IVANOVIĆ JARAK – KRNjAK – krv i nekoliko mjeseci poslije pokolja

Datum objave: utorak, oktobar 9, 2018
Objavljeno u Kordun
Veličina slova: A- A+

U Ivanović Jarku, predjelu šume Loskunja kod Krnjaka na Kordunu, ustaše su izvršile masovni pokolj Srba 29. jula 1941. godine. Izaslanik ravnateljstva za javni red i sigurnost NDH, Božidar Cerovski nakon masovnih pokolja srpskog naroda na području Gline, krenuo je sa svojim koljačima – ustašama na pogrom Srba u Vojniću, Vrginmostu i Krnjaku na Kordunu.

Organizacione pripreme izvršili su na terenu Mijo Žunac, veterinar iz Vojnića, oružnički narednik Antun Rupčić, šef postaje u Krnjaku i ustaški povjerenik Općine Krnjak Dragutin Muić (9) iz Vukmanića.

Muić je prema dogovoru pozvao Srbe da dođu u Krnjak 29. jula i donesu pomoć u hrani i odjeći za Slovence koji su se tada nalazili kao izbjeglice u tom dijelu Korduna. Više od 300 Srba se odazvalo pozivu.

U isto vrijeme Božidar Cerovski je krenuo prema Krnjaku sa pitomcima oružničke dočasničke škole u 10 kamiona. U dva kamiona bio je alat za kopanje jama i kreč za posipanje. Vođeni Cerovskim zvali su se „Kaznena ekspedicija za Kordun i Baniju”. Oni su usput koz Vrginmost po srpskim selima hvatali ljude i žene, pljačkali im movinu, pijančevali, trpali u kamione i tukli kundacima. Najduže su se zadržali u Vojniću gdje su zajedno s onima iz sela Vrginmosta pohvatali 99 Srba i povezli ih uz batine na dogovoreno mjesto u Krnjaku.

Dočekali su ih u 16 sati ustaški povjerenik Dragutin Muić i oružnički narednik Luka Bilandžić sa ustašama i oružnicima. Bilandžić je i odredio kao pogodno, mjesto za masovno ubijanje u Ivanović Jarku. Za Srbe koji su se odazvali Muićevom pozivu da dođu u Krnjak i pomognu izbjeglicama iz Slovenije bilo je već kasno. Bili su prevareni. Svi su pretrešeni, oduzeto im sve što su imali sa sobom, povezani su žicom i odvezeni kamionima na stratište u Ivanović Jarku. S mjesta zločina uspjeli su pobjeći Nikola Bižić, Mirko Trkulja i Ljubomir Vukmirović.

 

Nikola Bižić, Dugi Dol, Krnjak

Dobro čujem samrtne hropce i jauke koji dopiru od nje

Sjedočanstvo Nikole Bižića zapisao je još 1941. godine Stanko Ćanica Opačić, kojem Nikola opisuje ustaški zločin u Ivanović Jarku 29. jula 1941. godine. Nikola kaže:

„Zatekli smo se pred općinskom zgradom u Krnjaku, gdje smo čekali da predamo hranu koju smo donijeli za izbjeglice iz Slovenije. Neki su još dolazili. Nismo znali da smo prevareni od ustaškog povjerenika u Krnjaku Dragutina Muića, našeg komšije iz Vukmanića. Iznenađeno, opkoliše nas ustaše i oružnici. Narediše nam da bacimo hranu koju smo donijeli na zemlju i odvedoše nas u oružničku kasarnu. Poznavao sam krnjačke oružnike, posebno jednog koji mi je prije nekoliko dana bio u kući, pričao s njim, popio rakiju koju smo po običaju ponudili gostu tom prilikom, šalio sa sa mnom i sa mojom ženom i otišao, a da nismo znali ni zašto je dolazio. Prije jednog sata stajali smo pred gostionicom, a on je, izlazeći iz gostionice, razgovarao s ljudima i smijao se.

