Nikola Milovančev: Hrvatski problem – članak jednog umnog i čestitog Hrvata iz 1921.

Datum objave: petak, mart 8, 2019
Objavljeno u Nikola Milovančev
Veličina slova: A- A+

Genocid, biološko uništenje Srba, samo je potvrda zapažanja dr Zdravka Kovačevića iz 1921. – Srbi, koji su pre 100 godina u bivšem kotaru Slatina bili najbrojniji, svedeni su na manje od 10%

Nikola Milovančev (Foto: Jadovno 1941)

Zato mogu bez grižnje savesti ustvrditi da se samo obmanjujemo verujući u ljubav hrvatskog seljaka spram srpskog mu druga, naprotiv danas hrvatski seljak (a velikim delom i kaputaš) mrzi srpskoga seljaka i Srbe u opće i nije ih nikada iskreno voleo.
Zdravko Kovačević, „Hrvatski problem“, 1921.

Srbi nisu naša braća, naša braća su Nemci i Madžari, Srbi su naši neprijatelji
Reči jednog hrvatskog seljaka na predizbornom zboru Demokratske stranke, u kotaru Donji Miholjac u Slavoniji 1920.

Proučavajući političke odnose u novostvorenoj jugoslovenskoj državi posle Ujedinjenja 1918, naišao sam davno, pre više od 30 godina, na ovaj članak jednog Hrvata iskrenog jugoslovenskog ubeđenja. To je članak dr Zdravka Kovačevića iz Slavonije (iz gradića Slatina – kasnije Podravska Slatina), 1919. g. člana prvog parlamenta Kraljevine SHS („Privremeno narodno predstavništvo“), pisan 30. maja 1921. Članak me je zaprepastio svojom iskrenošću i lucidnošću jer do tada nisam shvatao da je sve bitno o odnosu većine Hrvata prema novoj državi i prema Srbima bilo jasno već samo dve godine posle stvaranja zajedničke države.

U svom tekstu „Hrvatski problem“ (objavljenom u „Jugoslavenskoj njivi“, Zagreb, 11. jun 1921) Zdravko Kovačević se osvrće na članak dr Milana Rojca „Prilike u Hrvatskoj“, koji je objavljen u zagrebačkoj „Novoj Evropi“. Osvrt Z. Kovačevića je zanimljiv i zato jer on odgovara svom tadašnjem stranačkom drugu iz Demokratske stranke, sa kojim je pre toga bio zajedno i pripadnik Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj u vreme Austro-Ugarske, uoči Prvog svetskog rata.

Međutim, dok Rojc krivicu za sve probleme sve svaljuje na režim (u stvari na Srbe), Z. Kovačević iznosi istinu o prilikama u Slavoniji posle 1918, do koje je došao kao čovek koji je dobro poznavao prilike na terenu. Njegove ocene su se, na žalost, potvrdile 1941, 1971. i 1991. Genocid, biološko uništenje Srba u tim predelima, samo je potvrda zapažanja dr Zdravka Kovačevića iz 1921. Srbi, koji su pre 100 godina u bivšem kotaru Slatina bili najbrojniji (relativna većina) i činili blizu 50% stanovništva, svedeni su na manje od 10%.

Sa druge strane, zaokružena je asimilacija Nemaca i Madžara u Hrvate: dok npr. dr Kovačević u nekadašnjoj općini Slatina (danas otprilike područje grada Slatina) spominje 10,7% Nemaca i 18,4% Madžara, hrvatski popis 2011. godine u gradu Slatini među 12.092 stanovnika nalazi samo 3 Nemca i 28 Madžara. Tim procesima potpuno je promenjena etnička slika i danas je u (Podravskoj) Slatini i okolini oko 90% Hrvata i oko 10% Srba. Da će se trend iščezavanja Srba nastaviti govori i ovaj podatak: od preostalih 1.253 Srba u Slatini, samo 68 je na zadnjem popisu srpski jezik deklarisalo kao maternji jezik.

Članak dr Z. Kovačevića smo neznatno skratili; reči i rečenice štampane kurzivom je označio autor.

Zapažanja autora su brutalno potvrđena istorijskim dešavanjima 1941–1995. i zato ih ne treba opširnije komentarisati ali javnost treba da zna da je sve što se dogodilo bilo predvidivo. Nažalost, od pisanja Kovačevićevog članka 1921. pa do 1995. su u realizaciji iščezavanja Srba sa tih prostora učestvovali i mnogi vodeći srpski političari – svojom kratkovidošću, popustljivošću, neradom i izdajom.

