Nalozi ustaškog redarstva za hapšenje i upućivanje Srba i Jevreja u logor Jadovno i bezuspješni apeli za prekid zločina – Knjiga Jadovno 1.

Datum objave: ponedeljak, januar 9, 2017
Veličina slova: A- A+
Dr Đuro Zatezalo: Jadovno
Dr Đuro Zatezalo: Jadovno

U kaznionicu Okružnog suda Gospić, koju će pretvoriti u logor, ustaše su pohapšene Srbe iz Gospića i čitave Like počeli da dovode već 11. aprila 1941. godine. Tokom maja i juna, priliv uhapšenih je rastao iz dana u dan, a po izgradnji kompleksa logora Jadovno, transporti sa Srbima, Jevrejima i Hrvatima su u Gospić stizali iz svih dijelova NDH.

Intenzivnije, svakodnevno dovođenje na gubilišta logora Jadovno počelo je početkom jula i trajalo sve do 18. avgusta 1941. Početkom jula je koncentracioni logor u Gospiću potpuno završen i osposobljen da prihvati dnevno i do 1.000 zatočenika. To potvrđuje i Nalog Ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH od 8. jula 1941, upućen župskim redarstvenim ravnateljstvima, od kojih se izričito zahtjeva da ubuduće sve „grkoistočnjake“ (Srbe, prim. autora), pa i one koji su prešli na katoličku vjeru poslije 10. aprila, šalju na dispoziciju Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću, a nikoga više u koncentracioni logor Danica u Koprivnici. Za katolike i muslimane je određeno da ne idu u Gospić.[1]

Na osnovu ovog naloga, od početka jula su sva Ravnateljstva širom NDH svojim odlukama i popratnim aktima slala Srbe i Jevreje u pravcu logora Jadovno na Velebitu.

Upravo u to vrijeme, Glavni ustaški stan u Zagrebu je istakao ustaško redarstvo Like kao primjer „radikalnog rješenja srpskog pitanja“, zbog dobre organizacije logora s brojnim stratištima na Velebitu i otoku Pagu. Ustaško redarstvo iz Zagreba je 19. jula telefonom uputilo naloge velikim župama da Srbe svakodnevno upućuju u logor Gospić. Da bi ih lakše hapsili, Srbima su zabranili da se van kuća kreću bez bijelih traka sa natpisom „Pravoslavac“, koje su morali nositi oko lijeve ruke, pod prijetnjom „tko se ogreši o naredbu, bit će uhapšen i najstrože kažnjen.“[2]

Samo nekoliko dana kasnije, 23. jula, ravnatelj ustaškog redarstva NDH Božidar Cerovski[3] je svim velikim župama Nezavisne Države Hrvatske i ustaškom povjereništvu za Bosnu i Herecegovinu u Sarajevu, na čijem čelu je bio Jure Francetić, izdao dvije okružnice, pod brojevima Taj 1/41 i Taj 2/41: prvu, kojom naređuje pritvaranje Srba, Jevreja i komunistički nastrojenih lica, te njihovo otpremanje u koncentracioni logor Gospić, i drugu, kojom se zahtijeva da se u roku od 15 dana izvrši popis svih Srba, kao i onih koji su nekad bili pravoslavne vjere.

Prikupljene lične podatke je iz upitnih listova trebalo prepisati u kartone i stvoriti kartoteku po brojevima i abecednom redu. Jedan primjerak kartoteke je bio urađen za ravnateljstvo koje je izdalo nalog, tj. Ravnateljstvo ustaškog redarstva NDH u Zagrebu. Cerovski je naredio da Ravnateljstvo pribavi tačne podatke o broju čistih Srba, ali i onih iz mješovitih brakova ili prevedenih u katoličku vjeru.[4]

Na osnovu ovog cirkularnog naloga, ustaška redarstva su masovno hapsila Srbe i Jevreje i upućivala ih, bez ikakvih dokaza bilo kakve krivice, u logor smrti Jadovno. Nalog je privremeno izuzimao komuniste koji su kršteni kao katolici ili muslimani, što upućuje na zaključak da su ustaše računale s mogućnošću pridobijanja makar i jednog dijela komunista ovih vjeroispovijesti za svoju politiku. To potvrđuje i razgovor koji je veliki župan Jurica Frković vodio u Gospiću s Martinom Franekićem, članom CK KP Hrvatske, kojeg je poznavao još iz vremena zajedničkog robijanja. Videvši Martina u gospićkoj kaznionici, pokušao je da ga pridobije za ustašku politiku, obećavajući mu miran život i rad.

