Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Moj razgovor s knjigom Vila bilogorska

Datum objave: petak, maj 21, 2010
Veličina slova: A- A+

Vila „ŽIVJELA HRVATSKA“ u srpskoj Bilogori

(Komentar na knjigu Vila bilogorska, autora Franje Frntića i Vjenceslava Herouta, u izdanju Matice hrvatske, ogranak Grubišno Polje, 1995).

Među korice ove publikacije stavljeni su vrijedni sadržaji knjige Veliki i Mali Zdenci pomenutih autora. Uloženi trud autora dao je na uvid opsežnu istorijsku građu o naseljima, stanovništvu, djelatnostima i nizu drugih događanja na prostoru nastanka i razvoja Grubišnog Polja i šire. Zavidan je broj pokazatelja i detalja o Zdencima, što je i razumljivo s obzirom na porijeklo autora. Posebne pažnje su vrijedni zapisi i objavljeni radovi Grubišnopoljaca o Grubišnom Polju, bilo da se radi o rođenim mještanima, ili o onima koji su za neko vrijeme tamo obavljali uvažene funkcije svoje profesije ili izbora. Kronologija istine sročena od svjedoka i aktera događanja oduševljava čitaoca, posebno potomka predaka svakog od naroda koji su prije više ili manje vijekova dolazili, naseljavali ove krajeve i ostajali da tu žive. Opće zlo, ratovi, pomjerali su ih na razne strane, siromašili i sakatili kao i uvijek. Svatko je imao svoje brige, veselje, imovinu i vjeru, uvjerenje. Sve su to čuvali, svatko za sebe, ne smetajući u tome onom drugom. Opisano je kako su dolazili stočari, pa poljoprivrednici, nekakve zanatlije…, i nisu jedni drugima smetali – opstanak ih je upućivao jedne na druge. Dolazili su sa juga (sa manje vrijednih navika), a kasnije i sa sjevera (po tome, nešto bogatiji). Pored ostalih obilježja, svaki narod donosi i navike svoga graditeljstva, koje kasnije predstavljaju čvrste tragove i svjedočanstva. Već u početku, u prvim tragovima koje su pisanom rječju zabilježili velikodostojnici nalaze se i podaci o vjeroispovijesti, a paralelno s time i o bogomoljama. Zatim slijede nazivi narodnosti, nacija, kojih ima, dakako, više od konfesija. Interesantno je da nigdje nema, osobito dublje u prošlosti, podataka da su komšije radi toga netrpeljive, da ispoljavaju neprijateljstva. Naglašavam, govorim o komšijama. Staleži, gospodari, razni odličnici i velikodostojnici, društveni i crkveni, učinit će tu svoje! Uz enciklopedijska izdanja niz godina unazad i uvaženog gospodina Klemena, sa zadovoljstvom sam pročitao i članak „Grubišno Polje“ (iz 1930. godine) Petra Sivjanovića, tadašnjeg katehete iliti vjeroučitelja u školama, a kasnije župnika u Grubišnom Polju. Uz preporuku toga priloga u reviji Obitelj (broj 32, str. 520 i 521), na stranicama ove knjige piše da je imenovani tragično preminuo. Nije lijepo da, i poslije napisane preporuke iz priloga („Opću pažnju zaslužuje članak…“), redakcija knjige o kojoj je ovdje riječ nije ništa rekla o toj tragediji. No, o tome ćemo kasnije.

Uvažavajući vašu pomenutu „Opću pažnju“, članak navodim u cijelosti (str. 17 do 20).

„Grubišno Polje se smjestilo na visoravnim ograncima Bilogore u duljini oko 10 km od istoka prema zapadu, Daruvaru na sjever. Priča se da je u krajevima živio neki hajduk po imenu Grubiša, pa da je po njemu dobilo ime Grubišno Polje. No, to se samo pripovijeda. Za turske najezde, kad je gotovo cijela Slavonija i Srijem, poslije pada Beograda 1521. godine bila pala u turske ruke spadalo je selo Zdenci nedaleko od Grubišnog Polja pod cernički sandžak, gdje je bila posada turska, jer su si i Turci uredili Krajinu, kao i kršćani. Prema tomu, i ovaj dio gdje se smjestilo Grubišno Polje, bio je pod turskom vlašću. Već godine 1453. spominje se kao znatno trgovište Grubisinez: Grubišno Polje, koje je bilo posjed iločkih vlastelina. Grubišno Polje nije bilo na ovom mjestu, kako je danas, nego su kuće bile daleko jedna od druge, dok nije naložila varaždinsko-đurđevačka regimenta da se žitelji imadu pomaknuti do puta u red i tamo osnovati kućišta, kako su i danas. Od davnih vremena žitelji su bili većinom pravoslavni doseljeni ponajviše iz Like. Dobili su zemljište badava i to onoliko, koliko su mogli obraditi. Rimokatolika je bilo vrlo malo, pa su spadali pod župu Trnoviticu. Rimokatolička župna crkva Sv. Josipa sagrađena je godine 1780, za Josipa II i pape Pija VI, a grčko-istočna Sv. Jurja 1820. U to doba je bila kompanija u Grubišnom Polju, sa kapetanom i više časnika. Godine 1825. doseliše Česi u župu i nastaniše se u ’Presadi’ sadašnjem ’Ivanovom Selu’, koje je ostalo do danas potpuno katoličko selo, te je najveće u cijeloj župi. Čehe je pozvao virovitički grof Pejačević iz Češke na svoja imanja obećavajući im sva dobra, što on nije održao, jer su morali svakojake terete podnositi. Zato i pobjegnu od Pejačevića zamolivši vojno vijeće u Beču da se nasele u Vojnoj krajini. Njihova molba bude uslišana i doseli se 107 obitelji čeških. Dobili su badava zemljišta i drva, štoviše i kuće im posagradiše. Poslije bude u Grubišnom Polju ustrojen kotar, sud i općinsko poglavarstvo, što još i danas postoji“.

„Od godine 1878. počeli se u većem broju doseljavati Česi, a poslije Madžari i Prusi u Grubišno Polje i okolicu, pokupovavši zemljišta ponajviše od pravoslavnih. Tako se dolaskom njihovim i s gospodarskog gledišta postigao veći uspjeh u obrađivanju zemlje, što se i danas uvelike opaža, jer onda baš nijesu mnogo marili za obrađivanje zemlje. Svi doseljenici bili su obilni djecom, koju su zajedno sa hrvatskom i pravoslavnom slali u školu.

Danas Grubišno Polje broji oko 2.500 katolika, a cijela župa oko 10.000 do 12.000 sa nekih 30 sela. U mjestu je i pravoslavna parohija sa oko 1.000 duša, dok na teritoriji župe grubišnopoljske imade pet pravoslavnih parohija sa 4 do 5 tisuća duša.

Godine 1921. otvorena je Građanska škola sa 4 razreda, koja do danas nema svoje zgrade, makar je to općina svojedobno bila obećala. Na osnovnoj školi imade 6 učiteljskih lica. Na ovim školama postavljen je i samostalan kateheta. Dosad je bilo 16 župnika u Grubišnom Polju, a 17. je sada Josip Pudjak. Njegov Predčasnik Ivan Nep. Jemeršić povukao se radi bolesti nakon 40 godina službovanja u mirovinu, te živi u svojoj vili ‘Moj mir’ koju je sagradio, kako sam kaže: radom pera i olovke, nedaleko kolodvora. Njegovom zaslugom je uređena i župska crkva vrlo lijepim slikarijama pok. slikara Rojnika, te odaje utisak kakve dvorske kapelice, i to u hrvatskom stilu“.

„Mjesto imade željeznički spoj sa Bjelovarom i Garešnicom, gdje prestaje pruga, kako i u Garešnici, koju bi bilo od prijeke potrebe spojiti sa Bastijama, da se otereti podravska pruga.

U mjestu imade dva liječnika, dva javna bilježnika i jedan advokat. Postoji odjeljak financijske straže i žandarmerijska postaja. Do nedavna su bila dva sokola i dvije čitaonice. Imade jedan veleindustrijalac sa parom-lionom, ciglanom i pilanom.

U mjestu je ’Društvo za poljepšavanje’ koje se mnogo muči da uredi vanjski utisak mjesta, koje je donedavno bila zapuštena selendra. Uredilo je usred mjesta lijepo šetalište, baš preko puta rimokatoličke crkve, koje je dvostrukim drvoredom spojeno sa rimokatoličkim grobljem i kolodvorom“.

Kako vidimo, kasnije tragično preminuli, župnik u članku vjerno svjedoči o cjelokupnom životu svih stanovnika Grubišnog Polja, župa i parohija. Iznosi i opće, ali uvjerljive navode o prošlosti ovih krajeva, posebno o stanovništvu i doseljavanjima. Lijepo, ležerno, bez ikakve zadrške kaže da se već 1453. godine Grubisinez spominje kao znatno trgovište. Pa onda: „Od davnih vremena žitelji su bili većinom pravoslavni, doseljeni ponajviše iz Like“. Usput dodaje: „Rimokatolika je bilo vrlo malo, pa su spadali pod župu Trnoviticu“! Ovo valjda navodi da bi ovaj prethodni podatak bio tvrđi i uvjerljiviji. Zatim: „Godine 1825. doseliše Česi u župu i nastaniše se u ‘Presadi’, sadašnjem ’Ivanovom Selu’, koje je ostalo do danas potpuno katoličko selo, te je najveće u cijeloj župi“. Zatim još jedna konstatacija: „Od godine 1878. počeli se u većem broju doseljavati Česi, a poslije Mađari i Prusi u Grubišno Polje i okolicu, pokupovavši zemljišta ponajviše od pravoslavnih“. Tu bi dobro stajala i konstatacija „od drevnih“ stanovnika, (op. MB). Još nešto lijepo: „Svi doseljenici bili su obilni djecom, koju su zajedno sa hrvatskom i pravoslavnom slali u školu“. Uz nedvosmislenu argumentaciju, moram reći da pravoslavna bogomolja Sv. Đurđa datira znatno ranije 1820. godine.

Na pravoslavnom groblju u Grubišnom Polju postojao je drveni hram Sv. Đurđa, koji se spominje 1701. godine. Crkva Sv. Đurđa u Grubišnom Polju na sadašnjem mjestu građena je od 1773. godine i završena 1775. godine. Kasnije, u 19. vijeku kad je hram na groblju srušen, od toga materijala napravljena je na groblju kapelica posvećena caru Konstantinu i carici Jeleni. Kako je poznato, spaljena je 1941. godine.

Toliko za sada, kasnije ćemo se morati još vratiti na ovaj prilog i njegovog autora. Na strani 20. preporučujete čitaocu kao „spomena vrijedan“ jedan napis u listu Gospodarstvo, hrvatskom političkom dnevniku, od 9. lipnja 1943. godine (broj 125, stranica 10), pod krupnim naslovom „Gospodarski razvoj Grubišnog Polja, jedan od najnaprednijih kotareva na području Velike župe Bilogora“. Radi se o čitavoj gomili gluposti i laži.

Za urednike i uređivački odbor Vile bilogorske ta preporuka predstavlja historijsko neznanje i nekritičko prihvatanje lažne propagande ustaškog režima tzv. Nezavisne Države Hrvatske iz Drugog svjetskog rata na grubišnopoljskom području. Dobrodušni Zagorec bi vam rekel: „Najte od ćitalaca norce delati“! Puno više poštovanja ne bi baš bilo na odmet. ‘Ajde da se laže tamo neki svijet na Grenlandu, pa da i prešutimo, ali poturati tuđe laži domaćem svijetu, svojima, i biti toliko neobazriv misleći da će on to šuteći podnijeti, u najmanju ruku je nepošteno!

Ne želim ulaziti u nepotrebne rasprave o poznatim istorijskim podacima, vjekovnim ratovima i populacionim pomjeranjima na ovim prostorima. Ovdašnji narodi, uglavnom silom, a manje milom, došli su iz svojih pradomovina na ove prostore. Našli su ovdje starosjedioce i sa njima se, kako u knjizi stoji, relativno brzo stopili. Znači, i živjeli. Ta historijska istina – jedni dolaze, druge nalaze – traje ovdje (i ne samo ovdje) vijekovima. Međutim, na ovim prostorima to se, rekao bih, u posljednja dva vijeka prenaglašava i opetovano stavlja svima, ili ponekima, pod nos kao neka čudna posebnost. Kakvo značenje ima tko je kad došao, koga je našao, tko je po nekakvim proizvoljnim kriterijima došljak, tko je starosjedilac, a tko to nije? Pa onda: koliko je žitelja pravoslavne, a koliko rimokatoličke vjere i kako to treba i na nekakav način upotrijebiti? Ističe se nekakav značaj većine kao dominacije nad manjinom ili da je postojanje većine, negdje i po nečijim kriterijumima, nedopustivo stanje. Ovo stvara zlu krv, pa i krvoprolića na našim širokim geografskim područjima. Nažalost, vrlo naglašeno i ovdje kod nas. Takvih, nazovi kriterija, natezanja na jednu stranu i bezobzirnosti prema nekoj drugoj strani (a ta strana je jedan narod) ima poprilično i u ovoj knjizi. Navodim primjer besprimjernog svojatanja, da ne kažem kleptomanije iliti krađe, istorije pravoslavnih Srba na grubišnopoljskom području. U knjizi Veliki i Mali Zdenci istih autora, Frntića i Herouta, na strani 30, pasus 4, piše: „Grade se i crkve, od kojih pravoslavna kapela Rođenja Bogorodice u Malim Zdencima spada u red rijetko očuvanih primjera narodnog graditeljstva bilogorskog područja. Ova je kapela nastala u 18. stoljeću“. Zatim na strani 31, pasus 2, pišu: „Pravoslavna kapela Uspenija Bogorodice u Donjoj Rašenici vjerojatno je još stariji spomenik, jer je, izgleda, izgrađena u 17. stoljeću. U ovoj se kapeli nalazi rezbareni ikonostas signiran sa ‘Trifon moler 1769. god’“. Izmijenjeni tekst sa strane 30, u Vili bilogorskoj na strani 47, pasus 4, glasi: „Grade se kuće, ali i crkve. Kapelica u Malim Zdencima spada u red rijetko očuvanih građevina ondašnjeg narodnog graditeljstva bilogorskog područja. Ova kapelica je nastala u 18. stoljeću“. A umjesto teksta na strani 31. imamo sljedeću kleptomaniju u Vili bilogorskoj na strani 47, pasus 5: „Druga kapela posvećena Uzašašću Bogorodice, podignuta je u Donjoj Rašenici. Na rezbarenom oltaru je potpis ‘Trifon, moler 1769. god’“. Nabrojana čeljad urednika i uređivačkog odbora nije nepismena pa da ne zna napisano u nekoj knjizi prepisati. Da li je to samo nečija sramota, intelektualno nepoštenje ili nečija, i čija, kleptomanija, ostavljam čitaocima da procijene.

