Logor Slana – Pag 1941.-Pakao u kamenoj pustinji (1) LOGORI – TRAGIČNE AVETI PROŠLOSTI

Kroz logore prošlog rata prošlo je oko 26 miliona muškaraca, žena i djece, a od toga ih je ubijeno oko 10 miliona

Feljton „Pakao u kamenoj pustinji“ stravična je priča o ustaškom koncentracionom logoru Slana i manjem logoru (za žene i djecu) u Metajni na otoku Pagu koje su ustaše osnovali polovinom lipnja i rasformirali krajem kolovoza 1941. godine.

U feljtonu su opisana mučenja i zvjerstva ustaških krvnika koji nadmašuju srednjovjekovne primjere mračne inkvizicije. Imena i događaji su autentični. To su kazivanja očevidaca, rijetkih preživjelih logoraša i preslušanja uhvaćenih ustaških krvnika.

Slana i Metajna, more oko njih, sabirni centar Gospić te put do Karlobaga – mjesta su stravičnih zvjerstava, divljanja izopačenih ljudi – monstruma, mjesta nadljudskih patnji tisuća nedužnih ljudi, povijest krvlju ispisana.

U sistemu hitlerovskog fašizma koncentracioni logori i zatvori predstavljali su najekstremniji izraz fašističke diktature. Prema tome, oni nisu bili neka slučajnost ili samo plod duhovne izopačenosti pojedinih ličnosti, već je to bio sastavni dio vladajućeg sustava njemačkog fašističkog imperijalizma.

Stoga se stvaranje koncentracionih logora i drugih oblika izolacije ljudi provodilo sistematski i s provođenjem programa fašista o uništenju golemog dijela čovječanstva. U vremenu od 1933. godine, kada su hitlerovski fašisti stvorili prvi koncentracioni logor u Dahau (20. III) na tlu Njemačke i okupiranih zemalja, bilo je uspostavljeno ukupno 58 glavnih i 968 područnih logora.

Stvorena je velika i stravična mašinerija kroz koju je prošlo, prema dosad sistematiziranim podacima, oko 26 milijuna muškaraca, žena i djece. I to samo zato što su bili Židovi, Romi ili Slaveni, ili pak oni, bez obzira na nacionalnu pripadnost, koji su se suprotstavljali ili nisu podržavali njemački nacizam ili se borili za slobodu svoga naroda, a protiv okupacionih snaga i njihovih pomagača.

Ti golemi uspostavljeni prostori, opkoljeni bodljikavom žicom i stražarnicama, prave „tvornice“ za uništenje dijela ljudskog roda, vječita su opomena i pouka svim generacijama i obveza, da se u samom korijenu sasiječe svaka pojava tragičnih aveti ne tako davne prošlosti.

HITLEROVA RASNA TEORIJA

U okupiranim zemljama u toku Drugog svjetskog rata, njemački i talijanski fašisti potpomognuti kvislinzima, postupali su prema stanovništvu na tako neljudski način da je u povijesti čovječanstva teško naći slične primjere. Za njih nije postojala Ženevska konvencija od 27. ožujka 1929. godine o postupku s ratnim zarobljenicima i civilnom stanovništvu. Ne poštujući međunarodne propise i koristeći pravo sile, fašističke zemlje provodile su genocid nad pojedinim narodima i svojim političkim protivnicima.

Zatvaranja i uništavanja ljudi u koncentracionim logorima bio je samo jedan oblik zločina. To su fašističke zemlje radile i na druge načine: tjeranjem na prislilni rad, raseljavanjem stanovnika, uništenjem i pljačkom njihove imovine. Na taj način fašističke i kvislinške tvorevine praktički su provodile Hitlerovu teoriju o životnom prostoru i rasnu teoriju koju je iznio na više mjesta u svoj knjizi „Mei Kampf“ (Moja borba) i duce Mussolini u svojim brojnim govorima.

Otuda se je njihov plan istrebljenja dijela čovječanstva i sastojao u likvidiranju muškaraca, žena i djece na najrazličitije načine: strijeljanjem, iscrpljivanjem glađu, uništenjem teškim fizičkim poslovima, pa sve do masovnih uništenja u plinskim komorama i krematorijima.

Uspostavom okupacijskog sistema i kvislinških tvorevina na ruševinama Kraljevine Jugoslavije 1941. godine, cjelokupni sistem već oprobanog mehanizma zatvora, logora i koncentracionih logora fašističke sile prenijele su i na zaposjednuto jugoslavensko područje. Odmah nakon okupacije, u travnju 1941. godine, okupatori i kvislinzi donosili su takve naredbe i razne propise po kojima je mogao biti uhapšen svaki građanin koji se nije lojalno odnosio prema fašističkim vlastima ili se nije odazivao na njihove pozive, tražeći od građana bespogovorno izvršavanje svih svojih zahtjeva. U protivnom – prema njima su primjenjivali sve vrste represalija – sve do fizičkog uništenja.

