Masakriranje srpskih civila na Banskom Grabovcu u julu 1941. godine

„Mi znamo kako rana peče,

– i kako boli nož…
Istina je naša
krvlju zapisana“

(epitaf na spomeniku grabovačkim žrtvama -Jure Kaštelan)

Krajem jula 1941. godine, glinske, petrinjske i zagrebačke ustaše, dovele su na Banski Grabovac preko 1200 pohapšenih srpskih seljaka, od 16 do 60 godina starosti iz srezova: Glina, Petrinja i Dvor na Uni. Pavelićev Pokrijetni prijeki sud sve ih je proglasio „krivim“ i osudio ih na smrt. Ustaše su tehniku egzekucije, nad tim nesrećnicima, primenjivali prema svojim ličnim sklonostima. Krvavi pir na Grabovcu uspelo je da preživi samo sedam ljudi.

Evo za ovu priliku nekoliko delova iz neobjavljenog dnevnika dr. Juraja Perina, Hrvata, glinskog lekara, koji je predao publicisti Đuri Roksandiću 1971. godine.

„Kada je vlak krenuo iz Hrastovice, ustaše su užurbano legitimirali putnike, a sve pravoslavce su sprovodili u susjedni vagon, iz kojeg je dopirala velika galama… Kada se vlak zaustavio na Banskom Grabovcu, ustaše su iz tog vagona na silu izvodili van isprebijane ljude. Prvi čovjek koji je izguran iz vagona bio je sav krvav od uboda bajoneta. Sve te ljude je pored vlaka dočekala druga grupa ustaša sa uperenim puškama na gotovs. Počeli su tada novi ubodi sa bajonetima, uz psovanje, jauke, vikanja i puškaranja… Ubili su ga. Moja supruga, videvši te prizore, i još jedna saputnica dobile su živčani napad… Domobranski poručnik koji je sjedio sa nama zanijemio je od šoka kao i ja…“

Dr. Perin je svoje usputno viđenje ustaškog divljanja saopštio svom kumu dr. Juraju Reboku u Glini.

„Prve moje riječi bile su da mu ispričam šta sam doživio u vlaku od Petrinje do Grabovca i osudim postupak ustaša sa pravoslavcima. Dr. Rebok je odgovorio, trebali su se pokoriti vlasti ili iseliti u Srbiju kada je to bilo određeno. Mjesto toga oni su počeli bježati u šumu. Dr. Perin mu je uzvratio: zar nijesu muški Glinjani Srbi iz čistog mira one svibanjske noći odvedeni iz kuća, digli su ih ustaše iz kreveta i poklali. Tko će posle toga vjerovati.“

•

Na Grabovačkoj poljani iza železničke stanice, nedaleko od Sokolskog doma, bio je stacioniran ratni logor za ustaške jedinice, sabirno mesto i poligon surove smrti za pohapšene ljude.

Prema svedočenju uhvaćenog ustaše Ivana Muškona iz Petrinje, pred komisijom za ratne zločine, zabeleženo je:

„Komandno jezgro kaznene ekspedicije na Grabovcu sačinjavali su visoki hrvatski dužnosnici: Eugen Kvaternik – Dido, zapovednik UNS-e za NDH, Božidar Cerovski zapovednik ustaškog redarstva u Zagrebu, Ivan Turki komandant ustaških postrojbi sa Prijekim sudom, Dragutin Imper predstojnik Gline, Dr. Mirko Jerec veliki župan“. Ivan Muškon u svojoj izjavi koju je dao pred komisijom za ratne zločine, imenovao je veći broj poznatih ustaša iz Gline i Petrinje, koji su na Grabovačkom stratištu, svirepo mučili svoje žrtve pre ubijanja.

„Mrcvarenje privedenih Srba nije bilo ni za gledanje ni za slušanje“, izjavilo je pred komisijom nekoliko preživelih svedoka tog užasa: Aniša Šteković, Stevan, Petar i Janko Jekić, Petar Stanković, Buda Popović, Jovan Orlić i Vasilj Nevajda (njihove izjave delimično su redigovane). Svi ljudi koje su ustaše dovele na Grabovac, morali su da sede na zemlji okrenuti prema velikim grobnicama, ne sluteći da će njihovu nasilnu smrt ustaše ispratiti bučno i veselo uz muziku i narodne pesme… Između bivaka i kaznene ekspedicije i iskopanih jama, bio je tamburaški orkestar sa ženskom pevačkom grupom. Pristigli su pevajući i u svečanim šokačkim nošnjama – kao da su došli na smotru narodnog stvaralaštva.