Nismo predosjećali nikakvu opasnost. Čekajući da predamo hranu, odjednom smo čuli zujanje dolazećih kamiona, ali na toj cesti to nije bilo ništa neobično. Sada je on sa ustašama koji nas vode. Idući tako, priđem mu i zamolim ga da me pusti da se izvučem iz kolone. No nisam ni dovršio s rečenicom, a on dreknu: „Šta, majku ti srpsku!” i udari me kundakom tako da sam posrnuo i pao. Dižem se i pogledam ga u lice. Zaprepastio sam se. Bio je izbezumljen, zapjenio kao pas kad pobjesni. O, ljudi, ni u snu nisam mogao sanjati da se tako u jednom času čovjek može izmijeniti. Zatvorili su nas u općinsku zgradu. Vrata su bila zaključana, a pred njima je čuvao stražu isti oružnik, a pod prozorom nalazila su se dvojica ustaša.

U taj čas otvoriše se vrata i uđe povjerenik Muić s dvojicom ustaša. Uđe pas nasmijan i pita nas kako je. Netko odgovori: „Vidite i sami gospodine!” Muić ga prekida i kaže: „Eto, vidite, ljudi, da ste sami krivi. Ne valja prkositi vlasti jer vlast je vlast. Kad je bila vaša, srpska, niste trgali žice i trgali bandere, a sada to radite i prkosite nam.” Ustade Mihajlo Simić pa poče da govori: „Gospodine, nitko od nas ne zna ko je trgao ni gdje je trgao. Ja sada o tome prvi put čujem. Poslušali smo vaše naređenje i donijeli hranu za Slovence.”

„Ja vas dobro znam. Slušajte ljudi, s nama nema šale, to za svagda upamtite. Ovo je Hrvatska, a ne Srbija. Poglavnik je htio, pošteno, kad ste već Srbi, preselit vas u Srbiju, a vi umjesto da ste zahvalni, vi prkosite poglavniku i ustaškoj vladi. Pet sam godina ustaša i kao takav garantujem da vam se neće ništa dogoditi, ali slušajte šta ću vam dalje reći. Vas ćemo još večeras poslati u Njemačku na rad, a za familije ne brinite, poslat ćemo ih u Srbiju, a kad se vratite u zemlju, tamo ih potražite. Ako se od vas pokuša netko pobuniti, ubićemo ga, to da znate. A oni koji su potrgali žice, biće pronađeni, i s njima ćemo drukčije postupati. Mislim da ste me razumjeli. Dakle, budite pametni pa će i za vas biti bolje…“

Negdje poslije podne, vrata naše sobe naglo se otvoriše. Uđoše u sobu ustaše, odvojiše nas deset i povedoše u drugu sobu. Tu su nas vezali žicom dvojicu po dvojicu, a onda kroz te vezove (oko ruku) provukoše žicu kojom spojiše zajedno svih deset uhapšenika i napraviše po jednu „grotulju” od ljudskih tijela. Potom nas istjera še iz sobe. Guraju nas u kamione gdje je već bilo ljudi koje su doveli iz drugih soba i koje su pohvatali također u rejonu Krnjaka.

Kad su nas ubacili u kamione kod Babičine kuće, nisu obraćali pažnju koliko nas može stati u kamion, već su nas unutra ubacivali kao predmete ili cjepanice drva, a potom su vozila krenula. Budući da taj kraj poznajem kao svoju rođenu kuću, odmah sam osjeto da se krećemo u pravcu Karlovca. Bio sam u nekom bunilu pa i ne znam o čemu sam sve mislio. Ali za svega nekoliko minuta moj kamion stade. Istjeraše nas napolje, opet među špalir ustaša, pa dvije ili tri „grotulje” vezanih ljudi potjeraše prema potoku Rijeci u pravcu šume Loskunje. Sada znamo da se nalazimo kod zaseoka Božići u Donjem Krnjaku i da se krećemo prema Ivanović Jarku u šumi.

