Marina Ljubičić: Sjećanje Dragutina Čelice

Dragutin Čelica, iako u poznim godinama, veoma jasno se sjeća svoga djetinjstva, koje je obilježeno ratom i stradanjem najbližih članova porodice, drugova iz djetinjstva, komšija. Kao jako mlad susreo se leševima, ali i svojim očima gledao ubistvo.

I sam je bio ranjen, ali je imao sreću da preživi. U svom svjedočenju, datom autoru teksta, on i pored vremenske di- stance veoma jasno razaznaje i naglašava ono što je lično vidio i ono što je od drugih saznao, sjećajući se čak i od koga je to saznao.

Autor: Marina Ljubičić Kustos-istoričar; Memorijalni muzej na Mrakovici; marinaljubicic81@gmail.com

UDK 341.322.5(497.13)“1941/1945:929Čelica D.

Ključne riječi: Dragutin Čelica, Novoselci, ustaški zločini, ustanak, Kozara

Razgovor sa Dragutinom Čelicom obavljen je maja 2017. godine, za potrebe Memorijalnog muzeja na Mrakovici, a dat je autoru teksta. Muzej na Kozari se posljednjih nekoliko godina bavi prikupljanjem svjedočenja Kozarčana koji su preživjeli Drugi svjetski rat, odnosno ofanzivu na Kozaru, ljeta 1942. godine, odvođenje u logore i druge ratne strahote, i koja predstavljaju dopunu pisanim istorijskim izvorima. O Dragutinu Čelici i stradanju njegove familije pisao je Dragoja Lukić, u knjizi Rat i djeca Kozare, 1 gdje su dati osnovni podaci o familiji Čelica. Tragom ovih informacija, autor je želio da od samog svjedoka sazna više o stradanju ove familije i onome što je on lično vidio i doživio.

Nažalost, sudbina porodice i cijele familije Čelica nije usamljen slučaj. Mnogo je porodica, pa čak i familija sa područja Kozare i Potkozarja, od kojih niko nije preživio, odnosno „ugašenih familija“, a vjerovatno i takvih koje nisu ni evidentirane. Ono što je kozarski narod preživio tokom Drugog svjetskog rata više niko i ništa ne može ispraviti, ali danas možemo raditi na tome da ispravimo greške i nepravde nastale nakon rata, kada se ovakve sudbine nisu smjele pričati zarad ciljeva bratstva i jedinstva. Danas su njihovi akteri oslobođeni stega, pa ovakva svjedočenja, i pored vremenske distance, za istoričare imaju veliki značaj, jer iz njih saznajemo pojedinosti koje nam dokumenti ne mogu pokazati (kakva je bila situacija u Kozari tokom ofanzive, kako je izgledao „život“ unutar logora, brutalan odnos ustaša prema Srbima, strah, glad, često i sudbinu pojedinih ljudi…).

Transkript sjećanja

Zovem se Dragutin Čelica, rođen sam 1926. godine, u Novoselcima, 2 to je dubička opština. 3 Otac mi se zvao Teodor 4, majka Deva, 5 djevojački Kos. Bilo nas je dvanaest ukućana, a samo četvoro je preživjelo rat, ostali su ili odvedeni u Jasenovac ili su poginuli. Od strica sam imao dvanaestoro braće, svi su izginuli. 6

Sjećam se kad je rat buknuo, svi su se uspaničili, znali su da će doći neke neprilike. Jednom prilikom čuvao sam djecu od sestre, čiji je muž bio zarobljen (otac me je poslao da čuvam sestrinu djecu u Bjelajce). Dok sam čuvao djecu u dvorištu, naišao je jedan rođak i pitao:

‘Zašto se vi ne sklanjate?’

Ona je pitala: ‘Zašto?’

‘Došle su ustaše, Pavelićeva vlada, počeli su ganjati i tući Srbe, ubijati!’

Ja kažem sestri – ‘Idem da vidim šta se dešava’.

