Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Milan Bastašić: Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991. – Istorijski kontekst i njegov uticaj na uže geografsko područje

Datum objave: utorak, jun 12, 2018
Veličina slova: A- A+
Bilogora i Grubišno polje 1941.
Bilogora i Grubišno polje 1941.

Polovinom 6. stoljeća prodiru sa istoka plemena Avara s kojima stižu i brojna slavenska plemena. Tada su Južni Slaveni uglavnom naselili prostore Balkanskog poluotoka i Panonije. Od slavenskih plemena, koja su seobom naroda prešla Karpate, jedino su Srbi i Hrvati očuvali svoja imena.

Nazivi Slovenaca i Slovaka najbliži su općem pojmu Slavena. Tom prilikom, izgleda da su se Hrvati i Srbi „mimoišli” jer su Hrvati prešli na zapadnu stranu, dok su Srbi sa zapada, iz Polablja-Lužice, prešli na istočnu stranu Balkana. Vizantijski car Konstantin Porfirogenet u zapisima iz 10. stoljeća navodi rijeku Cetinu kao granicu između hrvatskih plemena na zapadu i srpskih na istoku. Avarska država pada pod udarima moćne franačke države početkom 9. stoljeća.

U Posavini se javlja hrvatski knez Ljudevit Posavski, koji se suprotstavlja navali Franaka, ali mora bježati iz Siska susjednom srpskom plemenu u Pounju (822. godine).

Hrvatska država se stvara u zaleđu Jadrana polovinom 9. stoljeća i najveću snagu doseže za kralja Tomislava (925. godine).

Hrvatska državica bila je zemlja čiji se opseg ne može istorijski dokazati zbog njegovog stalnog mijenjanja. Sama prestonica njena se, bez preciziranja, nalazila u okolini Splita. Narod te države, i da je bio hrabar koliko i drugi narodi na svijetu, nije mogao imati slavan život, opkoljen neprijateljima neizmjerno jačim: Vizantijcima, Mlečićima i Mađaronima. Vladari su morali biti skromni, budući da se zna da su ih ponekad plaćali splitski biskupi (a ne oni splitske biskupe). Za Tomislava se zna da je postao prvim kraljem svoje države zbog nekih zasluga učinjenih Vizantiji. Za Krešimira se zna da se proglasio prvim kraljem kad je prisvojio gradove Split, Trogir i Zadar (na puškomet jedan od drugoga)! Za Zvonimira se zna da je, krunišući se, uzeo obavezu godišnje slati papi kukavni danak od 200 dukata.

Mađarska plemena dolaze u Panonsku niziju 896. godine. Hrvatska je poražena u ratovima sa Mađarskom (Ugarskom) pa Ugovorom 1102. (Pacta conventa) ulazi u sastav velike ugarske države.

Mađari, koji su ih tada pokorili, Hrvatima od stare slave nisu ostavili u rukama ništa drugo nego jedan komadić papira. Oni su se, kao što smo vidjeli, prema Hrvatskoj oduvijek odnosili kao prema svojoj zakonitoj provinciji.

Godine 1390, 12. juna, dođoše iz Splita poslanici u bosansku prestonicu Sutjesku da sami bez borbe predaju svoju zemlju Tvrtku I. Ovaj je Splitu povratio privilegije svih ranijih vladara, a kao vladar pravoslavni primio je u zaštitu i splitsku nadbiskupiju. Time je ovaj novi vladar zavladao primorskom Hrvatskom.

Ovako je išlo sa ovom slabom slavenskom državicom za njena prva tri vijeka. Za ostalih osam vijekova pod mađarskim gospodarstvom išlo je kao i pod svakim drugim ropstvom. Kao u kakvoj idili, samo u svojoj istorijskoj grandomaniji Hrvati govore o nezavisnosti, bojevima, epopeji… Ova grandomanija je, i pored svega toga, onemogućila tom narodu kretanje njegove docnije političke misli prema normalnom zakonu o proporcijama.

