Izbjeglička priča

Datum objave: sreda, mart 6, 2019
Objavljeno u Divoselo
Veličina slova: A- A+

Zovem se Milan Počuča. Živim sam u Bačkoj Topoli od aprila 1994.g. Ćerka i sin, sa svojim porodicama, žive u Beogradu i N. Sadu. Uzgred, suprug ćerke je stasavao i školovao se kao izbjeglica, uglavnom sam, jer i roditelji (izbjegli iz Drvara), u borbi za golo preživljavanje, nisu bili u mogućnosti da mu pomognu. Šira porodica, kao uostalom kod svih Ličana, živi rasturena po cjelom zemaljskom šaru, kao račija djeca.

Mjesto i vrjeme rođenja, 1939. g. Divoselo, Općina Gospić, Kraljevina Jugoslavija. Kao i sam taj prostor sudbina čudna, jedinstvena i ne baš uobičajena.

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/visocica-divoselo.jpg

Visočica

Potičem iz seosko pečalbarske porodice. Tragična sudbina Srba se na izvjestan način na najslikovitiji način odrazila na nas. Otac ubijen poč. II. sv. rata. Obe bake zaklane. Sve opljačkano i popaljeno (a bio je na glasu Mileškov grunt). Mati sestra i ja, za dlaku, izbjegli smrt na Kruškovačama, gdje je preseljeno u vječnost 824 duše Divoseljana, Orničana, Čitlučana-uglavnom žena i djece, oko Ilindana, te 1941-e. Ustaše nas hvataju pod Kamenjušom avgusta, kad su želi naše žito na Gajinama. Ne završavamo na planiranom bezimenom grobištu, u šumi Šedrvan (kakvo neprimjereno ime), ali se, uz torturu, nižu imena – Rizvanuša, Brušani, Ustaški stan u Gospiću, “Ovčara“- alijas Maksimovića imanje u Budačkoj ulici u Gospiću ,Jadovno, Jaska, Jastrebarsko, Kruščica, Travnik, Gradiška, Danica, Gornja Rjeka kod Križevaca ,Lobor-grad kod Zlatara. I najneobavještenijima značenje i smisao ovih imena su jasni- logori – područni ili glavni, sabirni ili prolazni – sve jedno, mada mnoga imena i upućenijima su enigma, ali su nažalost realno – bila neke od smrtnih i stanica mučenja.

Čudesnim okolnostima, a posebno zahvaljujući plemenitom i humanitarnom djelovanju Dr. Diane, alias Marije Budisavljević,oslobođeni smo i transportovani za Beograd aprila 1942.g. gdje prvi put postajem izbjeglica i Beograđanin – dječiji domovi Pinosava, Brankova ulica, Hajfeld (Novi Kozarci) i ponovo zavičaj aprila 1947.g. (često mi sudbina ponavlja april).

Sam zavičaj Divoselo, kao i svaki zavičaj, uvijek i za svakog najljjepši na svijetu. Zaselak Veliki Kraj, ponekad su nazivali Potkraj, a nas Velokrajci ili Potkrajci. Očito je da ništa nije slučajno. Ako se zna da je jezik najkorektniji istorijski artefakt, onda to ime kao i masa toponima u Divoselu svjedoče o nama, porjeklu i putevima seoba (Alanak, Međuvođe, Jošje, Maunovac, Votnjak, Ilčevka, Ilinac, Savak, Gajine, Točak, Burovača, Makalj,…itd).

Raštrkano u više zaselaka, Divoselo je pored znatne površine oko 80-100 km2 obilovalo onim što je stvorila majka priroda.Centralni, sjeverni i istočni djelovi ,uz malo bara, bili su pokriveni sa dobrom obradivom zemljom. Presjecalo ga je nekoliko dobrih potoka. Raspolagalo je sa velikim brojem dobrih i kvalitetnih izvora vode, kao dobrom osnovom za stočarstvo, ratarastvo ali i domaću radinost proizvodnja konoplje i lana i proizvoda od tih prirodnih vlakana. Kao trag dobro uređenih odnosa prije II.sv. rata, porodičnih zadruga, zemljišnih zajednica ali i usitnjavanja posjeda, skoro svako domaćinstvo je raspolagalo određenim košaničkim i šumskim površinama, mada često i na suprotnoj strani sela. Ipak je osnovna privredna grana bila stočarstvo a zbog barnih i vlažnih ispaša i metilja –provladavao je uzgoj krupne stoke, i tome bile podređene i usaglašene ostale djelatnosti.