Smijem se, kesim se do sarkazma nad beskrupuloznosti svih „odličnika“ i rabotnika koji su stvarali knjigu Vila bilogorska – urednika, lektora i korektora, uređivačkog odbora, izdavača i tiska. Skupila se svita pa bez obreda i obraza prekrstiše i tako nekako prisvojiše pravoslavne bogomolje. A da toj beskrupuloznosti nema granice prema bestijalnosti, neću komentirati, ali moram reći: Pravoslavna kapela Uspenija Bogorodice iz 17. stoljeća u Donjoj Rašenici, sa ikonostasom rezbarenim 1769. godine, zapaljena je i izgorjela 1991. godine. Nabrojano, gore spomenuto društvo, intelektualna elita Grubišnog Polja iz 1995. falsificiralo je navode iz knjige Veliki i Mali Zdenci, prisvojili su gotovo tri stoljeća postojeće pravoslavne bogomolje, a nisu imali snage, poštenja i dostojanstva da pet godina poslije spaljivanja jedne od najstarijih bogomolja priznaju taj vandalizam neoustaštva u novoj hrvatskoj „demokraciji“.

Listajući dalje tu knjigu punu historijskih podataka vrijednih autora, osjećam stalno prisustvo jednostranosti. Postoje društva, udruženja (konfesionalna, sportska, domoljubna), ali samo se spominju hrvatska. Ne znam zašto nema ni riječi o prisutnim Srbima, pravoslavcima. Nije moguće da njihov značajan, a u dugim intervalima i dominantan broj na ovim prostorima nije imao nikakvog korisnog učinka. Vjerujem da poslije prestanka Krajine nisu bili oslobođeni poreza. To znači da je njihov novac bio dominantan prilog vlastima, a time i gospodarstvu, blagostanju i napretku. Piše da su sva djeca išla zajedno u školu. Ne vjerujem da je taj srpski pravoslavni narod bio mentalno oskudniji od svojih komšija, a o tome postoje argumenti i danas. Ovo iznosim zato što se zna – postoje ne baš manji i dokumenti, i argumenti, i fotografije o postojanju paralelnih društava svih vrsta. Nažalost, u zapisima predmetne knjige nema tragova o zajedničkim društvima, posebno ne manifestacijama, kojih je sigurno bilo. Taj narod se svjesno gura na stranu i u najelementarnijim sitnicama – opisu običaja, koji se rado pripisuju drugoj strani. Primjerice, kad autori opisuju sajmene dane u Grubišnom, navode da su u „varoš“ dolazili seljaci iz podbilogorskih sela. Vrhunac zadovoljstva prodajom bio im je naručivanje u gostionici „žemlje“ i „čokančića“ (pola decilitra) rakije. Žene, navodno da bi prikrile kako piju rakiju, nalile bi je na pecivo i pojele. To je sve točno, ali moram reći da su oba „zadovoljstva“ tom prigodom „narodnosno“ daleko tim autorima – ti „običaji“ ne pripadaju sredinama u kojima su oni rasli i odgajani. Lijepo oni kažu „seljaci podbilogorskih sela“ i svojatanje „čokančića“ opravdavaju prevodom da je to pola decilitra. Za taj „čokanjčić“ (dakle, ne „čokančić“) srpskom etnosu sa Bilogore i podbilogorskih sela ne treba prevoda. Što se tiče žena u birtiji i rakije, to je također daleko autorima. U birtije na sajmene dane dolazile su uglavnom svekrve, dakle bake, a ne snahe. Takav je običaj. Zato i postoji simpatična priča: „Sjela baba u birtiju, naruči deci rakije i žemlju. Umače žemlju u rakiju i pomalo jede. Kad je pojela, kaže: ‘E, bome, kad je žemlja mogla popit’ deci, mogu i ja’, pa naruči još jednu“. Ista je stvar, već kad govorimo o sitnom prisvajanju tuđeg, slučaj sa „tkanicom“. Taj vuneni, šareni, podugačak i širine nekih do desetak centimetara, tvrdo tkani proizvod srpskih tkalja tipična je etnološka svojina samo Srba na području Bilogore. Moja vunena torba, tkana sa tipičnom ornamentikom, u osnovnoj školi imala je tkanicu za uprtu. Nijedan đak druge vjere nije imao takvu, niti torbu, niti uprtu – samo Srbi! A onda devedesetih godina ja čujem na nekakvoj estradi u Vinkovcima ili Đakovu kako Vera Svoboda za taj biser srpske etnologije upotrebljava naziv „hrvatska tkanica“. Kako je god Heroutu i Frntiću daleko u poimanju, upotrebi i izgovoru „čokanjčić“, tako i Vera Svoboda ima neugodnog svjedoka kleptomanije tkanice, a to je izgovor. Ona i ne zna da se tkanica izgovara sa ubrzanim „a“, a ne sa razvučenim „a“. Osim toga, taj tradicionalni predmet u srpskom etnosu nema potrebe za nacionalnim prefiksom, pa je u slučaju te dame i taj prefiks svjedok nedozvoljenog.

Na širem planu manjka kritičnost o jeziku Srba. Kao, oni su jezik kojim govore i ijekavštinu naučili tek kad su došli među starosjedioce u 16. vijeku. O tome koliko je bilo starosjedilaca ima dosta podataka, pa to ne bih raspravljao. I o tome koliki su tragovi, iz koga vremena i kojeg naroda na tom području također ima dosta historijske istine – počev od bogomolja, sjedišta župa itd. Uz više nejasnoća, koje guram u stranu, ipak ću napomenuti onu na strani 68, pasus 4: “Poznato je i dokazano da se narodni običaji teže gube nego recimo vjera pa i nošnja. To područje duhovne kulture ostalo je u ovim krajevima sve do polovice ovog stoljeća, pa i dalje“. Na ovu nejasnoću moram reći da je srpski narod Bilogore i Grubišnog Polja sačuvao i vjeru, i običaje, i nošnju sve do danas. Istina je da je brojno stanje Srba 1941. prepolovljeno do 1945. godine, a 1991. poslije početnog masakra i maltretiranja preostala polovica je protjerana i, manjim dijelom, kasnije odselila, ali, bez obzira na to, tri nacionalne značajke o kojima govorite i dalje žive. Hrvatski nacizam sa ustaškom ideologijom i praksom usmrtio je po bilogorskim selima, Grubišnom Polju, Jadovnu na Velebitu, Slanoj na otoku Pagu i podvelebitskom kanalu, Jasenovcu i Sisku oko tri i pol hiljade Srba sa ovog područja i sa njima sva njihova srpska obilježja. Kad govorite o području duhovne kulture – „da se održala do polovice ovog stoljeća, pa i dalje“ – bolji bi bio rezon: „Pola toga smo fizički uništili polovinom ovog stoljeća, a ono što se održalo, protjerali smo i zamijenili 1991. godine“.

Što se znamenitih i zaslužnih Grubišnopoljaca tiče, htio to netko ili ne htio priznati, ne može se zaobići Petar Preradović, Srbin po rođenju, koji je prešao na katoličku vjeru, ali ne i u neku drugu naciju. Taj znameniti intelekt srpskog porijekla i hrvatske domovine sigurno se po vašim kriterijumima ne bi našao u pomenutoj skupini Grubišnopoljaca da nije prešao na katoličku vjeru. S vaše strane se svojata i njegov materinski jezik, koji jeste ijekavski, ali, kako znadete, ne i hrvatski!

Poznavaocu grubišnopoljskih prilika i autohtonom čitaocu naslov i naslovna strana knjige više ili manje posredno govore da je uglavnom posvećena radu i djelu Ivana Nepomuka Jemeršića. On je došao u Grubišno Polje 1887. godine za prvog kapelana. U to vrijeme katolička župa bila je u Trnovitici, a župnik je bio Josip Meršić. On je vodio Spomenicu crkve na hrvatskom jeziku. Pored svojih zapažanja i ranijih zabilješki prethodnika, zabilježio je i sjećanja starijih žitelja. Piše da su se u Presadu 1825. godine naselili Česi, navodeći opće okolnosti, te koja je vlast, pukovnija, kumpanija i satnija tu obitavala. Onda autori Vile na svoj način komentiraju te historijske istine: “Starosjedioci, Hrvati, pripadali su župi u Trnovitici. Stanovništvo je živjelo u slozi, u velikim zadrugama…“ Poslije toga piše da su stanovnici ovih prostora vršili krajišku službu… Kad biste se prizvali istini i njome se služili, priznali biste da je, uz starosjedioce Hrvate, tu bilo još nekog naroda sa kojim su Hrvati, kako rekoste, živjeli u slozi. Zašto to ne reći?

Zatim, što se tiče „krajiške službe“, zašto tu bježite od istine? Znadete kao i ja da su „graničari“ bili Srbi. A zašto nisu bili Hrvati, to ste sigurno pročitali u analima Austrougarske. Po vama, Meršić spominje da se Hrvati drže svojih narodnih običaja prilikom vjerskih blagdana, svadbi, krštenja, krsnog imena i kod karmina. Zlurado je zanemariti da se i drugi narodi tako odnose prema svemu što ste naveli, ali dobro je da to napišemo bar za neki narod?! Pa da smo za one druge bar istaknuli da slave krsno ime, za razliku od nekih drugih, bilo bi lijepo. Onda ono što ste naveli na strani 84, pasus 2: “Na Jurjevo su išli mladići ‘jurjevci’ i jedan ‘zelenjak’ kojeg su vodili i predstavljali kao svetog Jurja. Bio je to najčešće mladić okićen zelenim bukovim grančicama, a tijekom ophodnje, recitirale su se pjesme“. Nemam nikakvih razloga da ne poštujem zapise iz Spomenice u vrijeme župnika Meršića. Jednostavno, nisam ih čitao. Međutim, poznavajući običaje i interpretacije odličnika ove knjige, vjerujem da ih niste odgovorno pred Bogom i ljudima točno prepisali. Pa, da vam o običaju oko Đurđevdana neke stvari približim. To je vama daleko kao spomenutoj Veri „tkanica“ koju svojata.

Možda jeste, ali ne vjerujem da je nečeg takvog bilo i u Trnovitici. Jer, u mojih šezdeset godina življenja u rodnom Grubišnom Polju ili bar pedeset godina slušanja, pamćenja i upražnjavanja običaja oko Đurđevdana, nikad nisam čuo za „jurjevce“, za „zelenjaka“, za predstavljanje u ophodnji svetog Jurja i recitiranje. Ne znam kome bi se to recitiralo i predstavljalo sv. Jurja, kad se zna da se ophodnja obavlja noću. Nikad u tih pet-šest desetljeća nisam na svoje uši čuo da na Jurjevo netko budi moje komšije Sajtljike, Kolbabe, jedne i druge Golštajne (Gottstein), jedne i druge Tregnere i Palkove ili da im na Jurjevo po danu nešto recitiraju ili pjevaju. Nikad!

Međutim, postojao je i, kako negdje napisaste, održao se do polovine prošlog stoljeća i duže u svakom bilogorskom srpskom selu i u Grubišnom Polju običaj „đurđara“. Momci se dogovore koja će grupa u koji dio sela ili mjesta „ići u đurđare“. Negdje oko pola noći, noseći svježe odsječen bukvić, krenu od jedne do druge kuće, redom kroz svoj dio sela. Pred svakom kućom otpjevaju prigodnu jednu ili više pjesama i na kraju viču: “Strina, ‘oće l’ bit’ šta“? Poslije toga malo sačekaju dok se domaćica ne probudi i ne oglasi. Jedan od momaka prilazi otvorenom prozoru, daje zelenu grančicu domaćici, a ova ga daruje još sinoć pripremljenim darom. Prigodne pjesmice „đurđara“ kojih se sjećam bile su: „Ajd’ ustani ujna, evo svetog Đurđa, u zelenoj dolami među dvima gorami, Đuro ide s planine da dobije slanine, Đuro se valja da dobije jaja, Đuro ide ispod mosta da dobije svega dosta. Strina ‘oće l’ bit’ šta“. Eto, ja vam ih prezentiram, ništa ih ne komentiram, a vjerujem da i vi osjećate toplinu i bliskost ovog lijepog običaja naroda sa bliže i šire okoline vile bilogorske. Međutim, čudom se čudim kako ste, prisvajajući tuđe, zaboravili nešto lijepo svoje. U Čeha, mojih komšija, postoji na katolički Uskrs lijep običaj u kome sam čak kao dijete i ja učestvovao. Djeca bi išla od kuće do kuće, noseći u ruci od vrbovih šiba pleten korbač i njime su udarali po suknji u predjelu stražnjice tete ili babike uz glasno izgovaranje: „Šuki, šuki, blehi ven, veice sen“! Ne bi bilo pristojno da vam prevodim, jer to je većine vas maternji jezik. Običaje su vam ovamo donijeli djedovi, eventualno pradjedovi. Eto, podsjećam vas da bi bilo ljepše da to svoje sačuvate, nego da se kitite tuđim perjem.

