Mikelić: Bljesak i Oluja počeli su smjenom Aleksandra Rankovića

ŽIVOTNA ISPOVIJEST BORISLAVA MIKELIĆA 

Izuzetna poslovna žica ga je dovela na mjesto direktora čuvene Mesne industrije Gavrilović u Petrinji, od koje je stvorio svjetski brend. Istovremeno, bio je jaka ličnost na političkoj sceni, ne libeći se još u ono doba da oponira zadatim partijskim mišljenjima, što je, posebno u Hrvatskoj iziskivalo hrabrost. Tako je, za razliku od glavnine srpskih kadrova, među prvima Maspok nazvao pravim imenom i učestvovao u njegovom raščišćavanju; smjenama njegovih nosilaca: Pirkera, Savke Dapčević, Mike Tripala… Zato su ga proustaški i hrvatski nacionalisti uzeli na zub, čiju će mržnju osjetiti posebno kad je došlo njihovo vrijeme, 90-ih… Preživio je kozarački zbjeg, majčinu pogibiju i očevo strijeljanje od ustaša, odrastao u domovima za siročad…

Otuda je u proteklom ratu pokušao sve da se srpsko stradanje ne ponovi, a kao vrstan znalac tamošnjih prilika smatra da je nemoguće govoriti o statusu Srba, kao i kako danas žive u Hrvatskoj, bez kopče sa Drugim svjetskim ratom.

– Poznata je stvar da su za vrijeme Drugog svjetskog rata Srbi sa zapadnog dijela Krajine snosili borbu protiv fašizma i nacizma. Srbi su u NOB-u masovno ginuli. Ne samo što su ih kao civilne žrtve vodili po logorima i ubijali, nego su oni i kao borci i kao civilne žrtve te borbe nastradali.

Ne bi Hrvatska bila na strani zemalja pobjednica u drugom svjetskom ratu da nije bilo Srba. čak je i Ruzvelt rekao da Hrvati treba da budu u rezervatu 50 godina jer su bili Hitlerova produžena ruka

Za to vrijeme je postojala NDH. Kad je 10. aprila 1941. formirana NDH kao produžena ruka nacističke Njemačke, uslijedila je pobuna ili mobilizacija NDH. Od tog dana, pa do Nove godine, 108.000 Hrvata je ušlo u NDH. Od toga 30.000 je bilo iz Hercegovine, da bi već u toku ljeta 1941, uputili preko Vermahta ustaše na Istočni front kao sastavni dio njihovih snaga, i pošto su poražene negdje 1943. vratiti su se povijenog repa, pa su, poslije toga počeli da prelaze u partizane, domobrane i u te slabije varijante. Na drugoj strani, kad su Srbi digli ustanak u Srbu, do kraja godine u partizane je ušlo 6.800, od kojih 6.400 bilo Srba. Dakle, mali je broj Hrvata učestvovao u NOB- u, a onda je 22. juna 1941. NDH objavio rat SAD i Engleskoj, Češkoj i Sovjetskom Savezu. A tog dana su se sisački komunisti, skojevci, povukli u šumu Brezovica, i to njih 40 do 50, jer su se plašili odmazde. Oni su kasnije proglasili da su digli ustanak. I slave sada 22. jun kao Dan ustanka, a to je laž. Ustanak su digli Srbi u Hrvatskoj. Odatle je krenuo pokret.

 Znači, Hrvati falsifikuju istoriju?

– Oni su išli na to da prekrajaju istoriju, a pogotovo kad je Hrvatska odlučila da baštini EU. A pošto je EU nastala na datumu koji se obilježava kao Dan pobjede nad fašizmom (9. maj), Hrvati su htjeli po svaku cijenu da dokažu da su oni prvi na Balkanu podigli ustanak protiv fašizma. A imaju NDH koja je zvanično postojala do 8. maja 1945, kada je oslobođen Zagreb. Tada je postojala NDH, nije postojala neka druga Hrvatska. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, poslije odluke AVNOJ-a u Jajcu 1943, kada su najavili da će Hrvatska kao federalna jedinica biti u sastavu Jugoslavije, Srbi su postavili pitanje političke autonomije. Čak je i Tito priznao da su Srbi nosioci antifašističke borbe u Jugoslaviji i na sjednici u Topuskom 8. i 9. maja, nakon Drugog zasijedanja Avnoja, da ne bi došli u sukob sa Srbima, izjavili su: „Jača je varijanta da budete konstitutivni državotvoran narod nego da imate političku autonomiju za jedno područje“.

