Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Marvenim vagonima u neizvjesnost

Datum objave: ponedeljak, maj 31, 2010
Veličina slova: A- A+

Zatvoriše vrata. Spustiše onu tešku rezu. Ona je stravično tresnula u svoje ležište, vrlo glasno jer je u vagonu vladao muk, kao da nikoga nema.

Glasan zvuk zatvaranja reze bio je zatočenicima stravična potvrda zle sudbine
Glasan zvuk zatvaranja reze bio je
zatočenicima stravična potvrda zle
sudbine

Kasnije je nekako izbrojano i ustanoviše da nas ima 81 ili 89. Tih oktobarskih dana vladale su velike vrućine. Dok smo išli lošom makadamskom cestom, dizala se velika prašina. Počeše neki ljudi da skidaju košulje, a drugi uzimaju ručnike pa mašu, pokušavajući da rashlade nesnosnu vrućinu. Bilo je to uglavnom bez efekta, no situacija se pogoršava jer počinje vršenje fizioloških nuždi. Dok smo još stajali na željezničkoj stanici, ljudi su molili ustaše da ih puste van, ali odgovori su bili brutalno bezobrazni, primitivni i prijeteći. Stajali smo tu dugo. Nikako da voz krene. „Onda će biti hladnije”, komentiraju ljudi. Ljudi prepoznaju neke ustaše pored vagona pa ih mole da im donesu vode. Opet psovke, dernjava i uvrede. Bez obzira na to što se godinama poznaju. Svi odnosi kroz godine zajedničkog življenja, druženja, međusobnog pomaganja, zajedničkog veselja i tugovanja ne vrijede niti čašu vode. Ni danas se ne mogu uvjeriti da bi takav odnos mogao nastati ili postojati u zamijenjenim pozicijama, ulogama. Žeđ postaje nesnosna. Stari Janjić je stupio s pameti, bunca, traži vode i šibice. Ne može nigdje da sjedne pa se navali na ljude do sebe, a za njih je to neizdrživo pa se izmiču. Drugi, opet, prigovaraju što se izmicanjem jadni starac naslanja na njih. Ljudi mole vode za njega, opet isti komentari, a jedan od ustaša sa puno zlobe u glasu viče: „Napit će se u Savi”. Tada netko reče: „Pa oni će sa nama u Jasenovac. Sava je kod Jasenovca, a tamo je veliki logor iz koga se nitko živ ne vraća”. U neko vrijeme večeri voz je krenuo. Mali prorezi, rešetke na stočnim vagonima nisu donijeli priželjkivano osvježenje iako je bila noć. Još je jedan od starih ljudi stupio s pameti. Pošto obojica nekontrolirano viču i traže vode, ustaše lupaju kundakom u ograde vagona i prijete da će ih izvesti iz vagona i poubijati. Ništa nije pomoglo. Po jedan ustaša u pratnji voza nalazio se između dva vagona. Vrućina je nesnosna, ljudi vrte ručnicima i košuljama. Smrad postaje sve jači i nesnosniji. Vagon je toliko pun da se radi nužde gotovo i ne može doći u onaj ugao u kojem smo, kako smo se svi saglasili, vršili nuždu. Teško je, gotovo nemoguće, i čučnuti, prostora ima samo za stajanje.

Već smo dvije noći proboravili u tom tijesnom prostoru, nesnošljivo vrućem i zasićenom nepodnošljivim smradom od vršenja velike i male nužde, ostataka đubra od ranije prevožene stoke i znoja nas jadnika. Nema više ni razgovora šapatom. Čuje se samo poneko grublje disanje i pokoji kašalj. Povremeno nastaje, sada prešutno, pomjeranje, guranje, jer netko u nuždi pokušava da čučne. Valjda je to bila posljedica zamora, ubitačne žeđi, vrućine, vlažnosti smrdljivog ambijenta i konačno mirenje sa sudbinom nasilnog umiranja i putovanja u smrt.

Jedan od viđenijih ljudi koga sam poznavao iz viđenja, mislim da je radio u paromlinu, odjednom poluglasno kaže da ćemo uskoro znati voze li nas u Njemačku ili u Jasenovac. On to objasni narednim, skorim usmjerenjem voza iz stanice u kojoj smo stajali cijelu noć. On je svitanjem prepoznao stanicu na kojoj se nalazimo. Voz je u neko vrijeme dana krenuo i to na onu stranu koju je on označio da je u pravcu Jasenovca. On to još jednom potvrdi: „Voze nas u Jasenovac, a odatle povratka nema”.