Neka vaša opetovana i očito tendenciozna iskrivljavanja i preimenovanja, pa sve do kritički i pismeno nedozvoljenih poređenja, postaju bizarna. Prisjetite se kako župnik Petar Sivjanović piše da djeca pridošlih Čeha, Mađara i Prusa idu zajedno u školu sa hrvatskom i pravoslavnom djecom. Vidimo da i tu nešto nije u redu. Kad je riječ o katoličkoj djeci, ona su hrvatska, a pravoslavna nisu srpska?! No, znamo zašto je to već tada bilo tako, ali vama danas ni to nije dosta. Isti sadržaj pišete ovako: “Uopće svi došljaci obilni su djecom koju šalju zajedno s Hrvatima i grko-istočnjacima u ovomjesnu učionicu“. Ne znam otkud ovi navodnici ovdje, ali važnije je sada biti iskren do kraja i zapitati vas čemu opet laž, zašto iskrivljavanje? Neka je mir mrtvima, ali moramo se zapitati laže li župnik Meršić, laže li župnik Sivjanović, lažu li autori knjige Vila bilogorska ili, vjerojatno s njihovim dopuštenjem, svi koji su uređivali, lektorisali, korigovali, stručno sročili i štampali, te ovakvo izdanje s omalovažavanjem bacili čitaocima? Nije vam bilo dosta prepisati da su djeca hrvatska, nego se mora reći da su Hrvati, a pravoslavna djeca ne mogu, po vama, biti niti to, već grko-istočnjačka?! Jest da se čudim, ali ne znam zašto vas razumijem. Najjednostavnije, komparativno i jedino ispravno bilo bi da ste rekli: ta djeca su srpska, oni su Srbi.

Puno je svega nepotrebnog, iznad svega štetnog, a, ako je do obraza, onda i…

Redosljed knjige je takav kakav je, pa idemo redom. Svi ste se vi u knjizi predstavili takvi kakvi jeste prije nego predstaviste Ivana Nepomuka Jemeršića, kome je knjiga na sjećanje namijenjena. O njemu i njegovom djelu više ćemo govoriti tek nakon što prokomentiramo vas, ali prema vama pomenutima moram biti iskren: Da Ivana Nepomuka Jemeršića i Petra Sivjanovića nije bilo prije vas, ni vi ne biste bili takvi kakvi jeste. Izrazima: stanovništvo, starosjedioci i, eventualno, žitelji, uvijek prikrivate i izbjegavate da srpski pravoslavni narod spomenete njegovim pravim imenom: Srbin, srpski. Ostale nazivate i interpretirate kao nekakve „dođoše“, jer ne treba ostaviti ni malo sumnje da bi netko radi katoličanstva toga svijeta pomislio da spadaju među jedine „čistunce“ i „starosjedioce“ – Hrvate. Istini za volju, ti „dođoši“ su preci i autora predmetne knjige i mnogih od vas oko nje angažiranih – pogledajte si prezimena! Ja vam to smijem reći jer tu ne spadam. Radojica Bastašić se spominje već u popisu žumberačkih uskoka koji su bili u vojnoj službi pod kapetanom Ivanom Lenkovićem iz 1551. godine. U istom popisu se pominje i Veljan Bastašić iz Drašćeg Vrha, uz sumještane Miloševića, Radinkovića i Radovanovića (svi pripadnici 29. desetine).

Ime Radojice Bastašića sa plemićkim grbom nalazi se na spomeniku podignutom u čast 475-godišnjice dolaska uskoka u Žumberak.

Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.

Spomenik je podignut 2005. godine na Žumberku, u selu Radatovići u zapadnom dijelu Žumberka uz renoviranu unijatsku grko-katoličku crkvicu posvećenu svetom Nikoli. Rado ću spomenuti da su tom prilikom moj sin i unuk na poziv lokalnog sveštenika bili gosti crkve i, kako doliči, uz njegov blagoslov poklonili krst za časnu trpezu, kadionicu i voštane svijeće, sve doneseno iz Srpske pravoslavne patrijaršije u Beogradu. Sudjelovali su u svetoj liturgiji, gotovo istovjetnoj pravoslavnoj liturgiji uz blisku im ikonografiju.

Ovaj podatak vam podastirem da me lakše razvrstate i smjestite u vašem sistemu prošlosti na ovim prostorima. Jedinstven pravičan stav jedino imate prema domaćim životinjama koje je to sveukupno stanovništvo gajilo (str. 81, pasus 2). Ovo je valjda s razložnim oprezom – jer ako biste na svoj način interpretirali ili gurali u stranu i njih, mogle bi koze da vam prosvjeduju dižući rep (kako to učiniše na Bikinima kod probne eksplozije atomske bombe).

Kad pišete o Ivanu Nepomuku Jemeršiću, čovjeku koji je došao kao prvi kapelan u župu grubišnopoljsku, bio upravnik župe, a onda i župnik, iznosite opširno njegove lične, porodične i domoljubne emocije. Tu je rana smrt njegove majke, tu je bio, kako da ga ne spomenem, otac i tu su dvije sestre lijepih imena, neuobičajenih u Hrvatskom Zagorju – Zorka i Milica. Već kad smo kod emocija, zašto tu njegovu mezimicu Milicu prekrštavate u Milku iako upravo ime „Milica“ stoji na njenom spomeniku u grubišnopoljskom groblju? Ona umire u sedamnaestoj godini i u čitavom životu njezinog brata Ivana prisutna je neizmjerna tuga zbog toga. Vjerujem da ste mu učinili nažao i da mu ni u grobu nije pravo zbog toga što ste je prekrstili. Starija sestra Zorka, kao ni otac, poslije Miličine smrti se ne spominju. Svećeničko zvanje, samoća u kapelaniji i hladnoći nedovršene bogomolje u koju je došao i, konačno, nova sredina, sa svim onim što je za njega čini novom, ubiru svoj danak. Sve to presudno utiče na stavove, opredjeljenja i sveukupnu filozofiju njegovog života. Porijeklom iz Hrvatskog Zagorja, a u takvoj poziciji i okruženju, sigurno je svim srcem prigrlio postojeće „gorice“, župni vinograd u Peratovici. Ne shvaćate vi to tako, vama zagorske gorice nisu tako bliske kao njemu, pa i kao meni. Puno lijepih uspomena imam iz tih gorica i njihovih, uglavnom skromnih, ali dragih klijeti. Puno „kupica“ sam tu sa zadovoljstvom i uz pjesmu o Hrvatskom Zagorju popio isključivo među, kako bi vi rekli, Hrvatima, a ja kažem: među dobrim ljudima, prijateljima, veselim Zagorcima. Nije nam bila na odmet niti ona: “Niti biškup, niti papa, nit’ njihova sveta kapa, ne mre nama zabraniti, da ne smemo vince piti!“ Prepuštam vam na volju da odlučite kojoj ćete strani zamjeriti, obje su bile iskrene. Vinograd je u kraju njegovog djetinjstva bio pojam opstojnosti. Gorice i crkva – u istoj ravnini poštovanja. Najbolje to potvrđuje i stara zagorska izreka: “Vrag ti s(v)e jebi, sam’ gorice ne“!

Među prvim aktivnostima, pored mise i drugih vjerskih obaveza, bilo je ograđivanje mjesnog katoličkog groblja poletvanim plotom. Ogradio je adekvatno mjesto vječnog počivanja majke za koju je bio duboko i snažno vezan. Onda je to mjesto pokoja i vječnog mira i uljepšao – posadio je vlastitom rukom tri hiljade borića. Dakle, svojom rukom joj je uljepšao vječni mir, nikome drugom to nije dozvolio. Radi čega, to je sigurno samo on znao. Ogradio je i uljepšao vječni počinak inih istovjernika, ali na dnu njegovog mozga to je bila utjeha za duboku žal i dug prema nepodnošljivom gubitku majke.

Već 1895. godine počele su u Grubišnom Polju, kako se u Spomenici navodi, izvjesne nesuglasice i trvenja sa grubišnopoljskim parohom Markovićem. Ne spomenuste nigdje da je za vrijeme od 1782. godine (u vrijeme župovanja šesnaest katoličkih župana) do te 1895. godine dolazilo do međuvjerskih trvenja i nesuglasica. Konačno, i druga strana, pravoslavna, spominje se u Grubišnom Polju od 1701. godine. Istini za volju, to je onaj drveni hram Sv. Đurđa na pravoslavnom groblju, a ne na „križajnju“, kak’ bi Zagorci rekli. Navodno je gotovo dvjesto godina kasnije mirušni paroh Marković, preokupiran bogosluženjem i svojom porodicom, htio sa križanja maknuti katoličko raspelo i postaviti kapelicu. Pa koja to pametna glava i zašto postavi raspelo na križanje u pomenutih dvjesto godina? Konačno, kako to da nije došlo do „izvjesnih nesuglasica i trvenja“ kad je raspelo postavljano na to križanje? Oko tog dešavanja nešto nije jasno: “Postojala je već dozvola vlasti za ostvarenje toga plana, ali je to izazvalo protivljenje građana…“. Znači, katolička crkva izvodi vjernike na prosvjed protiv vlasti, a vi u ovoj prilici kažete da je to protivljenje građana. Neka bude kako kažete, ali nejasnoća koju spominjem sadrži uvjerenje da se nisu protivili građani obje religije. Vjerujem da pravoslavci nisu poslušali poziv katoličkog župnika. Uostalom, on nije imao načina da ih pozove na ovo suprotstavljanje vlastima. Zašto se i tu čistunski i, po običaju, jednostrano ne izraziste? Poznavajući dalji životni angažman, načine, opredjeljenja, stavove i odnose ove ličnosti prema nekoj od „drugih strana“, moglo bi se već 1895. godine reći: „Počelo je, počelo“. Bogata župa omogućila je njegovoj marljivosti da zadovolji osjećaj i potrebe bogaćenja. Postaje uzoran domaćin. Uređuje gospodarske zgrade, štale, svinjce, kupuje konje, uzgaja pčele. Preuređuje župni vinograd u Peratovici, gdje je staru lozu zamijenio novim nasadom i umjesto stare klijeti premazane blatom sagradio je novu klijet. Posredovanjem Hrvatske katoličke banke u Zagrebu otvorio je Hrvatsku seljačku zadrugu da kreditima podupire hrvatske seljake. Bavi se i pisanjem od 1894. godine, a prvo mu je djelo Majka u radu za Boga i Hrvatsku. Godine 1895. objavio je Temeljne istine objave božje i razum vjeri i znanosti. Godine 1896. izašlo je prvo izdanje knjige Bog i Hrvatska, u kojoj govori o majčinoj ljubavi i proširuje misao na ljubav prema domovini, koja bi trebala biti jednaka majčinoj ljubavi. Tu prvi put piše o svojoj ljubavi prema Hrvatskoj i prikrivenoj težnji – snu o slobodnoj Hrvatskoj. Kritizira stanje nesložnih unutarhrvatskih odnosa. Kako u knjizi piše, nije zaboravio ni novopridošle stanovnike na hrvatske prostore kojima je poručio: “Pamtite, stranci i pridošlice, kao što vas je hrvatska domovina s punom pregršti ljubavi primila na svoje grudi, tako i vi trebate da joj ljubav ljubavlju vraćate. Treba da dobro znadete, da je sreća hrvatskog naroda i vaša sreća, stoga ne smijete nikakvim zlobnim načinom narušavati mir i slogu naroda, koji vas je sebi primio“. Koliko se zna, nitko od tih, nazovi stranaca i pridošlica, nikad i nigdje nije u vrijeme dolaska na ove prostore niti zamolio, niti zapitao nekakvu „nadležnu“ Hrvatsku može li ili smije li doći! Slijedi njegovo djelo Hrvatski narod (namijenjeno za poduku hrvatskom seljaku i prijateljima našeg naroda). Tu se već u potpunosti nalazi na poziciji Ante Starčevića – usta puna hrvatstva, dijele se lekcije desno i lijevo, izriču se norme ponašanja, slobode opredjeljenja, politički stavovi i pogledi, a sve je podložno njegovoj nepogrešivosti. Majka, to je domovina. On brani i opravdava jednu, jedinu majku koju ima – Anu-Hrvatsku, onu koja ga je rodila i u kojoj se rodio – i nikome ne da da je na bilo koji način uznemirava, dira, ugrožava ili svojata. Prateći dalje kako ste toga svećenika, uzornog domaćina, književnika, a, iznad svega, i suštinski političara opisali, dade se zaključiti da je od 20. rujna 1887. godine (kada je postavljen za kapelana u grubišnopoljskoj župi), pa služeći Bogu do 1938. godine (kada je umro), više puta spomenuo Hrvate, hrvatstvo i hrvatsko, pravoslavce, Srbe, došljake i strance nego što je spomenuo ime Božje!