Nikola Milovančev

 

Dr Zdravko Kovačević: Hrvatski problem. Osvrt na članak g. Rojca u „Novoj Evropi“, knj. II, br. 2

Posle g. dra. Bertića, naprednoga i nacijonalnoga Hrvata, dolazi drugi takav Hrvat, još zaslužniji i još odličniji, g. Rojc, da baci odgovornost za prilike u Hrvatskoj na vojsku, finance, žandarme, ćirilicu, batine itd.

Moram priznati da me je u duši zabolelo kad sam pročitao članak g. Rojca. Pitao sam se, zar doista i najbolji među nama Hrvatima vide svu krivnju samo na drugima, a ne vide ogroman deo krivnje – na nama Hrvatima samima. Ako ni u kojem drugom, a ono u ovom slučaju vredi ona: medice, cura ipsum.

Rasprava g. Rojca je stvarna i razgaljuje nemilosrdnom rukom kirurga mnogu i mnogu gorku istinu. Ipak bih voleo da je tu raspravu napisao koji Srbin.

Jer je i meni stalo do istine koja ima da doprinese uzajamnom sporazumu, osećam potrebu i kao Hrvat i kao član iste partije kojoj pripada i g. Rojc da na tu raspravu reflektiram.

Daj bože da ovo nemilosrdno otkrivanje istine i s jedne i s druge strane jedanput za uvek stane na put onoj neiskrenosti s kojom se obično kod nas raspravlja o srpskohrvatskom problemu. Samo istina, ali cela istina može da nas dovede na put ozdravljenja.

Jedna od glavnih premisa na kojima g. Rojc bazira svoju tvrdnju, da su samo omaške državne vlasti krive nezadovoljstvu Hrvata po mojem je dubokom uvjerenju pogrešna. G. Rojc veli: „Hrvatsko seljaštvo ne mrzi srpsko seljaštvo ni Srbe u opće”. On tu svoju tvrdnju u glavnom obrazlaže time što ističe da je hrvatsko-srpska koalicija, čvrsto stojeći na bazi srpskohrvatskog jedinstva bila uhvatila dubok koren u narodu te da je sve do pred sam rat pobeđivala.

Meni se čini da se g. Rojc nalazi u bludnji. Koalicija nije pobeđivala radi svoga programa u srpskohrvatskom pitanju, ona je pobeđivala za to što je bila jedina u istinu narodu odana stranka… Srbi u koaliciji kao realni političari suspendovali su svoj specijalno srpski program imajući u vidu da se u onom času vodila teška borba između Hrvatske i Madžarske. Srpski političari u koaliciji ispravno su shvatili da je u interesu i srpskog dela naroda svim silama pomoći Hrvate u borbi s Madžarima.

Tako je došlo do toga da su se u taboru koalicije okupili gotovo svi Srbi i jedan i to manji – deo Hrvata, jer ne treba zaboraviti da je koalicija najvećim delom pobeđivala u pretežno srpskim ili mešovitim kotarevima, a samo sporadično u čisto hrvatskim kotarevima. Nakon oslobođenja promenila se stubokom situacija. Srbi ulaze svagde kao ravnopravan faktor s Hrvatima, dolazi srpska vojska, uz hrvatske viju se i srpske zastave, javlja se ćirilica, do tada poniženi Srbi dižu glave osećajući da više nisu građani drugog reda. Onim časom hrvatski seljak, pa i onaj koji je uvek bio uz koaliciju, menja stav: do sada je gledao u Srbinu saveznika u političkoj borbi, sada je stao da u njem gleda svog neprijatelja koji će da „u ime srpskog kralja gospodari u njegovom selu”.

Boravim punih šesnaest godina u jednom kotaru Podravine u kojem živu izmešani Srbi i Hrvati i u kojem je nekolikoput pa i za vreme rata pobeđivala koalicija. Poznajem narod u dušu, jer stojim s njime u dnevnom saobraćaju, a držim da se mentalitet slavonskog Podravca Hrvata ni u čem ne razlikuje od mentaliteta Podravca u užoj Hrvatskoj. Zato mogu bez grižnje savesti ustvrditi da se samo obmanjujemo verujući u ljubav hrvatskog seljaka spram srpskog mu druga, naprotiv danashrvatski seljak (a velikim delom i kaputaš) mrzi srpskoga seljaka i Srbe u opće i nije ih nikada iskreno voleo.