Hrvati se razmeću da Hrvatska nije nikad (kao što su to Srbija, Bugarska ili Grčka) bila od Turaka pokorena. Međutim, zna se da je Smederevo palo 1459. i da su Brankovići i drugi despoti srpski još 200 godina poslije Kosova vladali Sremom i Slavonijom. A kad su Turci pošli prema Hrvatskoj, Hrvatska je već bila priznala austrijskog cara, da bude zaštićena… Što se tiče provale Turaka sa zapada, iz Bosne, ona je počela odmah poslije propasti bosanske kraljevine 1463. godine, osvajanjem Krbave i Like koje su ostale pod Turcima punih 190 godina. Turci bi u svojim čardacima i haremima po Udbini i po Ogulinu i do danas ostali da Liku i Krbavu nije oslobodio srpski serdar Stojan Janković (čiju palatu sa patricijskim grbom i danas pokazuju u Zadru). Oslobodio ih je zajedno sa srpskim vojvodom Ilijom Smiljanićem, koji je bio na čelu hrabrih srpskih uskoka. Njih je onda, iz svojih razloga, u Ravnim Kotarima pomagala Mletačka Republika. Srpska uskočka vojska je u nekoliko bitaka razbila Turke i popalila njihove čardake. O ovom pjevaju i divne pjesme srpskog uskočkog eposa, koje je ispjevao guslarski dio srpskog naroda. Čak i ove uskočke pjesme, pod redakcijom dr Nikole Andrića, početkom 1941. godine štampala je, kao svoju IX knjigu, „slavna” Matica hrvatska, koju, međutim, nitko nije udario po prstima za ovakve prostačke plagijate. Za kulturne Srbe uzimanje njihovog trećeg eposa, uskočkog, bilo je kao da su Hrvati uzeli cijelu jednu srpsku provinciju. A i to uradiše 1995. godine.

Kleptomanija ide i dotle da svakom oduzima njegove prave zasluge. Hrvati pišu, i sto puta ponavljaju, da je Bonaparta kod pobjede na Arkolu bježao pred hrvatskim graničarima! Zatim u svojim knjigama, čak i u pridikama, Hrvati iznose da je car Napoleon kazao (ovo se odnosi na oficira Dragića, Srbina koji je donio svoj prtljag u Pariz poslije poraza u Rusiji) kako su “Hrvati kod Smolenska 1812. pokazali da su prvi vojnici na svijetu”, te da bi sa takvih 100.000 vojnika on zauzeo cijeli svijet! Međutim, oni se prave kao da ne znaju da je sa Napoleonom, čija je onda bila Lika i Krbava, na Rusiju otišla samo jedna, jedina skrpljena regimenta iz Like i Krbave. Po hrvatskoj statistici onog vremena, to su bili većinom Srbi, Ličani i Kordunaši. Tako isto Hrvati pišu da su oni odnijeli i pobjedu kod Kustoce, u Italiji 1858. godine.

Ove istorijske činjenice spadaju u političku psihologiju Hrvata. Pođete li ovom niti i dalje, naići ćete i na sve nevjerojatnije pojave. Poznati istoričar, zagrebački profesor dr Rudolf Horvat, pišući o istoriji Hrvata navodi u jednom besprimjernom spisku hrvatskih vladara (od prvog njihovog bana Borne 819. do posljednjeg vladara cara Karla Habzburškog 1918) jednu neizmjernu listu onih koji su vladali i upravljali Hrvatskom, svakog po imenu i dobu vladanja. Na toj listi ima više njih, nego ukupno svih vladara sviju evropskih dinastija – od onog do današnjeg vremena! Evo, da navedemo ovo nevjerojatno istorijsko otkriće profesora i patriote, inače pisca ozbiljnih istorijskih djela.

Samo od bana Borne 819. do bana Tomislava 914. (koji će postati i prvim hrvatskim kraljem 925) ima deset banova, samostalnih gospodara svoje države. Zatim kralj Vojnomir otvara listu i “posavskih kraljeva”, kojih je pet na broju. Potom dolazi lista pod nazivom: “Banovi za vladanja kraljeva hrvatske krvi” (jer dok su hrvatski kraljevi kraljevali, njihovi potčinjeni banovi su banovali, što znači – upravljali sudstvom, vojskom i administracijom zajedno sa vladarom). Poslije propasti na Gvozdu, dolaze mađarski vladari koji su Hrvatsku pokorili, prisvajajući njenu kraljevsku titulu i krunišući se i sami u Biogradu na Moru. (Ove mađarske kraljeve Hrvati u svojim istorijskim spisima nazivaju “hrvatsko-mađarski kraljevi”, a njihovu krunu “mađarsko-hrvatska kruna Svetog Stjepana”)!