Počeo je padati prvi sumrak i kroz njega se naziru dvije najbliže kuće, ali svjetla i ljudi u njima nije bilo. Ali, jadna majko naša! Čim smo ispali iz kamiona, počeše nas krvnički tući kundacima, čizmama, cijevima pušaka. Nakon što bi se čuo jauk jadnih ljudi, uslijedili bi novi udarci i prigušeno vikanje ustaša: „Ćutite gadovi, majku vam vašu srpsku.” No, kad smo se približili Rijeci, čuli smo glasne jauke koji su dopirali s druge strane potoka, a potom se prava tutnjava ustaških udaraca sručila po ljudima koji su stajali oko iskopanih jama i koji su ubijani uglavnom tupim predmetima – čekićima, krampovima i noževima. Vika, dernjava i psovka zlikovaca postaje sve jača. Sada je tek bilo potpuno jasno što nam se sprema.

Preko Rijeke bio je uzak mostić po kome se kretala ustaška pratnja, koja je držala jedan kraj žice koji je bio vezan za „grotulju” od deset vezanih Srba. Dok su ustaše išle po mostiću, mi smo morali gaziti i plivati po vodi. Znao sam da se na čelu niza u kome sam bio i ja nalazi i Pero Kresojević i njegova dva sina, a meni najbliži bio je Mihajlo Simić. Oh, to su bili hrabri i valjani ljudi, a evo sada padoše u mišolovku, kao i ja, gdje više ni hrabrost ni pamet ne vrijede ništa.

Kad smo zaplivali po vodi, ona me osvježi, mozak poče da radi i ja ponovno osjetih želju da bježim. Jedna mi je ruka slobodna, pokušavam da i drugu oslobodim, ali ne ide. Namjeravao sam da oslobodim ruku, zaronim u vodu i tako pokušam pobjeći. Šapnem drugu koji je bio sa mnom vezan da se zajednički pokušamo osloboditi žice. Uspijevamo, ali u tom momentu već smo izašli iz vode pa nije bilo mogućnosti za bijeg. Držimo se za ruke kao da su i dalje povezane i čekamo pogodniju priliku za bjekstvo. Druga obala Rijeke je ravna kao na dlanu, nedaleko od nas primjećujem iskopanu jamu. Sada je još jasnije kamo idemo. Iz razmišljanja me prekide ustaška komanda: „Lezi i nos u zemlju, jebem vam majku, jeba vas kralj Petar…” Tko sve može nabrojiti koga divljaci sve psuju i zbog čega idemo u smrt, a ni krivi ni dužni. Blizu smo jame, i usprkos ustaškoj dernjavi i jauku ljudi, dobro čujem samrtne hropce i jauke koji dopiru od nje. Od ovih krikova ljudi postaju izbezumljeni. Tu se nije pucalo, ustaše su dotucale ne znam već koju grupu, a i nama se približava zadnji minut. Drug vezan sa mnom polako me grebne po ruci, pita je li vrijeme za bjekstvo. Naše ruke su slobodne i možemo ih izvući iz žice kada god hoćemo. Pokušavam podići glavu da osmotrim pogodan put za bjekstvo, ali ustaša koji je bio blizu mene udari me kundakom tako jako da me prikova za ledinu. Odmah iza toga desetak ustaša povika: „Dižite se i naprijed!” To smo i učinili. Tek što smo krenuli kroz ustaški špalir prema jami zasuše nas kišom udaraca.

Čujem kako Mihajlo Simić viče: „Gospodo, nemojte nas tući, nećemo biti sposobni za rad.” Čuo je on ranije sve ono što sam i ja čuo i vjerujem da više nije gajio nadu da ide u Njemačku, ali je od silnih ustaških udaraca i stanja u koje je zapao bio već izludio i tako pomahnitao govorio što mu je palo na pamet.

