Katanac na istini logora Jastrebarsko (I dio)

Frontal.RS donosi vam reportažu J.Mihajlović u tri dijela sa osvrtom na istorijske činjenice jednoga grada s mračnom tajnom.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 02. marta 2016. godine.

Zagrebački kolodvor, čini se sređenijim od ostalih stare Juge no, čim stupite na njega, ista priča. Sivilo ispod nadstrešnica kvari utisak djelomičnog održavanja potpomognutog obasjajima sunčevih zraka. Čekanje, lica ljudi napregnuta od „kad ću stići“, „kada poći“, odaju sliku svih sumornih, naizgled zaspalih, autobuskih čekališta potonulih u svojevrstan vremenski rascjep.

Istovareni ovdje, ostavljeni i bačeni, prepušteni smo daljnjem snalaženju. Gurajući se među ljudima, vukući kofere, tražeći stanicu, novce, kartu za autobus, sve same sitnice za brigu, neprestano nas prati osjećaj vrtložnosti dešavanja kojemu ne možemo pobjeći, koji nas baca po svojoj želji, čas na sigurne obale, čas jače nas vukući u svoje dubine.

Dočekasmo autobus međugradske vožnje i krenusmo, ne ostajući u bijelome gradu. Drvena sjedala novoga prevoza ne podržavaju misli dužega putovanja, slobode i izdvojenosti iz stvorenog nam prostora i vremena, ne dajući leđima zadovoljstvo opuštanja i prepuštanja putovanju. A kako i bi?! Zar da se putujuća radnička klasa opusti? Spremnost je ono što održava na ovome svijetu one nesrećnike koji se moraju brinuti za koru hljeba svakoga dana.

Izlazeći na južne kapije grade hvatamo utisak užurbanosti života sa Savskoga mosta, zagrebačkoga Sveučilišta, hipodroma, zagrebačkoga Velesajma, prostranih trotoara, širokih raskrsnica velegrada. Prvim hrvatskim autoputom, autoputom Rijeka – Split krenusmo, pa potom desno Varaždin – Krapina, odvajanje za Lučko gdje nas čeka tabla, lijevo Karlovac, desno natrag za Zagreb. Naš pravac je lijevo, i tu smo na putu ka našoj destinaciji.

Dočekuje nas tabla Stupnik, Jastrebarsko i evo nas na staroj cesti Zagreb – Karlovac. Možda ste išli kad tim putem?! Možda na proputovanju, na putu ka sjevernom Jadranu, a možda ste, kao i neki, u mladićkim godinama sjeli na voz radi odsluženja vojnog roka, sve ubijeđeni da idete u kakvu kasarnu podno planine Jastrebac u Srbiji, a dospjedoste do malenoga grada – sve je moguće, toliko je ljudskih priča. O jednoj daleko tužnijoj pričaćemo ipak.

Žumberački i Pokupski kraj

Ali vani sunce i ljepote krajolika ostavljaju utisak da se strahote nisu ni dešavale, da je to samo igra svjetlosti i tmine. Ostavljajući još malo istoriju, prepuštamo se čarima voćnjaka, šumaraka kojima prolazimo, brežuljkastim putevima koji nam nagovještavaju gorja kojima djelimično prohodimo. Pokraj puta pozdravljaju idiliče kuće, drvene kolibe na prodaju, preduzeća za preradu drvne građe podsjećajući da smo u djelomice brdskom kraju bogatom šumom.

Putujući Žumberačkom opštinom, promiču njena sela Donja Kupčina, Pisarovina, Klinča Selo, Desinec, dok nas svo vrijeme prati hrvatski dio Žumberačkog gorja, zvanog i „Alpama Hrvatske“, ili starijeg, danas skoro neupotrebljavanog, naziva Gorjanci, koji čas nam se približavajući, čas izmičući nestaje u sivoj izmaglici.

Prolazimo pokraj Samobora, ponosnog grada Samoborske gore, te nakon nekog vremena, 30ak minuta vožnje autobusom od Zagreba, a kako građani grada kojemu hodimo vole reći, na negdje tačno pola puta između Karlovca i Zagreba, od jednog i drugog udaljenog 30ak kilometara, stižemo u Jastrebarsko ili Jasku kako je njeni građani nazivaju.

Grad Jastrebarsko

Jastrebarsko je konačno dobilo i tu titulu, titulu grada, nije više mjesto, varošica ili kotar kao za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Jaska je proglašena gradom sa svojih približno 16 689 stanovnika područja grada, pribrojeno sa okolicom, stanovništvom opština Klinča Sela, Pisarovine, Krašića i Žumberka, 30 000 stanovnika, kako je zavedeno u popisu iz 2001. jer sa posljednjega podatke nemamo.