Nije mi dala, rekla je da idemo i mi za našim rođakom. On je već bio natovario na kola ženu i djecu, i neke stvari koje je mogao povesti, nešto hrane, odjeću. Rekao sam joj da idem u Novoselce da vidim šta je sa našima. Odmakao sam jedno dva i po kilometra od sestrine do roditeljske kuće, išao sam kradom, gdje god sam se mogao prikriti i popriječiti.

Kada sam izišao sa seoskog na glavni put Dubica–Prijedor, pogledao sam u jednu kuću i vidio mrtvog čovjeka na pragu. Mislio sam da je to vlasnik kuće, ali kasnije sam saznao da nije bio on. On je sa familijom uhvaćen živ i otjeran. Žena mu je taj dan preživjela, ali su pobili kasnije i njihovu familiju. Pobijeni su kad su bježali, pa na bježanju. Na pragu je mrtav ležao njihov komšija, koji je pošao njima da vidi šta se dešava, pa su ustaše pucale u njega.

U isto vrijeme, u ranu zoru, devet sela su bili blokirali, sve ustaše, kasnije sam to saznao. U to vrijeme, u te rane sate, gdje su koga zatekli, ili na spavanju, ili u kući, na njivi, sve su klali. Mog druga iz škole, Jovu Bakića, 7 zaklali su nad stolom dok je pisao zadaću. To su mi kasnije ispričale komšije koje su ga našle zaklanog. Njegovog brata rođenog, koji je bio punoljetan, istjerali su iz kuće i rekli da se okrene, a onda su mu pucali u zatiljak. Metak mu je prošao ispod oka. Takvog sam ga našao, kada sam išao tražiti podrum da se sakrijemo. Zatekao sam ga u podrumu samog, sve je ostalo bio otjerano. Sav je bio krvav, ali sam ga prepoznao. Sve kuće u selu bile su srpske, samo jedna Hrvatica bila u selu. Udana je bila za Srbina. Bila je udovica, udana za tog komšiju Srbina, Milana Lukića. Njen sin iz prvog braka, Hrvat, odrastao je sa nama djecom u selu. Zajedno smo se igrali i odrastali. On je dobio zadatak da izađe na jedan zaselak, Brđane, da izvidi šta se dešava, i umjesto da javi nama u selu da idu ustaše i da kolju, on je otišao u grad, u Dubicu, ustaškim vlastima. Zato je poklan taj zaselak u potpunosti. Devet sela dubičkih do dizanja ustanka je poklano.

Jednog mog komšiju su zaklali, a glavu bacili u baštu. Kraj štale je bio lanac za psa, za koji su mu svezali nogu. Milu Stojičevića su izveli iz kuće, upucali, njemu su ispala crijeva. Teška sirotinja je on bio. Dovukao se nekako do kuće i tražio britvu da se ubije. Pao je u nesvijest i umro. Strina i još dvije žene su ga zakopale u dvorištu, da ne ostane tako u kući.

Koga god su od Srba uhvatili, ubijali su. Nekoliko dana je to trajalo, dok smo počeli da razmatramo kako da se branimo. Nije bilo oružja. Ja sam tek ’42. godine primio pušku. Jedva su me primili u partizane. Pokojni Boško Šiljegović 8 mi je rekao: ‘Braco, ti si malen za ovo’. Ja sam počeo plakati. Otac mi je već bio nestao, on je bio ustanik, brat najstariji isto otišao na ustanak. Jedan sa vilama, jedan sa sikirom. Počeo sam plakati.

Ustanak je podignut. Vidim nema moga tate, nema Mirka, najstarijeg brata, nema Marka. 9 Marka je otac poslao kao nadničara u Dubicu, kod nekog muslimana, Mujage Pezića, 10 i on je tu završio, ni traga ni glasa. Ništa ne znam o njegovoj sudbini, kako je poginuo, ni gdje. Strica mi i brata stričevića ubili su pred kućom. Strina mi je ispričala kasnije kako su ga zvali da izađe vani, rekli mu da se okrene, pa su pucali u njega.