Za svoje neuspjehe na političkom planu, posebno na izborima, prema nagodbenom ugovoru i Mađaronima posebno, uvijek ili bar usput okrivljavao je Srbe, odnosno pravoslavce i njihovo sveštenstvo. Navodno su pravoslavni sveštenici lagali svojim vjernicima da ih Jemeršić želi „pošokčiti“! Posebnu pažnju, kako navodite, zavrijeđuje Jemeršićev stav prema Srbima u Hrvatskoj. Otkud sad odjednom posebnu pažnju nekakve javnosti zavrijeđuje stav nekakvog katoličkog svećenika prema Srbima u Hrvatskoj? Pa dodajete: “On je u više navrata isticao da je štovao braću i narod pravoslavne vjere, ali je bio protiv nekih pravoslavnih svećenika koji su preko crkve i vjere širili srpsku politiku.“ A, kao, on to za Hrvatsku ne čini! Pa nas opet zatrpava hrvatstvom kad kaže: “Lijepo je da dobro želite Srbiji, otkuda, kako velite, da ste ovamo došli, ali ipak sto puta treba da više želite dobro Hrvatskoj, pravoj vašoj domovini, gdje sada živite i kuću kućite, te kad bi i bili porijeklom Srbi, to ipak valja da znate kako ste domovinom Hrvati i samo Hrvati i hrvatske domovine državljani“. Da pomognem boljem međusobnom upoznavanju i, nazovimo, dobronamjernosti, evo još jednog citata: “Što se tiče pitanja da li je Jemeršić bio optimista po pitanju hrvatsko-srpskih odnosa u budućnosti, nažalost, odgovor je niječan. Osobno ne iznosi svoje mišljenje, ali citira Eugena Kumičića: ‘Neka se nitko ne vara: hrvatstvo i srpstvo zastupaju dva razna načela, dvije razne civilizacije, dvije razne težnje. Prije ćeš vatru sa vodom pomiriti, negoli hrvatstvo sa srpstvom. Ta se dva pojma isključuju. To su Srbi prije opazili, otud i neprestana njihova nastojanja izbrisati hrvatstvo. Oni to osjećaju, da je jedan od nas suvišan, jedan drugom da mora ustupiti mjesto’“. Jemeršić je bio i protiv isticanja srpske zastave u Hrvatskoj. Eto, već kad se bavimo, da ne kažem vrijednostima predmetnog velikana, neka se i to zna. Tu bi poslije onog „počelo je, počelo“ mogli reći „nastavlja se, nastavlja“!

Uslijedile su reakcije pojedinih glasila i političkih lidera drugačijih opredjeljenja. Glasilo Srpske samostalne stranke optužilo ga je da je „srbožder“ i „zagriženi frankovac“, a Srbobran je 1906. godine objavio članak „Frankovluk u Grubišnom Polju“. Stjepan Radić ga u Domu naziva „lopovom“ i „potkupljenikom“. Vjerojatno ove reakcije nisu bile bez osnova i razloga.

Vidljivo je iz njegovih pisanih djela, javnih djelovanja pa i izjava da je sljedbenik ideja Ante Starčevića i srbomrzac kao i taj njegov uzor. Upravo taj pravoslavni vjerolomac koga je rodila, na svojim prsima othranila i na svojim rukama odnjihala majka Srpkinja bio mu je oslonac za sve nepravde i besprimjerne uvrede koje je nanosio srpskom pravoslavnom narodu koji ga je okruživao. Pismena i politička javnost uočila ga je, onakvoga kakav je bio, na samom početku dvadesetog vijeka, a to je u više navrata potvrđivalo i glasačko tijelo. Normalan svijet jednostavno nije želio nesporazume, trvenja i mržnju. Međutim, uslijed upornih i sve perfidnijih metoda, stado vjernika konačno popušta. Jemeršić se nalazi u nametnutoj poziciji koju za cijelo vrijeme župovanja politički maksimalno koristi. On je župnik, neprikosnovena i, za vjernike, jedina i nezamjenjiva ličnost, koju treba u crkvi i van nje poštovati i slijediti. Neprimjereno, nametnuo se stadu koje uvijek mora imati glavnog, vođu. Kad ovce nemaju za vođu dobrog i snagom stada izabranog ovna, gazda im za vođu nametne magarca i, čudno, one ga slijede. Taj župnik je već od 1906. godine starčevićevski trasirao kasniji državni i pravni program likvidacije Srba u Hrvatskoj. On je već tada uporno Srbima nudio i od njih zahtijevao da se odriču vlastitog identiteta, da se povinuju programu asimilacije. To je program kasnije poznatog „trijasa“ Mile Budaka i Nezavisne Države Hrvatske: trećinu Srba pobiti, trećinu protjerati, a trećinu pokrstiti, asimilirati. Ne znam koliko se svećenički ili evanđeoski dojmi i ovaj citat vođe svog vjernog stada: “Nemojte ipak kraj toga svog srpstva zahtijevati da vas i kao poseban narod upisujemo u gruntovnicu naše tužne Hrvatske. Ta jasno vam je sigurno, da dva gospodara na jednom zemljištu biti ne mogu…“ Eto, kako bi narod rekao, uđe pop i u gruntovnicu. Dakle, treba Srbe brisati i iz gruntovnice. Pa dobro, pope, opet bi rekao običan svijet, što ti to ispravljaš građanske zakone postojeće vlasti i države? Pa znaš li ti, pope, da je najmanje polovica tvojih vjernika iz župe kojoj si na čelu tamo negdje od 1800. godine do tvojih dana svoje vlasništvo gruntovno prevela od pravoslavaca? Ako laže koza, pope, ne laže rog!

Ne može nitko poreći da je župnik Ivan Nepomuk Jemeršić unio, proširio i učvrstio starčevićevske ideje u svoje pastirsko stado i na ovo geografsko područje. On je ispolarizirao dvije konfesije, komšije dvije vjere. Stvorio je i u nasljeđe ostavio (ne samo idejno, nego i kadrovski), osnovu ustaštva na župi grubišnopoljskoj. Izgradio je u svećeničkoj mantiji ustašu, kasnije, 1941. godine, etabliranog kao zločinca-monstruma Peru Sivjanovića. Ovu činjenicu svi odgovorni za neistine u knjizi Vila bilogorska zaobilaze i bez imalo ljudskog dostojanstva prešućuju i pokušavaju prikriti stravičan zločin hrvatskih ustaša 26/27. aprila 1941. godine u Grubišnom Polju. Na čelu zamisli, organizacije, sprovođenja hapšenja i otpremanja 504 (pet stotina i četiri) Srbina u logor „Danica“ kraj Koprivnice bio je monstrum, ljudska spodoba u svećeničkoj mantiji župnika – Pero Sivjanović. Da ponovim, Sivjanović je bio višegodišnji brižni proizvod njegovog prethodnika, župnika Jemeršića.

O ustašama neposredno pred okupaciju 1941. godine u svojoj knjizi Bilogorska sjećanja Zvonko Brkić, glavni funkcioner KPH, piše: “Prije okupacije zemlje u Grubišnom je Polju bilo samo nekoliko ustaša u društvu ‘Hrvatski junak’, kojim je rukovodio župnik, i u redovima bivše Hrvatske stranke prava, čije bivše rukovodstvo postaje 1941. godine vodstvo ustaša“. Na jednom mjestu dodaje: “Nikakvog veselja nad kapitulacijom i raspadanjem Jugoslavije nije bilo osim kod ustaša, frankovaca i klerikalaca“. Dodao bih: Veselja i aktivnosti, kao bilo je samo kod… Međutim, veselja je bilo puno, a ovih je bilo zaista mnogo i dosta. Koliko je bilo kojih od ova tri ološa, to se ne zna, ali da su proizvod iz istog lonca koji je do 1938. godine kuhao župnik Jemeršić, a dalje župnik Sivjanović, govori nam tragedija Srba Bilogore i Grubišnog Polja 1941. do 1945. godine. Kolika je bezobzirnost tog srbomrsca, kojeg ranije netko nazva i „srbožderom“, vidi se i na primjeru njegovog vjernog komšije, kamenoklesara Svatoša. Noseći mlijeko od, vjerojatno politički neopredijeljene, Jemeršićeve kravice, obojica “zlatnih malih mišića“ (Svatošovi sinovi) su postali ustaše. Jedan je negdje u ratu nestao, a drugi je, valjda ne bez razloga, osuđen na priličnu višegodišnju robiju. Oženio je djevojku Luciju koja je stanovala kod moje mame. Na kraju, Jemeršić nešto ublažuje svoje stavove tumačeći odnose u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca i Jugoslaviji, no to nije izmijenilo uvjerenje i usmjerenje, na raniji način indokriniranog, vjerujućeg stada.

U Peratovici je 6. lipnja 1907. godine održana svečanost blagoslova vile, koju je Jemeršić nazvao „ŽIVILA HRVATSKA“. Možda je time mislio ublažiti sud božiji za učinjene grijehe, sud Boga u koga je valjda ipak vjerovao.

Vila bilogorska

Vila bilogorska

Svećeničkim radom Jemeršić je prestao da se bavi 1927. godine. Radi njegove ranije političke djelatnosti, navodno je u novoj državi pao u nemilost. U nekrologu Jemeršiću, Petar Sivjanović, njegov nasljednik, navodi: “Od 1928. godine živio je usamljeno“. Autori ističu da tu Jemeršićevu „pasivnost“ čine razumljivijom dva pisma. Prvo je pismo napisao Stanislav Svatoš, i u njemu je iznio neka sjećanja na Ivana Nepomuka Jemeršića. Spomenuo je da je na područje Peratovice 1918. godine naseljen veliki broj pravoslavaca, koji su na Jemeršića vršili veliki pritisak šaljući mu razne prijetnje tako da je bio prisiljen prodati tamošnje gospodarstvo zajedno sa vilom „ŽIVILA HRVATSKA“. Kupci su bili neki Ličani, koji su sve porušili, iskrčili vinograd i pretvorili sve u oranice. Umjesto tog gospodarstva, 1920. godine sagradio je u blizini grubišnopoljskog groblja novu vilu „MOJ MIR“. Iz bilježnice utisaka zaista je vidljivo da je prijatelje do 1918. godine primao u Peratovici, a od 1920. godine u vili „MOJ MIR“ u Grubišnom Polju. Svatoš, koji je bio kamenoklesar, a ujedno Jemeršićev susjed, imao je brojne susrete s njim. Mnogi radovi na vili, među njima i dva iz kamena isklesana lava pred ulazom u vilu, Svatoševo su djelo. Jemeršić je držao kravu i srnu, a Svatoš je k njemu odlazio po mlijeko tako da je s njim imao svakodnevne susrete. Jemeršić je Svatoševe sinove nazivao „zlatnim, malim mišićima“ i veoma ih je volio. Međutim, po Svatoševom izvještaju, Jemeršića nisu voljeli pravoslavci, jer je bio hrvatski domoljub, a na svim mjestima su bili pravoslavni činovnici. Upravo oni su se suprotstavili tome da se ulica od crkve do groblja nazove Jemeršićevim drvoredom. S druge strane, katolici su ga neizmjerno voljeli. Drugo pismo je, navodno, Jemeršićevo, upućeno ili neupućeno listu Hrvatska straža, pod naslovom „Moja izjava“. Tu o novoj državi i njenim nacionima priča na svoj način, ali sada sa manjom dozom njihove međusobne isključivosti.

Da se mi vratimo lokalnim odnosima i uzročno-posljedičnim igrama, pa da porazgovaramo i o Svatoševom pismu, već ako je ono, kako ste rekli, važno. Da odmah kažem – i lažno!

Nikakvog velikog ili po broju izuzetnog doseljavanja Srba pravoslavaca u Peratovicu 1918. godine nije bilo. Tačno je da su kupci Jemeršićevog gospodarstva i vile „ŽIVILA HRVATSKA“ bili Ličani, ali ne „neki“ Ličani. Ti Ličani, da bi mogli kupiti imanje, nisu mogli biti “neki“, nego su morali imati svoja imena i prezimena, dakako i novac kojim bi isplatili predmetno gospodarstvo. Čudno je, da ne kažem zabavno, da se nigdje ne spominju ni prezimena ni imena tih ljudi niti, po pogodbi, isplaćena suma novca. Ako tih dvaju elemenata nema, gospodo autori i spisatelji knjige Vila bilogorska, onda se možemo igrati žmurke, da ne kažem da se možemo i lagati. Ti, kako u, po vama, važnom Svatoševom pismu stoji, neki Ličani su Krge i Borjan – Srbi pravoslavci, povratnici iz Amerike, sa tamo zarađenom svojom ušteđevinom. Prihvatimo činjenicu da je to u ono vrijeme bilo najuređenije ili jedno među najuzornijim gospodarstvima u Peratovici. Prema tome, i najskuplje. To znači da su Krge i Borjan došli sa poteškom kesom para. Bilo je tu i drugih prodaja imanja, ali ovi se odlučiše za najskuplje. Vjerovati je da ni Jemeršić u Peratovici nije očekivao tako dobrog kupca i zgrabio je ponudu kao štuka meps. Zašto, dame i gospodo, ovu korektnu, obostrano interesnu trgovinu pokušavate politizirati? Župni vinograd u Peratovici postojao je, kao i vremenu primjerena klijet, i dugo prije dolaska Jemeršića. Vjerojatno je i obrađivan i bran, te je ta klijet bila draga i vlasniku i svakome tko je tu popio ponuđenu čašu vina. Što bi se reklo, nije bilo nikakvih problema. Onda dolazi, najblaže rečeno, taj srbomrzac, kome su i usta i gaće prepuni hrvatstva. Pravi i vilu kojoj, tko zna zašto, daje ime „ŽIVILA HRVATSKA“ i postavlja na nju hrvatsku zastavu. Kažem, kojoj tko zna zašto daje takvo ime i postavlja barjak, jer to nije običaj niti u jednom hrvatskom vinorodnom području, a ima ih, Bogu hvala, dosta. Međutim, svijet iz okruženja, većinom Srbi pravoslavci, prihvataju lijepu i okićenu građevinu i nepoznatog uzornog domaćina kao nešto uobičajeno a lijepo, pa valjda i dobro. Prvih godina dvadesetog vijeka vila se posvećuje. Za cijelo vrijeme boravka njezinog vlasnika – od konca devetnaestog vijeka pa do 1918. kada je prodana – nema podataka da je netko na župni posjed ili na tu lijepu građevinu bacio, ma i šaku blata, a kamoli što gore učinio. To je bila kuća u njihovom selu i, po lijepom pravoslavnom običaju, vrijedna pažnje i obzira kao i svaka komšijska kuća, a možda i više od toga. Sad ostavimo Svatoševo pismo napisano 1977. godine i da vidimo šta kažu još neki poznavaoci ovih događanja.

