12.5.2006. – Jadovno – Karlobag – Slana Pag – Video zapis

Datum objave: petak, mart 26, 2010
Objavljeno u Video
Veličina slova: A- A+
MojeJadovno-1.jpgEnglish
Na Jadovnu i Slanoj 65 godina poslije
 

Koliko su internet pretraživači korisni, potvrdilo se kada sam u maju 2006. potražio tekstove i slike u kojima se pominje Jadovno.

Nemalo sam bio iznenađen kada sam vidio slike u boji, snimljene prije godinu dana. Našao sam i ime autora i napisao mu kratko pismo.

Dan kasnije, odgovorio mi je na pismo Dani Novak, Amerikanac jevrejskog porijekla. Između ostalog je napisao:

From: Dani Novak

Sent: 30. april 2006 16:12

To: Dusan Bastasic

Subject: My close relatives were thrown in Jadovno too.

„… Ne možete ni zamisliti koliko mi znače vaša pisma. Sve na svijetu! Riječi i fotografije. Njihovo značenje za mene je neopisivo iako na ilustracijama, koje sam vidio, ne postoje svi podaci poput imena svih okupljenih na fotografijama. Kad sam bio tamo, postojali su samo Mir i Priroda. Odista mislim da je ovo najbolji način. Osjećam da su ljudi, koji su naseljeni u okolini ovog prostora, još uvijek veoma povrijeđeni te da je za cijelu prošlost u ovoj oblasti još uvijek potrebno mnogo oprosta i zacjeljivanja.

Dušane, između nas postoji nešto što nas povezuje. Čini mi se da sam gotovo sav život živio u rupi u Jadovnu, pri tom ne znajući da je tako, sve dok nisam tamo došao, u šume, gdje sam deset minuta vrištao, pokušavajući da dozovem Boga. Dušane, to je bio primordijalni vrisak. Zapravo, to je bio vrisak oslobađanja i slobode.

Da li znate nekog kome bih se mogao obratiti u vezi sa Pagom? Moja baba i tetka su umrle tamo, u Slanoj, tako da bih volio da razgovaram sa nekim ko zna sve o tome.

Kroz cijeli moj život patio sam zbog rata u nutrini mog srca i uma. Moji roditelji nikad nisu govorili o tome i u kući se uvijek osjećala samo tuga. Osjećam da bih, prije nego što napustim ovaj svijet, volio da oslobodim sve u sebi i da umrem u Miru. Upravo zato sam usmjeren na opraštanje i zacjeljenje za kojima cijeli svijet toliko vapi.

Puno pozdrava. Nadam se da ćemo se vidjeti!“

Dani

 

Niti mjesec dana nakon prvog e-mail kontakta, upoznao sam dr Novaka. U njegovom skrušenom liku i skršenom licu preko koga bi rijetko, i to samo na kratko, preletio jedva zamjetan osmjeh, osjetio sam sabrata.

Sa Danijem sam prvi puta krenuo do Jadovna. Vozeći sporednim putem bez putokaza, samom bi mi teško bilo na Velebitu pa nas je Dani vodio tihim glasom nepogrešivog vodiča. Umjesto da ja vodim njega, on, Amerikanac rođen u Izraelu, vodio je do jame mene koji sam rođen u Hrvatskoj, koji sam tu pod Velebitom proveo šest mjeseci vojnog roka i nikada se tuda nisam zaputio.

 

 

Kada smo izašli iz auta i zaputili se između zidova demoliranog spomen-obilježja prema šumi, osjećao sam nelagodu. Da li zbog toga što sam osjećao da smo ovdje došli krišom ili zato što remetimo tišinu, koja je postajala sve neugodnija?

Ugledao sam kružni spomen-zid, dobro poznat sa starih fotografija, ali bez spomen-ploča, koje su sve polupane. Zatim slijedi onaj uski prolaz u kome na slici stoje u redu žene sa crnim rupcima.

I onda jama.

 

12.5.2006. Dušan Bastašić uz Šaranovu jamu na Velebitu, područje nekadašnjeg kompleksa logora Jadovno, Hrvatska

 

Nema ograde. Put vodi prema mraku jame kratkom, blagom nizbrdicom pokrivenom sitnim, suvim lišćem. Druga strana grotla je skoro vertikalna, glatka i vlažna stijena. Iz dubine se lebdeći uzdiže nekakva prašina. Dolje – potpuni mrak, gore – potpuna tišina.

