim od strane doskorašnjeg predsednika Srbije, Srbi u Hrvatskoj zauvek će, dok ih tamo bude, nositi tegove pripadnika agresorskog naroda i biće srećni što ih Hrvati uopšte trpe. To je posledica službene srpske politike od „oktobarske revolucije“ 2000. godine naovamo.
Boris Tadić je međudržavne odnose sa Hrvatskom postavio na personalni nivo, najpre sa Mesićem, a potom sa Josipovićem. Brkajući politiku i marketing, a to je činio do poslednjeg dana šefovanja Srbijom, Tadić je smatrao da ležerno druženje i grljenje sa Josipovićem može da bude zamena za sve drugo, teško i mučno, što bi moralo da se stavi na sto odnosa dveju država. Tadić je Hrvatskoj u ime Srbije i Srba dao sve; srpsku imovinu, aboliciju za zločine, tržište Srbije, a ništa nije tražio zauzvrat. Na taj način stvorena situacija otežava posao Tadićevom nasledniku Nikoliću, ali mu daje i određene prednosti. Pod uslovom da ne ignoriše probleme i činjenice vezane za te probleme.

DODIKOVE POGREŠKE
Nadam se da je novi predsednik Srbije svestan značaja srpsko-hrvatskih odnosa, svestan činjenice da će se ti odnosi u njegovom poslu, u različitim formama i oblicima, pojavljivati i tamo gde ih ne bude očekivao. Ovaj prostor Balkana integrisan je srpsko-hrvatskim odnosom; Bosnu nije moguće razumeti bez razumevanja tog odnosa; Crnu Goru nije moguće sagledavati u budućnosti bez poznavanja prošlosti i predviđanja mogućeg hrvatskog uticaja na poziciju Crne Gore u decenijama koje nas čekaju.
A šta čeka Tomislava Nikolića u Sarajevu? Tu je situacija za predsednika Srbije povoljnija; istina, neće moći da izbegne brojna pitanja o svojoj prošlosti, neka će biti identična onima iz Zagreba, ali Nikolić u Bosni nalazi poziciju koju je uspostavila međunarodna zajednica, ima državu kreiranu u Dejtonu, sa dva entiteta i tuđom mukom koja još uvek nije uspela da pronađe formulu za integrisanje rastočene države. Nikolić bi samo trebalo da poštuje „stanje na terenu“, da BiH vidi, prihvata i tumači kao složenu entitetsku državu, specijalnim vezama upućenu na Srbiju i Hrvatsku. I da radi na tim vezama.
Neki misle da će Nikolićev odnos prema Bosni i Republici Srpskoj u određenoj meri odrediti i kanalisati ponašanje Milorada Dodika u predizbornoj trci za predsednika Srbije i njegova potpuna i bezrezervna podrška Tadiću. Ne verujem u to. Bez obzira na to što je ponašanje Dodika u tom smislu bilo zbunjujuće i teško shvatljivo (Nikolić je u pobedničkom obraćanju kazao da Dodik ne razume i ne poznaje Srbiju), Tomislav Nikolić je i dovoljno iskusan i dovoljno zreo da bi na osnovu pogreške predsednika Republike Srpske gradio odnos prema Srpskoj i uopšte prema tamošnjim Srbima.

 

Izvor: pecat

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: