Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Istina skrivana u trnju 62 godine

Datum objave: petak, april 27, 2018
Objavljeno u Podrinje
Veličina slova: A- A+

Potomci onih koji su, ovdje na ovome mjestu, 27. aprila 1942. godine, pobijeni pa zapaljeni ili čak živi zapaljeni, okupljaju se svake godine da pomenu nevine žrtve ustaškog zločina.

http://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/stratista/ostala_stratista/krst-pomen.jpg

Tako je bilo i 2014. godine. Zapaljene su svijeće, položeni su vijenci, popijena je po rakija-dvije za dušu stradalih. Potomci nevinih i potomci potomaka nevinih žrtava, prisutni đaci, imali su priliku da čuju šta se to tačno ovdje dogodilo prije 72 godine; lekciju koju u udžbenicima istorije, nažalost, nisu imali prilike pročitati. Jer nikad nije ni napisana.

Oni koji su pažljivo slušali mogli su čuti i da vlasti više od pola vijeka nisu dozvoljavale da se ovaj zločin pominje, a kamo li da se obilježi stratište. A bilo je ovako kako pišemo – tvrdili su rijetki preživjeli i njihovi potomci.

Crna da crnja biti ne može

U proljeće 1942. godine ustaška „Crna legija“ Jure Francetića, njih oko 10.000, krenulo je sa zadatkom da od Sarajeva do Drine ne ostave živo ni „srpsko uvo“.
Za razliku od ustaša čiji je zadatak bio da masakriraju civile, regularne njemačke i italijanske vojne jedinice, istovremeno, krenule su u ofanzivu na ustaničku vojsku rogatičkog kraja. Kod njih još uvijek nije postojala podjela na četnike i partizane. Pritisnuta ofanzivom prejakog neprijatelja ustanička vojska bila je prinuđena na povlačenje prema Drini. Zbjegovi srpskog naroda krenuli su u bježaniju za vojskom, jer su zli glasovi o zločinima kuda bi prolazili “crnokošuljaši” stizali prije njih. Pokrenulo se sve srpsko od Olova, Pala, Sokoca, Han Pijeska, Kladnja… cijeli istok današnje Republike Srpske bježao je prema Srbiji. Stanovništvo iz Rogatice i sela bliže gradu takođe je krenulo u zbjegove prema selima bliže Drini; odatle prema Majci Srbiji.

Eto tako se desilo da selo Osovo, desetak kilometara udaljeno od Rogatice u pravcu Srbije, te 1942. godine, bude prepuno izbjeglica. Ustanička vojska je uzmakla, za njom su krenuli Nijemci i Italijani, a civili su ostali na milost nemilost Francetićevim ustašama.

Tačnije – na nemilost.

Takođe „Crnoj legiji“ Jure Francetića prilazili su i lokalni muslimani, pripadnici takozvane “muslimanske milicije”. Takve jedinice sustigle su srpski zbijeg u Osovu.

Dan kada je krv gorila

“Moja 2 brata i 2 sestra bili su ovdje u Osovu, kod đeda i babe. Otac i majka otišli su sa ustaničkom vojskom prema Drini, da u Srbiji nađu smještaj, pa da se onda vrate po djecu. Eto, zakasnili su samo za jedan dan, ustaše su bile brže” suznih očiju priča Milovan Bojat iz Plješevice, koji tada nije bio ni rođen. Naporom volje prepričava nam kako su se dalje odigrali događaji. Priča nam priču koju je naučio od svojih predaka, koja nije zaboravljena iako nikad nije zapisana, nego se samo prenosila od usta do usta (evo, sad je već zapisana). “Preko Mednika udarili su Francetićevi “crnokošuljaši”. Pouzdano se zna da su im se pridružili i ovdašnji muslimani. Sestra Gojka bila je kod ovaca. I mlađi brat je bio sa njom. Plakao je, jer je želio da se vrati baki. Gojka ga je vratila u selo, a ona je ponovo otišla ovcama. I tako… ona preživi a ostali… u živoj vatri izgoreše. Na jednu krv. Bacili su ih u vatru. Đed je prikovan za brvna i tako je izgorio” priča Bojat.