Poslije ovoga dolazi lista hrvatskih kraljeva iz dinastije Anžujske (što znači, onih vladalaca koji su zamjenili Arpadoviće na prestolu Mađarske). Ovih banova ima na broju šesnaest (uvijek svi po imenima i sa hronologijom – od Henrika Gizinga 1301. do Stjepana Banića 1387). Zatim dolazi lista sa naslovom: “Posebni banovi Hrvatske i Dalmacije” (od Pavla Šubića 1274. do Ladislava Lackovića 1387). Njih je na broju trinaest.

Za njima dolaze banovi za hrvatskih kraljeva raznih dinastija (1387-1527). Ali, ni ovo nije sve. Ovdje slijede banovi pod natpisom: “Banovi čitave Slavonije”. Njih četrdeset i sedam (od Ladislava Lučenca 1387. do Franje Baćana 1525). Ovome se pridružuje i lista sa natpisom: “Posebni banovi Hrvatske i Slavonije“ (od 1387. do 1476), od Dionisia do Lučenca pa do Damjana Horvata. Njih sedamnaest. Nadalje slijedi odista interesantna lista pod natpisom: “Banovi za hrvatskih kraljeva iz dinastije Habzburga” (od 1526. do 1921), sve po redu – i imenu i datumu – od Krste Frankopana 1526. do dr Tomislava Tomljenovića 1921. godine. Brojem ih je ništa manje nego pedeset i četiri. Najzad, nisu zaboravljene ni velmože pod natpisom: “Banski zamjenici” (koji su banovali u očekivanju da pravi ban bude postavljen). Nabrojani su redom – od biskupa Keglevića 1527. čak do biskupa dr Teodora Bošnjaka 1920. Nisu izostavljena ni visoka lica, na primjer – grof Erdeli 1670. i barun Levin Raudž 1867. Njih ukupno deset. Poslije ovoga će doći i lista pod natpisom: “Kraljevski komesari” i “poverenici”. Njih je tri. Naposljetku, spisak završavaju “Hrvatski hercezi”, koji su bili stranci iz kraljevskih ili sličnih kuća. Među njima nalazimo i Mergeritu, kćerku Hercega Stjepana. Ukupno ih je bilo sedamnaest.

Iz spiska dr Rudolfa Horvata izlazi da je u zemlji Kraljevine Hrvatske, prije i poslije propasti nezavisnosti na Gvozdu 1102. godine, bilo ukupno, što banova i kraljeva njihovih, dvije stotine četrdeset i pet vladara! Samih hrvatskih kraljeva od Tomislava do Kolomana ima šesnaest (makar se o mnogima ništa i ne zna). Broj mađarskih i austrijskih zajedničkih vladara bio je četrdeset i jedan.

Znači, ukupno 302. Svi “presvetli”!

Da se čovjek prekrsti od čuda! Jer kada Hrvati navode vladare velike Rusije, to je, sudeći po broju, šaka jada. Tako isto i francuske vladare od Klovisa do Napoleona III, opet šaka jaka. O engleskim vladarima da i ne govorimo.

Slavonija, koja je u to doba zahvatala područje oko rijeka Kupe i Sutle na zapadu, do blizu Dunava na istoku, dijeli se na velike županije: zagrebačku, varaždinsku, križevačku i virovitičku. Križevačka županija je bila najveća i zahvatala je prostor od rijeke Bednje i Lonje na zapadu, do linije: Valpovo, Kamensko i Okučani na istoku, te rijeke Save na jugu i Drave na sjeveru.

Eto, u zemlji Hrvatskoj, gdje su od godine 812. upravljala ukupno 323 hrvatska bana, uključujući doktora Šubašića, opseg Hrvaske često je padao do očajne mjere.

