Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Zorica Đoković: Idem na Jadovno, da se poklonim sijenima svetih mučenika jadovničkih, među kojima je i moj deda. Idem na Jadovno, na hodočašće jednom parčetu zemlje i kamena, bezdanu osvećenom nevinom krvlju. Idem na Jadovno, da na svetoj Liturgiji koja će se služiti nad Šaranovom jamom izmolim od mučenika oproštaj za neshvatljiv zaborav i nemar. Da na pomenu kod Časnog Krsta Hristovog stradanja, na mjestu logora Jadovno, uznesem prosto „Vječnaja pamjat“, na koje je moj deda toliko dugo čekao.

Nad europskim nebom nadvijaju se teški oblaci

Datum objave: utorak, februar 23, 2010
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Početkom 1938. godine Hitler je okupirao Austriju, a u jesen te iste godine i Čehoslovačka je pala kao njegova žrtva i izgubila svoju nezavisnost. Cijeli je svijet bio preneražen brzinom kojom je Hitler napredovao. Najviše su zbog toga krivili zapadne velesile koje ga nisu bile u stanju zaustaviti i stati na kraj njegovim namjerama. No mi, koji smo pratili svaki korak njegova napredovanja, njegove luđačke govore pune mržnje i prezira prema svemu što nije njemačko, a osobito njegovo bjesnilo protiv Židova, nikada nismo pomišljali da se to tiče nas. Također nismo ozbiljno shvaćali ni emigrante koji su dolazili iz Njemačke, Austrije i Čehoslovačke i pričali o koncentracijskim logorima. Gledali smo na to kao na priče iz dalekih zemalja, nesvjesni koliko je sve to istinito i, što je još gore, kako se to neumitno približava i našim krajevima.

U poslovnom svijetu, naprotiv, osjećao se napredak i uspjeh. Židovi i antinacisti koji su pobjegli od Hitlera počeli su se smještavati u zapadnoj Europi, ponajviše u Francuskoj, ili u sjevernoj Americi. Brzo su se prilagođavali novim prilikama. Moj otac bio je od velike pomoći ljudima iz svoje struke i uhvatio je dobre veze s njima, tako da su Pariz, a kasnije i New York, postali glavni centri njegova poslovanja u inozemstvu, umjesto Beča gdje je dotada imao najuspješnije poslovne veze.

Što se mene tiče, bilo je to prvo ljeto nakon završetka škole. Osjećala sam se slobodnom i nezavisnom, oslobođenom svih školskih obveza i dužnosti, pa mi se činilo da mogu sama donositi odluke o svojoj budućnosti. Moj san bio je da nakon završenih studija izaberem profesorsko zvanje. No moji su roditelji imali druge planove. Otac je bio odlučio da me uvede u svoj posao. Pristala sam pod uvjetom da to bude samo probni pokušaj. Kako sam bila iscrpljena od puta po Italiji, oslabljena od preboljene bolesti, moji su me roditelji uspjeli uvjeriti kako je bolje odustati od studija i početi se pripremati za praktičan život. A za tako nešto, u toj situaciji te u takvim okolnostima, ništa nije bilo bolje nego upoznati se s očevim poslom.

Prihvatila sam se posla kao što se to očekivalo od mene. Odlazila sam s tatom rano u jutro i ostala tako dugo kao i ostali namještenici kojih je tada bilo sedam ili osam. Učila sam pisati na pisaćem stroju, kao i prve osnove knjigovodstva. Korespondenciju na engleskom i francuskom tata je prepustio meni, pa bi mi on ili njegov kompanjon diktirali pisma. Tata mi je pokazivao i podučavao me o raznim vrstama papira kojih je bilo nebrojeno i koji su bili složeni u ogromnim količinama u velikom skladištu u istoj zgradi gdje se nalazio i naš ured – na Jelačićevom trgu broj 12, u dvorištu, u Frankovoj kući.

No to nije dugo potrajalo jer je meni brzo dojadio uredski posao kojeg sam smatrala dosadnim i monotonim. Većina mojih kolegica upisale su se na fakultet, i moja je velika želja bila da i ja studiram. Znala sam da to mom ocu neće biti pravo i da će biti razočaran. Čekala sam stoga priliku za razgovor o tome nakon povratka s jednog od njegovih poslovnih putovanja. Ispalo je bolje nego što sam se nadala. Zar je moj otac ikada bio u stanju uskratiti mi bilo što? Ne, tako nešto ne pamtim.

Kad sam počela raditi u njegovu uredu bio je rujan, a sada je već nastupio studeni. Jedan od mojih poznanika nagovarao me da se upišem na medicinu i da zajedno počnemo studirati u Londonu. Prilike u nas već su bile nesigurne, a Engleska je navodno bila najprikladnija za taj studij. Čuvši za taj plan, otac se odlučno usprotivio s prigovorom da taj studij nije za mene iz više razloga, između ostalog što sam fizički preslaba a Engleska je predaleko. No pristao je da me pošalje u inozemstvo pod uvjetom da odaberem prikladniji studij. Predložio je Pariz gdje bih mogla studirati jezike i ja sam na to odmah pristala. U proljeće 1939. godine trebala sam se upisati na Sorbonnei u proljetni semestar. S oduševljenjem sam se počela pripremati za taj put, savjetovala sam se s profesorima na zagrebačkom fakultetu koje predmete da upišem, dok sam istodobno s očeve strane imala podršku u svakom pogledu, uključujući i financijsku. On se, uostalom, brinuo oko tih formalnosti.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

© 2015 Jadovno 1941. Sva prava zadržana. Dizajn: BLMEDIA
eXTReMe Tracker
Top