Prije 10 godina, kada je podignut ovaj spomenik, autor koji ispisuje ove redove bio je u prilici da zabilježi svjedočenje sada već pokojne Gojke Bojat, udate Zoranović: “Ostavili smo ovce i pošli prema Kačarskom brdu. Kad smo došli na Kačarsko brdo, tetka mi, mamina sestra rođena, gore udata, sa djecom doručkuje. Kaže mi: “Hajde, Gojo, da doručkujemo, otkud ti tako rano?” Ispričala sam im šta se događa. Kaže ona: “Neka te, ostani kod mene.” Već se uveliko puca. Što Radoja na silu ne povedoh sa sobom! Nikad to sebi oprostiti ne mogu! Pobjegla sam sa nekom djecom na Gajeve.

Na Gajevima dođemo u kuću Gaševića. Sa Gajeva smo krenuli na Strmac, pa preko Pešurića došli smo na Sjemeć. Ugledali smo dim i bilo nam je jasno šta se događa”, pričala nam je Gojka. Za života. Ona je te 1942. imala 9 godina, Momčilo 4, Radoje 6, a Rajka 13 godina. „I svi su umrli u istom danu“ rekla bi pjesnikinja. Jedino je Gojka preživjela. I poživjela da ispriča i posvjedoči o zločinu. Novinarima, ali i u knjizi „Gojkin životni put“ koja je danas predstavnjena rogatičkoj javnosti.

A ustaški zločin u Osovu je bio strašan. Sve što su pohvatali Srba, u zoru 27.04.1942. godine po selu ustaše su sakupile, zatvorile u kuće i štale Koje Ristanovića i Riste i Mitra Koranjića. Zaselak Kula nalazi se u prilično dubokoj, prirodnoj uvali izmedu dva brda, sakriven je i zaklonjen od pogleda. A onda je počeo krvavi, ustaški pir u kome je ubijeno iumeđu 90 i 100 Srba. Neki kažu i više. Kako sad znati koliko ih je tačno bilo? I to sve same nejači, djece, žena i staraca, jer vojno sposobni ili su se krili po okolnim šumama ili su otišli sa vojskom. Pobijeni su: Ristanovići, Kovačevići, Ljubinici, Koranjići, Balčaci, Bojati, Gaševici, Zekovići, Tomovići, Paunići, Kundurići… i po prezimenima se vidi da su to porodice ne samo iz Rogatice nego sa cijelog Sarajevsko-romanijskog platoa. Petar Ristanović, naprimjer, danas nam priča da je tu nastradalo 24 njegovih nabližih – članova porodice.

Uvijek neko pretekne

Zločin je preživjela Persa Zeković-Savčić. Neko, Vjerovatno Bog, ostavio je tada živu da može da svjedoči o prestrašnom ustaškom zločinu. Ni Persa nije, Bog da joj dušu prosti i pomiluje, više među živima, ali je u diktafon ovog i još nekih novinara, prije deset godina, iznijela sledeće svjedočenje:

“Ustaša me je jedan uzeo za ruku i rekao mi da idem sa njim. Odveo me je u jednu muslimansku kuću i rek’o nekoj curici da mi da svoje haljine da obučem. Bila sam tu do ujutro. Svu noć sam plakala. Znala sam da su mi svi poklani i popaljeni. E, moja majko jadna! Ujutro vidim oni se pakuju da bježe. Pitam ih: “A kud ću ja jadna?” Rekli su mi da će me voditi u Rogaticu sa sobom. A meni ko da je sami Bog reko: “Nemoj ići, bježi ti!” Skinem one njihove haljine i na onaj kapak neki na magazi dolje siđem đe su goveda, pa onda pobjegnem uz jedno brdo, pa se sakrijem u ševar. Jedan ustaša došao je u kuću i pita: “Gdje je mala? Bogami, nema je! Pobjegla”, rekli su mu. A ja sve to čujem. Ja jadna opet bježi, bježi, bježi… ništa ne vidim, samo šuma. Bježi i preko one šume u Dumanjiće. Tu nađem jednog Srbina i jednu Srpkinju. Sve im ispričam.