G. Rojc poziva se na t. zv. zelene kadere kao i na oduševljeni doček srpske vojske u Zagrebu. istina je, Zagreb je oduševljeno pozdravio srpsku vojsku, pozdravio ju je onaj nacijonalni Zagreb, u kojem borave toliki Dalmatinci i Istrani te blizu osam hiljada Srba, zatim hrvatska elita iz cele Banovine, napokon omladina iz sviju krajeva naše otadžbine. Drugi daleko veći deo Zagreba pozdravio je s jednakim oduševljenjem austrijsku vojsku kad je g. 1914. polazila u ratTaj je Zagreb g. 1914. sa zloradošću gledao kako se pljačkaju srpski dućani. Što se tiče zelenih kadera, držim da su dezertirali najvećim delom nacijonalno indiferentni i ratom demoralisani elementi.

Već na dan oslobođenja bila je dakle sudbina srpskohrvatske koalicije barem u hrvatskom delu naroda zapečaćena, onaj isti dan stvoren je za g. Radića teren na kojem će da sakupi vojsku od nekoliko stotina hiljada seljaka. Već dne 2. decembra 1918. gledao sam kako zagrebačko građanstvo s potpunom indiferentnošću, a delomice i s negodovanjem prati dirljivu spontanu manifestaciju zagrebačke omladine koja je izašla iz svojih škola da na ulici manifestuje za dinastiju Karađorđevića, a dne 5. decembra iste godine gledao sam kako sa divljom mržnjom u očima izlaze iz vojarna hrvatski vojnici seljaci da „manifestuju” za republiku; onda još barem nije bilo onih omašaka sa strane centralne državne uprave o kojima toliko govori g. Rojc.

U najvažnijem, ali i najkritičnijem trenutku odmah iza oslobođenja stupa na pozornicu borbe veliki deo hrvatske inteligencije i poluinteligencije. Shvativši novu situaciju hrv. seljaka upoznao je taj deo hrvatske inteligencije i poluinteligencije da je sada došao momenat za njegovo razorno delovanje. Umesto da poduče hrvatskog seljaka prikazujući mu veliku važnost našeg oslobođenja i velike koristi koje će da nam donese sloboda, umesto da za pojedine greške državne uprave učine odgovornima dotične organe ili da prikažu narodu da su tolike nedaće najvećim delom posledica dugogodišnjeg rata od kojih narod u opustošenoj Srbiji još daleko teže trpi nego hrvatski seljak, uđoše kaputaši u narod da uliju ulje u vatru.

Podigla se u Hrvatskoj hajka protiv Srba i svega što je srpsko, čitave čete svećenika, upravnika, učitelja, obrtnika i političara sumnjive prošlosti zađoše u narod da mu dnevno u manjim ili većim dozama uštrcavaju otrov mržnje u i onako bolesni i slabi organizam, a glavni ton davalo je nesavesno novinstvo raznih političkih stranaka koje je na virtuozan način u uvijenoj ili otvorenoj formi u svim mogućim varijacijama huškalo protiv države i srpskog dela naroda.

S veseljem se je pozdravila svaka omaška državne vlasti, jer je to davalo hrane agitatorima za njihovu razornu akciju. Taj deo samo prividno demokratske, a u istinu austromadžarskim feudalno-aristokratskim duhom zadojene inteligencije jezuitski se zgražao nad svakom reakcijonarnom merom državne vlasti i nad svakim zulumom pojedinog javnog organa, a faktično ga je gonio strah pred zdravim demokratizmom vlastitom snagom oslobođene mlade Srbije. Hrvatski seljak, i ako ne voli svog srpskog brata seljaka, u duši je dobar, mnogo bolji od velikog dela njegove inteligencije.

Da je u tom odsudnom trenutku inteligencija ispravno shvatila svoj zadatak, mnogom bi se zlu predusrelo i prilike bi se iz dana u dan popravljale. Na svim linijama stala je dakle orgije da slavi mržnja potpirivana od sumnjivih elemenata protiv kojih državna vlast nije htela da reagira izgubivši tako potpuno svoj auktoritet. Taj pali auktoritet državne vlasti, koja je tako savršeno funkcijonisala pod Austrijom još je više ohrabrio agitatore, a demoralisao mase. Kad je ovde onde uspelo uspostaviti auktoritet državne vlasti, nastupilo je opet novo nezadovoljstvo kod masa, kojima je godila slabost državne vlasti.