II.sv. rat i njegove poslljedice, reducirao je broj stanovnika sa oko 3.ooo, na oko 2o% -5o-tih, i ispod 10% -devedesetih godina prošlog vijeka. Pokolj, boleštine, ratišta s druge strane su učinili svoje. Mlađe za borbu sposobno stanovništvo, potpuno opredjeljeno za NOR, preostalo iz rata, zatečeno van zavičaja, uglavnom su tamo ostajali – u svojstvu oficira, policije, industrijskih radnika, i novoformiranog socijalnog i upravnog aparata.

Selo i seljaci uglavnom sami obnavljaju ognjišta i porodice. Plansko izgrađeno naselje „Poljari“ – zidano od kamena, bez valjane toplotne izolacije, bez odgovarajućih prostora za poljoprivredu, na kratko je poslužilo malobrojnima. Ukidanjem SRZ, Mjesnog NOO pedesetih godina, i to propada. Stubovi sa strujom „preko brda“ nestaju, da bi tek 70-tih godina penzionisana generacija boraca povukla prema napred. Sa zapadne strane selo dodiruju naselja Rizvanuša, Brušani, Oštra ili Podoštra, Lički Novi, Žabica, Gospić,čije stanovništvo je, u ne tako davnoj prošlosti, pokatoličeno – a ekonomskog stanja daleko ispod Divoseljačkog, u kojima je dopunsko ili osnovno sredstvo preživljavanja bilo prosjačenje. Oni su bili glavni pljačkaši Divosela. Istina i iz dosta udaljenog Perušića su, i prije samog početka rata, upadale pljačkaške ekipe „Mačekovaca“ – „u potrazi za oružjem“ i odlazili punih ruksaka „djevojačke dote“, “merikanskih odjela cipela i alata“. Oni su od “svoje“ socijalističke države (protiv koje su zdušno sve činili kroz NDH-pa i Pavelića pozivali ako se u Zagrebu ne osjeća sigurnim) dobili i asfalt i tel. struju oko dvadesetak godina prije Divoseljana, koji su to uradili po metodu – dinar na dinar. Sjevernu stranu pokrivali su djelimično prostori Gospića, Bilaja i Ribnika (uglavnom katoličkog sastava stanovništva – bar poslije II sv. rata). Istočnom stranom Divoselo se preko Ornica i Čitluka vezalo za niz srpskih pravoslavnih sela, Počitelj, Raduč, Papuča, Medak, Magorić, Pavlovac, Vrebac, Ostrevica, Kulica, Ćukovi, Srednja Gora, Široka kula…

Uslovi u kojima su ljudi živjeli formirali su i njihov mentalni sklop ali i karaktere i uspostavi pravila življenja nužnim za preživljavanje. Odgovornost za datu riječ je cjenjena kao lična osobina. Marljivost i istrajnost takođe. Skromnost je smatrana vrlinom. Dostojanstvo – kao nešto što se ne stavlja pod znak pitanja ni u kakvim okolnostima. Vještine i usvajanje primjenjivog znanja (samoukost) bila je stvar opstanka ali i prestiža. Porodični odnosi, kumstvo, pobratimstvo su bile kategorije koje su, dodatno, prožimale živote svih, ali i bile društveni oslonac. Rodbina – svojta – računala se do devetog koljena. Kumu se, kao normalno, prije išlo pomoći nego, u identičnim okolnostima, bratu.