 

Svjedočenje: Sava Lalić

Razgovaramo danas, mjesec novembar 2005. godine, sa gospođom Savom Lalić, rodom iz Peratovice, rođenom 22.12.1920. godine.

Razgovor vodi dr Milan Bastašić, rodom iz Grubišnog Polja. Kao tehničko osoblje prisutan je Stevo Đukić.

M.B. Gospođo Savo, nas zanima nekoliko podataka o vili katoličkog župnika Nepomuka Jemeršića u Velikoj Peratovici. Neki kažu da se ona zvala vila bilogorska, da je na njoj visio barjak, da je pisalo „ŽIVILA HRVATSKA“ itd. U uvodu nam recite da li je, budući da je to bilo srpsko selo, tu parolu „ŽIVILA HRVATSKA“ nekad netko skidao, dirao, drapao, palio…?

S.L. Nije, koliko ja znam da nije.

Kad su dečki išli u Pribinić na vježbu za regrutaciju, hrvatske trobojnice imali su Hrvati, a Srbi su imali srpske trobojnice i nisu se tukli ništa.

Kuće su već bile napravljene kad ste se vi rodili, a recite nam, molim vas, koji su to majstori radili? Jesu li bili Hrvati, Zagorci, ili su bili tamošnji Srbi?

Gradili su majstori, a otkud su majstori… Naručivali su iz Podravine i Srbi, koji su nešto gradili. Moj je đed gradio kuću. I danas postoji stanje u Velikoj Peratovici, nije porušeno. Tu su sve Podravci majstori izgradili.

Dakle, majstori su svi bili iz Podravine, a pomoć je, ako su trebali radnike, bila i sa srpske i sa hrvatske strane.

Recite vi meni, molim vas, da li je u Velikoj Peratovici, kad ste se vi rodili, bilo više Srba ili je više bilo Hrvata ili Mađara? Da li se sjećate koliko je kojih bilo?

Prije nego što sam se ja rodila, Peteš Ljubiša je bio u Velikoj Peratovici. Moj đed Stojan Lalić kupio je od Peteša imanje. Peteš je otišao za Grubišno Polje. I tako se moj đed iz Grabara, zvanog, izvukao ovdje malo više. Nije opet uz cestu, gdje i danas postoji.

Je l’ bilo više Srba ili više katolika?

Više Srba.

Otprilike koliko više? Koliko je katolika bilo? Možda vam je lakše nabrojiti koliko kuća, otprilike.

Kuća ne mogu nabrojiti.

Možda prezimena znate?

Znadem Jurankove, Jeverda, Franju Horvata i ovog Varmu, on je bio Mađar. I Čeh je bio, i Vrovci, bili su Novčić i neki Nehovač. Bio je i Munčić Đuro, bivši ustaša, zvani Keretovci. Ja se više ne sjećam. Ja se samo sjećam da nas je, kad sam ja išla u školu, bilo 76 đaka Srba, a njih je svega skupa bilo devet Hrvata.

Recite kako je bilo sa vjeronaukom? Njih je bilo malo, ali jesu li oni držali vjeronauku?

Katolički je u njih dolazio svake treće nedjelje u Veliku Peratovicu. Nama pravoslavcima (oni nisu vikali Srbi, nego su vikali, kao za stare Jugoslavije, pravoslavci), dolazio je srpski pop. Zvao se Stojan Dagarić. Držali su nam govore.

Iz vjeronauke?

Da.

Kad smo sjedili u školi, kad je dolazio naš srpski pop, onda oni nisu išli van, a kad je katolički dolazio, mi smo svi išli na igralište. Za vrijeme dok je on bio u školi, mi smo bili na igralištu. Znadem da smo se jednom svi zasmijali nakon što je Franjo rekao: „Popo, popo, po guzici se klopo“. Mi smo se, kao djeca, nasmijali, a naš pop je ustao sa šibom i sve nas izmlatio po glavi, a njih nije. Njih nije tukao, nego je samo toga Franju, što se prvi nasmij’o, istjer’o da stoji u ćošku.

Mi smo opet imali vjeronauku, ali kad je katolički dolazio, mi smo svi Srbi izašli van.

Pročitao sam u jednoj knjizi koju su izdali u Grubišnom Polju 1991. godine kako je taj Jemeršić morao tu vilu napustiti jer su došli neki Ličani, koji su mu jako prijetili. Koliko znam, tamo su poslije bili Krge.

E, hajde sad opišite ukratko tu vilu – kako je izgledala i kakvi su bili odnosi tih Srba prema tom Jemeršiću. Kažu da je on to, navodno, morao poslije prodati za neke loše, male novce i otići u Grubišno Polje.

Nije on prod’o za male novce, nego su kupili ljudi iz Plaškoga. Oni njemu nisu mogli prijetiti iz Amerike, ni kad su došli iz Amerike. Kad su došli iz Amerike, oni su pitali đe bi njih trojica od svoje zarade iz Amerike mogli kupiti veliko imanje. Tako su oni preko moga đeda doznali za to imanje. Moj đed je bio poznat pa se mješ’o sa narodom (jer je on dotad radio u vojsci, ‘ranio svinje i’o u Beč).

Kako se on zvao?

Stojan Lalić.

On se sast’o s njima, tako da su ti ljudi došli i vid’li to, i razgovarali i to kup’li.

Oni su to govorili. Tada sam se ja, kad su se oni dogovorili, rodila. Bilo je to 1920.

Onda su došli sa ženama, da to žene vide drugi put. Žene su došle sa torbama da posjete moju majku. Tada su se oni sprijateljili, družili se, išli jedni drugima na slavu… I ostali su uvijek dobri, i Krge i Lalići.

A bilo je, velite, još jedno prezime tamo – Borjan?

Borjan? Da, Borjan!

Kako su oni to sve kupili od Jemeršića, kako su se dogovorili?

Borjan je kupio polovicu te vile i pola zemlje, svega toga po pola. Oni što su bili braća bili su u svojoj polovici, a Borjan je opet bio u svojoj. Borjan je imao jednog sina pa mu žena umrla. Onda je taj njegov sin otišao u pograničare, a on je iz Bosne doveo drugu ženu sa djecom.

I sad su, znači, u toj vili, oni normalno živjeli? U tom prostoru za stanovanje.

Stubište je bilo podijeljeno. Stubište je bilo u polovini vile, a stubištem su se služili i Borjan i Krge. A tako i sa podrumom.

A recite mi, molim vas, jesu li oni te voćnjake, te vinograde, smokava je također bilo, i borova, jesu li oni to sve povadili?

Nisu oni ništa povadili. Voće je samo izumiralo. Nešto od voća je i sad tamo, kako je on, taj pop, zasadio. To su bila tri reda jabuka.

A vinograd?

A vinograda ima još i danas. Nije sav povađen.

Meni su neki lovci pričali da su tamo vid’li i smokava?

Ima ih. Ima živica uza put. Čini mi se da je to bio put kojim su se obojica služili prema šumi. I onda, uz taj put ima još i sada smokava. Tamo je bilo ruštova, višanja, jabuka, krušaka… I svega je ostalo. Voće nitko nije rušio.

Jeste li vi čuli od starijih (kao dijete, kad se pričalo po kući) kako se taj Jemeršić prema komšijama odnosio, jesu li oni s njim razgovarali, je li on njima nešto nažao pravio, jesu li oni njemu nešto nažao pravili? Kakav je taj život bio?

Od rata, i u mojem djetinjstvu, a dobro se sjećam, nitko nije toga popa spominj’o da je im’o kakve veze sa njim.

On je, znači, tu dolazio, bio, imao svoj mir i gotovo?

Da.

On je i ovu vilu, koju je kasnije u Grubišnom napravio, nazvao vila „MOJ MIR“?

A ova se, vele, zvala „ŽIVILA HRVATSKA“, i da je stalno ta parola bila napisana.

Ja sam tamo često dolazila. I sade, u moje zadnje vrijeme, kad sam prešla u Grubišno Polje išla sam u Peratovicu Veliku, tamo da skrenem. To je bilo moje prvo skretalište. A kad smo djeca bili, ja sam se sa Dušanom igrala, sa Milanom igrala, Ilijom. Ilija je isto godište k’o i ja.

I tog se sjećate?

Tamo smo se gore penjali, đipali, pljuskali vodu iz motike jedni na druge (k’o djeca), niđe nikakvog natpisa ja nisam vidjela.

Možda su to kasnije, te Krge. Možda ste čuli da je njima netko nešto rušio, potpaljivao? Nije se u kućama nikad o tome pričalo?

Nije, nije. Da je ko skid’o, ne bi mogli…, ne bi htio nitko ni kupiti. Ovo su bili svjetski ljudi.

A recite iskreno, Krge su ‘41. godine bile otjerane u Srbiju, tko je tamo u ratu stanovao?

Nitko nije. Zapalili su.

Tko je zapalio?

Ustaše.

Kad?

Četrdeset druge. Tad su sve palili. Kad su Krge došli nazad, izašli su tu svi i podijelili – Krge i Borjan. Dvojica Krga, Stanko i Ilija, uzeli su tu svoju polovicu što je ostalo i onda napravili dvije kuće. Ilija je napravio, ovaj Stankov sin, a ovaj stari Ilija ostao je u toj kući, tu na menti što ju je zid’o Stevo Krga. Borjanov sin, Mile se zvao (njegovom je sinu bilo ime Milojko), je kuću sebi sagradio.

A on je kao graničar bio zarobljen, ali je došao, preživio?

Doš’o kući kad i svi zarobljenici, ‘45. Tako je bilo.

Dobro, hvala.

A sada da čujemo Branka i Milana, potomke Ličana Krga koji su kupili predmetnu vilu od župnika Jemeršića.

 

Izjava Branka Krge, u Beogradu – Sremčica, 10.7.2009.

Moj đed Ilija i njegov brat Staniša otišli su iz Male Kapele u Lici u Ameriku trbuhom za kruhom. Tamo su radili više godina i sa zarađenim novcem odlučili se vratiti kući. Negdje u vozu upoznali su Radu Lalića iz Velike Peratovice. On je bio nekakav mešetar, trgovac svinjama. Poveo se razgovor o namjeri tih mojih djedova i Rade Lalića o kupovini nekakvog dobrog imanja. Njih je Rade odmah doveo u Peratovicu. Imanje im se svidjelo, ali nisu imali dovoljno gotovine. Oni su se nekako pogodili sa tim župnikom i obećali da će doći sa još jednim povratnikom iz Amerike. Mislili su da on može isplatiti polovinu tog imanja, a oni ostalo. Oni su doveli toga svog zemljaka Milu Borjana. Oni su to pogodili i odmah isplatili – pola Borjan, pola njih dvojica. Sve je kupljeno popola – zemlja, kuća, čiji je veliki ulaz bio podijeljen na dvoje, a tako i sav prostor u kući od tavana do podruma. Stanko Krga je došao sa ženom Stakom i sinom Nikolom. Ilija i baba Stoja još nisu imali djece. Borjan je došao sa drugom ženom koja je dovela jedno dijete (Borjan je imao sina iz prvog braka i dvije kćerke).