U Baniju, Kordun, Liku i Sjevernu Dalmaciju, gdje su bili Srbi, Hrvatska nikad nije ulagala. zato su ta područja ostala osakaćena, da bi ih u Oluji potpuno očistili

A, trebalo bi da imamo pravo i na političku autonomiju. U toj rezoluciji iz Topuskog u tački 8. je stajalo: „Neće biti slobodne ni demokratske Hrvatske u kojoj Srbi neće imati ista prava kao i Hrvati“. To je umirilo situaciju i opravdalo zašto Srbima nije data politička autonomija, nego je ostala konstitutivnost i državotvornost. To znači da niko više nije imao prava da dira u to. Ne bi Hrvatska bila na strani zemalja pobjednica u Drugom svjetskom ratu da nije bilo Srba.

Da bi mogli proglasiti nezavisnost?

– Da, i da bi poslije toga mogli govoriti da su Srbi manjina. Znači, oni su pogazili rezoluciju iz Topuskog, pogazili su Drugi svjetski rat, srpske žrtve. Nakon završetka rata krenula je kolonizacija. To je bila 1946-1947. Predsjednik tadašnje vlade Hrvatske bio je Bakarić, koji je proveo te odluke. Nisu Hrvati išli u kolonizaciju. Ona područja gdje su bile ustaše ostala su nedirnuta, a Srbi su iz dijelova Krajine otišli u kolonizaciju, kao što su bili dijelovi iz Podgrmeča i jedan dio iz mog Podkozarja. I zbog toga je najveći dio – 120.000 Srba, došao na područje Vojvodine.

Pored toga što je nemali broj Srba otišao, što je izginuo u ratu, kretanja u Hrvatskoj su bila takva da su Srbi kao konstitutivan narod imali svoja prava, ali na području Banije, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije nije se u njih ulagalo. Oni koji su završili srednje škole odlazili su na fakultete u Zagreb, Beograd, Sarajevo, i poslije se nisu vraćali. Zato su ta područja ostala osakaćena. Kad je riječ o Bljesku i Oluji, one su započete mnogo ranije nego što se desila mobilizacija 1995. Prvi znaci da će srpsko pitanje u Hrvatskoj biti problem javili su se nakon sto je 1966. došlo do četvrtog Brionskog plenuma na kome je Aleksandar Ranković smijenjen sa svih funkcija. A zna se da je Ranković 1944. došao na čelo Ozne, da je otkrio najveće svinjarije i saradnje sa ustašama u Hrvatskoj. Bio je strah i trepet, a držao je bezbjednost na nivou zemlje. Kada su donijeli odluku o njegovoj smjeni, bio je jedan skup u Zagrebu, pri Gradskom komitetu, gdje je došao Radosavljević iz CK Srbije da pojasni kako je došlo do smjene. Glavna ocjena je bila da je „Tito prisluškivan“ a da bi se takva ocjena donijela, tu je bio uključen i Bakarić, Krajačić, konsultovan i Kardelj; svi su čekali bilo kakvu podmetaljku da sklone Rankovića. Poslije je počela da jača ekstremna nacionalistička struja u Hrvatskoj. Već 1967. donijeta je Deklaracija hrvatskog književnog jezika, koju je potpisalo 25 istaknutih intelektualaca, među kojima je bio i Krleža. Da će u Hrvatskoj u upotrebi biti hrvatski književni jezik, a imaš Srbe kao konstitutivan narod. Zar to nije bio prvi udar na Srbe? Deklaracija je ohrabrila hrvatske intelektualce koji su bili pritajeni nacionalisti – kad je donesena bez posljedica, oni su ojačali.

Oni se pripremaju za obračun sa Srbima i JNA?

I ANTE MARKOVIĆ JE IGRAO NA SRPSKU NAIVNOST

Napao sam Antu Markovića. lako sam s njim imao vrlo korektne odnose, zašto je došao na Kozaru da promovlše svoju stranku, a nije otišao u rodni Konjic ili Split, Imotsko ili Zagreb. rekao sam mu: „sto koristiš moje Kozarčane koji su za Jugoslaviju, bio si sa mnom u štabu Ivice Račana na proljeće, otkud sad ovdje formiraš reformsku stranku ili je cilj da razbiješ srpsko biračko tijelo, a nisi učestvovao u Sloveniji i Hrvatskoj.