Državna vlast i danas još nije dovoljno prezentirana. Još i danas vidimo na čelu nekih pograničnih kotareva mračne tipove iz nedavne naše prošlosti. Dakako da u takim prilikama i uz najidealnije zakone i naredbe proces sanacije ne može ni da počne.

G. Rojc navodi svu silu grešaka učinjenih po centralnoj državnoj vlasti i njenim organima od kojih je doista veliki deo u narodu još potencirao nezadovoljstvo, nu i da nije bilo tih grešaka, uveren sam da situacija ne bi bila mnogo lakša, jer uzroci nezadovoljstvu hrv. seljaka leže mnogo dublje.

Neka mi bude dozvoljeno da i ja tu svoju tvrdnju sa nekoliko primera osvetlim.

Da uguši nerede nastale odmah po našem oslobođenju, poslana bi u kotar S. (Slatina – nap. N. M.) u Slavoniji srpska vojska pod komandom srpskog kapetana S. Pred njega je izašao narod sa srpskom zastavom. I ako imade taj kotar blizu 50% Srba, kapetan S. ne htede ući u sedište kotara dok nije donesena i hrvatska zastava. Na pozdrav predsednika narodnog veća, koji ga je oslovio u ime Srba i Hrvata, zahvalio se kapetan dirljivim govorom pozdravljajući jedino braću Hrvate. Za celog svog boravka protežirao je kapetan S. svagda hrvatsku inteligenciju i građanstvo, dok su njegovi krasni vojnici po hrvatskim selima agitovali za novu državu propovedajući ljubav i bratstvo. Drugi komandir major K. prisustvovao je u istom mestu pokopu jednoga građanina, velikoga srbofoba, koji je pred dolazak srpske vojske bio ubijen.

Komandir major Č., Jugosloven i demokrata od glave do pete, ubrao je za vreme svog tromesečnog boravka u istom kotaru simpatije celog kotara, pak je otadžbenički istup srpske vojske nailazio na iskreno oduševljenje u svim nacijonalnim krugovima, koji su dosele bili vični susretati bahate madžarske i austrijske oficire. Dok je ta ista vojska u kotaru S. i spram zločinaca iz zelenog kadera humano postupala, u susednom kotaru N. (Našice – nap. N. M.) izaslana po Narodnom Veću bivša austrijska vojska pod komandom Hrvata kapetana K. zaigrala je krvavo kolo, pa je sam kapetan bez istrage dao smaknuti blizu 20 pljačkaša umesto da ih je sudu predao. U selo N. gde živi krasan naš hrvatski seljak poslalo je vojno zapovedništvo u O. (tada u hrvatskim rukama) za zaštitu dobra Madžara vlastelina Š. odeo bivših austrijskih vojnika pod komandom jednog podčasnika. Ti vojnici su nemilosrdno batinali narod. Tada još nije bilo Srbijanaca da „uvedu batine”.

Mislite li da je patrijotski istup srbijanskog četništva i vojništva ostavio tragove među Hrvatima kotara S. ? Nipošto. Raspoloženje protiv Srba nije se ni najmanje popravilo, a hrvatski seljak glasovao je kod poslednjih izbora i u tom kotaru kao jedan čovjek za „Radićevu republiku”.

Održavao sam mnogo skupština i u hrvatskim selima g. 1919.

Držao sam poput g. Rojca da na pitanje ćirilice i latinice, pitanje grba i zastave itd. hrvatski seljak polaže veliku važnost. Predočivao sam mu kako se sada hrvatsko ime spominje i na novčanicama, gde mu prije nije bilo ni traga. Pokazivao sam mu službeni list beogradske centralne vlade gde je latinica ravnopravna ćirilici, pokazivao sam mu hrvatske kocke na državnom grbu te na novčanicama otisnutu sliku Hrvata Zagorca, kako ore domaću grudu, govorio sam mu o hrvatskim imenima ulica u Beogradu, Novom Sadu itd. te o hrvatskim grbovima i barjacima, koje sam video izvešene prigodom raznih svečanosti u Beogradu.

