Latino i Metodije (2) – Metodi eliminacije ćirilice u SFRJ

Datum objave: sreda, maj 30, 2012
Veličina slova: A- A+

Jasenovac_poema.jpg

Kojim pismom pišeš? Pitanje je koje se može postaviti samo Srbinu. Mi smo trenutno jedini narod u civilizovanoj Evropi, čiji se apsolutno svi pripadnici mogu pohvaliti da umiju čitati i pisati po dvije azbuke, na jednom te istom jeziku.

Ovaj feljton se namjerava baviti tim fenomenom. Njegovim posljedicama po srpske nacionalne, odnosno kulturne interese. Od kada datira ovakvo stanje, kakvi su njegovi rezultati, i šta nas očekuje u budućnosti?

JUČE DANAS SUTRA

Zapadno od Drine, provođenje protivćiriličnog programa bilo je daleko lakše od onog u Srbiji, kao prirodan nastavak genocida sa epicentarom u Jasenovcu, kada je stradalo blizu 1.000.000 zapadnih Srba. Dodatno olakšan, onemogućavanjem restauracije bilo koje institucije sa srpskim obilježjem.

Lakoća kojom je projekt izveden, shvatljiva je samo udubljenjem u statistiku genocida. Za sve srpske naučnike, učitelje, popove, oficire, političare, trgovce i umjetnike; koje nijesu pobile ili protjerale ustaše, pobrinuli su se komunisti. Ukoliko nijesu streljani zbog četništva, njihovom klasnom nepodobnošću im je onemogućen javni rad, i svaki oblik društvenog angažovanja. Kadrovska politika je na rukovodeća mjesta dovela uglavnom polupismene, ili nepismene ljude srpske nacionalnosti.

Tek opismenjeni ili priučeni, oni nijesu mogli imati svijest ni o postojanju, a kamoli neophodnosti očuvanja alfabetske tradicije. Uzdignuti stepen više na društvenoj ljestvici, slijepo su slušali sve direktive Centralnog komiteta KPJ. Zabrinuti jedino, za očuvanje svoje vladajuće pozicije u zajednici.

U domobranskim i ustaškim redovima, čistka nije bila toliko temeljna. Spomenik u Jasenovcu, najbolja je ilustracija tog odnosa snaga. Na njemu ne samo da ne piše ko je, koliko, i koga tu ubijao; nego su i sasvim neutralni stihovi Ivana Gorana Kovačića – napisani latinicom! Klerofašističke ideje, nastavile su se provoditi skrivene iza petokrake. Akcija je provođena na dva načina.
Prvi – otvorenom primjenom sile.

Putem zloupotrebe republičkih institucija, onemogućeno je štampanje ćiriličnih publikacija van teritorije Srbije i Crne Gore. Posljednji časopis tiskan ćirilicom u SR Hrvatskoj, izašao je još davne 1971. U vrijeme pobune hrvatskih nacional-komunista, kad je činjenica da srpsko stanovništvo zvanično čini konstitutivan narod – potpuno ignorisana. Još 16.03.1967, u zagrebačkom listu Vijesnik je objavljena Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog jezika.

Potpisnici su bili osamnaest najrelevantnijih institucija, uključujući Maticu Hrvatsku i Društvo književnika Hrvatske.

Kao odgovor na taj Pavelićevski ton, iz Beograda je bojažljivo upućen Predlog za razmišljanje. Bratstvojedinstveni dokument, iza kojeg su individualno stala jedva 42 srpska pisca, da bi ih većina pod pritiskom potpise docnije povukla. Potpisnike peticije iz Vijesnika, niko nije pritiskao.

Televizija Zagreb je odbijala da prikazuje filmove titlovane ćirilicom, iako su takvi tada bili rijetki. Vršena je neprestana diskriminacija onih, koji su pokušali da u službenim kanalima upotrijebe ćirilicu. Uputnice, čekovi, radne i đačke knjižice, nijesu postojale i na ćirilici. Oni koji su ih popunjavali ćirilicom, nalazili su na maltretman. Osobito u periodu pred raspad SFRJ.

U školskom sistemu, insistiranje na ćirilici svake druge sedmice, u BiH je bilo mlako u osnovnim (zavisno od ličnog stava i nacionalnog porijekla predavača), da bi u srednjim školama potpuno izostalo.

Čak je i JNA, kao kičma labave federacije, njegovala kancelarijski funkcionalni stil; gdje je latinica zvanično pismo, a narječje ekavski izgovor. Promjena narječja je daleko jednostavniji i teže ukorjenjiv zahvat, nego što je nametanje azbučnog rješenja, koje su Srbi stoga u prošlosti već odbacili. Da je to tako, vidljivo je i iz ratnog uvođenja ekavice kao zvaničnog narječja u Republici Srpskoj, zahvaljujući kojem ni jedan procenat stanovništva nije napustio ijekavicu.

Nimalo skriveno, odbijala se distribucija ćiriličnih izdanja u Sloveniju, Hrvatsku, pa i BiH. Preduzeća iz Srbije, Crne Gore i Makedonije su, pod ovakvom boljševičkom prinudom tržišta, prestajala na svoje proizvode stavljati ćirilične etikete. Časopisi (sjetimo se Politikinog Zabavnika) tradicionalno štampani srpskim pismom, prinuđeni su na dvoazbučno umnožavanje zbog zapadne kulturne netolerancije (ili nekulture, jugonostalgičari?). Obratan proces, naravno, nije dolazio u obzir. Srpski komunistički kadrovi, budno su pazili da bratstvo i jedinstvo ne bude narušeno.
Drugi način – Pseudostručna ideologija

Drugi način je bio opasniji i dalekosežniji. Ideološki i pseudostručan, bavio se lansiranjem fašistoidnih krilatica, među kojim je najpoznatija: Nećemo valjda s ćirilicom u svijet?
Zadatak ovakvih rasističih izjava je da se razvije polemika, u kojoj bi se autohtono slovensko pismo proglasilo za prevaziđeno.

Pismo Povelje bana Kulina, Miroslavljevog jevanđelja, Dušanovog zakonika, oglašeno je za primitivno i nenapredno. Ćirilica postala najbitnija prepreka, uključivanju njenog korisinika u evropske integracije.

Bez obzira što je načinjena po uzoru na grčko ustavno pismo, i što antičku Grčku baš ta, zapadna Evropa, smatra svojom kolijevkom. Sračunato, naše pismo je vezivano za komunizam, iako je više nego očito da je srpski narod njegova najveća žrtva.
Piše Dani(j)el Simić

 

 

Izvor: frontal.rs

 

Vezane vijesti:

 

Latino i Metodije (1) – Kako su Srbi propisali latinicom




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top