Tragični događaji II. sv. rata su uslovili da je veliki broj porodica bio potpuno uništen – iskopnjen. Nije bilo porodice kojoj bar jedan ili više članova porodice nije stradao-ubijen, zaklan, poginuo u borbi, podlegao ranama ili boleštinama. Na broj preostale i novorođene djece bio je vrlo mali broj muške populacije treće dobi, koji bi bio prenosnik iskustava i znanja. To se naravno odražavalo i na društveni život i na sadržaje komunikacija-koje su se dešavale, uglavnom, pri mobama, prelima i skupovima-saborima. Dugo su predmet priča i pošalica bile dogodovštine iz pečalbi, bez većeg smjeha i euforije, od čega su odskakala djeca u svojoj naivnosti i neznanju i svojom potrebom za prijatnim okruženjem – izmišljajući i igre i priče i praveći pjevačke grupe. O ratu skoro da se nije čula ni riječ. Bez stvarne kopče sa prethodnim generacijama, novo prispjele generacije su uspostavljale neki svoj svjet humora, zabave, sadržaja svojih druženja. Uvijek je postojala duboka distanca (uz dužno poštovanje) između te stare i premlade generacije. Stasavanjem su postajali svjesni značaja te spone pa su pažljivo -duhovni život i tradiciju preuzimali i branili od zaborava. Tako do današnjih generacija, rođenih u izbjeglištvu, dopiru anegdote o Nidži Pusanu, Mićanu Gadži i drugima.

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/divoselo/divoselo_spomenik.jpg

Podignuti spomenik zaklanim i poginulim u Kruškovačama 4/5 avgusta 1941. godine

Moja „veza“ sa selom usposlavljena je početkom 1947.g. kad smo se „vratili“. Za vrijeme pohađanja osnovne škole bio sam dio sela i njegovog života. Već gimnazijski dani su me veći dio godine odvojili od sela, jer sam ih, osim raspusta, provodio u Gospiću. Godine studija, i kasnije službovanja, smanjili su mi mogućnost boravka u selu i kontakata sa njim, ali sam skoro svaki godišnji odmor u potpunosti ili veći dio provodio u selu. Čak šta više, poslijednjih pet godina pred rat, boravak u selu i kontakt bili su takvi da sam se pitao da li sam na privremenom radu u Bosni –Bihać ili sam vikendaš u Divoselu – obzirom da sam skoro svaki vikend, od petka popodne do nedjelje po podne, bio na relaciji Bihać – Divoselo i obratno obnavljajući zapušteno i gradeći novo na očevini. Pripremajući se za penziju, napravio sam zasad jabuka i krušaka (2oo kom), podigao ek. objekte i dovršavao manji stambeni, zavrgao potrebnu polj. mehanizaciju itd.

I pored svega toga, ili uz sve to, lični život nije oskudjevao bogatstvom ličnih kontakata i iskustava na drugim prostorima ondašnje, kako neki današnji klinci kažu, „super Jugoslavije“. Stvar ličnog izbora je bilo gdje ću da radim -,Leskovac, Vučje, Umka, Vršac, Bihać-škola, Opština, socijalno, carina. Radeći na raznovrsnim prostorima i tako raznovrsne poslove, pružala se mogućnost zaista raznovrsnog poznanstva. Nije bilo nikakvih problema (bez najave i mobilnog) napr. danas biti sa kolegom Kotnikom i njegovom porodicom u Mojstrani (kod Kranjske gore), a sutra već u Ulcinju, kod Đeme i njegove Sene, uz korišćenje vremešnog fiće ili vartburga.

To vreme, možda, najbolje ilustruje priča o „črvenoj“stodinarki, kako su je šverceri Poljaci zvali. Sjedi društvo uz pivce ili rakijicu u nekoj kafanici, letnjoj bašti i sl.-u Korenici, Gospiću, Bihaću (svejedno) i neko predloži – idemo na Plitvice na kupanje. Bez oklevanja i dileme društvo kreće. Ko ima auto – lijevaju benzin za „črvenu“ i potrpavaju se. Ko ima bicikl – formira se kolona i svi na Plitvice. Niko nikog nije pitao ko si odakle si.