Tu nam je dakle, odredište, u gradu Jastrebarsko, kako rekosmo, 30ak kilometara udaljenom jugozapadno od Zagreba, području koje obuhvata površinu 630km2, razdijeljenog na tri prirodne cjeline: na sjevernu, oivičenog vapnenečko-dolomitskim masivom Žumberačkog gorja, na kojeg se naslanja vinogorski kraj Prigorje, ili jaskanska Plješivica, raj enolozima, i ljubiteljima dobre kapljice, a na jugoistoku, do rijeke Kupe, prostire se Pokuplje, s ornitološkim rezervatom Crne Mlake, nadovezujući se, takođe na jugoistoku, velikogoričkim područjem.

Prolazeći kroz Jasku, ne možete a da sa ponekih dimnjaka ne vidite gnijezda i u njima vitke rode. Možda bi čak Jaskanci mogli promijeniti motiv jastreba kao simbola grada, proisteklog iz dugogodišnje tradicije jastrebarenja, ili makar ravnopravno staviti uz njega i rode jer one su česte njegove stanovnice, uvijek vraćajuće putnice.

Ipak, simbol grada jeste jastreb, kao oznake hrabrosti, dostojanstva i viteštva, a usljed duge tradicije jastrebarenja kojom su se Jaskanci bavili. Po njemu se hrabri Jaskanci i nazivaju Jastrebarčani i Jastrebarčanke.

Znamenitosti i bedemi grada

U istoriji grada stoji da su na ovom području pronađeni ostaci iz doba Rimskoga carstva, dok se on pak, zvanično spominje u dokumentima hrvatskoga bana Stjepana Gutkeleda 1249, ali je tek 1257. dobio status slobodnog kraljevog trgovišta, od strane kralja Bele IV, te se ova godina uzima kao godina njegova postojanja.

Dan grada Jaska slavi 13. januara, a za one koji su možda bili tamo, ili su upoznati sa događajima, to je dan kada se, pod opsadom, iz obližnje kasarne povukla vojska JNA sa naoružanjem, praćena kolonom onih koji su napustili taj, do tada i njihov, grad.

Gradske bedeme Jastrebarskog gradi u XV vijeku ban Matija Grebenar, gradi dvorac s gradskim vratima, da bi dvorac svoj sadašnji izgled dobio 1520., dogradnjom za vrijeme kralja Ivanuša. Današnji Jaskanski dvorac, od tada pa sve do 1922. bio je posjedu grofofa Erdedijevih (Erdödy).

Dvorac okružuje gradski park, proglašen hortikulturnim spomenikom, koji svojim stoljetnim drvećem, hladom koji pruža u ljetnjim mjesecima, pticama koje gase tišinu, patkama koje plutajući potočićima, posebno djeci pričinjivaju radost, šljunkovitim stazama za šetanje ili šetanjem po samom šumarku parka, te jezerom u kojemu možete uživati pecajući, ili samo ljenčariti na njegovim obalama, zaista zaslužuje naziv hortikulturnog spomenika. Ali šta krije park s dvorcem kao svoju tajnu, otkrićemo malo dalje.

Nije dvorac jedina znamenitost koja krasi ovaj grad, jer on obiluje, kao i njegova okolica, baroknim crkvama, među kojma trebamo spomenuti makar dvije, onu u užem centru grada, crkvu sv.Nikole, zaštitnika Jastrebarskog, izgrađenu u drugoj polovini XVIII vijeka, restauriranu 1922. u kojoj se nalazi nadgrobna ploča bana Petra Erdedija.

Druga znamenitost jeste ranobarokni, prvobitno franjevački, a potom cistercitski samostan, uz kojeg se nalazi crkva sv.Marije, dok se na gradskome groblju nalazi i zvonik koji potiče iz 1732. godine. Jaska obiluje i mnoštvom, za katolički svijet karakterističnim, kapela, posvećenima Mariji djevi ili Isusu Hristu, pored kojih prolazeći primjećujete zapaljene lampione, odslikavajući time hrišćanska nastrojenja i molitvu.

