Na Jadovnu 26 juna 2010. – Obraćanje Dušana Bastašića predsjednika Udruženja Jadovno 1941.

Datum objave: sreda, februar 2, 2011
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

Na Jadovnu 26 juna 2010. - Prvo obilježavanje Dana sjećanja na Jadovno 1941.

English

Gospodine Predsjedniče Republike Hrvatske, Vaše Ekselencije, dame i gospodo, dobar Vam dan.

Preosvećeni Vladiko, braćo i sestre, Pomaže Bog.

Pozdravljam Vas ispred Udruženja potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno 1941.
Izražavam veliku zahvalnost svima onima, koji su podržali našu inicijativu da se prvo obilježavanje Dana sjećanja na Jadovno održi danas na ovako dostojanstven način uz obnovu dviju Spomen ploča.

Pored pomoći mnogih dobrih ljudi, posebno ističem podršku Srpskog narodnog vijeća, Asocijacije izbjegličkih udruženja Srba iz Hrvatske u Beogradu, Gornjokarlovačkog Vladičanstva Srpske Pravoslavne crkve i Organizacije Srba iz srednje Evrope.

Veliko razumijevanje zamjenika župana Ličko-Senjskog  gospodina Milana Krmpotića nam znači mnogo ali i budi nadu da možemo očekivati više na dostojnom uređenju i održavanju registrovanog Spomen područja Jadovno, Spomen područja Šaranova jama i Spomen područja logora Slana na otoku Pagu.
Na ovom tužnom ali i Svetom mjestu ne priliči držati duge govore.

Za potomke i poštovaoce žrtava ovo je prije svega mjesto za tihovanje, za pominjanje, za praštanje i za molitvu. U isto vrijeme, za potomke onih koji su ovdje činili zločine 1941., ali i za one koji su devastiranjem spomen obilježja ’71. i ’91. ponovo ubijali žrtve, ovo je mjesto za stid, pokajanje i molitvu za spas duša.

Jadovno, kao što samo ime zlokobno govori, jad je, čemer i tuga pregolema.
Ovaj kompleks je pomno planiran za eliminaciju nepoćudnih građana Pavelićeve Nezavisne države Hrvatske. Samo mjesto je pažljivo odabrano još prije početka rata. Velebit, pun kraških bezdanih jama, morske dubine Paškog i Velebitskog kanala, kamena pustinja Slane sa nešto zemlje na Furnaži,  ustaškim planerima su bila idealna mjesta za masovnu i brzu likvidaciju.
Znali su da će ta stratišta, daleko od očiju javnosti, biti teško naći i još teže istražiti.

Samo bolestan um mogao je sliku kompleksa Jadovno postaviti na tadašnju novčanicu od 1000 kuna.

Dobra željeznička infrastruktura omogućavala je da se nepoćudni, u marvenim  „G“ vagonima, često sa natpisima „pokvareno voće“  sa cijelog područja NDH brzo dopremaju do Gospića.
Tu su ih čekala sabirališta na željezničkoj stanici i na tkz. Ovčari. Odatle su mnogi proslijeđeni prema kaznionici Gospić, prema Velebitu, prema logoru Stupačinovo ili prema otoku Pagu. Mnogi do tamo nisu stigli. Pobijeni su u usputnim jamama ili rasporenih stomaka (da ne isplivaju) sa kamenom oko vrata bačeni u more.
Ljude su vodili vezane u dvorede, manuelno likvidirali nekoliko prvih redova, a oni su onda svojim utegom druge vezane u tu jazbinu potezali. Jer te žrtve „ne zaslužuju metak i skupo je, a nije ni merak“ tvrdili su isljednicima zločinci.
Jadovno je mjesto čiji je naziv od 1941. do danas bolno urezan u svijest potomaka žrtava. Ovo stratište, kao posljednja stanica mučeničkog puta naših najbližih, pominje se sa tugom i suzama kao mjesto gdje su na stravičan način ugašeni  njihovi životi, a životi nas, njihovih rođaka i potomaka, zauvijek promijenjeni.