Nakon ustanka počeli smo bježati u Kozaru. Ustaše su navalile sa svojim redovima vojske, domobrani, ustaše… Naša vojska je branila narod, tad još nisu imali ime partizani, nego ustanici. Ljudi po selima koji su po nešto znali o vojnim stvarima, bili su rukovodioci. Na brzinu su se organizovali i zaključili da treba organizovano narod spašavati i povukli su ga u šumu za sobom.

Pred samu ofanzivu 11 bilo je jako teško, jer narod je već znao nešto o tome.

Narod se zbio u Kozari, silni narod. To je bilo strašno gledati, toliko je naroda bilo. Samo gledaš jad. Sve živo gine. Ko god je šta mogao da povede od stoke, poveo je. Kad su ustaše naišle sa psima tragačima, nismo imali kud. Ležao sam kraj neke bukve, sakrio se. Psi tragači bili su blizu mene. Neke su već bili pohvatali, pa ih vode ispred sebe. Ostao sam skriven, imao sam sreće, nisu me našli. Kasnije kad je sve prošlo, izišao sam i imao šta i vidjeti. Leševi ljudi, djece… trpaju ih u zaprežna kola. One koje su uhvatili odveli su u logor, u Jasenovac. Ostao sam sam, nisam znao kud bih, nisam imao nikog. Svugdje se čuo jauk… joj Marko, joj Đuro… 12 Svi su bili pod zaštitom ustanika, tad su se već počeli zvati partizani. Partizani su nosili oznake, srpsku trobojku na kapama i grudvicu od vune na kapi, kao srpska zastava. Još nije bilo petokrake.

Prilikom proboja obruča na Partiji, ranjen sam. Lutajući metak odbio se o kamen, i zabio meni u nogu. Jedini doktor kog smo znali i imali, bio je u stvari veterinar. Pokušao mi je to izvaditi, ali nije išlo, ne može. Rade Bašić 13 je došao i rekao: ‘Mali, zarobili smo doktora, vodimo te da operišeš nogu’. Boljela me. Bez tuđe pomoći nisam mogao ništa. Rekao sam: ‘Druže Rade, dok sam živ ne dam to raditi. Da me operiše onaj koji je pucao u mene, ne dam!’

Nisam se uspio probiti u noći proboja 14. Nas nekoliko vratilo se. Jedni su nosili ranjene, jedni mrtve, dok se moglo. Natrpaju pune lotre mrtvih, a odozgo ranjene. Došli su do Mlječanice i tu su ih ustaše pohvatale i sve pobile.

Kad sam došao u partizane Boško Šiljegović mi nije dozvolio da ostanem. Nikola Luketić, koji je bio učitelj, bio je naočit pa je bio u organizaciji ustanka, i on je rekao: ‘Nemoj ti, sine, ići, malen si’. Javio sam se i Mirku Đakoviću. Mirko je sa sinom otišao u rat, obojica su imali po karabin. On mi je pomogao da me prime u partizane. Rekao sam da su mi ustaše ubile roditelje i molio da me ne ostave samog. Tu su me poveli, ali dali su mi samo pištolj. U početku sam nosio poruke od mjesta do mjesta, na slobodnoj teritoriji samo.

Kad je ofanziva prošla ja sam već bio malo veći, pa su mi dali pušku, švapski automat. Išao sam sa grupom partizana, u selu Koturevi pod Kozarom. Ostao sam na straži u jednom vinogradu. U jednom momentu ugledao sam nekoliko vojnika, tek kada su se približili vidio sam da su ustaše. Nisam mogao bježati, jer da sam okrenuo leđa pucali bi u mene. Zato sam se sakrio i držao ih na nišanu, ako bi pošli na mene. Skriven sam gledao šta će oni kod te kuće. To je bila kuća Đure Balte. Jedan ustaša je ušao u kuću, dvojica su ostala vani. U kući je bila žena, to sam kasnije saznao, izbjeglica sa Banije. Sklonila se u tu kuću i tu joj je krenuo porod. Ustaša koji je ušao u kuću je dijete, tek rođeno dijete, nabio na bajonet i bacio kroz prozor. Palo je između mene i te dvojice koji su ostala vani. Dijete krvavo, neokupano, tek rođeno. Majku djeteta su izvukli na dvorište i zaklali na drvencu. Zaklali su je. Pucao sam, moji su čuli pucanj i dotrčali. Sišli su dolje i vidjeli šta je bilo. Jednog sam pogodio, jedan je uspio pobjeći, ne znam jesam li ga ranio.