TEROR – OSNOVA USTAŠKOG REŽIMA

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske – 10. travnja 1941. godine – uz pomoć i blagoslov okupatorskih sila ujedno je bio i prvi korak kojim su ustaše preuzeli vlast. No, do stvarnog preuzimanja vlasti, jer to nije cilj ovoga feljtona, konstatirat ćemo samo one najbitnije odluke. U tom pogledu treba istaći da je SLAVKO KVATERNIK 12. travnja 1941. godine imenovao tzv.

Hrvatsko državno vodstvo, a dan prije i „Hrvatskog ustaškog nadzornog stožera“. Bio je to, kako s pravom ističe povjesničarka dr FIKRETA JELIĆ-BUTIĆ (u svojoj knjizi „Ustaše i NDH“), „prvi veći korak u legalizaciji rukovodeće jezgre ustaške organizacije u zemlji“. Dakle, još u vrijeme trajanja travanjskog rata ne samo da se radilo na legalizaciji ustaškog pokreta u pojedinim dijelovima Hrvatske, već i na području Bosne i Hercegovine, gđe u pojedinim sredinama također proustaški elementi preuzimaju vlast.

U mnogim sredinama proustaški elementi imali su pomoć Hrvatske seljačke stranke, a posebno Hrvatske seljačke i Hrvatske građanske zaštite. Dapače, upravo su se u Zaštitu još prije rata najuspješnije uključivali proustaški elementi i u njoj su ostvarili najizraženiji utjecaj. Do PAVELIĆEVA dolaska u Zagreb (15. travnja 1941) s oko 300 ustaša već su bile donijete i izvršene neke od bitnih akcija u preuzimanju vlasti.

ZAŠTO SE DOSAD O SLANI NIJE OPŠIRNIJE PISALO?

Još od 1981. godine, kada su autori ovog feljtona počeli istraživati povijest ustaškog koncentracionog logora Slana na otoku Pagu, često su se nalazili u nedoumici kako da odgovore na pitanje subesjednika:

– Zašto se dosad o Slani nije opširnije pisalo?

Na prvi pogled čini se čudnim da se kroz vrijeme od četrdeset godina života u slobodi – nakon što su okružne, republičke i zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača davno završile svoj rad, nakon što su u zemlji otkriveni zlikovci koji su ubijali u logorima (i u Slani, također), te zatim i osuđeni – nitko nije prihvatio ozbiljnog posla da istraži i opiše stravičnost genocida kakva je bila u ustaškom logoru Slana i njemu pripadajućem logoru u Metajni na otoku Pagu.

Međutim, da se o Slani dosad nije pisalo, ima razloga i subjektivne i objektivne prirode.

Najprije treba reći da je dragocjeni dokumentarni materijal o ustaškim zločinima u Slani i Metajni dosta oskudan, te da se ono što postoji nalazi na više različitih mjesta – u muzejima i arhivima širom zemlje. Ovu činjenicu ponajbolje ilustrira podatak da su autori feljtona „PAKAO U KAMENOJ PUSTINjI“ u toku ustraživanja prikupili cjelovitiji i opsežniji materijal o Slani nego što ga o tom ustaškom koncentracionom logoru na Pagu ima – pojedinačno – bilo koji arhiv ili muzej u našoj zemlji. To je svakako vrlo otežavajuća okolnost u istraživanju.

Također smo utvrdili da su neki dragocjeni dokazni izvorni materijali izgubljeni ili zagubljeni. Za neke dokumente smo dobili samo podatke da su postojali, te da možda još postoje i na njihovom smo tragu.

Na području Zajednice općina Rijeka, kao i šire, nitko se dosad nije stručno i temeljito bavio proučavanjem zločina u ustaškom logoru na Pagu. Premda je na području Zajednice općina Rijeka, od oslobođenja do danas, održano mnogo simpozija i savjetovanja s tematikom posvećenom narodnooslobodilačkoj borbi i prošlom ratu, o logoru Slani i Metajni – 1941. godine nitko dosad nije raspravljao. I ovaj podatak dovoljno govori o težini i ozbiljnosti pa i osjetljivosti istraživanja i pisanja o ustaškim zlođelima u Slani i Metajni.

Naš list je prije četiri godine stavio u program obilježavanja jubileja revolucije, pobjede nad fašizmom i života u slobodi – TEMELjITO proučavanje građe vezane za ustaški logor Slana – Metajna kako bi se kazala ISTINA zasnovana na dokumentima i dokazanim činjenicama, iskazima očevidaca, osnažena ANALIZOM svega dostupnog o tom užasnom uništavanju nedužnih ljudi, žena i đece.