U trenutku kada je Simić završio, jedan zlikovac osvijetli ga baterijom, a drugi ga udari krampom po glavi tako da se ona jednostavno raspolovi. Simić ispusti kratak jauk. Pade i povuče sa sobom žicu koja mi spade s ruke. U trenu skočih u stranu i počeh bježati u pravcu obližnjeg šumarka. Ustaše pripucaše, ali ja sam dalje bježao ne znajući kuda. Odjednom ponovno izbijem pred potok Rijeku. Zastanem da se još jednom orjentišem. Krajnjim naporom uspijevam ustanoviti da se nalazim u blizini zaseka Pavkovići u Donjem Budačkom, što znači da sam samo oko jedan kilometar udaljen od mjesta pogibije mojih komšija. Prilazim cesti oprezno i, pošto se ništa ne čuje, brzo je prelazim, a odatle sam se uputio kući.

Prošlo je od tada sedam mjeseci, a ja još nisam došao k sebi i ne znam kada ću. Spavati ne mogu, često sam osjećao da ću šenuti s pameti. Kada sam ono izašao iz vode, onako osvježen slušajući one jauke i psovke, kao munja mi je išlo kroz glavu da sve ovo nije ni radi sječenja bandera, ni radi kralja Petra, jer nitko od nas nije kriv ni što je Srbin, ni što mu je Petar kralj. Ono veće čuo sam bez prekida hiljadu puta ponovljeno „Majku … kralja Petra … dijete …. krsnu slavu i slično, pa i sada sav zadrhtim kada se svega sjetim…”

 

Zorka Maćešić, Krnjak, k.br. 64

Ustaše su mučile naše ljude a nas silovale

Svjedočanstvo Zorke Maćešić zapisao sam u njenoj kući u Krnjaku, 25. marta 1975. godine. O ustaškim zločinima 29. jula 1941. godine mi je ispričala:

„Kamioni sa ustašama koji su došli iz Gline preko Vrginmosta i Vojnića zaustavili su se tog tragičnog dana kod moje kuće i Srbima koje su usput pohvatali naredili da izađu iz kamiona te da posjedaju kraj moje kuće i sjenika uz rub ceste. Derući se na ove jadne ljude zahtjevali su od njih da mirno sjede, da ne pokušavaju bježati i isticali da među njima ima i popova. Nekoliko ustaša ostalo je kod ovih ljudi da ih paze, drugi su otišli u selo Krnjački Grabovac da i tamo hvataju Srbe.

U grupi pohapšenih, prepoznala sam svešetnika Milu Peuraču, bio je sav izubijan i vidjela sam dvije mlade ženske koje su ustaše svezale za ruke, a na rukama im je bio zavezan vojnički šinjel u obliku paketa. Ovima ženskima naredile su ustaše da legnu potrbuške, a zatim su ih tukle kundacima, nazivajući ih Ruskinjama i psujući im majku rusku.

Moga supruga Mihajla Maćešića Milu, koji je bio kod kuće, odmah su svezali i priveli grupi pohvatanih ljudi. Kako se u to vrijem kod nas nalazio Nikola Pribić iz sela Zagorje i njega su svezali s mojim Mihajlom, udarili ih nekoliko puta kundakom i naredili im da legnu uza kuću.

Povratila se njih petorica u moju kuću i počeli me udarati kundakom puške. Kada je to vidjela moja kćerka Radojka, koja je tada bila stara 17 godina, zaplakala je i priskočila da me brani, moleći ustaše da me ne tuku. No zlikovci su sa cijevi puške udarili moju Radojku u prsi tko da je ona odmah pala na zemlju. Nakon ovakvog zlostavljanja, navalili su na mene i moju tetku Milu Mihajlović. Svladali su nas, na pod-zemlju i silovali nas. Mi smo plakale, dozivale u pomoć, preklinjući ih da nas ne muče, ali sa zvjeri ma nismo mogle domoliti. Naš jauk mogli su čuti i naši povezani ljudi, pa i moj jadni Mihajlo. Možete se misliti kako je njima i njemu bilo sve to čuti i doživjeti. Tu strahotu nikada neću moći istjerati iz svog sjećanja.

Nakon silovanja udarile su nas ustaše nogom i nastavili pretraživati sve po kući, i što im se sviđalo i bilo bolje od odjeće i hrane, sve su nosili sobom. Kako sam imala novce od prodanih konja, i te su novce pokupile ustaške zvjeri.