Od tog dana nisam mislio na sebe, nisam se bojao da ću poginuti. Samo sam želio da pucam na takve ljude, koji nas tako kolju. Gurao sam tako do ’45. godine, tada sam demobilisan. Nakon rata bio sam aktivan u društvenim organizacijama. I danas sam u predsjedništvu Saveza boraca.

1  D. Lukić, Rat i djeca Kozare, Beograd, 1984, str. 70–76.

2  Selo Novoselci nalazi se uz cestu Dubica–Prijedor. Iz sela Novoselci ukupno su stradale 152 osobe, a petnaest familija je ugašeno. Iz familije Čelica stradalo je trideset sedam članova; najstariji član imao je šezdeset i osam godina, a najmlađi ni godinu dana.

3  Opština Kozarska (Bosanska) Dubica nalazi se na samoj granici sa Hrvatskom. Blizina Jasenovca i Zagreba imala je veliki uticaj na događaje tokom rata, pogotovo na veliko stradanje koje je ova opština pretrpjela. Od 27.354 stanovnika, među kojima 82,83% Srba, 10,26% Muslimana, 5,44% Hrvata i 1,47% ostalih, stradalo je njih 16.155, od čega 98, 53% Srba, 0,65% Muslimana, 0,54% Hrvata i 0,28% ostalih. D. Cvetković, Bosna i Hercegovina – numeričko određivanje ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu, Muzej žrtava genocida, Beograd, 2009.

4  Dragutinov otac Teodor i brat Mirko, tek što je bio odslužio vojsku, otišli su među prvim Kozarčanima u ustanak i poginuli su na „Komlenskom“ frontu. D. Lukić, Rat i djeca Kozare, Beograd, 1984, str. 71

5  Majku Devu ustaše su strahovito pretukle, nakon čega je ubrzo umrla. D. Lukić, Rat i djeca Kozare, Beograd, 1984, str. 71.

6  Iz familije Čelica stradala su dvadeset i dva člana, od čega dvanaestoro djece: Čelica (Savana) Ljuban, 1927–1942. god., Jasenovac; Čelica Mićo, 1927–1941, Novoselci; Čelica (Pere) Dušan, 1924–1942, Kozara; Čelica (ž. Teodora) Deva, 1887–1942, Kozara; Čelica (Toše) Mirko, 1913–1941, Bos. Dubica; Čelica (Pere) Ilija, 1928–1942, Jasenovac; Čelica (Savana) Mileva, 1921–1943, Bos. Dubica; Čelica (Pere) Dušan, 1926–1941, Bos. Dubica; Čelica (ž. Pere) Janja, 1892–1942, Grubišno Polje; Čelica (Vase) Pero, 1890–1941, Bos. Dubica; Čelica (Bože) Mile, 1900–1942, Jasenovac; Čelica (Bože) Milorad, 1908–1941, Bos. Dubica; Čelica (Nikole) Branko, 1913–1941, Bos. Dubica; Čelica (Pere) Rade, 1922–1941, Bos. Dubica; Čelica (ž. Milana) Milja, 1890–1942, Novoselci; Čelica (Toše) Marko, 1926– 1942, Jasenovac; Čelica Tešo, 1880–1941, Bos. Dubica; Čelica (Jovana) Mile, 1919–1942, Novoselci; Čelica (Vase) Jovan, 1887–1941, Bos. Dubica; Čelica (Rade) Svetko, 1927–1942, Grubišno Polje; Čelica (Bože) Đuro, 1874–1942, Jasenovac; Čelica (Đure) Milinko, 1920–1941, Bos. Dubica; Čelica (Mile) Mićo, 1886–1941, Glina; Čelica (Miće) Božo, 1907–1942, Zemun; Čelica (Milana) Dragoja, 1904–1942, Sisak; Čelica (Pavla) Dragoja, 1893–1942, Kozara; Čelica (Dragoje) Nikola, 1927–1942, Slavonija; Čelica (Riste) Mile, 1908–1941, Glina; Čelica(Bože) Ilija, 1910–1941, Bos. Dubica; Čelica (Rade) Glišo, 1926–1941, Bos. Dubica; Čelica (Rade) Vaso, 1921–1941, Bos. Dubica; Čelica (Savana) Stana, 1938–1942, Jasenovac; Čelica (Pere) Milan, 1939–1942, Slavonija; Čelica (Savana) Pero, 1941– 1942, Jasenovac; D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u, 1941- 1945, B. Dubica, 1984, str. 480–481.