Taj naš program istovjetaj je s nastojanjima Centra za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara u Rijeci i Općinskog odbora SUBNOR-a Pag što nam je značajno pomoglo u realizaciji ovog feljtona.

Autorima ovog feljtona svesrdno su pomogli mnogi kojima su se obratili (institucije i pojedinci) što je rezultiralo prikupljanjem značajnih i dragocjenih podataka o ustaškom logoru Slana – Metajna na Pagu.

Nakon razgovora s pojedinim osobama koje su živjele na području Paga u vrijeme postojanja logora u Slani i Metajni možemo reći da je vrijeme od 44 godine izbrisalo mnoga sjećanja – i što se tiče imena ljudi i sami događaja. Malo je pozdanih tvrdnji i konkretnih pojedinosti.

Naročito nam je bilo teško doći do fotografija Paga iz vremena uspostavljanja ustaške vlasti i logora u Slani i u Metajni. Oni Pažani, koje smo pitali, nisu imali nikakvih fotografija iz tog vremena. Da li vrijednih dokumentarnih fotografija ipak ima, pokazat će naknadna istraživanja.

Istraživanje dokumentarnih materijala – tekstova i fotografija – vezanih za Slanu i Metajnu – vrlo je teško. Da je to tako, i sami ćete se uvjeriti čitajući ovaj feljton. Možda je i to jedan od razloga što se dosad nitko nije upuštao u istraživanje povijesti ustaškog logora Slana – Metajna.

Ovaj feljton samo je poticaj i osnova za nova istraživanja koja su i moguća i neophodna. Dosadašnje istraživanje o ustaškom logoru na Pagu 1941. godine pokazalo je da još ima otvorenih pitanja i nejasnoća što zahtijeva nove provjere na izvornim dokumentima.

POZIV NA SURADNjU

Obilježavajući 40 godina pobjede nad fašizmom i podsjećajući se na žrtve koje su naši narodi i narodnosti dali za oslobođenje zemlje, pravi je trenutak da se podsjetimo i na brojne i nevine žrtve ubijene u ustaškom KONCENTRACIONOM LOGORU SLANA NA OTOKU PAGU. To tim prije i više, što se o tom zloglasnom ustaškom logoru doista izuzetno malo pisalo u našoj historiografiji i publicistici. Samo se spominje u nekoliko knjiga, a tek nešto više o ovom logoru bilježe knjige Branimira Stanojevića „Ustaški ministar smrti“ (Beograd 1985. str. 135–144) i dr Jaše Romana „Jevreji Jugoslavije 1941–1945 Žrtve genocida i učesnici narodnooslobodilačkog rata“ (Beograd 1980, str. 122–124).

Zbog toga su se autori ovog feljtona u njegovu pisanju suočili s brojnim teškoćama u razrješavanju mnogih složenih pitanja vezanih za povijesno osvjetljavanje ovog zloglasnog koncentracionog logora na Pagu. S istraživačkim radom trebalo je krenuti od samog početka, te su, s tim u vezi, autori feljtona obavili istraživanje građe u više arhiva: Historijskom arhivu u Rijeci, Arhivu Hrvatske u Zagrebu i Arhivu Jugoslavije u Beogradu, te posebno istražili građu sa sudskog procesa u Zadru održanog 1953. godine u grupi ustaša koji su optuženi za zlođela u logoru Slana.

Međutim, provedena istraživanja građe pokazala su da se sačuvao izuzetno mali broj izvornih dokumenata što na bilo koji način govore o logoru Slana, te je stvarna osnova za bilo kakvu rekonstrukciju povijesti logora Slana i sudbine njegovih zatočenika moguće, prije svega, temeljiti na materijalima koje je skupila Okružna komisija za utvrđivanje ratnih zločina za Hrvatsko primorje, te ista takva komisija za Liku.

Pozivamo sve čitatelje feljtona, ukoliko znaju neke pojedinosti o logoru i njegovim zatočenicima, a posebno imena preživjelih, da napišu i pošalju nam svoja saznanja i svjedočenja, kako bi se o tom svirepom i zloglasnom ustaškom logoru prikupili što opširniji i potpuniji podaci. Sve te nove pojedinosti objavit ćemo u nastavku feljtona.

Autor:BORISLAV OSTOJIĆ, MIHAEL SOBOLEVSKI,

Ustaški koncentracioni logor Slana na Pagu – 1941.

Vezane vijesti:

Logor Slana – Pag 1941.-Pakao u kamenoj pustinji (2)-PODIJELI PA VLADAJ

Logor Slana – Pag 1941.-Pakao u kamenoj pustinji (3)- GLAVNI CILj – UNIŠTENjE LjUDI