Saznanje, da su potpuno nedužni, poslije mukotrpnog puta, nakon udarca malja ili noža, neki od njih još živi strmoglavljeni u bezdanu jamu ili sa kamenom oko vrata bačeni u more, ostavilo je u dušama ranu koja ne zarasta i koja se prenosi na sljedeće generacije.
Odlazili su članovi osakaćenih porodica, svega u par navrata, nad otvorenu Šaranovu jamu – da spuste cvijeće u bezdan i upale svijeće za pokoj duša.
Oni koji su pokušali sami posjetiti mjesto pogibije svojih najmilijih, teškom mukom bi nalazili put do Spomen-obilježja budući da putokaza poslije sela Jadovno nije bilo (nema ga ni danas), a mještani bi izbjegavali kontakt.
Od same uspostave NDH, ustaški organi vlasti i njihove vojne formacije nastojali su da prikriju svoja nedjela, ubijanja, masovne pokolje i masakriranje civilnog stanovništva. Po likvidaciji logora Jadovno, krajem avgusta 1941. godine, izvršioci zločina su u neke od bezdanih jama na Velebitu natrpali granje i kamenje preko tijela usmrćenih žrtava, zamaskiravši ih, a neke su i zabetonirali. Mnoga su stratišta sve do danas ostala pokrivena velom tajni.
Nisu samo zločinci uklanjali tragove za sobom. I stanovništvo nastanjeno u blizini masovnih grobnica je doprinijelo da se istina ne sazna, krijući od zainteresovanih gdje se nalaze mjesta zločina, tako da su ona neminovnim promjenama u prirodi, novim gustim rastinjem, toliko obrasla da je mnogima zametnut svaki trag.

Sve vrijeme rata istina o zlodjelima je u dokumentima falsifikovana, zločini su prikrivani i umanjivani, a mnogima su tragovi i posve brisani. Brojne dokumente su ustaše tokom rata uništili.
Nije se u poratnom periodu (1945-1990) u javnosti govorilo o žrtvama ustaškog terora sukladno njegovim razmjerima i posljedicama.
Pored toga što su pojedinci uništavali pisana svjedočanstva koja su bila sačuvana, i službeni organi vlasti u oslobođenoj Jugoslaviji su na određeni način spriječavali da se autentični izvori o masakrima ustaša nad srpskim i jevrejskim narodom sakupljaju i objavljuju. Nastojalo se da se o ovoj temi što manje govori i piše.
Uopšte,  bilo je  nepoželjno i kontraproduktivno „gradnji bratstva i jedinstva“ pominjanje srpskih i jevrejskih žrtava. Dobro se znalo da su čak i neki od prvoboraca, koji se nisu pomirili sa „ćutanjem“, brzo sankcionisani.
Pažanin, Prof. Ante Zemljar, autor jedine knjige o logorima Slana i Metajna, nakon što je ’47  i ’48 odveo mještane Paga na područje logora Slana da polože vijence, završio je na Golom otoku.
Branko Cetina, jedan od rijetkih koji je uspio pobjeći iz logora Jadovno, nakon održanog časa istorije jadovinskim porodicama, iako pukovnik, smjesta je penzionisan.

Od ustaških logora smrti, kao najveće stratište srpskog naroda, dostojno je do nedavno bio obilježen samo logor Jasenovac, gdje bi se svake godine na godišnjicu proboja logoraša okupile porodice pobijenih, a tom događaju bi se i ustupio određeni dio medijskog prostora.
Spominjao se i logor „Danica“, onaj u Sisku i Jastrebarskom…
O logoru Jadovno godinama u javnosti gotovo da nije bilo ni riječi. Činilo se da je nametnuta ćutnja rezultirala posvemašnjom „javnom amnezijom“.
Sve do danas, 69 godina po likvidaciji tolikih nevinih ljudi, ova mjesta su neobilježena, i bez pijeteta prema tim mučenicima.
Ovom režiranom i kontrolisanom poratnom ćutanju i zatiranju istine, dobro je došla i potisnuta svijest potomaka žrtava, za koju psiholozi kažu da je prilično uobičajena pojava u poslijeratnom razdoblju.

