Nikola – zauvijek beba

Datum objave: utorak, jun 18, 2019
Objavljeno u Divoselo
Veličina slova: A- A+
Nikola Krajnović
Nikola Krajnović

Nikola nije doživio i proslavio svoj drugi rođendan, ostao je beba, dječak, mališan, u Božjem naručju za cio život.

Majka Jelena rodila je Nikolu negdje oko Nikoljdana 1939. godine u porodičnoj kući u Čitluku, selu kraj Divosela, kotar Gospić.

Da li je ime dobio po ocu Nikoli ili po Svetom Nikoli, nije mi poznato. Majka mu je umrla desetak dana po porodu. Imao je dvije starije sestre – Nadu i Milevu.

Nakon smrti Nikoline majke njegov otac se oženio – Smiljom.

Nikola je kao najmlađe dijete i prvi rođeni muškarčić nakon dvoje ženske djece bio mezimac.

Nikola Krajnović u naručju svoje bake Anđelije, početkom 1941.
Nikola Krajnović u naručju svoje
bake Anđelije, početkom 1941.

Idiličan seoski život porodice Krajnović i djetinjstvo malog Nikole brutalno je prekinula ustaška ofanziva 2. avgusta 1941. godine.

Bježeći pred ustašama, u zbjegu u Kruškovačama između Debele glavice i Visočice, našlo se mnogo naroda iz Divosela, Čitluka i Ornica.

U zbjegu se našao i Nikola sa svoje dvije sestre i maćehom Smiljom.

U zoru 5. avgusta, nakon dva dana provedena u zbjegu, ustaše su napale. Nastala je žestoka pucnjava na sve strane iz pušaka i puškomitraljeza. Prolomili su se jezivi povici ustaša: „Opkoli, hvataj žive“.

Kiša je padala u toku noći. Djeca su bila ozebla i gladna. Svako je bježao, a da nije znao kuda.

Slučaj je htio da se u nastalom metežu Nikola našao u Smiljinom naručju. Njegova najstarija sestra Mileva, ščepala je za ruku mlađu sestru Nadu i njih dvije su potrčale nekim sporednim putićem u šumu.

Nada Krajnović, udana Pejnović, Nikolina mlađa sestra, snimljena 1953.
Nada Krajnović, udana Pejnović,
Nikolina mlađa sestra,
snimljena 1953.

Mileva je dobro poznavala taj predio, jer je kao starija tamo čuvala krave.

Smilja je sa Nikolom i grupom seljana potrčala uz jednu kosu prema prevoju u smjeru sela. Tu su ih stigle ustaše, opkolile i poklale. Mrtva tijela su ostala na ledini.

Nikola nije doživio i proslavio svoj drugi rođendan. Ostao je beba, dječak, mališan. U Božjem naručju za cio život.

Na Kruškovačama je toga dana pobijeno 907 čeljadi.

Prilikom pročešljavanja šume ustašama je palo u ruke i 48 muškaraca, žena i djece, koje su odveli na Alanak na Velebitu, dijelom pobili, poklali, pa polužive i žive bacili u Jarčju jamu.

Nakon nekoliko dana Nikolin otac je našao stratište i na njemu tijela svog malog sina i žene.

Pokopao ih na samom mjestu stradanja, u zajedničku grobnicu sa ostalim stradalnicima.

Po završetku rata tijela su prenesena i sahranjena u zajedničku grobnicu na pravoslavnom groblju u Čitluku. Na stratištu u Kruškovačama podignut je spomenik, a na groblju spomen-ploča.

Nikolin otac je na ognjištu u Čitluku ostao sve do 9. septembra 1993. Do akcije hrvatske vojske „Medački džep“. Tada je, kao i mnogi drugi, protjeran i izbjegao na istok.

Umro je u Beogradu.

Podignuti spomenik zaklanim i poginulim u Kruškovačama 4/5 avgusta 1941. godine
Podignuti spomenik zaklanim i poginulim u Kruškovačama
4/5 avgusta 1941. godine
Nikolin otac Nikola, sjedi i drži u krilu ćerku Nadu. Lijevo od njega stoji njegova starija ćerka Mileva. Iza njih stoje Nikolina tetka (tatina sestra) i njegova majka Jelena (sa „bubi“ kragnom). Fotografija je snimljena 1937- 1938.
Nikolin otac Nikola, sjedi i drži u krilu ćerku Nadu. Lijevo od njega stoji
njegova starija ćerka Mileva. Iza njih stoje Nikolina tetka (tatina sestra) i
njegova majka Jelena (sa „bubi“ kragnom). Fotografija je snimljena 1937- 1938.

Ovu priču ispričala mi je Nikolina nećaka Sofija. Kćerka njegove sestre Nade, one djevojčice koja je izbjegla pokolj, bježeći i držeći za ruku stariju sestru.

Sofiji sam rekao da je ona – kao i ja, kao i mnogi drugi potomci poklanog naroda, slučajno rođena.

Opteretila me sudbina malog Nikole, bebe, dječaka, mališana koji nije imao priliku da proživi djetinjstvo, da dočeka životno doba mladića, da izrodi svoju djecu.

Možda o Nikolinoj sudbini razmišljam i pišem, jer i sam imam kćerkicu njegovog uzrasta.

Pogledam nju, pogledam požutjelu fotografiju, tijelom prođe jeza, a tuga krene kao lavina.

Piše: Dušan J. Bastašić
/Autor je predsjednik Udruženja „Jadovno 1941″/

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top