Ja nisam nikada čuo, ni od djeda ni od pokojnog oca, koliko su oni platili tu svoju polovinu. Ne znam ni za Borjana. Sjećam se priča da su i moji djedovi i Borjan iskrčili nešto vinograda i voćnjaka, i zemlju pretvorili u oranice. Ostalo je još dosta voća, loze i smokava oko kuće i dolje niz put. Moj djed Ilija imao je sa babom Stojom više djece, od kojih je živ ostao samo moj pokojni otac Stevo. On je imao nas dvojicu, mene i Milana, i stariju kćerku Ranku. Djedov brat Stanko je imao četiri sina – Nikolu, Iliju, Milana i Dušana. U novija vremena čuo sam neke priče o tome da su moji Krge, kako kažu, Ličani, župniku nešto prijetili pa da je to morao prodati. Njih Rade Lalić ne bi ni doveo da nije znao da župnik prodaje imanje. Dakle, oni su došli, rekli „dobar dan“ i ušli u pogodbu. Poslije toga, došli su sa Borjanom, kupili i isplatili. Da napomenem, moj djed Ilija uskoro po dolasku u Peratovicu postao je i duže godina bio porotnik u sudu, općina Grubišno Polje. Koliko su župnika voljele njegove komšije u Velikoj Peratovici, nije mi poznato. Tu smo mi živjeli u dobrim odnosima sa komšijama, međusobno se ispomagali i išli na slavlja. Tako je bilo do proljeća/ljeta 1941. godine. Onda se, po pričanju i djeda, i oca, i baka i mame, nadvilo nekakvo zlo, nesigurnost i strah. Počele su da navraćaju ustaše, da prijete i da nas vrijeđaju. Pričali su da je veliki strah zavladao kada su u aprilu te godine iz Grubišnog Polja i okoline otjerali preko 500 Srba. U avgustu mjesecu došla je grupa ustaša i uz prijetnje i galamu naredili su svim ukućanima da u roku od 15 minuta uzmu najnužnije stvari i izađu na dvorište. Otjerali su ih prašnjavom cestom po vrućini do željezničke stanice u Grubišnom Polju, strpali ih u stočne vagone i tako protjerali u Srbiju. Kada su se 1945. godine vratili iz Srbije, došli su na zgarište oko kojeg je prorasla trava i vidjelo se podeblje šiblje. Borjan i Krge podijelili su ostatke spaljene kuće i gospodarskih zgrada, i napravili nove kuće.

Moram reći da su u oktobru 1942. godine u velikom pokolju Srba na Bilogori ustaše zapalile i to naše imanje.

Eto, toliko o dolasku Krga u Veliku Peratovicu i priči da su nekome prijetili. Skromne kuće napravljene 1945. godine kasnije su proširivane, opet je razvijeno uzorno gospodarstvo, koje su novembra 1991. godine novoustaše ponovo zapalile i sve uništile. Žive glave su sačuvane bijegom u Srbiju. Valjda je dosta dva puta pogriješiti da se treći put to ne bi ponovilo.

Ta vila „ŽIVILA HRVATSKA“, od nekoga proizvoljno nazvana Vila bilogorska (ili je samo ovoj knjizi dodijeljen takav naslov), svečano je blagoslovljena 06. lipnja 1907. godine, kada ju je Jemeršić tako nazvao. Iako blagoslovljena na najvišem nivou u rimokatoličkoj županiji grubišnopoljskoj, nije joj time podarena božija briga i naklonost njezinih stanovnika vjere hrišćanske. Ponajprije, lažno ili bez laži, vilu je, navodno, protiv svoje volje napustio sam, nazovimo, pastir božiji Jemeršić pod prijetnjom komšija, seljaka pravoslavaca. Onda su ti pošteni kupci, pravoslavci, koji su tu uložili svu svoju teško zarađenu imovinu, 1941. godine u roku od petnaest minuta istjerani iz kuće u dvorište. Istjerali su ih, već okrvavljenih ruku, domaće, hrvatske ustaše, katolici. Godinu dana kasnije, oktobra 1942. godine, ti isti katolici blagoslovljenu vilu su zapalili. Neku godinu kasnije, u ljeto 1945. godine, hrišćani, pravoslavni Srbi, pošteni vlasnici zgarišta koje je predstavljalo sve što su imali, povratkom iz izgnanstva, od spaljenih ostataka napravili su krov nad glavom. Dakako, nigdje drugdje, nego na mjestu blagoslovljene vile, njihove kuće. Nastavili su mukotrpan i težak život kako su mogli. Podizali su gospodarstvo, gradili gospodarske zgrade, proširivali stambeni prostor, ženili se i rađali djecu, neki su i otišli trbuhom za kruhom. Poslije pedeset godina od prvog protjerivanja iz te visokoblagoslovene, vlastite kuće, ponovo izgon, egzodus, protjerivanje. Da se razumijemo, opet ih istjeruju katolici, sada neoustaše, po prezentantima knjige, „neki hrabri momci koji očistiše Bilogoru od ‚ćetnićke’ agresije“! Dakle, upadoše ti krvožednici u dvorišta i u kuće njihovih vlasnika pravoslavaca, Srba, i to nazvaše oslobođenjem Hrvatske od „srpsko-ćetnićke“ agresije. Eto, navodim tu poznatu laž, ali evo i tvrde istine – nitko od tih (ne znam zašto ih nazvaše) hrabrih momaka, niti od njihovih očeva, niti djedova, niti pradjedova nije vidio, kako oni ni ne znaju reći, „ćetnika“. Nikad i nitko! Umjesto komentara, čovjek se može s pravom zapitati: čije to prokletstvo tjera katolike župe bilogorske da u pedeset godina tri puta u krvničkom, vandalskom raspoloženju nasrću na mjesto blagoslovljeno sa najvišeg mjesta rimokatoličke župe grubišnopoljske? Da li možda Jemeršićev politički blagoslov svoga pastirskog stada? Ne znam. Nasrću oni na sav narod srpski, bilogorski, a Krge su samo jedan detalj, ali, u svakom slučaju, jedan blaži slučaj porodičnih tragedija Srba.

Sada, bar za sada i za ovaj put, završio bih pisani razgovor sa autorima i o sadržaju ove knjige o župniku Ivanu Nepomuku Jemeršiću.

Ne manje vrijedan pažnje je i uvodni članak predmetne knjige, kojim se štovanim čitateljima obraća jedan od urednika knjige. Uvažavam sve domoljubne i druge pobude, osjećanja i emocije za rodni kraj. To je uzvišeno lično pravo svakog pojedinca, svakog čovjeka, koje nikome ne bi trebalo uskraćivati, prigovarati, oduzimati ili otimati. Vrijedan je duboki osjećaj zahvalnosti prema generacijama koje su nam, kako reče, stoljećima sačuvale i obranile ovaj pedalj hrvatske zemlje. Na mjestu je dužna zahvala autorima knjige što su nam omogućili da pogledamo u prošlost, da spoznamo svoje korijene kako bismo bolje razumjeli otkud crpimo snagu i ljubav prema ovoj rodnoj grudi. Pa onda slijedi: da je baš u najtežim vremenima, kad su nadirale tuđinske horde, bila najjača svijest o tome da smo ovdje svoji na svome, da smo dužni sačuvati vatre na starim ognjištima predaka. Jer, „da nije tako, već nam davno ni traga ovdje ne bi bilo kad znamo kolikim pritiscima, sistematskim odnarodnjavanjima i kolikim agresijama je trebalo odoljeti“. Mora se postaviti pitanje sastava generacija koje su stoljećima branile i sačuvale narod. Kakve i čije to bijahu generacije? Valjda Ana Kirinčić ne misli (ili na njih isključivo misli) da su to oni koji na ove prostore dođoše kada i njeni friški preci. Preko tih predaka nikakve tuđinske horde nisu nadirale, sve je već bilo obranjeno. To vrijedi i za korijenje i ono: „svoj na svome“. Tu, gospođo urednice, namjerno ostavljate puno nejasnoća da biste to kasnije upotrijebili oko događanja kojima ste svjedok. Kojim to pritiscima i sistematskim odnarodnjavanjima bijahu izloženi neki vaši preci? Graničari su branili, čuvali i obranili ova područja, pa i ove pedlje. Morali ste za njih čuti na putu do pozicije urednika. Od tih predaka je i vaš otac Edo Bartl, odnosno, njegov otac kupio zemlju kraj pravoslavne crkve Svetog Đurđa. Prodavci su bili pravoslavci. Toliko o korijenima i hordama. Što se odnarodnjavanja tiče, bilo je toga, ali recimo o čemu se radi. Katolička crkva je na te pretke, koji obraniše i ove pedlje hrvatske zemlje, vršila pritisak da postanu katolici. Prvi korak je bilo „unijačenje“, za koje ste isto, kroz to škole i obrazovanja što imate, morali čuti. Imate za to, uostalom, primjer preko puta vaše rodne kuće. Sami napisaste za prvog znamenitog Grubišnopoljca Petra Preradovića da je kao vojni časnik prešao na katoličku vjeru. Radi istine dodajem: nije mogao napredovati kao pravoslavac iliti ortodoks. Vi mu nepotrebno i oko jezika, i oko domoljublja i pjesmice o rodnom Grubišnom utrpaste pregršt hrvatskih prefiksa. Čemu? Da, radi svojatanja. Zar on, po vama, kao Srbin, pravoslavac, nije imao iskren rodoljubni, domovinski, pa ako hoćete, i domoljubni osjećaj prema Grubišnom Polju, koje se, a tu se moramo složiti, nalazi u Hrvatskoj? Pa njegovi preci, graničari, branili su te prostore od, kako sami rekoste, hordi i agresija. Njegovi su korijeni tu mnogo dublji od svih sadašnjih Preradovića komšija, dakako, i vaših. Vi zasigurno bolje od mene znadete i doživljavate to koliko je vjera u čovjeka usađena.

A tko je to vršio odnarođavanje i u našem Grubišnom Polju, ja ću vam reći. Značajan broj Srba u Grubišnom Polju kao mogući spas glave pokrstio je i preveo na katoličku vjeru Pero Sivjanović, župnik nasljednik i politički proizvod Jemeršićev. Tada sam i ja pokršten. Dva mjeseca kasnije, hrvatske ustaše, katolici, izmasakriraše, poklaše i poubijaše srpske žene i djecu, gdjekojeg starca, bez obzira na pokrštavanje. Nastadoše masovne grobnice u Kiselovom jarku i na Trandlerovoj djetelini, po Bilogori – da i ne govorim. Ostatak otjeraše u logore Jasenovac i Sisak odakle se malo njih vratilo. Možda nije trebalo da kažem, ali uklapa se u kontekst o pokrštavanju. Katolička crkva 1941. i 1942. godine masovno je pokrštavala, znači, i odnarodnjavala pravoslavni srpski svijet u tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Negdje oko Duvna i Livna došao neki jadni Srbin sa porodicom na pokrštavanje, misleći (kako svima obećaše) da će tako spasiti glavu. Pred crkvom sretne se sa katoličkim popom sa kojim je inače ranije bio dobar. Pozdraviše se, a pop ga zazva imenom i kaže: „Eto, vidiš kakva vremena dođoše“. Srbin odvrati: „Samo ti krsti, ali znaš ti, k’o i ja, da mačku možeš odsjeći rep tik do guzice, al’ ne’š od njega nikad napraviti zeca“! Ne mogu shvatiti kako u vašim interpretacijama istorije, na ovim prostorima nema multinacionalnosti, nema pluralizma. Čemu onda vaša konstatacija: “Kaže se da se na povijesti budućnost gradi“? Valjda zato da biste događanja na Bilogori devedesetih godina mogli interpretirati onako jednostrano, bez povijesne osnove, bez gotovo truna istine, bez ikakvog intelektualnog poštenja i odgovornosti, bez imalo stida pred ljudima koji i vas i vašu porodicu, pa i šire, poznaju. Bez ustručavanja i sramote pred historijom. Neshvatljivo. Zato vam moram iznijeti još neke istine koje vi znadete, a prešućujete. One vas neće iznenaditi, ali će vas žuljati. Znam da ih ne želite čuti, a ja dobronamjerno želim da vas žuljaju samo onoliko koliko su istinite. Uvjeravate sebe i čitatelje da upravo na toj istini iz povijesti imate dobre izglede za napredak u novonastalim uvjetima. Neka vam je sa srećom, koliko god je to moguće na nenavedenim istinama. Time ste prikupili dovoljno hrabrosti da na bezobziran način svemu spomenutom date, ali i prešutite svoje svjedočanstvo o događajima vašega vremena. Uz konstatacije o mladosti, ljubavi i hrabrosti da se gradi, radi i brani kažete: “Hrabrost su naši mladi nedavno dokazali suprotstavivši se svojim junaštvom prljavoj i nečasnoj namjeri pobunjenih Srba da se Grubišno Polje pripoji davno zamišljenoj velikoj Srbiji. Samo našim junacima imamo zahvaliti što je grubišnopoljska općina 1991. bila prvo hrvatsko područje oslobođeno od četničke agresije. Time je današnja generacija vratila dug svojim precima i dokazala da ih je dostojna, a današnji će hrvatski branitelji biti ponos svojim potomcima“.