Prvo sam molio Boga da mi oprosti, a odmah zatim da mi pomogne. Pitao sam mile moje da li su ovdje, a onda molio Boga da mi nekim znakom potvrdi da li sam na pravom mjestu.

Zamislio sam scenu koja se tu odigravala prije 65 godina, pitao se šta je djed pomislio kada je svezan i iznuren došao do ovog mjesta? Da li je stric bio uz njega, da li su udareni, ubodeni, da li su sami skočili ili bili gurnuti, da li su preživjeli pad i koliko su još živjeli? Sjetio sam se priča onih preživjelih žena o živima na dnu jame, o preživljavanju dvije i više nedjelja na dnu među leševima, o djeci koja se dolje stišću majci u krilo, o siroti koja se dolje porodila.

Čučao sam nad jamom sa upaljenom svijećom, ni plakati nisam mogao, bio sam zgranut i bespomoćan.

U jednoj niši u stijeni iznad jame ostavio sam u drvetu rezbarenu ikonu Bogorodice.

Čini mi se da putem do Karlobaga nismo progovorili niti riječi. Tim putem, preko Baških Oštarija su ljeta 1941. kolone izmrcvarenih mučenika tjerane prema moru. Mnogi nisu stigli do mora. Pobijeni su u usputnim jamama i onima kod obližnjeg sela Stupačinova.

Čovjek koji je nešto radio oko svog čamca, a koga sam upitao da nas uz naknadu preveze do uvale Slana, pogledao je prema Daniju i rekao mi: „On je vjerojatno imao nekoga tamo…“.

More je bilo mirno. Plava grobnica. Tu na dnu su, vezane žicom, zavšile kosti mnogih mučenika, koji su rasporenih stomaka sa kamenom oko vrata bačeni u vodu.

Opet sam pitao mile moje da li su tu dolje.

Taj dio otoka Paga je uistinu kamena pustinja. Jedini život koji se tu održava je biljka zelenih nazubljenih listova otrovnog sadržaja.

Samo kamen oštrih ivica po kome je i obuvenom teško hodati. Još uvijek su vidljivi ostaci kamenih ustaških nastambi i stražarskih grudobrana. Zatočenici su u teško zamislivim uslovima golim rukama kamenom gradili te nastambe i cestu koja vodi „od nikuda nikud“, a koja se još uvijek dobro vidi. Noću su se smrzavali u improvizovanim nastambama.

Sjetio sam se preživjelog Jevreja koji je svjedočio kako je ustaša naredio dvojici da legnu i prije pucnja u glavu vikao: „ Hajde, recite ‘iže jesi… iže jesi…’“.

I onog strijeljanja od strane još nevičnih mladih ustaša, kada su ranjeni mučenici jaukali moleći pravoslavne molitve.

I preživjelog Daruvarčanina Jože Balaža, koji je u baraci našao urezano u gredi: „Popović, Popara….Grubišno Polje“.

I onog ustaše koji je na suđenju rekao da je među oko 1.300 pravoslavaca, koji su u roku par dana odvezeni brodom na obalu i poklani u obližnjim jamama, bilo najviše Grubišnopoljaca i Pakračana.

I onog drugog koji je svjedočio kako su djeca pred klanje zapomagala: „ Žandare, nemoj me klati…“.

I onoga koji je svjedočio o ubijenoj majci sa djetetom, čija glava strši iz majčinog trbuha u kome mu je tijelo žicom ušiveno.

Još uvijek su vidljivi dugački rovovi u kojima su Talijani septembra 1941. zatrpali pepeo spaljenih, plitko zakopanih pa ekshumiranih leševa.

Kleknuli smo i počeli skidati kamenje. Već na dubini od pola metra došli smo do pepela. U tamnosmeđoj masnoj prašini našli smo dva komadića bodljikave žice.

Tri mala kamena, rubova poput oštrice noža i komad zarđale bodljikave žice Dani je odnio kući u Ameriku.

Istu takvu uspomenu sa Slane ponio sam i ja svojoj kući.

Dušan Bastašić

bastasic@gmail.com




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top