– Već tad je to bila najava da će doći do problema. Maspok je išao na to da Srbi izgube konstitutivnost i državotvornost, da ih svedu na najmanju mjeru, da ih nema na funkcijama, da nestane JNA iz Hrvatske, to je bio obračun sa Srbima i sa svim što je bilo usmjereno ka Jugoslaviji. Kad je Tito išao u posjetu Zagorju, upozorio ih je da je ono što je vidio na terenu ustaštvo i tražio je od Savke (Dapčević) i Mike (Špiljak) da prekinu s tim… Ti događaji iz 1971. rodili su amandmane koji su poslije pretočeni u Ustav od 1974. To je bila smišljena podmukla igra hrvatskih nacionalista. Amandmani su zagovarali ono što su vođe Maspoka htjele.

Koji je ključni događaj za srpsko pitanje?

– U proljeće 1989. Ustavni sud Jugoslavije donosi odluku koju je potpisao Ratko Marković, a cilj je bio da se ispravi Deklaracija o jeziku, da se u Hrvatskoj mora staviti u upotrebu srpsko-hrvatski jezik. Tu odluku su dostavili hrvatskom Saboru na verifikaciju. Dolazi to na sjednicu, a pojavila se poslanica Slavica Bajem, poslije žestoki hadezeovac, i podnosi amandman da Srbe izbace iz Ustava, da nisu konstitutivan narod. Tada sam ustao i rekao: „Ja više nisam član ovog Sabora, ja sam Srbin jugoslovenskog opredjeljenja. Ugrožavate prava mog naroda i neću da me tretirate kao građanina drugog reda.“ To je uveče u Dnevniku bilo zabilježeno kao disidentsko ponašanje Mikelića. Poslije su hrvatski nacionalisti radili šta su htjeli…

Tvrdili ste da je Račan odgovorniji od Tuđmana?

– Račan je napravio kolaboraciju poslije prvog kruga izbora. Da bi prošao u drugi krug s Gordanom Grbić, ušao je u kolaboraciju s Tuđmanom, a činjenica je da Milošević nije imao nikakve veze s tim izborima. Lista SK Hrvatske, na čelu s Račanom, koji je protivnik Miloševića, maltene je dobila 95 odsto glasova Srba. Onih pet odsto je bio SDS Jovana Raškovica u Kninu, Obrovcu i Donjem Lipovcu.

Je li osnivanje SDS bila greška?

– Ništa nije mogao SDS tu da napravi. Nakon što su formirali vlast, dolazi do prve Mesićeve odluke da se povuče naoružanje od rezervnog sastava milicije… Onda su i Srbi počeli da se naoružavaju, da ne bi doživjeli 1941. To je već tada bila Oluja, etničko čišćenje. Dolazi ključni momenat, gdje na Saboru treba da donesu nov ustav i odluku da Srbi više nisu konstitutivan narod. To je ta sjednica koju su namjerno napravili 22. decembra, na Dan JNA. To je bio njihov Božični ustav. Te 1991. započinju sa insceniranjem oružanih sukoba.

To je bio upad u Pakrac, u Borovo Selo, u Plitvice, to su sve hrvatski specijalci radili. Oni su inscenirali građanski rat i sukob s krajiškim Srbima… Pošto je Predsjedništvo Jugoslavije donijelo takvu odluku, JNA tamponira u sukobima, samo posreduje, nije ni na jednoj strani. A Srbi na Baniji dobijaju skoro svaku bitku na Kordunu, veliki broj u Lici i u zapadnoj Slavoniji, i Tuđman vidi da gubi bitku za bitkom, a trećeg avgusta je formirana vlada njihovog nacionalnog demokratskog jedinstva. Nazvali su je Krizni štab, a to je zapravo bila ratna vlada.

Na čelo je stavljen Franjo Gregorić, potpredsjednik je bio Zdravko Tomac iz Račanove stranke. I ta vlada gleda šta će se desiti, nestaće Hrvatska jer Srbi dobijaju bitke na terenu. Zauzimaju kasarne, a naoružanje od JNA koriste kasnije u obračunu s krajiškim Srbima. I sve zato jer vrh JNA nije bio spreman za sukob.

Da li je to bio neki dogovor vojne službe?

– Kad govorimo o slabljenju JNA iznutra, o pomoći, evo šta je ’92. godine, nakon priznanja Hrvatske, rekao Zdravko Tomac, potpredsjednik vlade iz Račanovog SDP:

„Bilo je u Jugoslaviji potrebno što prije organizovati jedinstvenu hrvatsku vojsku na dva temelja, države i građana. Rat u Hrvatskoj nikada nije bio proglašen i objavljen, niti smo ga smjeli proglasiti i objaviti. Ratovali smo protiv savezne države čije smo zakone formalno morali provoditi, tako da smo morali pronalaziti načine kako ih potpuno rušiti i na gotovo ilegalan način stvarati svoju državu sve do isteka Brionskog moratorijuma početkom oktobra ’91. Zato smo prvih mjesec dana radili dan i noć i pronalazili vaninstitucionalne načine organizovanja države u ratnim uslovima…“

Zašto je to uradio vojni vrh?

