„Mi Hrvati smo ionako sklepan narod.“

Svojevremeno je Božidar Violić, najcenjeniji hrvatski pozorišni reditelj, u intervjuu zagrebačkom „Globusu“, objašnjavajući probleme sa kojima se susreće zbog svog „nacionalno nekorektnog“ jezika, sa ponekim srbizmom, rezignirano zaključio: „Mi Hrvati smo ionako sklepan narod.“

Da je to rekao neki Srbin, optužili bi ga za fašizam, Violiću ništa nisu smeli, veliko je ime, osim da ga prećute. I prećutali su tu rečenicu koja bolje od tomova knjiga oslikava suštinu istorijskog i nacionalnog uspona Hrvata. Krajnje sveden i pojednostavljen nastavak gornje tvrdnje glasio bi: nema naroda u Evropi koji je više od Hrvata prisvojio tuđeg i ugradio u svoju istoriju, kulturu, jezik.

U iznošenju dokaza – ovde ih svodim samo na „pretapanje“ Srba u Hrvate jer mi prostor ne dozvoljava da navedem slučajeve bar dvadesetak poznatih i cenjenih Hrvata koji ni poreklom ni rođenjem nisu Hrvati – počeću od slučaja registrovanog ovih dana.

Hrvatski mediji javili su da je u Americi preminuo Majk Vucelic, „Hrvat koji je poslao Apolo na mjesec“. Pa zar Vucelic nije Hrvat? Nije? Čak nije ni rođen u Hrvatskoj, već u Kraljevini Jugoslaviji (1930.) kad Hrvatska kao država nije postojala, ali je hrvatskom nacionalnom inženjeringu dovoljno što je Vucelic (izvorno se prezivao Vučelić) rođen u mestu Garešnica, koje je u sastavu današnje Hrvatske.

Hrvatski mediji ne spominju Vučelićevo pravo ime, Milojko, iz razloga što bi tako obesmislili tezu da se radi o Hrvatu. Milojko je ime koje svojoj deci daju samo Srbi. Nema na svetu nijednog Hrvata po imenu Milojko. Vučelićevi preci, izvorno Srbi, poreklom su iz Kolašina, a na prostore austrijskog carstva došli su početkom 18. veka, u selo Dubrave, kod Ogulina.

Najpoznatiji „hrvatski znanstvenik“ i jedan od „najznačajnijih Hrvata u povijesti“ zove se Ruđer Bošković. Tako kažu u Hrvatskoj. Bošković je svetski poznato ime, višestruki naučnik, jedan od najvećih umova čovečanstva, ali Ruđer Bošković nikakve veze nije imao sa Hrvatima.

Rođen je u braku Srbina, Nikole Boškovića, rodom iz Orahovog Dola, kod Trebinja i dubrovačke Italijanke, Pavle Betere. Teško da je Bošković uopšte znao da Hrvatska, mala, siromašna regija, negde postoji jer u to vreme, prva polovina 18. veka, hrvatstvo u Dubrovniku gotovo da nije bilo poznato. Ali, hrvatskom nacionalnom inženjeringu dovoljno je da je Dubrovnik, mesto rođenja Ruđera Boškovića, u sastavu današnje Hrvatske, pa da ga svrstaju među Hrvate.

Isti je slučaj sa pesnikom i generalom Austro-Ugarske Petrom Preradovićem. I on je u Zagrebu odavno Hrvat, iako potiče iz srpske svešteničke porodice, iz Bjelovara, pola sata vožnje od Vučelićeve Garešnice.

Početkom devedesetih Nikola Tesla je u Hrvatskoj predstavljan isključivo kao Hrvat. Postojao je državni projekat da se Tesla i svetu predstavi kao „hrvatski znanstvenik“, ali je ta budalaština vremenom splasnula, svela se na Teslinu rečenicu: „Jednako se ponosim svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom.“ U međuvremenu smo saznali da je i to izmišljeno, klasičan falsifikat.

Veliki broj književnika, naučnika, kulturnih radnika, nesumnjivo srpskog porekla (Grigor Vitez, Vladan Desnica, Valtazar Bogišić, Pero Budmani, Marko Murat, Ivo Vojnović…) hrvatska istoriografija predstavlja kao Hrvate. Službeni jezik u današnjoj Hrvatskoj, standardizovana štokavica, nije hrvatski već srpski jezik. Njega su Hrvati, Bečkim književnim dogovorom iz 1850, uzeli umesto svoje čakavštine i kajkavštine.

Do koje mere kod Hrvata ide to sklepavanja naroda, kako reče Božidar Violić, najbolje ilustruje slučaj Marka Pola, svetski čuvenog putnika i istraživača. Početkom devedesetih u Zagrebu su i njega upisali u Hrvate, zato što je rođen u Korčuli, koja je danas u Hrvatskoj. Taj cirkus presekao je italijanski ambasador u Zagrebu, nazvao je Tuđmanov kabinet i poručio da Hrvatska te nacionalne transfere možda može da radi sa Srbima, ali da Italijane zaboravi. Marka Pola, kao Hrvata, nikada više nisu spomenuli.

Izvor: VIDOVDAN

Vezane vijesti: Ratko Dmitrović

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 17. septembra 2012. godine.