Nemanja Dević: Bićemo svjedoci čina u kome će Republika Srpska ostvariti pravo na nezavisnost!

Datum objave: sreda, mart 1, 2017
Veličina slova: A- A+

Istoričar Nemanja Dević je kao jedan od osnivača NVO Srpski akademski krug uspio da autorski prepoznatljivim i veoma upečatljivim tekstovima široj javnosti približi temu istorije srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu.

U razgovoru za Srpsko kolo Dević kaže da je sudbina Republike Srpske složeno pitanje koje od srpskih elita zahtijeva ono što im je u novijoj istoriji često nedostajalo: strpljenja i mudrosti.

Istoričar Nemanja Dević
Istoričar Nemanja Dević

– Republika Srpska odraz je viševjekovne borbe za slobodu srpskog naroda zapadno od Drine. Nju je u Odbrambeno-otadžbinskom ratu devedesetih godina stvorio isti onaj narod koji je, poslije genocida u NDH, postao doslovno živ klan-nedoklan. Smatram da će srpski narod u budućnosti, a mi ćemo biti svjedoci tog čina, ostvariti pravo da živi kao svoj na svome, u slobodnoj i demokratskoj državi za koju se sam opredijeli – ističe Dević, uvjeren da će u nekoj novoj Evropi, u kojoj će nacionalne države doživjeti svoju renesansu, građanima Srpske biti dozvoljeno pravo na samoopredjeljenje.
– Međutim, elite koje je predvode moraće u međuvremenu da se izbore sa nizom problema, od ekonomskih do demografskih. Da u njoj i škole i crkve budu pune, a institucije ozdravljene i ojačane. Do tada, ništa nas ne spriječava da se međusobno, posebno na kulturnom i duhovnom planu, povezujemo u čvrst i neraskidiv savez, „bestjelesnim silama”, kako je u vrijeme austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine govorio istoričar i državnik Stojan Novaković.

Da li smo dovoljno kao narod naučili nešto iz prošlosti da bi mogli da utičemo na budućnost?
– U dobu konfuzije i beznađa, kao što je naše, pogled u prošlost može nam donijeti samo spokoj i snagu da odolimo iskušenjima. Kao što je kazao Dučić, šetnja kroz istoriju otvoriće nam prostor za obitavanje u mnogo širem društvu, u društvu najumnijih Srba iz različitih epoha. Ako se opredijelimo za taj put, naći ćemo i nadahnuće za neke nove podvige. Koji bi mladi Srbin mogao da jadikuje nad svojom trenutnom sudbinom kad bi u glavi nosio i misao o tome kako je njegov pradjeda prepješačio Albaniju? Koja naša patnja ili trpljenje u 2017. godini mogu da se uporede s tom? Ali naši ljudi često ne čuju glasove prošlosti, a oni i na novim raskršćima umiju da budu opominjući i mudri. To je ono što je i Česterston govorio: „Dajte glas i mrtvima, neka i oni učestvuju u svojevrsnom referendumu o budućnosti.”Srpski narod danas se nalazi u jednoj složenoj geopolitičkoj situaciji, a svijet se mijenja pred našim očima. Istorija se ubrzava, a događaji kojih smo svjedoci po dramatici podsjećaju na promjene nastale s padom Berlinskog zida. Godina 2016. bila je godina probuđene nade za Srbe, a ubijeđen sam da naredne godine mogu donijeti i promjene koje bi poslije dugo vremena mogli nazvati i srpskim pobjedama.

Na koga Srbi prvo pomisle kad čuju riječ car?
– Poslije sloma srednjovjekovnog carstva i pada u tursko ropstvo, Srbi su često prizivali svog cara da se među njih vrati, i vrati im slobodu. I ne samo slobodu, koju nekada pišu i velikim slovom, nego i pravdu. Malo koji narod više od srpskog više ljubi ta dva ideala. Čak smo i himnu posvetili Bogu pravde! I zato „lelek sebra”, kako je našu jadikovku nazvao Tin Ujević, danas neodoljivo podsjeća na onaj vapaj iz Stare Srbije za slobodom iz 1912. Mi danas tražimo svog oslobodioca, snažnog i izdržljivog. I možda su nam zato ponajviše pogledi upereni prema onom državniku kog su svetogorski monasi nedavno postavili za tron vizantijskih careva.