Obećao sam da ću nešto reći o grubišnopoljskom župniku Peri Sivjanoviću čiji ste članak na strani sedamnaestoj knjige Vila bilogorska preporučili čitateljima. Lijepo se vi tamo odlijepiste od Petra Sivjanovića uz napomenu da je tragično preminuo. Vrlo dobro katolički vjernici čista srca znaju za sramotu koju im je 1941. godine učinio, a nedužne srpske majke zavio u crno. Ta spodoba u svećeničkoj mantiji, politički produkt svoga prethodnika župnika Jemeršića, nosilac ustaštva uoči i na početku Drugog svjetskog rata u Grubišnom Polju učinio je stravičan zločin. Stravičan po obimu i sadržaju, bez primjera u istoriji ovoga kraja. Besprimjeran zločin van svih kanona rimokatoličke crkve i hrišćanskih normi. Sa grupom poznatih, najbližih suradnika sročio je lažnu Optužnicu protiv ovdašnjih Srba, rekavši da od njih prijeti pokolj vjernom hrvatskom katoličanstvu. Epilog su u krevetima i vlastitim kućama uhapšena pet stotina i četiri Srbina u Grubišnom Polju i okolnim selima. To je prvi masovni genocid u novostvorenoj tzv. Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pod strašnom torturom od momenta hapšenja, prebijanja u mjesnoj školi u koju su vezani dotjerivani i ugona u stočne vagone na željezničkoj stanici, otpremljeni su u logor „Danica“ kod Koprivnice. To je bio prvi logor nastale fašističke hrvatske države. Osim nekoliko puštenih ljudi iz mješovitih brakova, staraca i dječaka svi su otpremljeni u Gospić, a otud na Velebit. Tu su već izmrcvareni, osakaćeni i nemoćni dodatnim fizičkim torturama pobacani u bezdan Šaranove jame, Grgin bezdan, a ne zna se koliko ih je poklano i pobacano u Velebitski kanal Jadranskoga mora. Nepoznati broj dopremljen je na otok Pag, lokacija Slana, i tu u groznim uvjetima žege, žeđi, gladi i iscrpljujućeg rada nestao. To je vama poznato, a svjesno prešućeno djelo Petra Sivjanovića, proizvoda i nasljednika župnika Ivana Nepomuka Jemeršića, za koga vi maltene srcedrapajuće rekoste: „Tragično je preminuo”. Osuđen je on od Suda u Daruvaru na kaznu smrti vješanjem. Da vam, ne usput, kažem: tu golgotu, koju su im priredili vaša dva uzvišena, presvetla i obožavana župnika, proživjeli su i tragično okončali moj otac, osamnaestogodišnji brat, moj stric, moj ujak, njegov sin, dva brata od tetke… Da dalje ne nabrajam. To su gubici u 1941. godini u kojoj slijedi i protjerivanje Srba stočnim vagonima u Srbiju. Znadete vi i za one krvoločne pogrome ustaša nad Srbima u Grubišnom i na Bilogori 1942. godine. Tad su zapalili i blagoslovljenu, a zrcalno prokletu jazbinu župnika Jemeršića, vilu „ŽIVILA HRVATSKA“.

Vila bilogorska 2008. godine

Vila bilogorska 2008. godine

Vila bilogorska 2009. godine

Vila bilogorska 2009. godine

Za ove događaje vi znadete, gospođo Kirinčić, ne samo iz istorije koju ste učili, vi to znadete i iz priča u vašoj porodici. Kad su 26/27. aprila 1941. godine uhapšena 504 Srbina i otjerana u nepovrat, te noći su nestali svi vaši komšije Srbi, a njih nije bilo malo. Interesantno je da vi nigdje ne spominjete Srbe, njih za vas, kao, nije ni bilo, do, kako kasnije rekoste, njihove pobune sa prljavim namjerama 1991. godine. U kući gdje ste se rodili, kad ste ujutro otvorili prozor, preko puta ste gledali u kuću Milana Preradovića, desno do njega Mitra Popare, pa Koste Kulića, Babureka, pa Jagodića i katnicu Brkića i Čupovića. Kad ste pogledali lijevo, na toj strani je kuća Đure Preradovića, pa Peteši, onda Kovačevići, pa Plaćek, a dalje – dvije kuće Kovačevića, pa Izidovića, Hlavaćkova, Janića, zatim, jedna do druge, sedam kuća Amidžića. Kad pogledate na svojoj strani ceste desno, tu je pravoslavna crkva Sv. Đurđa, kuća Mitra Biškupa, pa nekad birtija Biškupa, onda ona baka Biškupova, pa kuća Đurice Pejnovića. Lijevo ste imali Baloga i Majna koji su došli kada i Bartlovi, a onda dolazi Jovo Preradović, Miško Kovačević, Rođo i Stevo Potrebić, pa Mitar Popara, Stevo Smiljanić, Vecko, a onda Đuro Amidžić, Dane Šegić, Šandor Amidžić… Da dalje ne nabrajam. Kako vidimo, uglavnom su to Srbi čije su kuće tu, ali bez muških glava. A danas u mnogima nema žive duše. Srbi danas lože vatru u četiri od nabrojanih kuća – u tri lože babe, u jednoj đed i baba. Nemoguće je da to sve ne znate. Među uhapšenima i otjeranima 26/27. aprila 1941. godine je bio i otac Branka Popare, momka, a poslije rata supruga vaše starije sestre Vere. Otjerani su i Brankovi stričevi. Nemoguće je da niste znali zašto sinovi vaše starije sestre nemaju djeda sa očeve strane, a znali su i vaši roditelji, Mica i Edo, da Branko Popara nije kopile. Nemoguće je da ne znate kako je vaša starija sestra Vera živjela i proživljavala četiri godine rata bez svoga voljenog Branka koji je prve sedmice avgusta 1941. godine u marvenom vagonu sa ostalim Srbima protjeran u Srbiju. Te noći 4/5. avgusta 1941. godine dogodio se prvi grupni, koljački masakr pet Srba u Sokolani u parku. Izmrcvarenima su razrezali trbuhe i bacili ih na drljače sa balkona. Na kraju su ih prisiljavali da takvi hodaju. Zatrpali su ih lopatama i budakom Slavka Tregnera u zajedničku jamu na pravoslavnom groblju. Nemoguće je da to niste nikad čuli. Valjda je bilo radosti kad se Branko vratio iz Srbije, kad su bili svatovi Branka i Vere. Tada ste vi već imali godine za dobro pamćenje. Brankovi i Verini sinovi, posebno mlađi Dato, bili su česti i višednevni gosti bake Mice i bezbrižnog i poveselog djeda Ede. Bili su za njih emocionalno dosta vezani. Pretpostaviti je da ih je teta Ankica, tako su vas onda zvali, voljela, a oni ljubav uzvraćali. Negdje sam saznao, pročitao ili čuo, kažu da nema lijepog djetinjstva gdje nema tete, tetke. Da vas privedem sjećanju na oktobar 1942. godine, moram vam reći da je Edo Bartl odvezao u kolima do logora za Srbe u parku Danicu Preradović i njezino dvoje djece Boška i Vuku, komšije preko puta. Njih troje su se vratili iz logora i znam da ste ih sve dobro poznavali. Sve ove istorijske istine sa ovog pedlja hrvatske zemlje, sramote tadašnje hrvatske države, njenih čelnih ljudi, ali i vaših obožavanih pulena-zločinaca, vi, dakako, svjesno, ne znam zašto, prešućujete. U svojim profesionalnim obavezama znali ste se u predavanjima učenicima zgražati nad zločinima ustaša u Drugom svjetskom ratu. Navodili ste, opisujući sa određenom dozom gađenja, njihova bestijalna djela nad srpskom nejači. Neki iz generacija vaših đaka čude se danas vašem pisanju, nekako nelagodno govore da vas nisu takvu poznavali. Kao, nije im lako shvatiti da su neke od tih napisanih stvari vaše. Istini za volju, a kako i sami vidite, ima tu nejasnih stvari i za mene. Popričali smo o hordama, obrani od njih i korijenima („svoj na svome“). Da sada vidimo nešto o, kako vi rekoste, „prljavoj i nečasnoj namjeri pobunjenih Srba“. U Hrvatskoj i u Grubišnom Polju održani su 1990. izbori koje Srbi nisu ometali. Zašto bi ometali izbore? Onda je u Hrvatskoj pa i u Grubišnom Polju sproveden referendum o otcjepljenju od Jugoslavije, bez ikakvog ometanja i podmetanja u Grubišnom Polju. U organizaciji SUBNOR-a 27. aprila 1991. godine obilježena je pedeseta godišnjica stradanja Srba 1941. godine. Postavljen je kamen-temeljac budućeg spomen-obilježja tim žrtvama. U nekrologu, koji sam ja napisao i čitao, pored ostalih domaćih dželata tih žrtava spomenuo sam i Stahuljaka, rekavši da je za to svoje nedjelo obješen tu pred parkom. Negdje iza toga povelikog skupa građana, uglavnom srpske nacionalnosti, čuo se glas: “I ti ćeš visiti“! Stav hrvatske vlasti u odnosu na Srbe u Hrvatskoj do jula 1991. godine bio je kristalno jasan. Svojevremeno sve je rečeno u dvorani Lisinski. Krvavoj hrvatskoj i cjelokupnoj ekstremnoj emigraciji vrata povratka i dobrodošlice u Hrvatsku su širom otvorena. Srbima u Hrvatskoj ukinut je status konstitutivnog naroda. U Grubišnom Polju Srbi se često i opetovano pozivaju na informativne razgovore. Dovode se milicioneri Hercegovci, mijenja se nacionalni proporcionalni sastav milicije, svi ne dobivaju puške, a onda Srbi policajci ne dobivaju municiju. Počinje otpuštanje sa posla. Sredstva javnog informiranja puna su pogrdnih sadržaja o Srbima. U Grubišnom Polju osniva se Klub Srba poslanika. Srbi se odlučuju da iskoriste svoje demokratsko pravo – izlaze na referendum i rezultat je da ne žele živjeti u državi koja im sve više prijeti, u kojoj im se smanjuju osnovna prava, u kojoj gube osjećaj sigurnosti. Hrvatska policija sa lokacije Kukavica iz pravca Bjelovara sa nekoliko vozila i dvadesetak policajaca skida sa glasačkog mjesta u Peratovici srpsku zastavu! Je li taj referendum prljava i nečasna pobuna Srba? Srbi u strahu sklanjaju djecu kod rodbine u bilogorska sela, a neki ih šalju u Srbiju. Je li to prljava pobuna Srba? Počinje iseljavanje čitavih porodica u Srbiju. Je li to pobuna? U čipsari u Hercegovcu službena osoba kaže da za četnike nema novaca za predani krumpir. Na pitanje prisutnog Srbina koji su to četnici, odgovara mu se: „Pa ti“! U ušima Srba posredstvom informiranja (televizije, radija, dnevne štampe) zvoni sjećanje na 1941. i 1942. godinu. Običan čovjek razmišlja jednostavno – raspoređuje stvari koje ima po njihovoj vrijednosti i značaju. Intelektualac uzima više raznih parametara kad raspoređuje i ocjenjuje tako značajna događanja: to se ne može dogoditi u civiliziranom svijetu na kraju dvadesetog vijeka; prošlo se kroz gorka i teška iskustva, ne mogu se takve bizarne stvari ponoviti; treba malo pustiti vremenu, ipak mora razum prevladati jer je alternativa užasna i zato neprihvatljiva. Da li je i ovo nekakva prljava i nečasna pobuna? Po vama, jeste, jer ste radi takvog moga razmišljanja i mene uvrstili u vašu ocjenu o Srbima. Još od Starčevića se zna kako treba postupati sa pobunjenim Srbima. Kako vidimo, ovdje nema nikakvih buntovnih elemenata, ali krštenje je obavljeno: „Pobunjeni Srbi sa prljavim i nečasnim namjerama“. Definiran je neprijatelj, još mu treba dati naziv „četnik“ i onda imamo 1941. godinu – sve je dozvoljeno. Pošto su četrdeset prva i četrdeset druga duboko urezane u sjećanje Srba Grubišnog i Bilogore, oni poduzimaju ono što mogu. Osiguravaju se na razne načine od mogućeg dohvata jasno prijeteće zvanične hrvatske ruke. Obostrano nepovjerenje je uspostavljeno i sad je sve moguće. Zenge sve češće manifestiraju svoju silu, vozaju se autobusima iz pravca Virovitice prema Grubišnom. Kažu neki da dolaze, navraćaju i odlaze i iz pravca Bjelovara. Čuju se pojedini glasovi da u Peratovici ima četnika! Pa uskoro da ih ima nekoliko stotina, da su naoružani. To treba da znači da nekome prijete, a takva optužba nas je 26/27. aprila 1941. godine koštala pet stotina srpskih muških života od 16 do 60 godina. Onda je ta optužba bila potpuno lažna pa se zlo dogodilo, a sada izgleda da nešto ima. Po hrvatskoj logici, postoji opravdanje za najbrutalniju akciju, ali ima tu i opreza – ti Srbi očito ne leže u krevetima i skrštenih ruku ne čekaju hapšenje. Na području Pakraca pala je krv. Kod skidanja zastave u Peratovici, unatoč hrvatskoj provokaciji, to se nije dogodilo. A onda, eto gomile zengovaca i policajaca u Grubišno Polje 12. avgusta 1991. godine. Uspostavljeni su kontrolni punktovi na izlazima iz mjesta. Kontroliraju putnike i vozila. Srbima oduzimaju oružje iako imaju dozvolu. Potvrdu za oduzeto oružje ne izdaju. Sutradan, 13. avgusta otišao sam na parastos žrtvama ustaškog pokolja u Kusonje kod Pakraca. U Daruvaru sam 15. avgusta oko podne upozoren da će poslije podne početi hapšenja! Znači, prevario sam se u 20. vijek, u civilizaciju i u nemogućnost da se istorija ponovi. Tim atributima na ovim pedljima hrvatske zemlje nema mjesta. Običan čovjek je u pravu. Bolje ti je da piriš i na ’ladno, nego da se ponovo opečeš. A koga je ugrizla zmija, ni gušteru ne vjeruje. Sav izbezumljen, istog dana napustio sam Grubišno Polje i, na moju sreću, uspio prijeći u Bosnu. Ne znam da li je to moja prljava srpska pobuna ili spasavanje golog života. Mora da je pobuna, jer sam dva dana kasnije saznao da je za mnom raspisana tjeralica, a ništa nečasno nikad nisam napravio mome Grubišnom Polju. Kasnije saznajem – tko god je mogao, napustio je kuću i pobjegao, kako se aktualno govorilo, u Peratovicu. Je li to ta pobuna? Kakvo je to pripajanje nekakvoj izmišljenoj Velikoj Srbiji prije bijega da se spasi goli život? Sutradan, 16. avgusta 1991. godine iz automobila izveden je njegov vlasnik Kikerević i Spasoja Milošević, aktivni milicioner na bolovanju. Prvog, poslije početne torture, pušta njegov prijatelj Stojan Gustin, komandir pridošle bjelovarske policije, inače birtaš iz Virovitice. Miloševića su zadržali. Nestao je pa se ni danas ne zna gdje i kako je završio. Jesu li se to oni pobunili u nekoj prljavoj namjeri? Izgleda da nisu, ali su bili Srbi, a ako su Srbi, onda su, po hrvatskom kriteriju, četnici (a to su, navodno, nekakvi krvavi monstrumi koji kolju Hrvate). Kakvu pobunu i prljavu namjeru je učinio Dmitar Stanić, po zanimanju mesar, uhapšen po izlasku iz kuće kad je 16. avgusta pošao na posao? Do danas mu nema traga. Istoga dana, na punktu kod tzv. Novog doma u gornjem kraju uhapšen je Dragan Mačak, po zanimanju kuhar. Pošao je na posao svojim automobilom „peglicom“. Tu je iz nje istjeran. Koji dan kasnije, „peglica“ je viđena izrešetana mecima u Žirovnjaku, a njemu se gubi svaki trag. Je li to za vas akt nekakve pobune s prljavim nakanama, od strane tog jadnog čovjeka? U podrumu hotela, pored Miloševića i Kikerovića mučen je još izvjestan broj Srba koji su pohapšeni na ulici, kod kuće ili na svome poslu. Znadete li za one smrtno zlostavljane u podrumu bivšeg Komiteta i Civilne zaštite? Da li se pobunio sa prljavim namjerama i onaj Srbin prebijen na mrtvo u Ivanovom Selu kad je vozio oca iz virovitičke bolnice? Da li se pobunio sa prljavim namjerama 15. avgusta 1991. godine na radnom mjestu u „Zdenki“? Na mrtvo je prebijen Slavko Matijević, a onda odvezen i bačen u grabu u Zdenačkom Gaju. Da li se prljavo pobunio Srbin koji je sve to sa svoga radnog mjesta gledao, a kad mu je smjena završila, zbrisao je u Peratovicu? Kakva je bila prljava pobuna Bore Dimića, autoprevoznika, i njegovog suvozača Živka Ćetkovića, koji su selili porodicu izvjesnog Slijepca za Srbiju? Bori su oduzeli kamion i teret, otjerali ga u podrum policije, cipelama mu izbili zube, gazili mu po prstima, a iz bubrega mu propišala krv. Slično je prošao i Ćetković. Da li je posrijedi srpska pobuna sa prljavim namjerama kad dr Dušku Daljug, koja je pošla na posao, presreću na putu u vlastitom automobilu, oduzimaju joj vozilo i zatvaraju je u Stanicu policije? Zaustavljaju i Iliju Stojića, oduzimaju mu više desetaka hiljada njemačkih maraka i vozilo, i zatvaraju ga u policiju. Isto uradiše sa općinskim službenikom Živkom Sukurom. Znadete li što o onom mirušnom starom čovjeku, penzioneru Stevi Tvrdorijeki, zvanom Varteks? Nemoguće da niste znali i da ne znate za taj strvinarski nestanak i za, eto, još jedan junački podvig, kojim su se, kako vi rekoste, vaši mladi i hrabri svojim junaštvom suprotstavili prljavoj i nečasnoj namjeri pobunjenih Srba. Valjda je za vas nečastan i prljav bijeg u Peratovicu onog Srbina iz „Zdenke“? Da li je nečastan odlazak u Peratovicu Mile i Petra Dimića, Borinog oca i brata, kad su saznali šta se dogodilo? Da li je nečasno što je vršena zamjena uhapšenih sa obje strane? Možda ćete se čak složiti da je to u redu, jer ostaju žive glave nedužnih? Ali vi one na srpskoj strani nazivate prljavo pobunjenima, a na onoj vašoj, vaše obasipate najljepšim atributima. Kome ćete vi to reći i tko bi vama povjerovao da bi Boro Dimić, pišajući krv od batinanja i prebijanja u policijskoj stanici, ostao živ, pa i mnogi drugi, da mu otac i brat i ostali, po vama, “prljavci“ ne rekoše: nema Vereša, ili ne znam koga još, ako Boro i ostali ne dođu u Peratovicu! Nabrojao sam toga dosta, ali još samo ovo da kažem. Već početkom septembra 1991. godine počinje miniranje srpskih kuća u Velikim Zdencima, a u njima spavaju njihovi vlasnici. Niti su se pobunili, niti su bilo kako ispoljili, po vašem kriteriju, nekakve prljave namjere. Kako sad da se to protumači? Jedne nazivate da su se nečasno pobunili radi nekakvih prljavih namjera jer su izbjegli vašu (ne)milost, pa u odbrani vlastitih života i porodica prihvatili se i oružja. A šta je sad sa ovima? Oni sigurno, sa velikim strahom pred tom vašom (ne)milosti, pokorno borave u svojoj kući, a vaši hrabri, odlučni junaci ruše im kuće u nadi da će usput i njih uništiti. Moramo ovdje mijenjati termine – popa nazvati pop, a bobu reći bob. Nema mjesta terminu „prljava srpska pobuna“, radi se o uništavanju mirnih građana, dakako, srpske nacionalnosti. Onda ono hapšenje Srbina Mirka Počuče kome su prethodno minirali kuću u kojoj su on i supruga spavali, srećom na spratu. Hapse ga u njegovom dvorištu. Jedan od uniformiranih, prijeteći je uperio u njega automatsku pušku. Hapšenik ga ubija i uspijeva zajedno sa suprugom pobjeći, jer su se hrabri „dođoši“ razbježali. Kao što znadete, službenog naloga za hapšenje nije bilo! Znači, proglašenjem Srba za četnike, lov na tu nezaštićenu divljač je počeo. Na smrt je isprebijan, po povratku sa posla iz „Zdenke“, onaj mirušni Milojko Raljić iz Stalovice. Poštovao je svoj posao jer mu je to bila jedina egzistencija. Izmrcvarenog i izbijenih zuba bacili su ga u „podrum kod Dožudićke“, kako se on izrazio. Sigurno ne možete poreći da niste ništa čuli ili da ništa ne znate o simbolu straha i mjestu masakra Srba u Grubišnom Polju – “Zimovim kuruzima“?! Sad mi je jasna vaša rečenica: „Time je današnja generacija vratila dug svojim precima i dokazala da ih je dostojna“. Da, to su isto radile ustaše, preci ovih, najblaže rečeno, razbojnika s kraja dvadesetog vijeka. Pa boljih svojih predaka oni u istoriji na ovom, kako rekoste, pedlju hrvatske zemlje i nisu imali. Koliki će oni biti ponos, kako vi kažete, svojim potomcima, a kolika sramota, kako bih ja rekao, nazire se već i sada.

