LORDAN ZAFRANOVIĆ 40 GODINA KASNIJE: Scene zločina iz autobusa stvarno su se desile na putu ka Popovom polju!

Datum objave: utorak, maj 14, 2019
Veličina slova: A- A+

– Moja mater nije išla dalje od Splita, a za života je promijenila osam država!

Printscreen Tanjug/Video

Tako je 16. decembra 2018. u Beogradu, u Centru za kulturnu dekontaminaciju, obraćanje započeo Lordan Zafranović, otvarajući jubilarnu projekciju svog velikog i osporavanog filma „Okupacija u 26 slika“, a koji je 2018. godine slavio 40 godina od završnog snimanja i prikazivanja pred jugoslovenskom i svjetskom publikom.

Film koji je 1978. godine snimio mladi jugoslovenski reditelj, diplomac čuvene praške akademije, uzdrmao je i publiku i stručnu javnost, a državne službe opomenuo na strašne zločine prekrivene prisilom ćutanja.

Kao da su svi već bili zaboravili hercegovačke jame, grobna jasenovačka polja, djecu sa Kozare, krvavo more ispod Dubrovnika, ali i komunističke masovne odmazde… Iznad ogromnog ponora zla bila je sazdana velika država kao velika tajna… I kazna.

Susret sa tragovima jasenovačkog pakla mladog Lordana će usmjeriti na tematiku prirode zla i njegovih posljedica. U Beogradu je upoznao Mirka Kovača, darovitog pisca i scenaristu, Srbina porijeklom iz Hercegovine, a koji mu je ponudio filmsku priču.

Sve se složilo jako brzo, a „Jadran Film“, tada jedna od najuticajnijih evropskih filmskih kuća prihvatio je nacrt projekta i odobrio budžet za pripreme filma.

U početku su znali da će Milan Štrljić igrati jednu od glavnih uloga, a za ostale su se tražili prikladni likovi. Slučajno su „se desili“, Ivan Klemenc i Frano Lasić. Skupili su glavnu trojku, imali su dobru priču, uplaćen je novac… Ostalo je bilo samo igra talentima.

Filmska priča je rađena po istorijskim dokumentima i knjizi Mata Jakšića „Dubrovnik 1941.“.

U filmu je sve potkrijepljeno stvarnim događajima koji su se u Dubrovniku desili sa godinama okupacije. Scena podizanja ustaške zastave na Stradunu do detalja je oživljena sa postojeće arhivske fotografije, Čeh Hubička zaista je živio u Dubrovniku, kao i ona ruska grofica i sveštenik, a najteži kadar pokolja u autobusu detaljno je studiran na osnovu priče i dokumentacije koja se čuva u Istorijskom arhivu Grada Dubrovnika.

– Gospodine Zafranoviću, da li se „pokolj iz autobusa“ zaista desio u okolini Dubrovnika? U Bosni i Hercegovini su novine pisale o jednom bosanskom muslimanu koji je lično svjedočio da je vozio jedan takav „autobus smrti“ iz Livna prema Kupresu, gdje se pokolj i dogodio. – pitam g. Zafranovića koristeći priliku da dobijem pojašnjenje „iz prve ruke“.

– Taj zločin se zaista desio u okolini Dubrovnika, a autobus je krenuo iz grada negdje prema Popovu polju. Za to postoje dokumenti i iskazi. Sve što se desilo u autobusu bila je samo naša filmska i umjetnička rekonstrukcija stvarnog zločina.– pojasnio mi je reditelj.

Tokom snimanja filma ekipa je imala brojne probleme i protivljenja, te znake neprijateljstva od lokalnog stanovništva. Jednog jutra na Stradun su stigli glumci, oprema i filmska pratnja da snime pojedine scene iz tog dijela grada. Časne sestre iz samostana na Stradunu pred njima su prolile ulje po pločniku, tako da je bilo nemoguće raditi dok komunalne službe nisu oprale pločnik. A kada je film prikazan u Beogradu cio Dubrovnik se digao na noge osuđujući Lordana Zafranovića i njegovo ruženje „slavnog Grada“.

Film je iste godine dobio nagradu na Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji.

U Beogradu je film pogledalo 600 000 gledalaca, što je značilo svaki drugi stanovnik.

Lordan je ostao nesalomiv pred napadima i osporavanjima. To što kritikujem zlo u svome narodu znači da ga volim, govorio im je. Ko će o tome govoriti, ako ne mi koji smo dio tog naroda!

Početkom rata u bivšoj Jugoslaviji neprijateljstvo hrvatske javnosti izlilo se i na njega. Morao je napustiti Zagreb, preko Pariza je otišao u Prag gdje i danas živi.

U istom nevremenu Mirko Kovač napušta Beograd i odlazi u Rovinj gdje se i upokojio 2013. godine. Mirkovo podilaženje hrvatskoj neoustaškoj reinkarnaciji, silno je naljutilo Lordana Zafranovića. Prekinuli su prijateljstvo, a koje je obnovljeno tek pred Mirkovu smrt.

– Razočaran sam Srbijom i Beogradom, to moram reći. Ja pamtim ovaj grad kao jedno kulturno blistavo središte koje prihvata sve progresivno, grad sa zdravim i čudesnim naponom. Tu su bili najbolji muzičari, slikari, glumci, kulturna i naučna elita cijele zemlje.  Ovo što se danas snima i dešava u Beogradu spušteno je na najniži nivo. Filmski radnici su svrstani u klanove i otimaju se oko nešto malo novca koje im nudi neki državni fond za film. Nema tu umjetnosti, sve je samo borba za profit. Želio sam snimiti film o djeci sa Kozare, ali neka anonimna komisija iz tog fonda odbila je finansirati ovu moju priču.  Dakle, Srbiju to ne zanima.

LOŠA FOTOGRAFIJA SA ODLIČNIM REDITELjEM: Lordan Zafranović i Goran Lučić

Uz čestitke za veliki filmski jubilej, te zahvalnost što sam imao priliku da sa autorom pogledam ovo umjetničko remek-djelo, odista jednu od najboljih filmskih kritika zla, poželio sam g. Zafranoviću da uskoro posjeti Hercegovinu, zemlju koja je proživjela strašnu priču iz „Okupacije“, ali i rodila pisca njegovih najuspješnijih scenarija, Mirka Kovača, koji kako god bilo, jeste veliki srpski pisac. Srpska Hercegovina ga je rodila, a Beograd učinio velikim.

Goran Lučić

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top