Za Austriju, koja se za toliko vijekova održavala brakovima svojih princeza i prinčeva, poznata je latinska izreka: Tu felix Austria nube. Hrvati su, makar ne imali ni princeza ni prinčeva ni svoje kraljevske kuće, ukrali, kao i mnogo drugih tuđih stvari, i ovu izreku i prekrojili je na izreku: Tu felix Croatia nube. Tako su poslije milenijumske svečanosti mađarskoga parlamenta u Pešti i oni počeli prvi put govoriti otvoreno o svojoj hiljadugodišnjici.

Kakva je katastrofa zadesila Slavoniju turskom invazijom u XVI stoljeću može se najjasnije vidjeti po opadanju broja kuća, koje su plaćale porez. Tako je u velikoj križevačkoj županiji 1506. godine bilo više od 12.000 takvih domova. Broj takvih domova 1543. sveden je na 1501, a 1554. godine na simboličnih 376 domova. Križevačka županija 1596. godine imala je samo 96 fumusa (domova), kuća sposobnih za plaćenje državnih poreza.

Hrvatski istoričar Smičiklas piše: „Pod kraj XVI vijeka cijela Hrvatska i Slavonija spale su bile na puke tri županije, sa tri hiljade poreznijeh kuća, i to je bila država hrvatskijeh bana”. Ovo – „pod kraj XVI stoljeća”, odnosi se na doba naše seobe pod Čarnojevićem! Kada s tim uporedite samo onu gomilu Srba, koju je patrijarh preveo preko Dunava i koja je iznosila najmanje 30.000 duša, onda možete vjerovati da je ovaj narod izbjeglički ZA DESET PUTA prevazilazio onaj broj kuća poreskih glava koje su tako predstavljale cijeli hrvatski narod.

To je doba kad se Austrijsko carstvo nalazi u sukobu sa tada najmoćnijom turskom carevinom, u njenom zlatnom dobu za vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog (1520-1566), koji je 1521. godine osvojio Beograd, potukao mađarsku vojsku na Mohaču 1526. godine i 1541. godine osvojio Budim. Godine 1552. osvojene su tvrđave u Virovitici, Čazmi, Dubravi i druge.

Turska vojska je temeljito opustošila prostor između rijeke Ilove na istoku do linije gradova-tvrđava Koprivnica–Križevci–Vrbovec–Ivanić Grad na zapadu. Ovaj se prostor u tadašnjim dokumentima naziva „opustošena zemlja”.

Austrija je shvatila da se protiv Turaka može boriti samo sistemom vojnih utvrđenja – Vojnom krajinom. Vojnu krajinu u Slavoniji 1540. godine počinje da organizira Hans Ungnad. Već 1542. doseljeno je 400 uskoka iz Žumberka i Kranjske sa povlasticama dobijenim od Ferdinanda I:

1. da uživaju zemlju bez poreza i nameta dvadeset godina;
2. da kapetani i vojvode njima samostalno zapovijedaju;
3. da kapetani sa 200 vojnika dobivaju godišnju plaću od 50 rajnskih forinti i dr.

Ovih 400 uskoka pod upravom dvanaest narodnih vojvoda razmješteno je između gradova Koprivnice, Križevaca i Ivanića. Ferdinand ova lica od kojih se formira Krajina naziva Srbima ili Rašanima.

O tome se naročito brinula štajerska vlastela kojoj je poslije pada Slavonije u prvom redu prijetila opasnost. I već poslije teškog poraza Kacianerova 1537. godine kod Gorjana, počelo se odmah raditi na osnivanju plaćeničkih krajiških četa, koje će raznim razbojničkim turskim četama bar priječiti dublje prodiranje u ovu oblast. On se brzo uvjerio da se pri tom poslu ne može mnogo osloniti na domaće slovenske i hrvatske kmetove. Stoga je obavijestio staleže štajerske da ti ljudi nisu dorasli za borbu s Turcima, pa bi trebalo da netko i njih brani jer “oni su navikli samo da služe oko stolova svojih gospodara i pune podrume i koševe njihove”. Zato predlaže da se umjesto njih nabave valjane plaćeničke čete Nijemaca i osobito Srba, koji već od prije desetak godina u znatnom broju uskaču iz Turske u Senjsko primorje, Žumberak i Kranjsku, te vrlo uspješno vrše vojnu službu na onoj krajini. Štajerci odmah usvojiše ovaj prijedlog i već iste godine otpoče sistematsko naseljavanje Gornje Slavonije srpskim uskocima.