Čitao sam mu iz novina, kako je, mislim, na samo Telovo g. 1919. svečana katolička procesija prvi put izašla na ulice grada Beograda.

Seljak ostajao bi vazda potpuno indiferentan…

A hrvatski seljak je bistar, on dobro vidi, da pored onakovih elemenata o kojima govori g. Rojc imade i dobrih Srba upravnika i učitelja, da imade krasnih oficira Srbijanaca koji su mu iskreni prijatelji, a s druge strane on se dnevno susreće i sa korumpiranim Hrvatima upravnicima, trgovcima, lihvarima, itd., koji ga izrabljuju, on vidi da imade prijatelja i neprijatelja na jednoj i drugoj strani, on vidi hrvatsku latinicu i hrvatsko ime na novčanicama, markama i biljezima, on vidi da je nestalo madžarskog jezika sa željeznica i da ga madžarski željezničari više ne guraju i ne kunu kad traži kartu na svom jeziku, on vidi da nema više madžarskih zastava koje su ga provocirale, on shvaća da se velika Jugoslavija može lakše braniti od neprijatelja nego mala Hrvatska, on vidi kako mu nova država ide u susret agrarnom reformom o kojoj on pod Austrijom nije smeo ni da sanja, on je napokon došao do spoznaje da je i te kako važan faktor u toj novoj državi, jer mu opće tajno izborno pravo daje mogućnost da u najvećoj meri uteče u državni život.

Zato mislim da je krivo mišljenje g. Rojca da hrvatski seljak u ove dve i pol godine nije osetio blagodati novo stečene slobode.

Pa ipak hrvatski seljak nije zadovoljan postojećim stanjem. Greške državne vlasti ne mogu da to objasne.

Te greške pogađaju uvek i srpskog seljaka u Banovini. I dalmatinski i slovenski seljak trpi pod tim greškama, pa ipak se ne buni. Ishodište i centar bune u Hrvatskoj bio je u županiji u kojoj živi narod u velikom blagostanju, gde se dakle ne osećaju tako teške omašne državne vlasti kao u siromašnoj Lici, dalmatinskom Zagorju itd.

Koji su uzroci te hrvatski seljak mrzi svog srpskog brata-seljaka i Srbe u opće?

Po mojem uverenju hrvatski je seljak robujući toliko vekova Nemcu i Madžaru u velikoj meri izgubio svoj slovenski narodni osećaj; vredi to u daleko većoj meri za krajeve u kojima živu Hrvati izmešani s Madžarima i Nemcima nego za čiste hrvatske krajeve, dakle napose severno-istočne županije, koje graniče uz bivšu Ugarsku.

Zanimljivi su krajevi u kojima hrvatski seljaci živu izmešani sa srpskim te nemačkim ili madžarskim seljacima. Svagde bez iznimke vrstaju se seljaci u tim krajevima u dva tabora, u jednom su taboru Hrvati s Madžarima i Nemcima, a u drugom Srbi.

Kad je narodni poslanik Hrvat g. Dr. R. (Ivan Ribar – nap. N. M.) držao izborni sastanak u selu M. u kotaru D. M. (Donji Miholjac – nap. N. M.) i objašnjavao potrebu zajedničkog rada sa braćom Srbima, istupio je preda nj seljak Hrvat rečima: „Srbi nisu naša braća, naša braća su Nemci i Madžari, Srbi su naši neprijatelji”. Taj seljak govorio je iz duše slavonskog Podravca Hrvata.

Ta se pojava opaža na svim poljima, a napose i na polju gospodarskom.

Danomice se osnivaju hrvatske seljačke zadruge u kojima redovno sarađuju Hrvati s Madžarima i Nemcima birajući ih u upravne odbore. Sladojevačku bunu pratio sam iz neposredne blizine te znadem, da je bilo opće uverenje među seljacima, da dolazi u pomoć madžarska vojska, koja da će „osloboditi” Hrvate.

Ta žalosna pojava opaža se ne samo na selu nego i u našim gradovima i trgovištima.