Uz razigrano kolo sa alkoholisanim dželatima, pesme i šenlučenja, počela je i likvidacija – na smrt osuđenih Srba.

Jedan konjanik je u galopu dojahao ispred ustaških šatora s povijenim telom prema konjskoj grivi, i kamom u ispruženoj ruci – kao da je bio pod Sigetom! Taj je jurišnik skrenuvši sa šljunkovite ceste, dovukao za sobom oguljeno telo učitelja Matijevića – sa privezanim rukama za tegleći vagijer!

U veštini mučenja posebno su se istakle čuntićke i petrinjske ustaše: Ive Šarića, Duje Krpana, Ive Sverine, Mate Mrvića… Kasapili su na Grabovcu Đuru Štekovića, solunskog dobrovoljca. Odsekli su mu jednu a zatim drugu ruku do lakta, isto tako i obe noge do kolena. Đuro je neartikulisano zapomagao da ga ubiju -ali mu tu milost nisu učinili.

Tako je taj borac sa Kajmakčalana iz Prvog svetskog rata, okončao svoj život u Drugom svetskom ratu umirući kao živi „torzo“. Pavelićevi „mesari“ uživali su u kasapljenju čoveka pred očima njegovog maloletnog sina Janka. Mališan je od toga prizora onemeo.

Takav sadizam je bio perverzniji čak i od onog kada je Jakub paša – posle Krbavske bitke – zarobljenom banu Derenčinu kod svakog obroka stavljao na trpezu i odsečenu glavu njegovog sina!

„Dvojica ustaša su igrala po leđima Nikole Borote, železničara, da bi mu ispravili urođenu grbu.“ Samo je Nikola znao sa kakvim je bolovima umirao. Dragutin Laboš, šef železničke stanice u Petrinji, izjavio je pred komisijom za utvrđivanje ustaških zločina i ovo „kada sam 26. srpnja došao na Grabovac, Turki mi je rekao – odoše i vaši željezničari, a Boroti smo „ispravili grbu“ (Ivan Turki je bio komandant ustaških postrojbi i predsednik Prijekog suda – prim.D.Č.)

Stjepan Pješak je sa svojim ustašama poubijao iz pušaka u teme sve kopače na dnu tek dovršenih predubokih jama. Naredne žrtve padale su preko njih pod udarcima sekira, maljeva, noževa… Bile su to omiljene ubistvene alatke za mučenje i masakriranje Srba na svim stratištima Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske.

Ustaški koljači su na Grabovcu, uz trodnevno orgijanje, stimulisani alkoholom i muzikom, brutalno poubijali 1200 nedužnih srpskih civila, a grabovačku poljanu natopili sa više tona njihove krvi. Zlikovci su po izvršenom zadatku egzekutivnog štaba, u svojoj patološkoj mržnji prema žrtvama, prekrili srpske grobove leševima grabovačkih pasa…

 Dopisnik američke TV mreže AVS NEWS, Sergej Bodić upitao je (1991) na konferenciji za štampu, tada aktuelnog ministra rata Republike Hrvatske, dr. Šimu Đodana – „Da li ste ikada bili na Baniji, i da li znate da je Ljuban Jednak jedini preživeli u pokolju Srba u glinskoj crkvi 1941. godine, ponovo u sličnoj i još goroj situaciji. Kuća mu je demolirana, a on prinuđen kao pre pola veka da beži i spasava život od Hrvatske narodne garde?“

„Gospodine, odgovorio je ministar rata Đodan, nemojte ovdje širiti četničku propagandu!… Taj gospodin kog pominjete 1941. godine imao je a i sada ima projekat da uništi sve što je hrvatsko.“

Bilo bi ovde izlišno komentarisati zbog čega je nedoklani Ljuban Jednak, nakon 50 godina, po drugi put pobegao između kame i jame, ili pak o nivou integralne ličnosti Šime Đodana, kao resornog ministra rata Republike Hrvatske!

<Majska likvidacija glinskih Srba 11-13 maja 1941. godine>   <Sadržaj> 

<Ustaški zločin nad Srbima u glinskoj pravoslavnoj crkvi bio je isplaniran za Ilindanski praznik>