7  Bakić (Jove) Pero, 1927–1941, Novoselci. D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u, 1941–1945, B. Dubica, 1984, str. 479.

8 Boško Šiljegović rođen je u selu Mirkovcu, pored Kozarske (Bosanske) Dubice, 6. maja 1915. godine. Kao i dr Mladen Stojanović, i on je bio sin sveštenika. U Komunističku partiju primljen je već u septembru 1940. godine, kad je postao sekretar partijske ćelije u Međuvođu, a kasnije i prvi politički komesar Druge partizanske čete, a zatim Drugog krajiškog partizanskog odreda. Tokom ofanzive na Kozaru, juna 1942. godine, kao član Operativnog štaba za Bosansku Krajinu, usmjeravao je dejstva Prve krajiške brigade prema B. Novom, Dobrljinu, Kostajnici i B. Dubici, radi olakšavanja položaja opkoljenom Drugom krajiškom odredu.

9  Dragutinov brat Marko ne nalazi se na spisku sa ostalim Čelicama. Lukić u svojoj knjizi navodi da su ga ustaše na prevaru uhvatile i da mu se od tad gubi svaki trag, ne spominjući gdje je uhvaćen.

10  Pezići su trgovačka porodica iz Dubice. Kuća u kojoj su živjeli braća Pezić pripadala je prvobitno Miloji Ličaninu. Brat Mujagin zvao se Uzeiraga. U Dubici su tada postojale svega tri-četiri trgovačke radnje, koje su držali: braća Pezići, Omer-beg Cerić, Hatidža K. Čaušević i Ibrica Čaušević. Prota Slavko Vujasinović, Srbi kao ptice, Glas Srpski, Banja Luka, 1994.

11  Misli se na veliku ofanzivu na Kozaru, ljeta 1942. godine.

12 U literaturi se najčešće pominje brojka od 68.000 ljudi sa Kozare, Potkozarja i Prosare, koji su nakon ofanzive odvedeni u logore. Od ovog broja, za područje dubičke opštine vezuje se broj od oko 21.037 ljudi, a smatra se da je njih 11.194 stradalo.

13  Rade Bašić rođen je u selu Donji Garevci kod Prijedora. U KPJ primljen je u junu 1941. godine, kad odlazi iz grada u potkozarska sela i radi na pripremi ustanka. Učestvovao je u mnogim borbama, a tokom ofanzive, ljeta 1942. godine, i on je, kao i Čelica, ranjen prilikom proboja obruča, ali je i dalje ostao u četi i učestvovao u borbi.

14  Misli se na proboj 4. jula 1942. godine.

Marina Ljubičić

T h e Te s t i m o n y o f D r a g u t i n Č e l i c a

Dragutin Čelica, although in his senior years, remembers, very clearly, his childhood, which was marked by the war and the demise of his immediate family members, childhood friends and neighbors. At a very young age he saw dead bodies and was a witness to a murder. He was wounded himself but was fortunate enough to survive. In his testimony provided to the author of this text, Čelica, although remembering events from long ago, clearly distinguishes between what he has seen himself, and what he was told by other people, whom he also remembers.

Objavljeno u:

„Topola“, časopis JU Spomen-područja Donja Gradina; ISSN 2303-744X; Godina IV, broj 4. Donja Gradina 2018.