Bavili ste se Srebrenicom. Da li nam i tu istorija nudi odgovore?
– Rat u Srebrenici i Podrinju 1992. je nezavršeni građanski rat, započeo 1941. Možda i ranije. Istraživanja pokazuju stravične razmjere zločina nad srpskim civilima na ovom području još u Prvom svjetskom ratu. I u Prvoj i u Drugoj Jugoslaviji, za koje se smatralo da nastaju kao države pomirenja, dakle i 1918. i 1945, srpski narod je platio preskupu cijenu odricanja od sjećanja na te žrtve. I zato su se pokolji ponavljali, a svaki sljedeći bio je samo krvaviji. Na kraju Drugog svjetskog rata, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača svela je stravičan bilans stradanja srpskog naroda u oblasti Srebrenice: 2.262 žrtve, od čega je 1.186 bilo žena, djece i staraca. A polovina njih bila je ubijena nožem i maljem. I ma koliko da su ta sjećanja posle 1945. u ime tzv. bratstva i jedinstva bila potiskivana, ona su morala biti prepričavana u četiri zida. Upravo u strahu da ne budu ponovo žrtve istih zločinaca, ne samo ustaških satnika, nego i svojih komšija, rimokatolika i muslimana, Srbi su se u Bosni i Hercegovini digli na oružje 1992. Dok se ta odbrana u Podrinju nije konsolidovala, ponovljeni su pokolji nad Srbima u Kravici, Zalazju, Skelanima i drugim selima, onamo gdje su počinjeni i u Drugom svjetskom ratu. Bojim se da su i događaji iz devedesetih godina mitologizovani i jednostrano posmatrani, a na kraju vijeka narod žrtve je voljom moćnika proglašen za narod dželata.

Da li mi danas pravilno tumačimo Kosovski mit i, prema Vašem mišljenju, na koji način će ga tumačiti nove generacije?
– Prije svega, mislim da bi pravilnije bilo upotrebiti izraz „zavjet”od „mita”. Jer oni koji su zlonamjerno kritikovali naš istorizovani mit, sa istom strašću su se podsmijavali i Kosovskom zavjetu. A Kosovski zavjet, koji je samo produžetak Svetosavskog zavjeta, zapravo je stvorio Srbiju i 1804. i 1912. Taj nezapisani, ali uvijek naizust znani zavjet, vodio nas je u pobjedu u svakom ratu za oslobođenje i ujedinjenje. I u svakom duhovnom ratu, kroz svakodnevno preživljavanje. Nebeska Srbija nije mrtva Srbija, nego Sveta Srbija. I u tome je sva naša suština, i otud je riječ Kosovo u Srbiji danas gotovo stavljena van zakona. Za ljubitelje popularne kulture, isto to je ono predačko drvo u filmu Avatar. I mi biramo, poput glavnog lika u tom filmu, kojem ćemo se privoljeti carstvu. Hoćemo li dati da nam ruše drvo predaka, da i sami učestvujemo u njegovoj sječi da bi poslije dijelili obećane zlatnike. Ili ćemo poput onih plavih avatara viknuti: „This is our land”, i jurnuti u oganj. Sagoreti sa našim zmajevima, i sami postajući vatra. Srećan kraj tog filma, koji neodoljivo podsjeća na našu sudbinu, prikazuje da će neki, novi, ipak ostati da žive ispod svog drveta predaka. Biće svoji na svome. Slični jedni drugima, sa malo toga što bi se moglo izraziti materijalnim bogatstvom. A uz njih će, do poslednjeg, ostati dva njihova vjerna druga – vjera i nada.