– Zato što je sve vrijeme igrao političku igru. Mislio je da može demokratskim putem sve da rješava. Nije mogao. I moratorijum je bio prazno slovo na papiru. Slali su depeše Tuđmanu, on ih je ignorisao. I desilo se da JNA, koja je imala moćnu avijaciju, avione u Zagrebu, nije ni na koji način pomogla nijednoj kasarni koja je pala u njihove ruke i došlo je do toga da Srbi odjednom dođu u podređeni položaj u krajiškim opštinama. Poslije toga dolazi Vukovar pa kraj godine, i bivaju priznati 15. januara 1992. godine.

Vodili ste čuveni „Gavrilović“ ali ste još početkom 1991. godine morali napustiti Petrinju?

– Nakon što sam nastradao u saobraćajnoj nesreći u Hrvatskoj i bio na liječenju skoro dva mjeseca na VMA, bio sam se vratio nazad u Petrinju s ciljem da pokušamo spasti proizvodnju. Jer je jedan dio HDZ radnika u fabrici ubacivao trovače u konzerviranu šunku, koja je bila isporučena u SAD, odakle je vraćena. Vraćeno nam je 25 kontejnera šunke. Morali smo da ukinemo izvoz. Bio je to veoma težak udar za Gavrilović…

Kako reaguje Tuđman?

– Nakon toga je Tuđman izdao nalog predsjedniku HDZ: „Hajde tog Mikelića da istjerate iz Petrinje, ili ga likvidirajte!“. To je bio njegov javni stav. Smatrali su me za čovjeka koji je najviše sarađivao sa JNA, pošto smo mi bili najveći snabdjevači mesom i prerađevinama. Tajna služba odlučila je da me svakodnevno prati, o čemu sam bio obaviješten. A onda je početkom 1991, kad je Predsjedništvo SFRJ donijeio odluku da se razoružaju paravojne formacije, izdat je nalog da budem uhapšen. Bio sam obaviješten od Vojno – obavještajne službe da su mi pripremili sutradan hapšenje. Preko noći sam napustio Petrinju i preko BiH stigao u Beograd.

Već ste poznavali Slobodana Miloševića?

– Miloševića sam upoznao na prekinutom Kongresu SKJ 22. januara. 1990, a susreli smo se i 26. maja na završetku tog kongresa. Kada sam nastradao u saobraćajnoj nesreći, posjetio me u šok sobi, što me iznenadilo. To su bili moji kontakti s Miloševićem. Početkom 1991. nisam ušao ni u SPS. Kad je polovinom juna došlo do izbijanja građanskog rata, počeo sam se baviti humanitarnim radom za Srbe iz Kninske Krajine. Smatram da JNA nije odigrala ulogu koju je trebalo da odigra. Donesena je odluka da na teritoriji Krajine ide Vensov mirovni plan, koji je RSK podijelio na četiri dijela, i došao je Unprofor. Godine 1993. su raspisani prvi višestranački izbori u RSK. Krajina nije imala do tog trenutka doraslo rukovodstvo. Što je vrijeme više odmicalo, Hrvatska se sve više naoružavala i postajala jača, a vojska RSK slabila. S druge strane, Srbija je nezasluženo dobila sankcije poslije Markala u maju 1992, i bila je sa svih strana udarena. Ako je nekome bilo u interesu da se Što prije završi rat u BiH, Hrvatskoj, Krajini, taj je bilo sigurno Srbiji. U procesu višestranačkih izbora, Martić me pozvao: da li ja, kao iskusan privrednik, da budem u izbornom štabu i da pokrivam ekonomski dio. Presudna stvar da se vratim u Krajinu bila je kad smo došli u Petrinju na skup. Dom kulture je bio premaii da primi sve one koji su došli: bivši radnici iz Gavrilovića i građani. U dva navrata su bili ti skupovi, i oni su vikali: „Boro, vrati se“.

(NASTAVIĆE SE)

Izvor: Banija Online

Vezane vijesti:

Krajina je bila igračka etničkih čištača | Jadovno 1941.

Tako je govorio Ćaća od Krajine: Jovan Rašković u Šegestinu …

Feljton o Jovanu Raškoviću: Presvisnuo od tuge | Jadovno 1941.