To pitanje se počelo postavljati uvođenjem višestranačja, pa je tada i nastala anegdota: Pitali Cigu koja je razlika između one nazadne, totalitarne, jednopartijske Juge i ove napredne, demokratske, višestranačke Jugoslavije. Njegov odgovor (pošto su mu obećali da ga neće goniti zbog verbalnog delikta) bio je: „Onda nisi smio svašta reći ali si smio svagdje leći, a sad smiješ svašta reći ali ne smiješ svagdje leći“.

Toliko o slobodi i smislu slobode.

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/divoselo/lika-1.jpg

Lički pogled

Kako se klupko počelo kotrljati, uvoditi „slobode“ i „demokratija“, vidim da vrag nosi šalu (uz ožiljke koje nosim kroz život i malo jasnije viđenje), ocjenio sam da će biti gore, ali ni sanjao nisam ovoliko gore koliko je ispalo. Lično sam pišući (nabeđeni novinar) ukazivao, prozivao, apostrofirao, ali točak je neumitno mlio. Da i mene ne samelje, pobrinuo sam se eskivažom u adm. penziju, koristeći mehanizme koje su rasturači Juge za svoju g…cu uspostavili, kao odstupnicu, i prema pretežnom stažu-postao sam 1.01.199 l.g–vojvođanski penzioner.

Od tog vremena ,moj status nije uobičajen. Kako je osnovni izvor moje egzistencije bila plata a sada penzija, moj socijalni položaj, u novonastalim okolnostima, bio je neuporedivo bolji u odnosu na većinu nastale izbjegličke populacije. Djeca mi u tom vremenu nisu stradala – sticaj okolnosti –sin-vojska, ratište, dobrovoljac, policija itd., ćerka- studije, zaposlenje (njihov zavičaj je Vojvodina). Jesam unazađen gubitkom svih pokretnih i nepokretnih dobara u Divoselu, stana u Bihaću, mogućnosti da uživam u prijateljstvima i uspomenama, prinuđen da djelim sudbinu onih koji su izgubili i imovinu i porodicu, da žive u neljudskim uslovima, pod sankcijama užasnim i za domicilno stanovništvo, a nekamoli za izbjeglice.
Samo stvaranje Republike Srpske Krajine zateklo me u Bihaću.Odlazeći u zavičaj ,skoro svaki vikend-bio sam zainteresovanim svjedokom- nastajanja napetosti,podjela ,dilema ,međusobnih trvenja,lakomislenosti, lakomosti,neodgovornosti , do odlaska iz Bihaća za Beograd 19.aprila 1992.g .Od tada do danas pabirčim iz tuđih životnih priča djeliće istine- za svoj mozaik istine . Ostaje činjenica da većina žitelja svih ovih prostora ,pa i Srbi iz Like ,nisu bili ni u snu spremni- niti znali šta ih čeka,šta se sprema,ko to radi ,koji su dometi,koji su ciljevi. Svi kasniji „učesnici“ su u najvećem broju ,slučajno, sticajem okolnosti, van njihove volje ,upali u „voz“ u kojem su se našli, a da ih niko nije za to ni pitao . Ne samo da sami to nisu željeli, nego nisu ni bili svjesni- gdje su se obreli. Neki nažalost ,podstaknuti ličnim i porodičnim traumama,ni sad toga nisu svjesni-kako i zbog čega su se našli u g…n.ma .