Anka Butorac, koja je s Martinom i drugim komunistima upućena iz Lepoglave u logor Jadovno, sjeća se tog razgovora, vođenog 30. jula, samo dan prije nego što je Franekić, s grupom zatočenika, otpremljen pa stratište. Ona u svojoj izjavi navodi da je Frković rekao: „Sada je revolucija nema praštanja, ili ćemo mi vas ili vi nas!“ Sva Frkovićeva uvjeravanja da on kao Hrvat ne spada u srpsko kolo i nagovor da se odrekne Srba, koje su ustaše odredile za koljački nož, kao i komunističke ideje, Franekić je ponosito odbio, odgovorivši: „Nikad se neću odreći svojih drugova. Spreman sam dijeliti njihovu sudbinu. A ti, Jurice, i tvoje ustaše ste najobičniji zlikovci“. „E, onda ćeš ti, Martine, podijeliti njihovu sudbinu“, odlučio je Frković.[5]

Župska redarstvena ravnateljstva, kao i ustaško povjerenstvo za Bosnu i Hercegovinu, redovno su Ravnateljstvu ustaškog redarstva NDH u Zagrebu slali povratne informacije o uspjehu, tj. o akcijama hapšenja i broju pritvorenih i otpremljenih u koncentracioni logor Gospić.[6]

Nikakvi međunarodni propisi i obaveze nisu mogli obustaviti divljačko ponašanja ustaša i režima NDH. Oni su zlostavljali, hapsili, deportovali, ubijali, vješali, bacali u bezdane jame žive ljude, čak i majke s djecom, ili u morske dubine i rijeke, spaljivali ih u kućama, pokrštavali u crkvama pa klali, jednako civile, taoce i zarobljenike. Jeziva politika je bila pretočena u još jeziviju praksu. Upravo stravično. S više strana su upućivani brojni apeli, u kojima se tražilo da se prekine s nečuvenim i neviđenim zločinima hrišćana nad hrišćanima, ovdje nad Srbima. Međutim, ništa više nije moglo stati na put ostvarenju plana potpunog istrebljenja srpskog i jevrejskog naroda iz NDH.

Ni apel koji je papi Piju XII i predsjedniku SAD Franklinu D. Ruzveltu ((Roosevelt) uputio kralj Petar II Karađorđević 6. juna 1941. godine, u jeku prvih masovnih pokolja, moleći ih da zaštite srpski narod od istrebljenja, nije urodio nikakvim plodom. U kraljevom apelu se ističe da u Banatu „nemačka vojska u masama strelja i veša srpsko stanovništvo“, da to isto čini mađarska vojska u Bačkoj, a u južnoj Srbiji nemilosrdno ubijaju srpsko stanovništvo Bugari. „U tobože Nezavisnoj Hrvatskoj Kraljevini, uništavanje Srba vrši se sistematski. Da bi to uništavanje bilo što efikasnije i išlo što brže, jedan od najsurovijih, u celom civilizovanom svetu tako odioznih zakona o Jevrejima, primenjen je i na srpsko stanovništvo. Klasirani kao niža rasa koja ima da iščezne, Srbi se tim zakonom lišavaju svih prava i sredstava za život. Na zverski način doveden je u pitanje život preko dva miliona Srba koji vekovima žive u tim krajevima. Nikad još jedan hrišćanski narod nije bio u tolikoj meri unižen i zlostavljan od jedne vlasti koja se takođe naziva hrišćanskom“.[7]