Kad je ministar unutarnjih dela g. Drašković izdao naređenje kojim se izborni zakon tumači onamo da neasimilovani Nesloveni nemaju pravo glasa, uložio sam priziv na sudbeni stol za to, što je blizu 500 Madžara i Nemaca uvršteno u izborne listine, i ako općina S. imade po službenoj statistici 10,7% Nemaca i 18,4% Madžara te dapače Nemci živu kompaktno u čistim nemačkim selima. Hrvatsko građanstvo sa nekoliko vrlo odličnih i inteligentnih Hrvata na čelu diglo se protiv mene, upravivši po najodličnijim građanima potpisanu molbu na sudbeni stol, da se moj priziv ne uvaži i to ne iz razloga slobodoumlja već za to, što da su svi ti Nemci i Madžari „asimilovani Hrvati”.

Neki hrvatski nastavnici nisu osetili kako su se strašno ogrešili o svoju nacijonalnu dužnost, kad su još g. 1920. unatoč vladinim naredbama davali zadaće deci osnovnih škola iz istorije habsburških vladara po starim školskim knjigama. Ja sam u ovom i u sličnim slučajevima tražio sanaciju kod naše zagrebačke vlade, nu i ako sam kao narodni poslanik imao izvestan položaj, nikada nisam uspeo: poveli se neki površni izvidi i ništa više. A g. Rojc koji zamera toliko centralnoj vladi što ne ureduje protiv nepodopština svojih organa!

A zar i onaj veliki deo Zagreba, koji ni danas još nakon tolikogodišnjeg narodnog rada Jugoslavenske Akademije, Pozorišta, Univerziteta, Matice Hrvatske i tolikih drugih prosvetnih ustanova nema slovenske orijentacije, ne pokazuje da je u velikoj meri izgubio svoj slovenski narodni osećaj?

Može li se govoriti o slovenskoj orijentaciji grada, koji uz druga dva izrazita revolucijonarca šalje u konstituantu dra. M. Košutića, poznatoga Rauchovoga istražnoga sudiju te autora čuvenog otvorenog pisma pisanog u g. 1909. na adresu velikoga Masaryka u kojem se Masaryk stavlja ispod nivoa „najblatnijeg individua sa dna ljudskog društva” te nazivlje „huljom, ništarijom, blezganom, čovjekom bez poštenja, a opadačem tuđega poštenja, nitkovom i izmetom ljudskog društva” te „individuom, koji služi na sramotu za jedno slovensko sveučilište”?

Kod nas se mnogo govori o ilirizmu; nu ne treba zaboraviti da je otac ilirizma Ljudevit Gaj nailazio na najveći otpor baš u Zagrebu i užoj Hrvatskoj. Kajkavski književnik Ignjat Kristijanović izdavao je kroz punih 17 godina sve do g. 1850. Gajevoj„Danici ilirskoj” uprkos „Danicu Zagrebačku” pisanu narečjem kajkavskim, a još g. 1840. izdao je dodatak svojoj gramatici kajkavskoga narečja. Književnici iz uže Hrvatske i Zagreba, oni isti koji ne htedoše prihvatiti Gajev pravopis i štokavsko narečje jer da ih Gaj hoće da „povlaši”, gledali su u Napoleonovom ilirskom kraljevstvu svog najljućeg neprijatelja, nemajući osećaja za moćnu slovensku zajednicu, koja je došla do realnog izražaja u tom kraljevstvu…

Naša je narodna duša bolesna, a ta se bolest odrazuje na svim poljima, pa i na polju političkom.

Praktični Slovenci, pa čak i Muslimani znali su se snaći u novoj našoj državi, samo se mi banovinski Hrvati geriramo kao da smo prineli veliku žrtvu privolevši se ujedinjenju svega naroda u jednu državu, pa izgleda kao da nam država, koju stvorismo, za to duguje neko osobito priznanje i blagodarnost. Ako nas koja sitnica ozlovolji odmah se guramo u stranu igrajući se pasivne resistencije. Život koji ne trpi zastoja prelazi preko nas na dnevni red, važni se poslovi obavljaju bez nas, a mi se još većma durimo, u nemoćnom besu udaramo nogama kao deca i deremo se utvarajući si da nas čuje cela Evropa. Tužimo se na hegemoniju, a ne možemo da shvatimo da će kao i drugde u svetu uza svu zakonima garantovanu ravnopravnost faktično vodstvo u državi vršiti ono pleme ili onaj deo naroda, koji bude u pozitivnom pravcu, dakle u pravcu izgradnje naše države, u najvećoj meri razvijao svoje sposobnosti i svoju energiju…

Nacijonalni elementi (jugoslovenski – nap. N. M.) među nama time umiruju svoju savest nadajući se, da će se hrvatske mase ipak udobrovoljiti, ako ih se bude dovoljno mazilo i tetošilo, ako se za volju mira ovde onde skine po koji ćirilski natpis, premesti po koji Srbin upravnik, pa nadomestili ga i Hrvatom austrijskoga mentaliteta.