Osim teškog životnog iskustva ,šire obrazovanje i valjda instikt ,određivali su moje zapažanje i poteze. Bivalo je dosta signala u dužem periodu, ali sam se zanosio nadom da generacije koje su u slobodi stasale , kao unutrašnja snaga, tome mogu parirati, uz učešće svakog od nas po na osob.. Možda bi i bilo tako da spoljni faktor i interesi nisu daleko prevazilazili one unutrašnje kohezione snage, i kasnijeg stvarnog saznanja – da smo mi samo uzgredna –kolateralna šteta, u sukobu interesa „velikih“. Prva slika mučna, teška, tjeskobna, uznemirujuća, koja je instiktivno budila jezu, bila su – milioni postera „promičbenih“ slika „generala Franje krivoustog“ obješene duž saobraćajnica, na putu od Ulcinja do zavičaja, u vrjeme izbora u Hrvatskoj. Putujući sa ženom (Hrvaticom) prolazimo kroz zapadnu Hercegovinu. Sve kao u nijemom filmu – u zaleđenoj pozi .Nigdje osmjeha, žagora, kao da su svi zastali u hodu-zebnja i strepnja visi u vazduhu. Usput nigdje ne stajemo, ni na kafu. U Kninu dopunjavamo gorivo vartburgu (iako baš nije usput). Iz zavičaja odmah idemo u Bihać. U Bosni još se osjeća nešto od zdrave atmosfere. Tema dana je prihvatanje hrvatskog državljanstva i kod Hrvata i Muslimana – zbog „putovnica“-ka EU. Dešavaju se ispadi, kao na Dinamovom stadionu. Počinje čistka Srba iz SUP-a u Hrvatskoj. Njihovo mjesto zauzimaju mladi nezaposleni muslimani. Dobivaju veće plaće, ali i uniforme i šalju ih u istočnu Slavoniju. U Bosni i Hercegovini izbori. Vlast djeli nacionalna koalicija SDA, SDS i HDZ (potsjetimo se Karadžić, Izetbegović i Kljujić). Poslate mlade muslimane iz Istočne Slavonije, majkama vraćaju u mrtvačkim sanducima. Kriv je onaj ko ih je, braneći se, lišio života, a ne onaj ko ih je – u tom cilju poslao tamo. Dižu se tenzije. Onih šest hodajućih trovača – prave turneje – dok nisu sasvim zakuvali. Puca se. Mediji zvone. Drugi su krivi. Haos u izvještavanju i navijanju. Ne zna se ko je stvarni lopov-, ko histeriše, a koga stvarno boli. Sve, koji mogu donijeti većem haosu i kakafoniji, uključuju u etar. Na sceni je najmanje i najslabiji je glas bivših pobjednika i njihovih (fatiranih) potomaka. Prije toga, ustoličuju se mediokriteti, čija je najjača argumentacija-busanje u prsa ..nedorasli, polupismeni, hokštapleri sa naznakama pravca svog djelovanja. Citiraću jednog: „Lako ćemo se dogovoriti sa Hrvatima, ali prvo da podavimo ove naše komunjare“. Pandorina kutija je otvorena!

Počinje,negdje malo manje, negdje više i veće, negdje prividno, negdje stvarno raspadanje, raslojavanje i rasturanje.

Skidaju se pokrivači sa starih nezaraslih rana. Više po instiktu nego organizovano, vrši se grupisanje, napuštaju određeni prostori-nastupa gungula.

Po penzionisanju, sam već skoro godinu i pol u Bihaću. Krajina već uveliko ratuje. Ne idem u Divoselo (odl3.o7.l991.g. – poslije saznanja o podjelama i stepenu animoznosti između Račanovaca i SDS-ovaca)., mada posredno pomažem, čak i neposredno – slučajno -spašavam od linča Jelu Isinu i unuka Nikolu, u selu Pokoj, izazvanog njegovom nesmotrenošću, prilikom bjega iz Krajine za Beograd.

Pratim. Osluškujem. Koridor zatvoren. Poslijednje letove sa Željave propuštam.

Na granicu, sa srpskim teritorijima, u BiH dolaze, u maskirnim trenerkama ,pripadnici“ Patriotske lige“. Noću se čuje pucnjava, a po danu mirno. Barikade i mitraljeska gnjezda po gradu. Prekinut plati promet sa ostalim djelovima Juge. Izmiče mi jedan “informator“. Na „štih probu“ 19.04.1992. napuštam teritoriju BiH i sagledavam stvarno stanje. Vatam se aerodroma na Udbini. Slika kao u dokumentima o raspadu Kraljevine Jugoslavije: vojska u povlačenju, civili, sitni crnoberzijanci, unezverena lica, djeca, najlon vrećice sa minimumom stvari.