Svojevremeno ste rekli da su Prebilovci uz Kosovo i Metohiju, sudbinski uticali na Vašu ličnost. Ima li vaskresenja u Prebilovcima?
– Sveta Gora, Kosovo i Metohija i Prebilovci – to su bila tri mjesta na kojima sam se i sam preobrazio i, čini mi se, i preporodio. I, simbolično, ali neplanirano, provodio sam dane oko Vaskrsa u sva tri mjesta. Mislim da, poslije svega preživljenog, Vaskrs na malo kojem drugom mjestu na svijetu možete doživjeti na način na koji to možete u Prebilovcima, i osjetiti i golim okom vidjeti. To hercegovačko selo doživjelo je doslovno raspeće, dva puta u 20. vijeku. I onda, iznova i iznova, vaskrsenje. To je bio i moj utisak kad sam prvi put došao u Prebilovce: prvo, tjeskoba u grudima i knedla u grlu, gledajući one popaljene i opustjele kamene kuće, hram sravnjen sa zemljom, oskrnavljeno groblje… A potom, sjećam se, grudi bi prosto da puknu, da zapjevam iz sveg glasa, iz nekog prkosa valjda, da čuju sva ona okolna brda da još postojimo i da još pjevamo. Valjda se tamo u čovjeka usele duhovi istih onih mučenika, koji su se, pošto su im čeda pobacana u jamu, ponovo ženili pod stare dane i svojoj novorođenčadi davali imena svoje mrtve dječice.

Prema iskustvu sa fakulteta, kako studenti koji dolaze iz CG ili RS doživljavaju Srbiju, šta za njih znači da im je Srbija matica?
– Univerziteti u Srbiji, ponajprije tu mislim na Beogradski univerzitet, predstavljaju resurs koji u našem vremenu nije dovoljno iskorišćen. Sjetimo se, s druge strane, „srpskog periklovskog doba”, kada su univerziteti i učena društva bili uporišna tačka za širenje „mekog uticaja”Srbije u regionu. Tu se stvara nova generacija elite koja će tek pokazati u kojoj je mjeri spremna da se nosi sa izazovima svog doba. Mnogi mladi ljudi koji dolaze na školovanje i usavršavanje u srpsku prestonicu posjeduju kapacitet da budu neki novi lideri, a država Srbija bi mogla da ulaganjem u te ljude ujedno ojača i svoje pozicije na Balkanu. Zato je studiranje naših sunarodnika iz zemalja bivše Jugoslavije, i to u istom statusu kao što je slučaj sa domaćim studentima i ulaganje u njih, i strateški važno za našu zemlju. I u tome mi nismo ni jedini, ni jedinstveni. To čine i naši susjedi, a „otvorene univerzitete”za one koji su u potrazi za znanjem, ma odakle da dolaze, imamo i u državama Evropske unije. Nažalost, iako su živjeli u jednoj državi, Srbi se tokom čitavog 20. vijeka nisu upoznali. Ja sam tokom studija imao sreću da upoznam mnoge dobre ljude, koji su u Beograd došli iz Republike Srpske ili Crne Gore. To su ljudi koji, kada Srbija igra utakmice protiv BiH, odnosno protiv Crne Gore, listom navijaju za Srbiju. Koji, kao i mi, vole Novaka. To su ljudi koji, podjednako kao i mi u Beogradu, Nišu ili Novom Sadu, a nekada i gorljivije od nas, slave naše kolektivne uspjehe. Koji jednako kao i mi, s ponosom, pjevaju himnu Srbije. Sve to su naučili i činili još dok su živjeli u svojim mjestima: u Boki, u Pivi, uz Drinu, u Krajini… Za one iz Crne Gore Srbija je i jedino mjesto gdje mogu da govore slobodno srpski. Da se raduju zajedno sa nama, i da su tužni onda kada smo i mi tužni. Srbija je za te ljude Otadžbina. I to nisu nikakvi Bosanci, Crnogorci, niti imaginarni ljudi iz „regiona”, to su Srbi jednako kao i mi. I važno je da to konačno shvatimo i zauvijek odagnamo te regionalne antagonizme.