Do jedan sat-dva dođoše tri muslimanke. Oće nešto da pljačkaju. Poznale su me jer sam u Osovu dvije godine u bježaniji čuvala ovce. Rekle su mi: “Ajde se ti vrati sa nama, neće oni tebi sad ništa.” Ja se vratim sa njima. Dođem kod one Cure, Mikove majke. Pričam joj da smo pobijeni i popaljeni, a ona ništa nije znala. Poče plakati, to joj je sve rodbina. Vratimo se u selo da vidimo je li ko ost’o živ. U kući Ilijinoj nema nikoga, samo kosti. Pobijeno, popaljeno, pa onda zakopani u đubre. Bila sam tu sedam dana i onda sa bježanijom otišla u Glasinac“, pričala je Persa o događajima od prije sedamdeset dvije godine. Koje nikad nije uspjela da zaboravi. Nije mogla sve i da je htjela.

Ostao pepeo i kosti

Kad je muslimansko stanovništvo završilo pljačku srpske imovine po Osovu rodbina pobijenih Srba je po izgorelim objektima pokušala prikupiti posmrtne ostatke najmilijih. Malobrojni su prepoznati po nedogorjelim dijelovima tijela i odjeće, dok je od većine žrtava ostao samo pepeo. Pepeo i kosti. Posmrtni ostaci su sakupljani, između ostalog, i u drvene sanduke u kojima stoji brašno. Tako su Koranjići posmrtne ostatke, za koje su smatrali da pripadaju njihovoj rodbini, sahranili u zajedničku grobnicu na brežuljku ukraj sela. Sve to rađeno je na brzinu, a onda se bježalo prema Drini. Tu su Italijani i Njemci blokirali mostove a ustaše navalile na srpske civile… oduvud ustaše, otud nabujala Drina… pobijeno je preko 6.000 hiljada Srba u Miloševićima i Starom Brodu.

Porodice su se, nakon toga, iskupljale po zbjegovima u Srbiji, tržili su jedni druge, nalazili, nenalazili, prebrojavali svoje mrtve i sjećali ih se.

Čak i u godinama poslije 2. velikog rata spomenici nastradalim srpskim civilima u Osovu podizani su stidljivo i skoro ilegalno. I to samo u porodičnim, seoskim grobljima, dok mjesto masovnog stradanja nikad nije obilježeno. Decenijama je bilo zaraslo u trnje i korov. Sve dok potomci nastradalih, prije ravno deset godina, nisu podigli skroman ali lijep spomenik. Tek tad se smjelo, jer niko više nije branio da se to učini.

Godinama prije toga su porodice čiji su članovi pobijeni u Osovu, na zadušnice, poslije obilaska porodičnih grobalja, obavezno dolazile na grob Koranjića u neposrednoj blizini stratišta i palili svijeće. A onda bi, kao slučajno, navraćali i na mjesto stradanja iz 1942. zaraslo i neuredno, i prisluživali su svijeće zadušnice.

Godinama nisu dali da se podigne spomenik

Marijan Bojat bio je planirao da spomen za svoje troje nastradale djece podigne u vidu spomen-česme pored puta u Radavi, na kojoj bi bila kamena spomen-ploča sa uklesanom jelkom i dva jablana: kćerka i dva sina. Ideja je bila da se žednom putniku ugasi žeđ, a on pročita imena nevinih žrtava. Da voda, simbolično, gasi vatru u kojoj su izgorjeli dječiji životi. Ploča je urađena, ali vlasti nisu dozvolile njeno postavljanje. Roditelji Marijan i Stana nisu dočekali da za njihovog života bude postavljena spomen-ploča nastradaloj im djeci. Milovan Bojat, sin im, je 2002. godine realizovao dugogodišnju želju svojih preminulih roditelja. Sa stare kamene ploče izbrisan je jedino natpis „spomen-voda“ i uklesan krst i slike djece, a sve ostalo na njoj je autentično. A i od priče kako ih je sahranio u najmanju ruku, koža se ježi, a suze kreću same.