Čitam u Le Bonu: „Prisustvo stranaca čak i u malom broju dovoljno je da promeni dušu jednog naroda, ono čini te narod gubi sposobnost branjenja karaktera svoje rase, spomenike svoje istorije, dela svojih predaka”.

Severoistočni naši hrvatski krajevi bili su osobito u poslednjim decenijama izvrgnuti sistematskoj invaziji Madžara i Nemaca. Ta je invazija bila opasnija za to, što je bila miroljubiva te je umela već u kratko vreme da neprestanim ukrštavanjem sa hrvatskim elementom absorbuje slovensku narodnu dušu te za to, što se emigranti sastavljahu većinom iz moralno nižih elemenata. Silna tuđinska prezimena kod hrvatskog građanstva, pa i seljaštva očiti su dokaz da su se u mnogim krajevima formirale narodne mešavine, koje su u velikom delu prihvatile hrvatski jezik, a konsekventno se kite hrvatskim imenom te stupaju na čelu u borbi protiv Srba.

„Nisu barbari uništili Rim, ali prost uticaj njihove mešavine bio je dovoljan da uništi rimsku dušu. Pod invazijom stranaca što preostaje od jedinstva ili prosto od egzistencije jednog naroda? Mnogo su manje opasni najgori porazi na bojnom polju nego takove invazije”. (Gustav Le Bon)

S druge strane ne dolazi među seljacima, a ni među građanima, gotovo nikada do brakova između Hrvata i Srba. Dok se pohlepnom tuđincu katoliku širom otvorio vrata svoga doma pripustivši ga svome ognjištu, ogradio se hrvatski seljak kitajskim zidom protiv svoga pravoslavnog suseda i ako je on krv od njegove krvi.

U tolikoj meri verski momenat na jednoj strani stvara, a na drugoj razara zajednicu osećaja, ideja i interesa.

Kad se još ima u vidu kako je tuđinska državna vlast udružena sa nekoć svemoćnom crkvom kroz toliko vekova taj verski momenat na rafiniran način upotrebljavala u svoje svrhe i kako je dovoljno bilo baciti samo iskru u takovu vekovima stvaranu atmosferu, postaje nam tajna „republikanskog” požara u Hrvatskoj mnogo jasnija.

Prosečni Slovenac obrazovaniji je od prosečnog Hrvata (sravni postotak analfabeta u Sloveniji i Hrvatskoj), pa ne naseda u tolikoj meri bezumnoj protudržavnoj agitaciji, slovenski seljak ne dolazi nigde u neposredni dodir sa srpskim seljakom, pa se i nisu mogli razviti u njegovoj duši oni neprijateljski osećaji, koji su se razvili u duši hrvatskog seljaka; napokon ne treba zaboraviti, da je Slovenac vekovima stenjao pod tiranijom nemačke gospode koja mu je prognala iz škola i ureda i isti narodni jezik, dok je Hrvat imao senu neke autonomije, koja je u njemu podržavala iluziju hrvatske samostalnosti. Za to je Slovenac daleko jače osetio svoje oslobođenje nego Hrvat. Za to se Slovenac ne buni poput Hrvata, i ako je i on zaražen tuđinskim duhom.

Što da se čini?

Je li dovoljno sanirati samo omaške centralne državne uprave?

Po mom mišljenju zadatak je države i društva mnogo širi.

U prvom redu trebalo bi posvetiti svu brigu oko potpune uspostave auktoriteta državne vlasti i njezinih organa. Državnim organima imalo bi se najstrože staviti u dužnost, da postupaju u svakoj prilici sa najvećom pravednošću spram sviju državljana bez razlike vere i imena, svaki i najmanji prekršaj dužnosti spram otadžbine, u koliko se kosi sa zakonima i naređenjima, osetljivo kazne. Kazan ako je pravedna i humana deluje blagotvorno, ona slabi razorne instikte buntovnih masa. Prevelika blagost tumači se danas kao slabost državne vlasti. Auktoritet državne vlasti treba u jačoj meri dati osetiti onima koji svojim besavesnim radom neuki seljački narod turaju u propast. Podređene organe imalo bi se za svaki neposluh ili nemarnost u izvršivanju naloga potegnuti najstrože na odgovornost. Da se sve to uzmogne provesti, imale bi se sa izloženih pozicija maknuti čitave čete sumnjivih državnih eksponenata. Osobito u pogranične krajeve, koji su najviše izloženi razornoj akciji tuđinstva, trebalo bi poslati elitu naših učitelja, upravnika, sudaca, oficira i svećenika ma i uz posebne nagrade za njihov otadžbenički rad.