Kakav bi trebao da bude odnos matice prema sunarodnicima u regionu?
– Jasno je da se Srbija nalazi pod ne malim pritiscima spolja kako da definiše svoju spoljnu i unutrašnju politiku. Za domaću, liberalnu elitu, takođe postoji bojazan od nepostojećeg „velikosrpskog šovinizma”, isto kao što je to bio slučaj i za vrijeme vladavine KPJ, odnosno SKJ. Glavni cilj takve kontinuirane politike je da se od srpske stvori srbijansko, a srpskom narodu nipošto ne dozvoli integracija i, ne daj Bože, stvaranje jedinstvene države. Bez obzira na sve, briga o Srbima van Srbije mora da postane prioritet matice. Oni čine populaciju od blizu dva miliona ljudi. Tokom cijelog 20. vijeka dramatično je opadao i broj njihovih nacionalnih ustanova i njih samih. U Drugom svjetskom ratu i u ratovima devedesetih godina oni su jednostavno istrijebljeni iz nekih svojih istorijskih oblasti. Njihov položaj u novim državama i danas je daleko ispod svakog evropskog standarda. U Crnoj Gori, gdje po zvaničnoj statistici čine trećinu populacije, napada se njihova crkva, jezik i pismo, u Makedoniji i Hrvatskoj ne mogu se slobodno nazvati ni svojim nacionalnim imenom, u Albaniji im je zakonom zabranjeno da nose svoje srpsko ime i prezime. Ali, uzrok ovih problema ne treba tražiti samo u pritiscima spolja – oni imaju svoje dugoročne ciljeve i dosljedno vode politiku u tom pravcu. Znamo li mi šta je naše Načertanije za 2017. godinu? Koji su nam ciljevi, a koja strategija? Kad Srbija ponovo postane Slobodija, kad Beograd prestane da bude jugoslovenska i postane srpska prestonica, onda će ponovo, kao nekada, tom svjetlošću moći da obasja i svoje sunarodnike u okruženju.

I ako sve plemenito u svijetu propadne, hoće li to biti uspjeh istorije ili njen plan?
– Stara je riječ: spasa nam nema, ali propasti nećemo. Naša kuća jeste sagrađena na drumu, naša istorija zaista predstavlja kretanje „između klanja i oranja”. Ali, mi smo na ovom prostoru vođeni onom poslovicom: biti kadar stići i uteći i na strašnom mjestu postojati. Posebno je za nas važno ovo posljednje: i na strašnom mjestu… postojati! Mi smo narod Tesle, Pupina, vladike Nikolaja. Ali u isto vrijeme, mi smo potomci Lazarevih vitezova, seljačkog plemstva Crnog Đorđa i vitezova u opancima koji su pješice prešli Albaniju, i od vojske živih kostura ponovo postali nezadrživa pješadija u proboju Solunskog fronta. Takvi ljudi, kako je govorio jedan đeneral, ne priznaju kapitulaciju, jer takva riječ ne postoji u srpskom rječniku. A mi, u drugačijim bitkama današnjice, ipak imamo one ruke koje su imali oni, onaj blag osmjeh i one oči koje pamte vijekove, koje su imali oni. Ako u to ne vjerujete, pogledajte u požutjele fotografije svojih pradjedova.

LIČNA KARTA

Nemanja Dević rođen je 1989. u Smederevskoj Palanci. Osnovne i master studije istorije završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Trenutno je doktorand na istom fakultetu. Do sada je objavio više naučnih radova, među kojima se izdvajaju monografije Istina pod ključem, Donja Jasenica u Drugom svetskom ratu i Žrtve u Zaječarskom okrugu posle 12. septembra 1944. (u koautorstvu sa S. Cvetkovićem). Njegova prva knjiga, koju je objavio kao maturant gimnazije, sadržala je i jedinstven popis svih žrtava rata u jednoj lokalnoj sredini u Srbiji i za nju je 2009. godine dobio Nagradu Dragiša Kašiković. Kao istraživač, radio je na popisu žrtava Drugog svjetskog rata u Srbiji, angažovan na projektima Muzeja žrtava genocida i Komisije za tajne grobnice pri Ministarstvu pravde RS. Na TV Hram uređuje emisiju Srpska istorijska čitanka.

Trifko Ćorović / Srpsko kolo

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Nemanja Dević: Prebilovci su temelj, ali i ogledalo – svih nas

Nemanja Dević | Jadovno 1941.

Nemanja Dević: HUSAR | Jadovno 1941.

Nemanja Dević: Zašto „Knjiga o Draži“ | Jadovno 1941.

Nemanja Dević: Zbog dobrih ljudi i Sunce sija | Jadovno 1941.

Nemanja Dević: Bio jednom Doda komandant.. | Jadovno 1941.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top