Početak je učinjen sa srpskim uskocima iz Kranjske i Žumberka. Već marta 1540, a zatim i maja 1542. u krajinsku službu je uzeto 400 Srba pod upravom 12 narodnih vojvoda. Ovi Krajišnici razmješteni su po tadašnjoj Slovinskoj krajini između gradova Koprivnice, Križevaca i Ivanića. Mnogi od njih doveli su ovamo i svoje porodice, te ih smjestili po sklonitim brdskim i šumskim mjestima u blizini svojih stražara, dok su se starješine njihove u prvom mahu naselile po susjednim krajevima Štajerske. Za ovima odmah počeše dolaziti i uskoci iz Donje Slavonije i jugozapadne Ugarske. Njih su u to doba nazivali prebezima, a kasnije Vlasima. Tako je već 1543. godine ovamo došao Marko Tomašević od Požege i Petar Besedić Pribeg, svaki sa devet naoružanih momaka. Iz susjedne Ugarske došao je zastavnik Pavle Bakić sa svojima. Nešto kasnije uskočiše iz turske Slavonije i drugi, među kojima najugledniji bijahu vojvoda Ivan Margetić (Rascianus) i stric mu Plavša. Ivan se sa svojih 49 konjanika nastanio oko Ludbrega, po selima današnjih srpskih parohija Bolfana i Velikog Poganca, te je dao i ime selu Ivancu, a Plavša se sa svoja 53 pješaka naselio blizu Koprivnice, gdje se i po njemu prozvalo jedno selo – Plavšinci, glavno srpsko selo u onom kraju i sjedište parohije.

Kada je, međutim, početkom druge polovine XVI vijeka Križevačka županija gotovo sasvim opustila od učestalih turskih provala (pri čemu su, nema sumnje, mnogo postradali i novonaseljeni Srbi), javila se potreba za još većim brojem plaćenih Krajišnika. Stoga je 1555. godine primljeno u službu šest novih uskočkih vojvoda iz Kranjske i Žumberka, sa preko 200 uskoka, te se i broj srpskih vojnika ponovo umnožio u ovoj oblasti. Iste godine došla je ovamo iz Donje Slavonije jedna odlična porodica od 40 duša trojice vojvoda – braće Alekse, Dojčina i Vukmira. Godine 1556. primljen je na račun njemačkih plaćenika i vojvoda Ratko Pribeg sa 43 pješaka, koji se nastaniše oko grada Topolovca, nedaleko od Križevaca. Nešto kasnije, 1562. godine, došlo je u Podravinu, niže Koprivnice, nekoliko desetina srpskih porodica od senjskih uskoka sa 60 naoružanih ljudi, te su poslije godinu dana preseljeni u blizinu manastira Lepavine, između Križevaca i Koprivnice. A 1563. godine došli su ovamo, s naročitom carskom povlasticom, mnogi Srbi tzv. Morlaci iz sjeverne Dalmacije i nastanili se oko Glogovnice pod Kalnikom. Najzad, 13. januara 1568. godine upućene su iz Beča vojne vlasti u Slovinsku krajinu. Cilj je bio da sve srpske uskoke iz Kranjske, ili bar one koji to budu htjeli, presele u Podravinu po obroncima Kalnika i Bilogore, između Ludbrega, Koprivnice i Bilogore i između Ludbrega, Koprivnice i Đurđevca.

Na taj način, već u drugoj polovini XVI vijeka nastanjeno je po Gornjoj Slavoniji nekoliko hiljada Srba. Oni su u toj krajini imali vrlo vidnu ulogu. Tako je nadvojvoda Karlo smatrao potrebnim da juna 1576. godine upozori Zemaljsku štajersku upravu kako većina vojvoda u Slovinskoj krajini nije rimokatoličke, nego je uskočke pravoslavne vjere (nicht Christen, sondern Usskohen).