U sve to uklapa se i ona besmislica o oslobađanju Bilogore od četničke agresije.

Dakle, obistinilo se, nažalost, sve ono što je srpski narod osjetio kroz nagovještaj politike HDZ-a i Tuđmana. Narod se sklonio od neposrednog ataka na život pojedinca. Onaj tko to nije učinio, ostao je na raspolaganju za slobodni odstrijel. Naveo sam kako su prošli neki od njih. Za ovakvo vladanje Srba u za njih beznadežnoj situaciji, vlast i politika HDZ-a (koja je tu situaciju stvorila, a sa čime se, kako vidim, i vi slažete) kaže da su Srbi izvršili na Bilogoru agresiju, izvršili okupaciju. To je i vrijeme kada još postoji Jugoslavija, to je vrijeme kada Hrvatska još nije međunarodno priznata, a paravojne i razne druge nezakonite oružane grupe HDZ-a uzimaju sebi pravo da hapse, masakriraju, ubijaju i odvode Srbe u nepovrat, a uzmicanje Srba pred prijetećim i sprovodećim nasiljem i terorom, sklanjanjem u „gušće“ etničke prostore, u srpska sela, nazivaju srpskom i velikosrpskom agresijom. Oružane horde HDZ-a vršljaju međunarodno nepriznatom Hrvatskom. Kako vidimo, vrše zločine nad Srbima u međunarodno priznatoj Jugoslaviji, spremaju se za konačno uništenje Srba na prostoru Bilogore i Grubišnog Polja, a te iste Srbe okrivljuju za navodni napad na Hrvatsku. Sve te radnje, postupci i kršenje osnovnih prava i normi događaju se pod zapovijedanjem birtaša Stojana Gustina i brata mu Miljenka, te harmonikaša Đure Dečaka, kojima „dođoš“ Ante Delić, šef Kriznog štaba Grubišno Polje, daje usmjerenje i ton, a nudi i obilje najperverznijih i bestijalnih sadržaja za maltretiranje i zastrašivanje Srba.

Na kraju slijedi napad spomenutih i drugih paravojnih i privatnih oružanih formacija na Bilogoru 31. oktobra i narednih dana. To vi nazivate: „Što je grubišnopoljska općina 1991. bila prvo hrvatsko područje oslobođeno od četničke agresije“. Kakva se borba suočenih strana vodila, kakvih je hrabrosti i junaštava, koje spominjete, gdje i kojih od narednih dana bilo, ne znam. Valjda će oni koji su je vodili, a bio bi i red, sa obje strane to i opisati. Ono što se zna je sljedeće: posljedica te oružane kampanje je izgon oko četiri hiljade nedužnog, radinog i poštenog srpskog naroda, građana Jugoslavije sa teritorije uzurpirane i međunarodno nepriznate, njihove domovine Hrvatske! Spasavajući goli život, ostavili su svoje kuće, dvorišta i svu imovinu gdje su im korijeni (koje i vi spominjete) vijekovima duboki. Ovu istinu o „korijenju“ vi u potpunosti zanemarujete, za vas ona ne postoji, pa vam moram reći: gledajući vaša prezimena i imena na drugoj stranici knjige Vila bilogorska, u odnosu na istorijske korijene srpskog naroda, roda bilogorskog, svi vi predstavljate dijelom „dođoše“, a dijelom skorojeviće, kao što znate, uglavnom na srpsku ili, ako već hoćete, pravoslavnu štetu.

Upadoste uperenih pušaka i bajoneta u njihova razvlašćena dvorišta i kuće, kao preci vam prije šezdesetak godina, i to je „oslobođenje od agresije“! I to ne bilo kakve, nego „četničke“! Usput, uz to, po vama, u Hrvatskoj još neviđeno, dakle, prvo junačko djelo, ti vaši junaci zaklali su Ljubu i Ljubana Ormanovića, ljude u dubokoj starosti, u njihovoj vlastitoj kući u Topolovici. Ubili su na kućnom pragu Radu Kravića, starog 55 godina, u Lončarici. Zaklali su Živka Miščevića, starog oko 55 godina, u njegovom dvorištu u Lončarici. Eto, nisu pobjegli, a znali su da su Srbi. Nažalost, znali su to i nadošli “oslobodioci“. Tih dana minirane su i kuće u Grubišnom Polju. Minirana je i moja kuća. Ne znam kome je ona bila nešto kriva, a koliko poznam sebe i Grubišno, tko će to reći da sam ja učinio nešto loše za rodno Grubišno? O oružanoj, tko zna čijoj, proizvoljnoj kampanji napisana je knjiga Otkos, međutim, sama bitka za „oslobođenje od agresije“ uopće nije opisana. Važno je da, kao što je i red, pobjednici slave svoje djelo. To i ovom prilikom nije izostalo, pa autori u toj knjizi napisaše: „Pjevale su se pjesme o Juri, Bobanu i orila se pjesma o Lili Marlen“! Eto šećera na kraju. Iskreno i pošteno rečeno. Hvala što i ovdje potvrdiste da sam u pravu! Uslijedile su pljačke srpske imovine po receptu iz 1941–1945, a preko tri stotine čestitih domaćina i poštenih ljudi proglašeno je ratnim zločincima. Opjevaše oni tko su, što su i kojih su, kako vi rekoste, predaka dostojni i kojima se odužuju. Moram priznati, na Bilogori imamo trijumf ustaštva i fašizma!

Uvodne napomene predmetne knjige u kojima su date ocjene široka smisla o događajima devedesetih godina, ne spadaju, po mom mišljenju, u društvo koje se zove odgovornost za javnu riječ. Otuda i ovakva moja, nazovimo, replika. U svemu tome visoko cijenim poziv na suradnju iako se on odnosi samo na one „koji u ovom prelijepom i pitomom hrvatskom kraju živite“. No, pretpostavljam da se ostalo odnosi na sve koji žele suradnju i koji priželjkuju dopunjeno i prošireno izdanje knjige Vila bilogorska. Sve s razlogom, kako tu piše: “Kako bi se rasvijetlilo i spasilo od zaborava sve što je potrebno znati i pamtiti da bi nam djeca imala iz čega učiti povijest svoga zavičaja, da ga vole i njime se ponose“. Na ovu lijepu preporuku moram dodati onaj neumoljivi pedagoški princip: NETKO NE MOŽE BITI DOBRO ODGOJEN AKO MU NE KAŽEMO ISTINU!

 

< Jame pune poklane djece u Donjoj Gradini nisu dječije groblje             Sadržaj                     Prilozi uz knjigu >

 




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top