Marvenim vagonima za Jasenovac

Datum objave: sreda, februar 6, 2019
Veličina slova: A- A+

Zatvoriše vrata i spustiše onu tešku rezu. Ona je stravično tresnula u svoje ležište, vrlo glasno, jer je u vagonu vladao muk, kao da nikoga nema.

„Svi muškarci stariji od deset godina, neka izađu u stroj. Ako ostane netko ijedan dan stariji od deset godina, bit će streljan. I on i majka”!

Izlaze ljudi na čistinu ispred Sokolane i nekadašnje škole u Grubišnom Polju.

Postrojavaju nas u četiri reda, vrste. Kolona se protegnula od ceste do nasuprot katoličke crkve i cintora, pa lijevo, sve do kuće nekadašnjeg pristava.

Majka i sestra plaču i gledaju me. Ništa ne govore. Prećutno i one i ja prihvatismo prijetnju kao realnost i ja pođoh u stroj. Majka me zovnu i dade mi krparu i neko culce u koje je nešto stavila, a ja bio pošao bez ičega. Opet me obje izljubiše i ja se izgubim u stroju. Tu postajasmo neko vrijeme. Nadzire nas nekoliko ustaša, hodaju tamo-amo ispred stroja. Uskoro dolazi povelik broj ustaša i oni opkoliše stroj sa obje strane, uzeše puške u ruke i naređuju nam da se okrenemo u pravcu crkve, odnosno ceste.

Okrenusmo se i uskoro je kolona četvororeda ili šestororeda krenula u pratnji ustaša sa obje strane. Po izlasku iz parka, usmjeravaju nas desno cestom, a zatim lijevo u pravcu željezničke stanice. Ustaša koji je išao uporedo sa mojim redom stalno je ponavljao: „Ljudi, nemojte bježati jer je sve opkoljeno vojskom”. Bio je u civilu, ali je imao ustašku kapu i pušku na kojoj je bila bajoneta. Slušajući to njegovo upozorenje došli smo i do kraja naselja gdje se nastavlja put za Veliku Barnu, a lijevo se ide prema željezničkoj stanici. Tu je kolona savila lijevo.

Naš red dolazi do kuće Miščevića odakle vidimo da je ispred Jemeršića vile postavljen puškomitraljez, a iza njega je, stojeći u grabi, ustaša. Kolona je išla pored vagona, a onda nas zaustaviše i naređuju da se penjemo u te stočne vagone.

Ljudi ulaze, uskaču, a oni počeše da tuku puškama one koji se propinju u vagon. Čuju se jauci, a onda, otuda sa čela kolone, dolazi ustaša Žiga i viče da se prestane sa tučom. U toj gužvi nisam mogao da se uspnem na vagon, a da ne dobijem batina. Ušao sam napola uguran pod vagon. Sad, pošto su gotovo svi ušli, stariji su mi pomogli da se popnem u vagon. Još su doveli nekoliko ljudi pa su i njih utjerali u naš vagon, jer, kao, tu još ima mjesta.

Zatvoriše vrata. Spustiše onu tešku rezu.

Ona je stravično tresnula u svoje ležište, vrlo glasno jer je u vagonu vladao muk, kao da nikoga nema.

Kasnije nas nekako izbrojaše i ustanoviše da nas ima 81 ili 89. Tih oktobarskih dana vladale su velike vrućine. Dok smo išli lošom makadamskom cestom, dizala se velika prašina. Počeše neki ljudi da skidaju košulje, a drugi uzimaju ručnike pa mašu, pokušavajući da rashlade nesnosnu vrućinu. Bilo je to uglavnom bez efekta, no situacija se pogoršava jer počinje vršenje fizioloških nuždi. Dok smo još stajali na željezničkoj stanici, ljudi su molili ustaše da ih puste van, ali odgovori su bili brutalno bezobrazni, primitivni i prijeteći.

Stajali smo tu dugo. Nikako da voz krene. „Onda će biti hladnije”, komentiraju ljudi.

Ljudi prepoznaju neke ustaše pored vagona pa ih mole da im donesu vode. Opet psovke, dernjava i uvrede. Bez obzira na to što se godinama poznaju. Svi odnosi kroz godine zajedničkog življenja, druženja, međusobnog pomaganja, zajedničkog veselja i tugovanja ne vrijede niti čašu vode. Ni danas se ne mogu uvjeriti da bi takav odnos mogao nastati ili postojati u zamijenjenim pozicijama, ulogama.

Žeđ postaje nesnosna.

