Moje pokopane nade

Datum objave: nedelja, jul 11, 2010
Objavljeno u Nekategorizovano
Veličina slova: A- A+

Među ostalim, čudno je na pr. kad Nada Feuereisen kazuje: »Iz Metajne krenuli smo za Slanu vozeći se trabakulima. Potom smo krenuli jedrenjakom i nakon pola sata stigli smo u jednu uvalu…« (Slana, uvala Suha). Za onoga koji poznaje ovu razdaljinu, biva jasno da se najvjerojatnije radi o umoru u pamćenju, jer ako se neko ukrca da ga se iz Metajne odvede do Slane, ne znam zašto bi bilo potrebno mijenjati vozilo, to nije dugačka relacija. Tim je interesantnije što kazuje da se krenulo »trabakulima«, znači s više brodova. Ali ako se promijenilo vozilo (iz trabakula u jedrenjak, mada je i trabakul jedrenjak) onda bi to značilo da je negdje, recimo na pola puta, negdje na moru, na toj kratkoj relaciji izvršen prekrcaj – nekoje se prekrcalo na jerenjak, a nekoje se ostavilo na trabakulu ili trabakulima. Jedrenjak je za pola sata (znači da je prekrcaj bilo negdje iza punte Barbata) stigao u Slanu (uvala Suha) a da li je stigao i trabakul, ili trabakuli, svi? Da li u Slanu, ili gdje? Nada nije stigla reći, ako je uopće o tome nešto i znala?

Stotinu pitanja htio sam raščistiti.

U kasnoj jeseni 1986. god. saznao sam za sadašnji boravak svjedokinje. Iako sam se dosta dugo skanjivao da je ne bih uznemirio u njenim, vjerojatno, već ozbiljnim godinama, ipak, kad sam se odlučio da je posjetim, moje su nade bile velike: rješit ću mnoga pitanja o sudbinama žena, Židovki, Srpkinja, kada i kuda su nestajale, iz kojih su sve krajeva zemlje dopremane, možda i imena mnogih saznam itd. Smatrao sam: ovo će biti krunsko svjedočenje. Otputovao sam u Italiju s diktafonom i više kaseta.

Sve je završilo na kurtoaznom kratkom razgovoru između službenice u našem konzulatu i mojeg krunskog svjedoka.

NE.

Kad sam čuo da je na drugom kraju žice, sugovornica, odbijajući moj prijem, zaplakala, odmah sam rekao da odustajem i da je pozdravljam. Ništa drugo.

Kući sam se vratio praznih ruku. Donio sam stostruku sigurnost o tragediji koja je veća nego je mogu zamisliti. Odlučio sam samo da nesuđenoj sugovornici napišem pismo:

Draga i plemenita gospođo,

Odviše dugačak put sam prošao a da bih bio zadovoljan što sam se vratio praznih ruku. Mnoga sam rješenja očekivao uz Vašu pomoć, ali vi ste me odbili.

Kad ne bih znao ništa o ovom predmetu koji se, kao što ćete vidjeti iz mojih napisa, isprepleo s mojim životom, imao bih pravo ne razumijeti vas i zamjeriti vam. No, to mi ni najmanje ne pada na pamet iako sam uložio mnogo truda da vas pronađem.

Trebalo je imati sreće da se odgonetne tko nas je to davno izvjestio pod, sada, nepoznatim prezimenom. I opet, kad sam saznao gdje ste, trebalo je imati nove sreće da vas se daleko od nas pronađe u drugoj zemlji, u velikom gradu.

Ponovo, ne žaleći ni vremena ni truda ni izdataka našao sam vas. I na tome je sve stalo. A silno sam se poveselio što sam vas našao. Ali, ne samo zato što bih putem vas mogao utvrditi još neke pojedinosti vrlo važne za cjelovitije otkriće zločina, nego sam se prvotno više obradovao da je ipak moguće da nekoga mogu ugledati koji je proživio sav nezapamćeni pakao i ostao živ. Da on ili ona, svojom malom fizičkom prisutnošću u velikom svijetu i velikom gubilištu, samim svojim živim očima koji gledaju u svijet, potvrdi istinu da nema savršenog zločina!

