Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Nadlijeću nas „štuke“

Datum objave: četvrtak, jun 3, 2010
Veličina slova: A- A+

Iznenada čujem zvuk aviona. Automatski dograbim pušku i ustanem u namjeri da stanem u štok štalskih vrata. Avion još ne vidim, ali buka mu je sve jača. Čujem više glasova: „Lezi, ne miči se! Lezi, ne mrdaj“. Ja sam već u štoku. Preletješe dvije „štuke“, pa se opet vrate. Vidim, nitko ne mrda, svi leže. Ja stojim. Uplašio sam se gadno, da ne može biti gore. Sad će, kad treći put nadlete, baciti bombe, pa će onda rafalima zasuti, a mi smo gusto poredani. Neizvjesnost i iščekivanje tog trećeg naleta su beskrajni. Međutim, nije ga ni bilo. Čekam da se svi podižu, pa da se i ja pomaknem. Nema nikakve zapovijedi, a i mračak se polako hvata. Neki ustaju, drugi sjedaju, a neki i hodaju. Vratim se i ja tamo gdje sam sjedio i grijao leđa. Baš je ugodno.

Nekoliko boraca uđe u štalu. I ja ću za njima. Objašnjavaju kako je tu, na otvoru tavana odakle se stoci baca hrana, lotra. Netko je već gore i kaže da ima dosta sijena i mjesta za spavanje. Siđe taj dolje i oni nekuda odoše. Dođoše još trojica iz moga odjeljenja i pitaju me gdje ću spavati. Kad sam im rekao što sam znao o štalskom tavanu, odluče i oni da tu spavaju pa odoše na tavan. Otišao sam do bunara, napio se vode i odmah odem za njima na tavan. Vidim, izuvaju se, ali odijelo ne svlače. Dobro, kaputom ću se pokriti, ali šta ću sa puškom? Oni nemaju puške pa sam moram izmisliti rješenje. Pometnem karabin uz kraj gdje je krov najbliži i legnem do njega. Tu je sigurno, a neće se zaprašiti od sijena kad drugi dođu na spavanje. Složio sam podebeo sloj sijena pod sebe, pa ne žulja. Lončić sam poklopio iza karabina. Razmišljanja se nameću sama od sebe – slučaj s mojom puškom, neorganizirano spavanje u Jagodića štaglju, pa nikakav doček naroda u Vukosavljevici… A moj palac se ukočio od zatezanja kaiša. Pa i ovo spavanje – snađi se druže. Ali, iskustvo je već tu i bolje je nego prvi put. Ne znam gdje sam stao sa razmišljanjem, ali brzo sam zaspao. Probudi me vika: „Diž’ se, diž’ se! U stroj“. Dohvatim cipele, obujem se, pripašem lončić, obučem kaput i dohvatim pušku. Brzo silazim niz stepenice i pored još trojice, četvorice posljednji upadam u stroj. „Jesu l’ svi u stroju“, čujem snažan glas, a onda tri odgovora: „Jesu“. To komandir čete pita komandire vodova. „Odmah krećite“, reče komandir čete. Komandir voda naredi: „Na de-sno. Naprijed marš“. Tako krenusmo i uklopimo se u kolonu bataljona koja prolazi. „Idemo na položaj u Pitomaču“, javljaju sa čela kolone. „Komandiri odjeljenja, dođite na čelo voda“, prenosi se dalje. Poslije nekog vremena, naređuju: „Stoj“. Komandiri odjeljenja naređuju da se podesi oprema i odjeća. Puške da se dadu sljedećima, koje je sad sam komandir odredio. Tako ja osta bez puške. A idemo na položaj… Opet je to nekakav novi doživljaj koji mi se ne dopada i ne uklapa se u okvir moje zamjene. Uskoro ustajemo, ulazimo u stroj i odmah krećemo. U hodu se priča da je jutros krenula banda iz Virovitice i da ćemo im mi u Pitomači postaviti zasjedu. Korak se nešto ubrzao, pa sa čela kolone dolazi objašnjenje da ćemo se odmarati kad posjednemo položaj. I tako mi požurkujemo dalje. U hodu se našem vodu dodjeljuju dva puškomitraljesca, koji ulaze u stroj. Imaju mitraljeze i redenike preko ramena. Naš komandir odjeljenja odmah odredi dvojicu da nose redenike, a on sam uze mitraljez. Onom drugom dade svoj šmajser. Pričaju da mitraljezac mora biti odmoran, što i ja šuteći odobravam. Ali, netko u tome sumnjičavo procijedi: „Mora da će nas naperiti na nešto tvrdo, dok nam dodjeljuju mitraljeze“. Eto ti ga vraže, tek se složim sa jednim, a navali se nešto gore! U redu je to da mi dobijemo dva puškomitraljeza jer do sada nismo imali ni jednoga. Pogotovo ako nam namjeste nešto „tvrdo“. Ali, kako ću ja, goloruk i i samo sa lončićem o pojasu, proći u svemu tome? Opet zovu komandira voda naprijed pa on vraća mitraljez i uzima svoj šmajser. Kad se vratio, dade mitraljez jednom bez puške, pa pozva naprijed komandire odjeljenja.

„Mora da smo već blizu kad se stalno dogovaraju“, promrsi jedan od starih boraca. Isti taj uskoro glasno reče: „Eno crkve u Pitomači, blizo smo“. Crkva se lijepo vidi, izgleda da nije daleko, a, eto, vide se i prve kuće ušorenog sela. Komandiri odjeljenja prenose zapovijest da ne smije biti nikakvog dovikivanja, nikakvog nepotrebnog premetanja ni prčkanja po oružju sve dok ne dođemo na vatreni položaj. Kad izađemo van sela, vod će ići u koloni po jedan i ne smije biti nikakvog udaljavanja iz kolone. Vidim da jedna kolona ispred nas skreće lijevo sa ceste, a druga desno. Kad smo došli u tu poziciju, i mi skrećemo desno. Iza nas ima još jedan bataljon i nekakvih kola i natovarenih konja. Odlazimo dosta daleko, skroz desno, a pred nama je još jedna kolona. Idemo za njima. Shvatam da smo mi sa strane sela, da idemo paralelno sa ušorenim kućama nešto više od pola kilometra.

 

< Maršovanje za Vukosavljevicu                                        Sadržaj                                              Na položaju u Pitomači >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top