U školskim knjigama, kalendarima te pučkim listovima i predavanjima imali bi se popularisati primeri istinskog patrijotizma iz naše najnovije državne istorije n. pr. oduševljeni doček naše vojske na dalmatinskim otocima po odlasku Talijana kao i uzvišeni primeri heroizma, rodoljublja, samopregora i roditeljske ljubavi iz vremena naših oslobodilačkih ratova, koji svojom realnošću i svežinom daleko nadmašuju poznate epizode iz stare grčke i rimske istorije.

Da se dade prilika našem i hrvatskom i srpskom seljaku da upozna zdravu dušu i široki pogled Srbijanca seljaka, trebalo bi organizovati skupne izlete u Srbiju, jer međusobno upoznavanje stalo bi na put svim lažima i intrigama raznih učenih i neučenih agitatora.

Ne treba napokon očekivati sve od države. U nas je inteligencija navikla, da država sve mesto nje radi, naši inteligenti misle da su ispunili svoju dužnost, ako su podvrgli oštroj kritici čine i propuste državnih vlasti, a i ne misle na to, da je i na njima da zasuču rukave i uđu u taj zapušteni i besavesnoj harangi sumnjivih elemenata izručeni narod.

Raditi se mora brzo i odlučno, jer naši neprijatelji rade punom parom.

Pobeda biće na onoj strani, koja bude agilnija i bolje organizovana. Treba raditi odlučno sa čvrstom verom, jer uspeh u politici pripada onima koji veruju, a nikada skepticima.

Ideju narodnog jedinstva treba podići na stepen nove religije te naći sredstava i načina, da se za tu ideju fanatizuju što šire mase, kako bi iste sve svoje sposobnosti uperile istome cilju i pobedi svoga verovanja.

Ideal duhovnog ujedinjenja svega naroda od Vardara do slovenskih Alpi po svojoj vrednosti ne zaostaje za idealom osvete Kosovske, koji toliko vekova ispunjavaše dušu srpskoga dela našega naroda. Unesimo taj ideal u narod imajući na umu, da je narod, koji nema ideala, osuđen na propast.

Ne nasedajmo ni onima, kojima je jugoslovensko ime samo dekoracija, ali im manjka onaj duboki istinski nacijonalni osećaj; njima je Jugoslavija tek jedna lepa lutka, kojoj su danas utisli u ruke jugoslovenski barjak, da ga sjutra nadomeste srpom s kojim će da ju pošlju na katoličku žetvu istočne njive.[1]

I ako hrvatska narodna duša boluje, verujem u zdravi narodni instinkt, verujem u one latentne sile, koje leže zakopane duboko u narodnoj duši, a koje će, kad se probude, ubiti sve zarazne klice, koje danas muče dušu hrvatskog seljaka.

U ovoj studiji nisam dirnuo u pitanje, da li i u koliko ima i na srpskoj strani krivnje za današnje teške prilike. Da na to pitanje objektivno odgovori, pozvan je po mojem mišljenju samo koji Srbin.

Slatina, 30. maja 1921.

[1] Hrvatski biskup Mahnić (Mahnič, Slovenac rodom – nap. N. M.) pisao je g. 1918: Njiva na istoku dozreva. A ko će biti prvi koga će gospodar poslati na katoličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski!?” – „Hrvatska Straža” u broju 5. iz g. 1918. piše još jasnije: „S radošću doznajemo, da je održana i posebna anketa za ovu misijonarsku misao na Balkanu sa strane Slovenaca i Hrvata na ovogodišnji uskrsni ponedjeljak kod presvetlog ljubljanskog biskupa dra. B. JegličaSvi katolici moramo živo poraditi da se katolička naša crkva raširi po Balkanu”.

Izvor: STANjE STVARI

POKOLj - Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.
POKOLj – Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top