I Sveti arhijerejski Sinod Srpske pravoslavne crkve je nekoliko puta pokušavao da pomogne srpskom narodu. Tako je 24. jula 1941. godine uputio predstavku glavnom njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji, generalu fon Šrederu (Schröder), u kojoj iznosi zlodjela nad srpskim narodom i moli ga da preduzme bilo šta kako bi se stalo na kraj zločinstvu. Iako ovo nije bio jedini memorandum Sinoda Srpske pravoslavne crkve, zločini su se svakodnevno umnožavali. Sličnih apela je bilo tokom čitavog rata. Navodim samo neke koji su se odnosili na zločinstva 1941. godine. Tako je grupa muslimana iz Mostara 22. septembra 1941. pokrenula akciju za prestanak nasilja i uputila svoj protest.[8] Svoje neslaganje su 12. novembra 1941. iskazali i banjalučki muslimani, tražeći zaštitu srpskog naroda od terora, za koji su odgovorni i njihovi sunarodnjaci, inače ministri u ustaškoj vladi u Zagrebu. Zbog hrabrosti i nadasve ljudskosti potpisnika, ispoljenih u ovako suludom vremenu, navodim jedan dio njihovog apela: „… ubijanje svećenika i prvaka bez suda i presuda, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama često posve nevinih ljudi, žena i djece, gonjenje u masama iz kuće i iz postelje čitavih porodica sa rokom od 1-2 časa za njihovo spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, te silenje na prelazak u katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinskog čovjeka i koji su i na nas Muslimane ovih krajeva djelovale najneugodnije… Mi smatramo da se ovakva nasilja ne bi smjela vršiti niti nad najgorim neprijateljem, jer ovo što se kod nas radi, sumnjamo da bi mogli naći primjera u povijesti bilo kojih naroda.[9]

Ni pismo[10] dr Prvislava Grisogona, od 8. februara 1942, u kojem spominje i Jadovno, upućeno nadbiskupu Alojziju Stepincu, s molbom da se založi kod ustaških vlasti kako bi se zaustavio genocid nad srpskim stanovništvom, nije pomoglo. U njemu Grisogono, pored ostalog, navodi: „Punih 10 mjeseci kolju se po Hrvatskoj na najzvjerskiji način Srbi i uništavaju se milijarde njihove imovine, a crvenilo obliva lice svakog poštenog Hrvata… U svim ovim besprimjernim i divljačkim zločinstvima sudjelovala je i naša katolička crkva…

Pokolj Srba je počeo još od prvih dana jadne Nezavisne Države Hrvatske (Gospić, Glina, Gudovac, Bosanska krajina itd.) i traje bez prekida i ovih dana. Nije sva strahota u samom ubijanju. Ona je u ubijanju svega od reda: staraca, žena i dece a ubijaju se u strašnim i divljačkim mučenjima. Te nevine Srbe nabijali su na kolje, ložili im vatru na gole grudi, pekli ih žive na vatri, spaljivali u kućama i crkvama žive, polivali vrelom vodom i kidali (meso) i (rane) solili. Kopali su živima oči, sekli noseve, uši, jezike, svećenicima sekli noževima bradu i brkove sa kožom i mesom, sekli udove i stavljali im u usta, vezivali ih za kamione i s njima jurili; prebijali noge i ruke, zabijali im eksere u glavu, velikim ekserom zakivali ih za pod kroz slepo oko, bacali žive u bunare i ponore, a na njih bacali bombe, razbijali gvozdenim ćuskijama glavu; razbijali glave o zid, lomili kičme o kamenje i još mnoga užasna mučenja vršili, kakva normalni ljudi ne mogu ni zamisliti. Hiljade i hiljade srpskih leševa nose Sava, Drava i Dunav kao i njihove pritoke. Bilo je leševa sa natpisom: ‘Pravac Beograd Putuj Kralju Petru’… Strah odvođenja u logor u kojem je ubijeno hiljade Srba ili puštenih umreti od zlostavljanja i gladi i zime, užasan je. Nemci pričaju o jednom logoru u Lici (Jadovno, prim. autora) u kome je bilo na hiljade Srba, ali kad su došli tamo našli su ga praznog, natopljenog krvlju i krvave krpe rublja i odela. Tu, kažu, izgubio glavu i jedan srpski vladika…“[11] Grisogono dalje piše kako „u historiji Evrope nije bilo takvih slučajeva i da bi se trebalo ići u Aziju u vrijeme Tamerlana ili Džingis Kana ili u Afriku u crnačke države njihovih krvoločnih vladara da se naiđe na slične slučajeve.“[12] Nažalost, nikuda nije trebalo ići, sve se to dešavalo u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine.

