Jovan S. Marić – Umjesto početka rodoslova

Zar je moguće živjeti, djelati ili bitisati, a ne postaviti sebi i drugima pitanje o nastajanju, korjenima, brdu, nebu, livadi, kući ili zdencu? I kako je moguće da se ode na počinak i utone u snove, a da se ne sazna istina vertikale i horizontale o sebi i svojima?

Koliko god sam se trudio da saznam o mojim korjenima, porijeklu i nastanku prvih Marića, obilazeći arhive i muzeje, čitajući knjige, publikacije, feljtone i slušajući brojne razgovore starijih, sve sam sigurniji u uvjerenju da je moja baba, po nadimku Pavluša-zvala se Cvijeta Pavlović (udato Marić) najjači oslonac i pouzdanje, koje mi je omogućilo da bar otpočnem ovaj rodoslov, bez mnogo izgleda da ću ga nekad i završiti. Uostalom to nije ni bitno. Svjesno upadam u onu poznatu zamku da smo uvijek na početku…

Vaši stari, nekad davno, živjeli su u Crnoj Gori.To je područje gornjeg toka rijeke Pive.Bio je to veoma surov kraj,prema kazivanju starih ljudi, u kojem su neki tražili pribježište i odakle se oduvijek odlazilo u potrazi za boljim životom ili iz nužde i nevolje.Vaši kreću s Pive zbog ovog drugog razloga,jer su se tamo desile neke teške i ružne stvari,prema Nevesinju i u dvije generacije živjeli su u nekom selu,mislim da se Bratač ili nekako slično zove.

Njihova dalja kretanja idu preko Kninske i Visoke krajine, odakle se vraćaju prema Srednjoj Bosni na vlašićki plato.Tu je sa svojom porodicom došao Nikola Marić sa svojom ženom Petrom, poznatijom po nadimku Pera i u njedrima šuma Vlašića stesao kolibu u kojoj su živjeli. Neko vrijeme nas su u obližnjim selima zvali i Perići, baš po nadimku i čuvenju prababe Pere.Svaki put, kad bi se zapodjenula priča o Nikolinom ocu, različito se govorilo, ali uvijek nagađalo oko tri imena Luka, Savo ili Jovan. Ja vam djeco, ne znam tačno, ni gdje su im kosti, ni biljege ni krstače, ali sam sigurna da je imao jedno od to troje imena, koja su u vašoj lozi davana s koljena na koljeno stotinama godina.

Nikola je imao četiri sina; Milu, Jovana, Lazara i Luku, a Jovan, tvoj đed, Savu, Aleksu i Ristu. Jovan je rano počeo trgovati stokom, da bi u Kraljevini Jugoslaviji postao poznati trgovac i domaćin, viđen čovjek. Danima i večerima sam sjedila na kućnom pragu i čekala da se pojavi silueta na konju, ogrnuta crvenom čojom poslije višednevnog poslovanja po raznim krajevima. Bio je to oniži, prijek čovjek, pljosnate glave, koji je često psovao molenje pasje, dok djecu razgoni i tuče šubarom.S toku je na veresiju kupovao sa goničima od Banja Luke do Sarajeva, a po Đurđevu, nosio pune bisage para i plaćao svakome do posljednjeg krajcera.

Obraza nije dao.

I taman, kad nam se učinilo da smo stali na noge i da možemo mirno živjeti svoj mirni, seljački život, četrdeset prve, u ljeto na Vlašić dođoše crnokošuljaši, ustaše, masovno pozivajući sve muškarce s Jovanom na čelu, na rad od nekoliko dana s napomenom da ponesu nešto rane, krampe i lopate i da će se kućama vratiti za nekoliko dana.

Znala sam ja da taj dan nije ilinjski dan na Vlašiću, obasjan zvonima vitovljanske crkve, nego dan nepovrata i kliktanja crnih gavranova preko Griča i Smeta, što odletješe prema Travniku. Odvedoše Jovana sa sinovima i sa još preko četrdeset mještana na prevaru u smrt na stratište da umru kao velikomučenici, bez ikakve šanse za odbranu na nekom od stratišta.

Znatno kasnije, crni glasnici su mi dolazili da ubiju i moju posljednju strepnju „Živ je Jovan,brzo će ti doći. U zatvoru su, sudi im se. Ubijeni su na Smrekama, Odvedeni su u Jasenovac. Pogubljeni su u Donjoj Gradini…“
Spominjali su zlehudi glasnici nekakvo Jadovno i Velebit, ja se nisam više nadala, a nisam ni htjela pred drugim izreći svoju crnu slutnju.

Poslije mi je pričao sin Savo, koji je uspio pobjeći i sakriti se u dolinu rijeke Ugar, dok su prolazili kroz duboke šume, da je jedan od pratilaca kolone, komšija katolik, imenom Ivan, kroz zube cijedio i jedva pjevušio-Bjeganova majka pjevala, Stojanova majka…

Poslije više pokušaja hvatanja i bježanja, oca ti Savu odvedoše u travnički zatvor, gdje je preživio najteže muke. Nekako sam uspjela potplatiti stražare kacom sira i u polusvjesnom stanju na konju sam ga donijela kući. Modrice,uboje i bolove izvlačila sam najlakše pomoću sirovih ovčijih koža. Nisi ga čestito ni zapamtio sine Jovane, ali da znaš da u tebi vidim njegov lik i kad mi je najteže, odem na groblje pored Vitovljanske crkve, upalim svijeću i isplačem se.

I ja ću brzo djeco, Bogu na istinu. Umrijeću bez znanja, gdje su skončali đed Jovan i stric ti Aleksa? A ne znam i šta će s vama nejači biti. Biće kako je od Boga,nekako mora biti…

P.S,
Žalosti me činjenica da sam Pavlušina kazivanja mogao slušati samo kao dječak, što opet može biti samo odraz moje naivne iskrenosti i pokušaja otkrivanja svoje dublje istine o sebi. Ona je pričala bez obzira šta radila, sa bijelom maramom na glavi, neprestano držeći prilijepljenu, na donjoj usni, cigaru, motanu «na novinu», a mi, pripijeni uz njezin promukli glas, upijali svaku riječ, bič sijede kose ispod marame, njezin uzdah i svaku suzu.

Danas je sasvim znano da su kosti đeda Jovana i strica Alekse u nekoj od brojnih jama Jadovna. Mučili ih, zlostavljali i likvidirali jadnici, zlovoljnici i spodobe i neljudi samo zato što su vjerovali u drugačiji oblik krsta od njihovog redosljeda pri krštenju.

Stajati na današnju godišnjicu stradalništva mojih najbližih i dragih i hiljadama drugih, znanih i još više neznanih, na mučilištu i klanici Jadovno, zajedno sa drugim potomcima i poštovaocima žrtava, stajati sa svima nama,što ne mogu da oproste, a nemaju pravo, zbog zavjeta, da zaborave, stajati pred jamama, škrapama i uvalama velebitskim, spustiti cvijet i prižeći svijeću svim velikomučenicima, danas 26. juna po redu ljeta gospodnjeg 2010. za mene znači otpočeti pisanje rodoslova loze i plemena Marića i ispunjenje davno sebi datog obećanja i obaveze.

Jovan S. Marić, 11. maj. 2010.