Sporne ličnosti grada

U ulici Vladka Mačeka, iako se na nekim zgradama još nalaze stare, nepromijenjene pločice, zajedničke nam države, sa nazivom Braće Radić, što u Jaski i nije neuobičajena pojava, jer izgleda da se novom dobu nije moglo u svemu prepustiti, dakle, u ovoj ulici nalazi se spomenik bista dotičnome dr. Vladku Mačeku, sada već slavnom hrvatskom sinu, iako po porijeklu slovenačko – češke krvi, predvodniku Hrvatske seljačke stranke nakon smrti Stjepana Radića, zastupniku hrvatskih nacionalističkih težnji, a nama poznatijem po izdajničkoj vladi Cvetković – Maček i po sporazumu kojim je 1939. stvorena Banovina Hrvatska. Dileme, sporovi i oko ove ličnosti, naravno, postoje.

Da li je Maček i u kojoj mjeri, učestvovao u stvaranju NDH? Kakva je njegova uloga u tom procesu? Da li se može dokazati njegova uloga u zločinačkim planovima NDH države u istrebljenju i unijaćenju srpskog naroda? Da li je znao za takve planove i prije postavljanja Alojzija Stepinca za kardinala? Da li je on imao kakvu ulogu u tom odabiru? Iako ga je Pavelić 1941. poslao u logor Jasenovac, odakle je potom pušten, te potom interniran u rodno selo Kupinec kod Jastrebarskog, pitanja ostaju.

Ipak, ono što ne bi smjelo biti sporno, jeste njegova izjava, data prilikom proglašenja Nezavisne države Hrvatske, 10.IV1941., proglas kojim je uputio poziv hrvatskome narodu da sarađuje sa novom vlašću, a time i da podrži njene saveznike, Trojni pakt.

Kakva je danas ocjena njegovih ideja kojih se držao sve do kraja smrti u Vašingtonu, gdje je izbjegao 1945., da je Jugoslaviju trebalo urediti odrednicama i duhom sporazuma iz 1939., izbjeći centralizovanje vlasti, a zajednicu urediti na konfederacijskom principu, ostaje da istoričari i teoretičari države prosuđuju. Ostaje ipak da je stanovništvo ovoga kraja prozrelo Mačekovu kvislinšku politiku „čekanja“, te uprkos obećanjima nacionalnog suvereniteta, priključilo se borbi za oslobođenje.

Sramni dio istorije Jastrebarskog

Ono što je ipak bio povod ove reportaže, ne znajući zapravo u koji novinarski žanr bi je svrstali, jeste ona tamnija strana grada Jastrebarskog, ona koju mnogo više spominju istoričari, sami svjedoci ove zanemarivane strane u istoriji ovoga grada, njihovi potomci, ili pak oni koji osjećaju da se takve istine ne smiju zatomiti, zaboraviti, da intenzitet strahota takvih događaja ne smije otupjeti pod zubom vremena.

U NDH državi postojalo je više koncentracionih logora, logora smrti, a neki od njih su u svojim kompleksima sadržavali i odjeljenja za djecu, poput onih u Staroj Gradišci, Jasenovcu, Uštici, Jablancu; Gornjoj Rijeci kod Križevaca i Lobogradu u kojima su, po nepotpunim istraživanjima stradavala djeca, brojem 42 791 srpske, 5 737 romske i 3 710 jevrejske narodnosti.

Jedinstvenost logora Jastrebarsko, čak i za tadašnji fašistički svijet, za formiranje njihovih logora smrti, jeste u tome što je ovaj logor formiran isključivo za djecu, odraslih zatočenika ovdje nije bilo.

Ovakav fenomen svireposti izgleda da se očitovao upravo kao posljedica poltronstva i izdajništva NDH države, koje je težila, kako nam istorija pokazuje na primjerima osnivanja ovakvih i sličnih logora smrti, unijaćenja, progona, uništavanja imovine, uopšte, uskraćivanja svih ljudskih sloboda onima koji se nisu pokazali kao dobri građani države, beskrupuloznom djelovanju na svim poljima kako bi uništila svaku moguću klicu koja bi mogla izroditi slobodu i oslobođenje.

Djeca ovoga logora su, do jednoga trenutka kada se humanost nekih ljudi upustila u borbu za spasavanje onih koji su imali malo više životne snage ili sreće da prežive teror, u potpunosti bila prepuštena sebi, tačnije na milost i nemilost časnih sestara koje su vodile brigu o njihovom (pre)odgoju. Ali krenimo redom, putem nekih dostupnih i poznatih činjenica.

(nastaviće se…)

Izvor: Frontal

Vezane vijesti:

Katanac na istini logora Jastrebarsko (II dio)

Katanac na istini logora Jastrebarsko (III dio)