Ovim seobama završena su masovna preseljavanja iz turske u austrijsku Slavoniju. Austrija je postigla što je željela – oslabila tursku, a istovremeno ojačala svoju granicu.

Krajišnici su zemlju prvo dobili na korištenje, a zatim i u vlasništvo. Zato je najveći broj srpskih krajiških rodova živio stoljećima u istom selu. Selo su sami izgradili, iskrčili šumu i osigurali bolje i sigurnije uslove života u novoj geografskoj sredini.

Imena i prezimena uskoka iz turske Slavonije, preseljenih oko 1600. godine, svjedoče o najvećem broju srbijanskih imena i prezimena. To je dokaz da im je porijeklo uglavnom iz Srbije.

Interesantno je primjetiti da uz imena sveštenika (kod pravoslavnih naroda – popovi) nema prezimena. Bilo je dovoljno napisati „pop”. Očito je da su sa srpskim narodom prilikom seoba išli i sveštenici, dijeleći sudbinu svog naroda.

Kao jedan od dokaza naseljavanja i postojanja krajiškog-srpskog naroda pravoslavne-grčke vjere na ovim prostorima jeste natpis na velikoj karti PARTE DE LA SCHLAVONIA izdane u Rimu 1690. godine. Natpis je označen krupnim slovima: VALLACHI POP DI RITO GRECO , što u prevodu znači VLAŠKI NAROD GRČKE VJERE. Na karti označeni prostor ide od manastira Lepavine i sela Mučna Reka kod Koprivnice na sjeverozapadu do utvrde Svibovca na rijeci Česmi (kod Narte) i Međurače i Tomaša na jugoistoku.

Početak 17. stoljeća bio je veoma težak za tek naseljene Krajišnike, graničare srpskog pravoslavnog naroda. Nalazili su se u teškoj borbi na tri strane. Sa turskim pljačkaškim četama borili su se na istoku, sa austrijskim (njemačkim) oficirima druge vjere i jezika borili su se na drugoj strani, te sa katoličkom, hrvatskom crkvom iz Kaptola u Zagrebu na trećoj strani. Crkva traži svoja crkvena zemljišta, često ustupljena Krajišnicima. Iako su Krajišnici prešli na austrijsku stranu pod ugovorom da će biti samo Krajišnici-vojnici (branitelji granice), sa svojom pravoslavnom vjerom i unutarnjom samoupravom (seoskim knezovima), oni najčešće nisu bili dobrodošlo stanovništvo. Uvijek su bili šizmatici, Vlasi i stranci.

Preseljeni Krajišnici stalno su se bunili zbog nepoštivanja dogovora prilikom prelaska sa jedne na drugu stranu. Dizali su svoj glas protiv korumpiranih austrijskih oficira koji su ih izrabljivali i zakidali na municiji, mundiru i plati. Zalagali su se za ostanak u pravoslavnoj vjeri i bili su protiv težnji hrvatskog Sabora da se „Vlasi pokmete”. Opirali su se namjeri katoličke crkve da ih prevede u katoličanstvo. Centar ovih manjih pobuna bio je u Rovišću, jer je u okolini bilo najviše srpskih Krajišnika. Konačno je car Ferdinand II izdao 5. oktobra 1630. godine u Regensburgu STATUTA VALACHORUM , koji su imali velik značaj i to ne samo za cijelu Slovinsku (Vindisgrence) ili Varaždinsku krajinu nego i za Hrvatsku krajinu, južno od Kupe. Ove privilegije garantuju prava Krajišnika kao vojnika-branitelja carstva, da ne budu kmetovi, da imaju slobodu pravoslavne vjeroispovjesti, da imaju unutarnju samoupravu po selima, biranjem seoskog kneza, vojvode sa baštinama i drugog rukovodstva (na Đurđevdan). Statuta Valachorum su najprije čuvana u manastiru Marča (kod Ivanić Grada) i prilikom crkvenih svečanosti iznošena su i pokazivana narodu. Poslije prisilnog napuštanja manastira Marče 1753. godine, privilegije su prenesene u Severin i čuvane u crkvenoj skrivnici.