Kada su ustaše i oružnici dovezli prevarene i pohvatane Srbe od oružničke stanice iz Gornjeg Krnjaka pred moju kuću, tada su mene, moju tetku Milu i kćerku Radojku zatvorili u jednu sobu moje kuće i naredili nam da nikud ne smijemo ići iz zatvorenih prostorija kuće.

Ja nisam mogla trpjeti da ne vidim šta dalje rade s pohapšenim i povezanim ljudima, pa sam uspjela na druga vrata izići u dvorište i kroz vrata kapije, vodeći dobro računa da me zlikovci ne primjete, posmatrala kako ih očajnički tuku, a one koji su slučajno dali otpor onesvještavali su teškim udarcima po cijelom tijelu. Ovako ispretučene ljude su na mojim lotrama nosili i bacali u kamione kao da i nisu živi stvorovi.

Kada sam vidjela šta se sve radi od jadnih ljudi, počela sam glasno plakati, ali je srećom brzo k meni priskočila moja Radojka i Mila Mihajlović, odvele me u kuću i stavile mi ruku na usta da ne mogu glasno plakati. Ovako su mi držale na ustima sve dotle dok ustaše nisu otišle od moje kuće s pohvatanim našim najmilijima.

Kada su ustaše otišle, mi smo izašle na mjesto gdje su se dotle nalazili povezani ljudi i tu našle dosta poluizgorjelih dokumenata te velike tragove krvi ljudi koje su ovdje teško tukli i mučili.

Dok pričam o tim ljudskim mukama, koje sam gledala svojim očima preživljavam iste patnje koje sam preživljavala i onda kada sam ih gledala.

Moj Mihajlo leži u onoj jami u Ivanović Jarku sa više od tri stotine drugih nevinih ljudi. Na mjestu gdje je jama otvorio se neki izvor i kada su se leševi u jami raspadali, nekoliko mjeseci poslije izlazila je iz grobnice krvava voda i stvarala čitave klobuke krvave pjene.

 

Crevarska strana, Vrginmost

Gledao sam ubijanje krampovima, čekićima i noževima

Ljubomir Vukmirović jedan je od trojice Srba koji je izbjegao smrt u Ivanović Jarku 29. jula 1941. godine. On priča i svjedoči o strahotama zločina nad srpskim seljacima Korduna i kaže:

„Kritičnog dana zatečen sam u Vrginmostu i uhapšen kao drugi Vrgomošćani, te odveden u Ivanović Jarku…

Kad smo prešli preko potoka Rijeka kod zaseoka Božići, našli smo još pedesetak ljudi koji su ležali goli, poredani u polukrug, u obliku potkovice. U sredini te potkovice, napravljene od ljudskih tijela, ležala je hrpa odjevnih predmeta, obuće i ostalih ličnih stvari. Ljudi su ležali na trbuhu, s rukama oko vrata.

Moju grupu uveli su u sredinu potkove, i naredili nam da legnemo potrbuške, ali obučeni i odjeveni. U to vrijeme odnekud je naišao jedan ustaški oficir i upitao zašto su ljudi goli i tko je naredio da se skidaju. Bio je strašno ljut na samovolju ustaša i naredio da se odjeća i obuća vrate ljudima. Međutim, to je bilo vrlo teško i trebalo bi duže vremena za razdvajanje robe jer se na istoj gomili nalaze predmeti koji su pripadali pobijenim ljudima i onima što su tek čekali smrt. Na koncu je neki od važnijih ustaša progovorio: „Gospodine satniče, zašto da im vraćamo robu? Šteta je da je ovi gadovi nose sa sobom u zemlju.”