„Kad sam došao na mjesto gdje su mi ubijeni sestra i dva brata sa bakom i djedom u meni se javio čudan osjećaj. Kao da mi je neko rekao tačno mjesto na kome su baš oni ubijeni i sa koga treba da uzmem zemlju da ih sahranim. Sahranio sam tu zemlju, koju smatram njihovim posmrtnim ostacima, pored groba roditelja, na porodicnom groblju u Plješevici” ispričao nam je Bojat.

Danas, ako ništa drugo, porodice imaju gdje, a i i smiju, zapaliti svijeće-zadušnice. Bez bojazni da će biti optuženi za narušavanje bratsva i jedinstva. Iako nepravda počinjena 1942. u Osovu nikad neće i ne može biti ispravljena. Jer na spomen obilježju ispisana su imena samo onih za koje se zna da su ovdje stradali. Pošto se radilo o zbjegu, imena velikog broja pobijenih niko nije ni znao. Zna se samo da je bilo dosta djece, od toga jedno staro samo tri dana. Mnogo je, dakle, potomaka i potomaka od potomaka koji danas nisu ovdje bili prisutni jer nikad nisu ni rođeni!

Današnja godišnjica ne samo da je bila dozvoljena nego je i podržana od strane opštinske vlasti na čelu sa načelnikom Tomislavom Puhalcem.

Ustaša pobio preko 6 hiljada Srba pa dobio svoju ulicu u Mostaru

Na samo nekoliko kilometara od ovog mjesta, u okrviru iste ustaške, Francetićeve ofanzive 1942. godine, u kući Despota pobijeno je više od 20 Srba – civila. Sjeverno od ovog mjesta 165 civila pobili su, takođe, “crnokošuljaši” pod komandom Jure Francetića. Naprimer, samo iz porodice Pušonja ubijena su 42 člana. Preživjelo je tek dvoje djece: Mijat i Anđelka Pušonja, jedno sa osamnaest a drugo sa sedam rana.

Najžalosnije od svega je to što niko nikad nije odgovarao niti za jedan od ovih zločina, uključujući i onih preko 6.000 pobijenih na Drini. U istoj ovoj ofanzivi, od istih ovih ustaša, pod komandom tog istog Jure Francetića.

A on je još prije 2. svjetskog rata osuđivan zbog ustaškog djelovanja i deportovan iz Kraljevine Jugoslavije. Tokom rata bio je zadužen sa progon Srba, Jevreja i komunista u Sarajevu, i dalje sve do Drine. I komandant zloglasne “Crne legije”. Zbog nevjerovatnih zvjerstava i nečovječstava koja je činio Nijemci su od Ante Pavelića lično zatražili da ga smijeni. Poglavnik ne samo da ga nije smijenio, nego ga je unaprijedio u komandanta svih ustaških jedinica u BiH. Francetić je umro 27. Decembra 1942. godine u partizanskom zarobljeništvu od posljedica ranjavanja. Da je duže poživio ko zna koliko još hiljada ljudi bi pobio.

Mećutim, tokom posljednjeg rata jedinica HOS-a u Gospiću nosila je naziv “19. Bojna Vitez Jure Francetić”. Brigada HOS-a u Zenici nosila je ime „Brigada Jure Francetić”. Kasnije je promijenjeno u “44. Samostalna domobranska bojna Jure Francetić”. Jedinica HOS-a iz Tomislavgrada nosila je ime “13. Bojna Jure Francetić”. U Slunju je 2000. godine postavljena spomen-ploča Juri Francetiću, ali je uklonjena nakon 2004. godine. Jedna ulica u zapadnom Mostaru i danas nosi ime ovog strašnog ustaškog zločinca: Ulica Jure Francetića.

Zamislite sad kako je nekom potomku od preko 6 hiljada Srba koje su pobili “crnokošuljaši” kad danas prošetaju Mostarom i ugledaju ovu tablu sa nazivom ulice!

Piše: Zoran Janković

Izvor: Frontal

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 25. marta 2016. godine.


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top