Katolička crkva stalno teži pokatoličavanju Vlaha šizmatika, a kad joj to ne polazi za rukom ide na unijaćenje. Kaluđeri manastira Marče su prilikom prisilnog napuštanja manastira sa sobom ponijeli knjige i crkvene dragocjenosti i sklonili ih u manastir Lepavinu. Tad je osnovana i nova pravoslavna eparhija Lepavinsko-severinska. Sjedište joj je bilo u selu Severinu. To je doba i najveće bune u Slovinskoj krajini. Buna je januara 1755. godine planula u Severinu i ubrzo se raširila Krajinom.

Pobunjenim Krajišnicima u Severinskoj buni suđeno je iste 1755. godine u Kanjiži, u Mađarskoj. Tamo se moćna austrijska carevina surovo obračunavala sa svojim Krajišnicima, koji su joj branili granice puna dva stoljeća. Njih 17 je osuđeno na smrt razapinjanjem na točku.

Pravoslavnih domova cijeli Varaždinski generalat 1772. godine ima 3.163, sa 17.795 muških glava. U Križevačkoj županiji bilo je 194 domova. Tada po jednom domu prosječno bilo 5,67 muških glava, što odgovara prosječnom domu sa 11-12 članova domaćinstva. To bi odgovaralo broju ukupnog pravoslavnog stanovništva iznad 37.000 do 40.000 žitelja u Slovinskoj krajini. Varaždinski generalat je 1799. godine imao ukupno 103.247 stanovnika. Zato se može uzeti da je 1772. godine pravoslavno stanovništvo činilo najmanje polovinu ukupnog stanovništva Slovinske, Varaždinske krajine, a prije toga i znatno više.

Osnovni uzrok početka izumiranja srpskog stanovništva na tim prostorima jeste prelazak na sistem – dvoje, pa zatim i jedno dijete u porodici (da se ne bi „grunt” (imanje) cijepao). Dolazi i do gubljenja nacionalne svijesti, tako da se termin „Vlah-Srbin” zamjenjuje vjerskim terminom – „pravoslavac”, što svesrdno podržavaju austrijska vlast i hrvatska katolička crkva. Istovremeno, u toku je i veliko doseljavanje katoličkog stanovništva.

Konačno, početkom 20. stoljeća hrvatska katolička crkva, predvođena licima iz Vatikana, prihvata ideje Starčevića o etnički i religijski čistoj hrvatskoj državi. Kao glavni neprijatelj se proglašavaju Srbi, dojučerašnji Krajišnici. Oni su buntovnički element druge vjere – remetilački, šizmatički faktor u Hrvatskoj. Na idejama mržnje prema srpskom narodu sve više radi i moćna Austro-Ugarska imperija, koja teži prodiranju na jugoistok Evrope.

Svakako, unaprijed treba imati na umu da je ovo XIX stoljeće došlo poslije krvavih progona Srba u Hrvatskoj i Slavoniji, za vrijeme Marije Tereze naročito. Svi Srbi koji nisu htjeli preći u katoličanstvo ili unijanstvo skapali su po tamnicama na torturama ili su natjerani na iseljenje u Ugarsku, Italiju, Vlašku, pa čak i u Rusiju. Ovi progoni su, uostalom, bili vršeni prema obrascu jednog starog datuma. Već je Sikst II bio naredio mađarskom kralju uništenje šizmatika u Bosni. Radilo se o bogumilima, ali i o pravoslavnima, koji su sačinjavali glavno bosansko stanovništvo. Ovaj krstaški rat trajao je šest punih godina! A kako je vojska mađarska već od Kolomana bila mješovita (mađarsko-hrvatska), znači da su na Vrbasu i na Bosni Srbe klali preci ustaša onako kako je to 1941–1945. i 1991–1995. godine učinila krvava ustaška emigracija i vrlo brojna ekstremna masa hrvatske nacije.

Bilogora i Grubišno polje 1941.

 

< Uvod                                                    Sadržaj                                                Događanja pred prvi i drugi svjetski rat >


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top