U sljedećem momentu vidio sam kako dio ustaša dovršava ubijanje krampovima, čekićima i noževima grupe ljudi. Kad je ova grupa bila likvidirana, povedena je naredna grupa iz koje se u tome času otrgnulo nekoliko ljudi i počelo bježati u pravcu šume. Na njih su ustaše otvorile vatru iz pušaka i puškomitraljeza. Među ustašama je zavladala panika. Udaljenije straže i osiguranja, ne znajući što se događa oko mjesta ubijanja, pomislili su da na njih netko otvara paljbu iz šume. Međutim, ubrzo je bilo jasno o čemu se radi. I ustaše, još bezobraznije i brže nastavljaju s ubijanjem. Na strijeljanje je vođeno desetak po desetak ljudi. Uz svakog čovjeka bio je po jedan ustaša koji ga je čvrsto držao za ruke. Prethodno su već mnogi od njih bili pretučeni i zbog povreda, onesposobljeni za bijeg. Ja sam se za to vrijeme uvjerio da ni milost ni kukanje neće pomoći, već sam počeo tražiti način kako da pobjegnem. Kad su krvnici došli po moju grupu, ustaša koji je bio zadužen za mene najprije me dobro isprebijao, a potom mi naredio da se podignem i krenem s njim do jame. Krenuli smo prema stratištu i tada se kraj mene odjednom našao ustaški oficir.

Za trenutak stanem mirno, pozdravim ga i kažem da imam ženu i troje djece te ga zamolim da me pusti. U kratkom razgovoru objasnio sam mu da mi je žena iz Sušaka, da se djevojački zove Bina Brmalj, od oca Jure i majke Marice Brmalj. Stekao sam utisak da je i taj oficir bio iz tih krajeva i, pošto se uvjerio da mu govorim istinu, izdvojio me od ostalih, naredio da sjednem na ledinu i da se okrenem u stranu da ne bih gledao mrcvarenje i ubijanje ljudi.

Na tom mjestu ostao sam dok i posljednji čovjek nije ubijen, a potom sam pušten. Ništa strašnije nisam doživio. Slušao sam jauke, psovke ustaša i potmule udarce tupih predmeta po ljudskim glavama. Iz grobnice su virile ruke i noge ubijenih ljudi.

Bila je već noć kada su ustaše završile svoj krvavi posao. Ni sve leševe nisu uspjeli pokopati. Bili su svi krvavi i izobličenih lica. U zaseoku Božići krvnici su pojedali u kamione i s pjesmom:

„Sad smo Srbu bacili pod vrbu Aoj, vrbo, jel ti težak Srbo?”
Krenuli prema Krnjaku i Slunju. Ja sam suprotnim pravcem otišao u svoje selo Pavković gdje sam prenoćio. Sutradan, povlačeći se kroz šumu Loskunju, prešao sam u Petrovu Goru i stigao u Crevarsku Stranu. Usput sam ljudima pričao što sam doživio i svakoga, bio star ili mlad, muško ili žensko, savjetovao da ne vjeruje ustašama i da izbjegavaju bilo kakve susrete s njima…”(10).

9. U nekim dokumentima, osim imena Dragutin navodi se i ime Dragan.

10. HAK, Zbornik 19, Kotar Vojnić u NOR-u i socijalističkoj revoluciji, str. 831.

AUTOR: Dr. sc. Đuro Zatezalo

Izvor:

Đuro ZATEZALO „Radio sam svoj seljački i kovački posao” SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945.

II, prošireno izdanje
SUIZDAVAČI: MARTIRIA – izdavačka ustanova Eparhije gornjokarlovačke, Karlovac i Udruženje „Jasenovac-Donja Gradina” Banja Luka
UREDNIK: Janko VELIMIROVIĆ

Uvod iz knjige: Đuro Zatezalo – „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945.

HRVATSKI BLAGAJ – VELjUNSKI POKOLj OD 6. DO 9. MAJA 1941.

Vezane vijesti:

Dr Đuro Zatezalo: Jadovno – Dvotomno djelo sa zbornikom dokumenata i popisom 10.502 žrtve

Radio sam svoj seljački i kovački posao | Jadovno 1941.

Intervju: Đuro Zatezalo, autor knjige “Radio sam svoj seljački …

Umro je dr Đuro Zatezalo | Jadovno 1941.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top