Stari Janjić je stupio s pameti, bunca, traži vode i šibice. Ne može nigdje da sjedne pa se navali na ljude do sebe, a za njih je to neizdrživo pa se izmiču. Drugi, opet, prigovaraju što se izmicanjem jadni starac naslanja na njih. Ljudi mole vode za njega, opet isti komentari, a jedan od ustaša sa puno zlobe u glasu viče: „Napit će se u Savi”.

Tada netko reče: „Pa oni će sa nama u Jasenovac. Sava je kod Jasenovca, a tamo je veliki logor iz koga se nitko živ ne vraća”.

U neko vrijeme večeri voz je krenuo. Mali prorezi, rešetke na stočnim vagonima nisu donijeli priželjkivano osvježenje iako je bila noć. Još je jedan od starih ljudi stupio s pameti. Pošto obojica nekontrolisano viču i traže vode, ustaše lupaju kundakom u ograde vagona i prijete da će ih izvesti iz vagona i poubijati. Ništa nije pomoglo.

Po jedan ustaša u pratnji voza nalazio se između dva vagona. Vrućina je nesnosna, ljudi vrte ručnicima i košuljama. Smrad postaje sve jači i nesnosniji. Vagon je toliko pun da se radi nužde gotovo i ne može doći u onaj ugao u kojem smo, kako smo se svi saglasili, vršili nuždu. Teško je, gotovo nemoguće, i čučnuti, prostora ima samo za stajanje.

Već smo dvije noći proboravili u tom tijesnom prostoru, nesnošljivo vrućem i zasićenom nepodnošljivim smradom od vršenja velike i male nužde, ostataka đubra od ranije prevožene stoke i znoja nas jadnika. Nema više ni razgovora šapatom. Čuje se samo poneko grublje disanje i pokoji kašalj. Povremeno nastaje, sada prećutno, pomjeranje, guranje, jer netko u nuždi pokušava da čučne. Valjda je to bila posljedica zamora, ubitačne žeđi, vrućine, vlažnosti smrdljivog ambijenta i konačno mirenje sa sudbinom nasilnog umiranja i putovanja u smrt.

Jedan od viđenijih ljudi koga sam poznavao iz viđenja, mislim da je radio u paromlinu, odjednom poluglasno kaže da ćemo uskoro znati voze li nas u Njemačku ili u Jasenovac. On to objasni narednim, skorim usmjerenjem voza iz stanice u kojoj smo stajali cijelu noć. On je svitanjem prepoznao stanicu na kojoj se nalazimo.

Voz je u neko vrijeme dana krenuo i to na onu stranu koju je on označio da je u pravcu Jasenovca. On to još jednom potvrdi: „Voze nas u Jasenovac, a odatle povratka nema”.

Ljudi se uskomešaše, neki tiho plaču, neki tiho nariču: „Joj, teško nama”.

Neki negiraju sada već jasnu smrtnu slutnju prizivanjem razuma po kome se to ne može dogoditi sa tolikim brojem nevinih ljudi. Neki to osporavaju navodeći već počinjena masovna krvoprolića ustaša u Gudovcu, u „Danici” kod Koprivnice, Jadovnu, oko Pakraca, u Lici i, najsvježije, na Kozari.

Opet je dan nesnošljivo vruć, ljudi stoje nekako nahereni jedni na druge, bez snage, malo ih stoji uspravno. Nema nikoga od mojih vršnjaka. Ni ja ne stojim uspravno. Kako me sa koje strane naguraju na drugu, u takvom se položaju nađem do drugog pomjeranja, svaki otpor je jednostavno nemoguć.

Netko se oglasi: „Evo, piše Jasenovac. To je željeznička stanica Jasenovac”. Poče komešanje, svi nastoje da provjere tu zlokobnu istinu.

Svaki se nastoji nekako progurati do one rešetke pri vrhu vagona koja jedina omogućuje nekakvu izmjenu zraka izvana i užasnog smrada u vagonu. Tko to uspije, odmah izgovara to zloslutno ime – Jasenovac. Poče naguravanje vagona, udaranje amortizera u nizu vagona, a zatim voz krene. Ide polako i uskoro stade.

Oni kraj rešetki (postoje dvije u vagonu) glasno izgovaraju: „Eno Save, voze nas prema Savi”. „Eno vode”, glasno govore drugi, „o, Bože, koliko ima vode”. Konačno, nekako doguraše i mene do rešetke na lijevoj strani vagona. Osjetim svježinu zraka iako vani sja sunce. Čini mi se – da me bace u Savu, plivao bih i pio vodu.