Ljudi se uskomešaše, neki tiho plaču, neki tiho nariču: „Joj, teško nama”. Neki negiraju sada već jasnu smrtnu slutnju prizivanjem razuma po kome se to ne može dogoditi sa tolikim brojem nevinih ljudi. Neki to osporavaju navodeći već počinjena masovna krvoprolića ustaša u Gudovcu, u „Danici” kod Koprivnice, Jadovnu, oko Pakraca, u Lici i, najsvježije, na Kozari. Opet je dan nesnošljivo vruć, ljudi stoje nekako nahereni jedni na druge, bez snage, malo ih stoji uspravno. Nema nikoga od mojih vršnjaka. Ni ja ne stojim uspravno. Kako me sa koje strane naguraju na drugu, u takvom se položaju nađem do drugog pomjeranja, svaki otpor je jednostavno nemoguć. Netko se oglasi: „Evo, piše Jasenovac. To je željeznička stanica Jasenovac”. Poče komešanje, svi nastoje da provjere tu zlokobnu istinu.

Na karti su označena mjesta stradanja u Kiselovom jarku i Trandlerovoj djetalini
Na karti su označena mjesta stradanja u Kiselovom jarku i Trandlerovoj djetalini
Tradlerova djetelina - mjesto strijeljanja. Cvijeta Dimić (rođena Grba), Slavko Gajić, Slavkova sestra, majka i Ljuba Radaković
Tradlerova djetelina – mjesto strijeljanja. Cvijeta Dimić (rođena Grba), Slavko Gajić, Slavkova sestra, majka i Ljuba Radaković
Oštećeni spomenik stradalima na Trandlerovoj djetelini
Oštećeni spomenik stradalima na Trandlerovoj djetelini
Spomenik žrtvama strijeljanja u Kiselovom jarku, obnovljen 2009. godine
Spomenik žrtvama strijeljanja u Kiselovom jarku, obnovljen 2009. godine
Spomenik stradalima u Kiselovom jarku, podignut 1974. godine, devastiran 1991. godine
Spomenik stradalima u Kiselovom jarku, podignut 1974. godine, devastiran 1991. godine

 

Crkva Svete Petke u Velikoj Peratovici, podignuta 1895. godine na temeljima starije drvene crkve iz 1790. Stradala u ratu (1941-1945.). Poslije Drugog svjetskog rata obnovljena. Crkva demolirana, ikonostas uništen i sva stakla na prozorima polupana (1991-1993).
Crkva Svete Petke u Velikoj Peratovici, podignuta 1895. godine na temeljima starije drvene crkve iz 1790. Stradala u ratu (1941-1945.). Poslije Drugog svjetskog rata obnovljena. Crkva demolirana, ikonostas uništen i sva stakla na prozorima polupana (1991-1993).

Oskrnavljena crkva Svete Petke u Velikoj Peratovici. Slikano u jesen 2009. Godine

Oskrnavljena crkva Svete Petke u Velikoj Peratovici. Slikano u jesen 2009. Godine
Oskrnavljena crkva Svete Petke u Velikoj Peratovici. Slikano u jesen 2009. Godine

 Minirana kuća u Malom Grđevcu, 1991. godina

 

Minirana kuća u Malom Grđevcu, 1991. godina
Crkva Svetog Dimitrija - podignuta oko 1730. godine. Brvnara pokrivena šindrom. Obnovljena 1760. Jedna od najznačajnijih baroknih crkvi-brvnara, sa sačuvanim autentično slikanim enterijarom i ikonostasom. Pripadala grupi spomenika nulte kategorije. Spaljena i potpuno uništena (1991 - 1993)
Crkva Svetog Dimitrija – podignuta oko 1730. godine. Brvnara pokrivena šindrom. Obnovljena 1760. Jedna od najznačajnijih baroknih crkvi-brvnara, sa sačuvanim autentično slikanim enterijarom i ikonostasom. Pripadala grupi spomenika nulte kategorije. Spaljena i potpuno uništena (1991 – 1993)

 

Crkva Svetog Dimitrija - podignuta oko 1730. godine. Brvnara pokrivena šindrom. Obnovljena 1760. Jedna od najznačajnijih baroknih crkvi-brvnara, sa sačuvanim autentično slikanim enterijarom

 

< Ustaše razdvajaju muškarce od žena i djece                              Sadržaj                                          U logoru Jasenovac >




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top