Veselim se tome, vama se veselim jednako kao što sam ostao radosno ponesen i lično sretan kad sam saznao za još nekolicinu preživjelih (muškaraca) i imao priliku da se sretnem sa poznatim vam dr. Radanom, zatim sa Zlatkom Vajlerom. Tu je prvenstveno onaj osjećaj pobjede koji iskrsne kad se ugleda živim ili barem dozna da je živ onaj za koga vjerujete da je davno nestao. Lično sam vezan za svaki takav slučaj (u predmetu logora »Slana«), ne samo zato što ispitujem i utvrđujem podatke o ovom nesretnom logoru i zbivanjima u njemu, nego i zato što sam i sâm trebao biti u njemu, što sam zaplesao na samom rubu sprovođenja u nj i što je i mene neka igraća karta sreće pratila da izmaknem toj sudbini. Potom, i kao uhapšenik i kao partizan nisam mnogo vjerovao da ću preživjeti, ali budite uvjereni da sam se u svim teškim časovima ipak pouzdao da se mogu izvući; i izvukao sam se. Od tada, svaki život koji je izvučen iz ratnih ruku smrti, lično me raduje i s njim sam, kao s najdoraslijim, voljan tražiti smisao postojanja i iznalaziti razumne odgovore na pitanja s kojima se susrećem. I takvom sagovorniku vjerovati više nego ikome.

Eto, zašto sam prvenstveno htio sjesti s vama uz crnu kavu u vašem domu.

Možda ima mnogo koječega na što bismo sa pobjedničkog vrha – jer življenje je pobjeda – mogli da se osvrnemo i sa relativnošću nadâ s kojima smo nastavili živote. Možda i sa gnjevom i osudom na koju svakako polažemo pravo. To nije mnogo, a nije ni malo. I mi možemo čista srca priključiti naš glas. Možda su naši životi postali dio tog smisla, da se u dugovijekom naporu za opstanak potiskuje zlo. Opstanak ne bi bio moguć kad bi zlo apsolutno prevladalo. Dakle, niti smo potpuni vlasnici svojih sudbina niti su naše sudbine beznačajne. U tom kontekstu, svaku našu patnju možemo suprostavljati, pretvoriti u plemeniti faktor čovjekovog živovanja. Po mom mišljenju, to je najviši smisao koji možemo dati našim životima kao sudbinama koje su uspjele da nadžive zlo. U jednom odgovoru na moje pitanje (u Zagrebu, 1986, na tribini u dvorani Židovske općine) proslavljeni pisac E. Kischon rekao je da je njegov najveći odgovor zločincima kad djeca tih zločinaca čitaju njihova djela. To je istinska pobjeda.

S takvim mislima i namjerama uputio sam se k vama, draga gospođo, ne želeći vas ničim uznemiriti nego moj posjet napraviti prijatnim i vama i meni, i možda svima onima koji bi se poradovali ako bi saznali bilo što o onome o čemu bih i ja kod vas saznao. Družeći se, čovjek uvijek nešto saznaje i može prenijeti u zajedničku riznicu ako je netko treba. A ovu istinu, koju bismo mi mogli dotaći, mnogi trebaju. Posebno vaši sunarodnjaci, oni koji su bilo kako preživjeli novovijeki holokaust. I djeca njihova.

Uz vašu pomoć htio sam sigurnije ponoviti ili rasčistiti ne samo one formalne podatke i po njima zaključke kao pretpostavke o nedovoljno istraženim pojedinostima nego, naprosto, što vjernije oslikati sliku logorske svakidašnjice u »Slani« onoliko istinito koliko joj se to danas iz ove vremenske daljine moguće približiti. S vama, posljednjim živim (ženskim) svjedokom kojega znam, osjećao bih se sigurniji u svaku riječ koju sam upisao, tj. da biti najmanje rizikujem istinu o događajima niti bilo kojom nejasnoćom dovedem u pitanje svoje zaključke, bilo pred drugima bilo pred svojom savješću.