Ostavljam auto, ulazim u jedan AN-5o. Sa grupom civila, za neki sat, postajem opet izbjeglica i Beograđanin, po ko zna koji put.

U Beogradu mirno. Izbjeglice imaju besplatan javni prevoz i besplatne karte za kupanje na plivalištu „25 maj“.

Rat je tamo negdje u nedođiji. Otvaraju se mjenjačnice na Terazijama. Mjenja se srpski i krajiški za jugoslovenski dinar. Iz bivših republika kamionima iz trezora stižu iste novčanice i kupuju se marke ne pitajući za cjenu. Sankcije –inflacija i novca i morala. Poslije godinu i po dana boravka, iz stanu u Bihaću, ženu izbacuju Muslimani. Ona mi se, u novembru 1993.g, u izbjeglištvu, uz posredovanje 5-og korpusa, pomoći UMPROFORa, preko republike Srpske Krajine i Republike Srpske, priključuje, u Beogradu. Jednog jutra vraća se, sva uplakana, iz samousluge na Karaburmi. Od moje penzije, primljene prethodnog dana i neutrošene (nije imalo u šta da se utroši), sledećeg jutra nije mogla da kupi ni veknu hleba i litru mlijeka.

Teče i medijski rat. Stranke i lideri se (kumovski) prepucavaju. Isplivavaju nove nade i novi „Obilići“. Privatni kampovi za vojnu obuku. Izbjeglice se počinju osjećati kao izbjeglice, kriti identitet i prenoćište. “Vojna policija“ ih legitimiše i lovi i isporučuje. Ja, kao stariji, vojno nesposoban – ne strepim, ali se mučno osjećam (i mene prati etiketa – pobegulja).

Dana i Vuk, dok su Tv kamere uključene, na trgu Republike, djele starima po veknu hleba i mlijeko. Ostaje sjećanje na puno veće redove kod Dafine, da joj se uguraju pare i na novu profesiju –preko noćnih držača mjesta – za 1oo maraka. Uspostavljaju se nove moralne norme: kad u autobusu neka starija gospođa izražava nezadovoljstvo nepažnjom mladih da joj ustupe mjesto , mladi uzvraćaju:“ Kad možeš da stojiš u redu kod Dafine, možeš i u autobusu“-.Iako je meni boravak u Beogradu bio najnormalnija stvar, nije to više bio onaj kozmopolitski grad iz mojih sjećanja i boravaka. Isplivao je onaj denuncijatski, uskogrudi, noćni, netolerantni. Izborne plakate „suprotnih“ stranaka – nestajale su – noću. Uvredljivi grafiti ispisivani su- pod okriljem mraka. Ostao je kuriozitet i dokaz tomu-jedan jedini plakat –parola ispisana na platnu i razvučena stranke SK, na trgu Republike, među žicama koje su napajale trolejbuse i tramvaje – gdje je i noću puno osvjetlenje,:“ Sa nama vam je bilo bolje i biće bolje“- iz vremena nekih izbora. Jajare imaju petlju da rade kad ih niko ne vidi i u mraku. Likovanje i podbadanje „rojalista“, grabež po stranačkoj liniji i uništavanje svega u skladu sa devizom „što gore to bolje“ bilo je nepodnošljivo. Autobusi gradskog saobraćaja korišćeni su na način da ih ni neprijatelj nebi efikasnije uništavao. Ubacivanje iz osme u prvu brzinu, bez kvačila, uz urlanje i lomljavu mašine, jednom me je natjeralo da zamolim vozača da to učini – kad ja stignem na svoje odredište. „Aktivisti“ su, kao slučajni putnici, na linijama, držali monologe o tome šta ne valja i ko je kriv. Putnici, uglavnom izbjeglice, ćute zamišljeni, zabavljeni o sebi i svojom mukom, a ovi im na živu ranu i žulj staju. Iz takve atmosfere i nacionalno netolerantnog Beograda, odlučujem se za promjenu sredine. Opredelenje da to bude Bačka Topola uslovljeno je sa višefaktora: u više navrata sam raznim povodima boravio u tom prostoru a i u neposrednoj blizini živi dio šire familije kao i bliskost mentaliteta potomaka nekadašnjih Solunaca, imajući u vidu pereventivne mjere za očuvanje mentalnog zdravlja. Narod bi rekao – u tim ludim vremenima najteže je bilo ostati pri zdravoj pameti. Uz pomoć članova šire porodice pronašao sam i kupio relativno skromnu (bez sanitarija i kupatila) kućicu i uz dosta ulaganja, posebno rada, doveo do upotrebljivog stanja – da imam svoj ćošak i duševni mir (koristeći sredstva dobijena prodajom vikendice i garaže u Bihaću). Bio sam svjedokom dolaska drugih talasa izbjeglica (bljesak,oluja) i nosim vrlo ružna sjećanja o ponašanju i „vlasti“ i „Crvenog krsta“, od otvorene i prikrivene mržnje, sabotaže, potkradanja, neodgovornosti. Šta i očekivati od države, u kojoj u vlasti participiraju politički lideri, koji javno iskazuju brigu samo „da se ne promjeni demografska struktura“. Izbjeglice više nisu ljudi i nevoljnici, već samo politička kategorija – s kojom se svako na svoj način „ćula“-šutira. I danas, bez obzira na protek vremena, nema bitnih promjena. Formalno statistički broj izbjeglica je smanjen. Bitnu ulogu je učinila priroda i poslijedice preživljenih stresova.