U porodicama žrtava spominjalo se Jadovno i pod tim nazivom se uglavnom podrazumijevala Šaranova jama. Poneko je znao da je nedaleko od jame postojao logor, ali je ta lokacija bila neobilježena i bez ikakovog pristupnog puta.
Da je postojao čitav sistem logora Jadovno, u javnosti i među našim porodicama, gotovo da se nije ni znalo, a malo ko to i danas zna.
Pravi naziv za ovo stratište: „Jadovno, kompleks ustaških logora 1941“ objelodanjuje se tek 2007, kao naslov dvotomnog životnog djela dr. Đure Zatezala.

Moram reći, da bez tog kapitalnog djela, završenog 1990. a za koje se u Hrvatskoj nije mogao naći izdavač, o Jadovnu se ni danas ne bi znalo gotovo ništa. Bez Zatezalove potpune posvećenosti temi Jadovna i bez njegove ogromne energije udruženja Jadovno 1941. ne bi ni bilo.
Prikrivanje istine o Jadovnu, omalovažanje žrtava i  ponižavanje njihovih potomaka  traje u  kontinuitetu do današnjih dana.
Pogledate li oko sebe to će vam biti potpuno jasno.

Da se istina o Jadovnu i danas ne sakriva, ne bi potomci žrtava nedavno lutali  Velebitskim “parkom prirode”  tragajući  sa dr. Zatezalom za mjestom  samog logora Jadovno, tumarali po kamenoj pustinji Slane tražeći mjesto razbijene Spomen ploče i “svijećom” u Metajni tražili nekoga ko je voljan pokazati  mjesto bivšeg logora za žene i djecu.
Da se uvažavaju žrtve, ne bi se između Jadovinskih  jama jurilo biciklima, kupalo, sunčalo i ronilo na području Spomen područja Slana.
Neću govoriti o broju žrtava pobijenih u kompleksu ustaških logora Jadovno 1941. Ne želim dati povoda za omalovažavanje Dana sjećanja na Jadovno, onima koji u svojim kako kažu „matematičkim“ proračunima porede žrtve sa sardinama u konzervama.

Ako pogledate rezultate istraživanja Đure Zatezala, Franje Zdunića Lava, Fikrete Jelić-Bunić ili Slavka Goldsteina, vidjećete da svi pominju više desetaka hiljada žrtava. Priznaćete da su to podaci koje razum teško može prihvatiti.
Ipak, mi potomci jadovinskih žrtava, brojeći polomljene grane u našim rodoslovnim stablima, najbolje znamo i osjećamo koliko je bolan i nenadoknadiv svaki  izgubljeni život na ovom stratištu.
Do nedavno Jadovno nije imalo svoj dan.  Na inicijativu našeg udruženja, 24. jun je određen kao „Dan sjećanja na Jadovno 1941.“. Toga dana, 1941. godine, logor Slana na ostrvu Pagu je primio svoje prve zatočenike a logor Jadovno na Velebitu dostigao svoje konačne dimenzije. Do sada je nekoliko institucija uvrstilo ovaj datum u svoj kalendar obilježavanja mjesta stratišta u II svjetskom ratu. Molim Vas, čelnike institucija R. Hrvatske da učinite to isto.
Taj dan bi trebalo da sjeća i opominje na zločin i tragediju koja se tu dogodila – da se ne zaboravi i da se slično nikada i nikome više ne ponovi.
Moram reći, da nam je sugerisano da komemoracije na Jadovnu treba održavati na “okrugle” godišnjice, ’70, ’75, ’80….. Na ’85-oj ni većina unuka Jadovinskih žrtava neće više biti među živima.
Prijedlog ne čudi, to je stvar već pominjanog kontinuiteta.

Na Jadovno ćemo, ako Bog da svake godine po nekoliko puta. Sve dok jame pune moštiju naših članova porodica ne zamijenimo grobovima.
Jadovno je u našim dušama, u našim mislima i molitvama i ovo što činimo, predstavlja dostojan odnos prema nevinim žrtvama, članovima naših porodica. To je ujedno i naš odgovoran odnos prema našim potomcima, briga za njihovu bezbjedniju sutrašnjicu i nauk da ne zaborave Jadovno da im se ono opet ne bi dogodilo.
Hvala

Na Jadovnu 26 juna 2010.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top