Vaše je pravo da ne uvažite moje želje ili, naprosto, da ih ne saslušate. vi sigurno za to imate razlog. Ili, barem ste onog časa u sebi našli razlog, iskrsao je u vama. A kad ste ga našli vi, i ja ga uvažavam. I ja ga naprosto, mogu reći, vidim kao i vi. I zato sam prije dolaska prema vama zamolio naš konzulat da vas oni u moje ime zapitaju za dozvolu posjeta osjećaju da biste me mogli odbiti. Poštujući vašu dob i poštujući vaš mir složio sam se s vašom tadašnjom odlukom iako sam to bolno i s osjećajem gubitka primio.

Tko god bude saznao za ovo vaše odbijanje neka iz toga zaključi samo to, koliki je zločin bio nad čovjekom u »Slani« kad posljednji živi svjedok, čak gotovo pola vijeka kasnije, nije htio ni razgovarati o ovom zločinačkom mjestu. Mislim da jačeg podatka za bilo čije rasuđivanje nije potrebno tražiti. Na ovaj način vi ste meni uskratili razjašnjenja za kojima ću morati dalje dugo kopati ili ih najvjerovatnije nikada ne otkriti a svima skupa dali ste neprorecivu potvrdu o težini monstruoznog zločina koji se na mom otoku dogodio.

Draga gospođo, poslije ovoga preostaje mi vrlo malo nade da bi ste ipak mogli promijeniti svoju odluku. Ali, ako se ikada osjećate raspoloženi da sa mnom, u smislu kojeg sam vam ovdje obrazložio, porazgovarite, u svakom sam času spreman da stignem do vas. U tu svrhu, u dodatku ovog pisma, ostavljam vam svoju adresu. Uz tu adresu dodat ću vam samo nekoliko najnužnijih pitanja ako ste voljni da mi na njih date kratki odgovor; nadam se da neće predstavljati neku teškoću. Tek toliko. Za mene, vaš bi, makar i kratak, odgovor riješio mnoge dileme.

Nakon ovoga, nemojte se žalostiti kao da se nismo razumjeli. Mi smo se vrlo dobro razumjeli i ja vam nemam na čemu zamjeriti; nemojte ni vi meni. Jedan i drugi pogođeni smo istim zlom. Ve ste izgubili muža i dijete, što ja nisam (jer sam u to vrijeme bio još vrlo mlad) ali vaše zlo i sudbina vaših supatnika nosim čitavog vijeka kao moralni udarac iz kojeg se ne možemo izvući ako mu ne dosudimo barem maksimalnom prokazbom koja nam je jedino dostupna. Nekada naprosto ne vjerujem da smo se rodili i poživjeli u takvom vijeku! Posebno – kad malko odmaknem istinu – nevjerovatnim mi je da se takav zločin mogao dogoditi ili bolje, nametnuti mojem, do tada mirnom, otoku.

Usput vas obavještavam, da je prošlog ljeta jedan Talijan (slikar Mario D´’Anna iz Coma) inspiriran stvarnošću »Slane« napravio preko sto dvadeset akvarela na ovu temu. Ovo je kao izložba prenulo svijetom kao optužujući momento. Jednako tako oživjeli smo i druge oblike podsjećanja, od konzervacije prostora do monumenta, filma i dr. Ako budemo pametni, Slana može postati trajna inspiracija u obračunu sa zlom i ujedno škola humanizma i plemenitosti za buduće naraštaje. O njoj će se još mnogo pisati i biti joj posvećene mnoge plemenite misli i usklađeni stihovi. Među dozivima žrtava koji će se odavle širiti titrat će i vaše ime koje za svagda ostaje ovdje ugrađeno.

Zahvaljujem vam na ovim podacima koje ste o »Slani« dali davno jer sam po njima mnogo utvrdio, i veselim vam se da ste živi i čili i želim da vaši dani što mirnije traju.

Ne zamjerite što sam osjetio potrebu da barem na ovaj način s vama progovorim. Poštujući vas, ostajem uz pozdrav, vaš odani

Zagreb, 15. I 1987. Ante Zemljar

Ante Zemljar

Siget 15a

441030 Zagreb

Tel.: 692-616




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top