Ja sam izgubio status izbjeglice iznuđenom ličnom izjavom, da bi se domogao putne isprave, nužne za regulisanje nekih imovinskih pitanja u BiH, kao optirani građanin Srbije.

Bilo je dosta priča o zloupotrebama sredstava namjenjenih izbjeglicama. Bubu Morinu i ostale – izbjeglice nisu ni postavljale ni kontrolisale. Komeserijat isplaćuje troškove nabavke lijeka (iz Mađarske) domicilnoj stanovnici. Crveni krst se nekoliko puta seli, renovira objekte i ostavlja ih renovirane, a u nekim trgovinama se nalazila roba iz njihovih magacina.

No- tu smo gdje smo. Iz ove kože se ne može. Kažu da vrijeme liječi sve rane. Ipak ne.

Rane i bol za zavičajem nestaće tek sa našim nestankom. Kao u pjesmi – srce jedno želi razum traži drugo. Kroz saznanje da je na tom prostoru toliko puta zla ljudima činjeno i u tolikoj mjeri – razum upućuje poruku da je to prokleta zemlja, pa bez stvarne nužde–daleko im lijepa kuća. Istina u dva navrata sam bio u zapadnom djelu Like u Lapcu, ali sa mučnim utiskom. Kuće koje nisu porušene štitili su grafiti o NDH, nekoj „bojni“ i pripadanju Hrvatu. Novi stanovnici „u obećanoj zemlji“ osjećaju se i sami kao da su s neba pali, neznajući kao kod Davida Štrpca – da li je carska, spahijska ili jazina. Neki naši, videći me u mirnodopskoj civilnoj garderobi – Jad i bjeda. Neznaš da li je materijalna ili moralna veća. Svi zbog nečijih interesa (i objesti), od gospodara i- svoj na svome -,postadosmo“ kurdi“, sluge, rukoljupci – za minimalnu porciju preživljavanja.
nazivaju mi dobro jutro – na engleskom.

Milan Počuča

Izvor:  Naše Oke,naše Divoselo

 

Vezane vijesti:

Svjedočenje divoseljanki koje su se uspjele žive izvući iz Jarčje jame

DIVOSELO – ZLOČINOM DO PUSTOŠI – ZAPISI ILIJE VUJNOVIĆA

Lazar Lukajić: Lički zavet

NIKOLA – ZAUVIJEK BEBA

DIVOSELO

 

POKOLj - Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.
POKOLj – Naziv za sistematski državni zločin genocida počinjen nad pravoslavnim Srbima tokom Drugog svetskog rata od strane Nezavisne Države Hrvatske na cijelom njenom teritoriju.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top