Čuju se izvana sve jači glasovi sa puno psovki. Više glasova ljudi koji stoje pored rešetki prenosi nam obavijest da se oko vagona raspoređuju ustaše i da na puškama imaju bajonete. Tamo negdje desno od našeg vagona čuje se jauk i prestravljeni plač nekog čovjeka praćen psovkama ustaša.

Pitaju ustaše one kraj rešetki: “’Oćete vode, jeste žedni”? Svi jadnici koji to čuše viču: „Jesmo! Dajte nam vode”, pa se naguravaju prema rešetkama. Umjesto vode, ustaše, dovikujući razne pogrde, bacaju u rešetke suhu zemlju sa šoderom i prašinom. Jauk sa desne strane sve je bliže.

Otvaraju se vagoni uz zaglušno lupanje vratima, viku i psovke ustaša. Naređuju nam da izlazimo iz vagona. Jauk onog nesretnika ne prestaje, ide u našem pravcu. Ustaše ga tuku nekakvim komadima drveta. Dvojica ljudi ga naprosto nose – stavili mu ruke ispod pazuha, a noge mu se vuku po zemlji. Prolaze mimo nas. Ta drva, kojima tuku toga, već raskrvavljenog čovjeka, meni se učiniše kao oni „cijepci” od tare (stana za tkanje) ili su baš bili tako oblikovani i podešeni za batinanje.

Po izlasku iz vagona, postrojavaju nas uz vagone.

Vika i mahanje rukama ustaša usmjeravaju nas u onom pravcu u kojem odvukoše jadnog postarijeg čovjeka za koga neki rekoše da je Joco iz Grđevca, čini mi se da rekoše iz Velikog Grđevca. Razabirem da ustaše viču: „Goni u raku! Svi u raku”! Pošto se kod nas raka zove iskopana jama gdje se sahranjuje sanduk, ladica sa pokojnikom, sve se propinjem u znatiželji i strahu da vidim tu raku u koju svi idemo.

Kolona ide po suhoj utabanoj i prašnjavoj zemlji, nije to nikakav put, pa ni staza. Uskoro skrećemo i idemo pomalo nizbrdo u nekakvu široku iskopanu jamu, vrlo veliku. Izgleda mi to kao jama od ciglane iz koje se vozi zemlja za pravljenje cigle. Sad se iz neprekidne vike ustaša razaznaje da nas nastoje razdvojiti u dva reda (vrste).

Zaustaviše nas.

Gledam tko je u mojoj najbližoj okolini. Malo dalje vidim Stevu Smiljanića, mog vršnjaka. On i ja smo povremeno i naizmjenično sisali zajedno njegovu majku Mariju i moju majku Evicu, ovisno kakve su poslove i obaveze imale na svojim imanjima ili u uzvratnim mobama. Ima tu još mojih vršnjaka i onih koju godinu starijih, ali nikoga ne poznam.

Nešto dalje opazim Milana Adamovića. On je dotjeran sa Kozare i bio je dva, tri mjeseca kod Jere (Jaroslava) Golštajna (Gottsteina), čuvao krave i radio ostale poljoprivredne i domaćinske poslove.

Desno od mene je kum Šandor Amidžić, psihijatrijski bolesnik, povratnik iz Amerike. Svi su ga zvali kum. Stavio je obje ruke na svoj štap ispred sebe. To je komad grabovine, “prigla” od grabovine, kako su ga mještani nazivali. Sjećam se toga štapa, kojeg sam viđao prilikom povremenog dolaska kuma Šandora u našu kuću radi hrane i da se ogrije.

On je imao svoj raspored u selu, pa nije nikoga posebno opterećivao svojim skromnim potrebama.

Netko ga zapita: „Kume, kako je”?

„Ne valja kume”, odgovara Šandor.

To me se nekako posebno čudno dojmilo jer na takvo pitanje u našoj kući ili na ulici, kum Šandor je uvijek odgovarao: „Dobro kume”!

 

Prenešeno iz knjige:

Milan Bastašić: Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991.

Prva do sada izdana knjiga o kontinuitetu stradanja srpskog naroda Bilogore i Grubišnog Polja. Autentična svjedočanstva o genocidu – Spisak žrtava 26/27. aprila 1941. – Spisak jasenovačkih žrtava 1941-1945. sa šireg područja Grubišnog Polja – Iseljavanje Srba u međuratnom periodu – Razgovor s knjigom „Vila bilogorska” – Fotodokumentacija

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 02. decembra 2015. godine.

Vezane vijesti:

STRATIŠTA NDH – JASENOVAC

Knjiga Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991.

POKOLj - Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.
POKOLj – Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top