Latino i Metodije (1)- Kako su Srbi propisali latinicom

Datum objave: sreda, maj 30, 2012
Veličina slova: A- A+

knjiga-dan ustanka

Kojim pismom pišeš? Pitanje je koje se može postaviti samo Srbinu. Mi smo trenutno jedini narod u civilizovanoj Evropi, čiji se apsolutno svi pripadnici mogu pohvaliti da umiju čitati i pisati po dvije azbuke, na jednom te istom jeziku.

Ovaj feljton se namjerava baviti tim fenomenom. Njegovim posljedicama po srpske nacionalne, odnosno kulturne interese. Od kada datira ovakvo stanje, kakvi su njegovi rezultati, i šta nas očekuje u budućnosti?

JUČE DANAS SUTRA

Ovaj grafološki endem, star je svega šezdesetak godina. Stvoren 1945. godine, kad je u zvanične službe i sistem obrazovanja uvedena latinica, favorizovana od strane komunističkog režima. Ćirilica je do tada bila potpuno suvereno pismo srpskog naroda, i on se u BiH pod austro-ugarskom upravom, za njega odlučno borio.

Tako je 1883. ozvaničen Vukov fonološki pravopis (čak i za latinicu), 1905. je izborena naredba o potpunoj ravnopravnosti pisama, a 1910. da svi učenici moraju učiti oba pisma.

Ovo je ostvarivano mukotrpno, pogotovo za vrijeme vladavine Kalajevog nasljednika, barona Burijana. Tada, zbog pritiska državne uprave, muslimani prelaze na latinicu, zadržavajući ponegdje bosančicu (varijetet ćirilice).
Da je Austro-ugarska svjesna značaja ćirilice za srpski identitet, pokazala je odmah po početku Prvog svjetskog rata, što najbolje ilustruje izjava generala Sarkotića: treba Srbima ćirilicu kao borbeno sredstvo učiniti neupotrebljivim.

Tako je njeno ukidanje od kraja 1914. do početka 1915. postepeno završeno u Hrvatskoj. Zabranu u BiH predlaže Nikola Mandić, zamjenik Zemaljskog Poglavara i kasniji predsjednik Vlade NDH, ali je izvršena tek u jesen 1915. po uspješnom okončanju Makenzenove ofanzive na Srbiju. Početkom 1916. okupacione vlasti ukidaju ćirilicu u Srbiji, a u aprilu iste godine i u Crnoj Gori. Ove odluke je izmjenila tek oružana sila, koje je ujedno stvorila Kraljevinu SHS.

Projekt predkomunističkog jugoslovenstva, imao je različite zamisli na azbučnom polju. Jedna od njih je da Srbi prihvate latinicu, a Hrvati ekavski izgovor, kako bi se postigla tješnja veza u književnom jeziku. Srbi to nikada nijesu prihvatili, pa se ovaj period ne može smatrati razdobljem pogubnog djelovanja.

Ujedinjenje pod Karađorđevićima, do određene mjere je čak i doprinjelo širenju, odnosno nesmetanijem korišćenju ćirilice na zapadu.

Nakon Drugog svjetskog rata, iako je odlučna većina stanovništva SFRJ koristila ćirilicu, latinica je uzdignuta na pijedestal svejugoslovenskog pisma. Prije svega, zbog vladavine čovjeka koji ga nije koristio, niti je imao blagonaklon odnos ka narodu kojem pismo pripada.

Kult ličnosti je dovoljan povod, da se Josip Broz označi kao glavni krivac za progon ćirilice. Ako nije bio idejni tvorac projekta, nesumnjivo je njegov ktitor.

Borački sastav partizanskog pokreta je do kapitulacije Italije 1944. godine, bio je isključivo srpski. Sa druge strane, srpska intelektualna elita je bila izrazito antikomunistička. Osobito nakon smrti Mladena Stojanovića, kada je Tito postao najmarkantnija figura komunističkog pokreta. Zato je njegova vlast poistovjetila uništavanje pisma, sa ostacima parlamentarne monarhije.

Nakon 1945, direktivom je naloženo da se ćirilične pisaće mašine zamijene latiničnim, u svim ustanovama SR Srbije. U uslovima strahovlade prijekih sudova, nije se moglo ni pomisliti na javnu raspravu o opravdanosti i legimitetu takvog poteza, kakva se danas zahtijeva pri svakom govoru o povratku ćirilice.

Latinica je postala pismo klasno osviještenog, modernog Srbina, koji namjerava napredovati u službi. Oznake putnih pravaca u srpskim mjestima su bilježene latinicom, a djeca u školama su morala jedne sedmice pisati ćirilicom, jedne latinicom. Zauzvrat, u školama SR Hrvatske, ćirilica se primjenjivala koliko i glagoljica.

Djelovanje ovog projekta na području tzv. uže Srbije je ključno, jer je komunistički režim ostavio kao rezervat. Jedinu teritoriju, gdje se pridjev srpski mogao koristiti bez optužbe za šovinizam. Taj prostor je, tekovinama Prvog srpskog ustanka, postao kulturno središte nacije. Tradicijom Dositejeve Velike ustaničke škole, te samostalnom državnom upravom, preuzeo je primat Novom Sadu i drugim naučnim uporištima u Vojvodini Srbiji.

Protivćirilični pokret je najuže vezan sa političkom marginalizacijom srpske nacije, i imao je dva pravca. Prvi: denacionalizacija Srba u Srbiji, a posebno u Crnoj Gori. Stvaranjem hibridne jugoslovenske (tj. crnogorske) nacije, uz federalnu vladavinu po matrici slaba Srbija, jaka Jugoslavija. Drugi: odrođavanje Srba u Hrvatskoj i BiH, radi njihove asimilacije.

Simptomatično je da su sve studentske i intelektualne pobune srpskog naroda (npr. demonstracije 1968.), bile liberalističkog predznaka; dok su se u ostalim nacionalnim zajednicama SFRJ, tolerisali izrazito agresivni šovinistički pokreti.

To je kuliminiralo krizom jugoslovenstva, i Ustavom 1974. Republike su postale nacionalne države, dok se jugoslovenstvo i dalje zahtijevalo jedino od Srba. Beograd je bio (i danas je) kosmopolitski orijentisan glavni grad SFRJ, dok su Ljubljana, Zagreb, Sarajevo, Skoplje, (ali i Novi Sad, Titograd, Priština) glavni gradovi nacionalnih zajednica dominantnih, ili prisutnih u tim administrativnim cjelinama.

Piše Dani(j)el Simić

 

Izvor: frontal.rs




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top