Slovenački svećenici iz Srbije su 1. marta 1942. godine uputili molbu beogradskom nadbiskupu dr Josipu Ujčiću da učini sve što je moguće da zaštiti srpski narod od zločina. Ističući tragediju slovenačkog naroda i upoređujući je s tragedijom srpskog, oni pišu: „S bolom u srcu primamo mesecima i mesecima jeziva dela kojima su izložena naša srpska braća u NDH. Mi Slovenci smo u toku ovog rata sami doživeli tragediju kakove nema primera u celoj prošlosti. Svaki dan pruža nam se prilika da se uživljavamo i zadužujemo u bolu i muku slovenačkih prognanika. Ali ako hoćemo da budemo pravedni, i istinoljubivi, moramo priznati da je sudbina, koju su odmerili Srbima njihova krvna braća Hrvati, gora od svega što su pretrpeli Slovenci na svojim domovima.

U Sloveniji nisu se ubijali episkopi i sveštenici i njihova tela nisu bacana u nabujale reke, kod nas se nisu palile i rušile crkve i nisu se ubijali vernici za vreme službe božje; kod nas nisu klali stanovnike čitavih sela na noć, kao što se stoka kolje, nisu ubijali očeve porodicama na pragu domova na očigled žene i dece i nisu zakopavani živi ljudi.“[13] U svojoj opširnoj molbi slovenački katolički svećenici iskazuju svoju vjeru u Svetu stolicu i nadaju se da će ona javno osuditi i žigosati uništenje srpskog naroda i srpske pravoslavne crkve u NDH, da će zabraniti prelaz iz pravoslavne u katoličku vjeru i da će savjetovati hrvatskim biskupima da se javno založe u odbrani pravoslavnih hrišćana i njihovih svećenika.

No, do toga nikad nije došlo. Zločini su se provodili kroz sve četiri godine rata.

[1]   AVII, a. NDH, kut. 189, reg. br. 10/1.
[2]   AVII, a. NDH, kut. 313, reg. br. 55/1.
[3]   Božidar Cerovski, ustaški pukovnik, proglašen ratnim zločincem, odlukom br. 747/45 od 23. novembra 1945, zbog odgovornosti za masovna ubistva Srba na području Zagreba, Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Gline, Vrginmosta, Vojnića, Krnjaka i niza drugih mjesta.
[4]   AVII, a. NDH, kut. 156, reg. br. 1/1.
[5]   Butorac Anka, Sjećanje, HAK, kut. Jadovno.
[6]   AVII, a. NDH, kut. 89, reg. br. 31/7.
[7]   Krizman Bogdan, Jutoslovenske vlade u izbjeglištvu, Zagreb 1981, 152.
[8]   Đurić Veljko, Ustaše i pravoslavlje, Beograd 1989, 119.
[9]   Novak Viktor, n. d, 636-637.
[10]   AJ, 103-24-163. Ovo pismo je objavljeno u: Boban Ljubo, Hrvatska u arhivima izbjetličke vlade 1941-1945, Zagreb 1985, 284-286; Miletić Antun, Koncentracioii logor Jasenovac, knjiga I, Beograd 1986, 398; Petrović V. Rastislav, Zavera protiv Srba, Beograd 1990, 261-263; Živojinović Dragoljub i Lučić Dejan, Varvarstvo u ime Hristovo, Beograd 1988, 766. Grisogonovo pismo se nalazi u Arhivu britanskog ministarstva inostranih poslova pod oznakom: Fo re i gn Office R. 5182/92. Sir Ronald Campbell Office,, F 0371/37630, 163060 (podaci u: Riveli Marko Aurelio, Nadbiskup genocida, Nikšić 1999, 125).

Za razliku od drugih, dr Ljubo Boban dovodi u pitanje autentičnost pisma i autorstva, što obrazlaže na više stranica pomenute knjige, a na isto pitanje se vraća i u knjizi Kontroverze iz povijesti Jutoslavije, 2, Zagreb 1989, 301-311.

Ne ulazeći u autentičnost pisma, njegov dio koji govori o strahotama i masovnim ubistvima na Velebitu, o mučenju i ubistvu pravoslavnih sveštenika, kako u njemu piše i „jednog srpskog vladike“ (vladika gornjo-karlovačke eparhije Sava Trlajić), sadržaj koji se odnosi na ustaški logor Jadovno, potpuno je istinit, pa ga zbog toga i navodim.
[11]   Isto.
[12]   Isto.
[13]   AS, Komesarijat za izbjeglice i preseljenike 1941-1944, Sveska 2, Akcija rimokatoličke crkve.

Sadržaj


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top