Istina o manastiru Krka

Datum objave: sreda, decembar 30, 2015
Veličina slova: A- A+

“Pravoslavni manastir Svetog Arhanđela Mihajla, poznatiji kao Manastir Krka, je tokom posljednjih nekoliko mjeseci bio tema nekoliko članaka u elektronskim i štampanim medijima u Hrvatskoj. U ovome tekstu će biti izneta istina o manastiru Krka, i dokazi koji stoje iza te istine.

Manastir Krka
Manastir Krka

Pomenuti tekstovi su objavljeni na sajtu “Dnevno.hr“ (članak “Srpski mitovi i krivotvorenje istorije manastira Krka“ , autor Marsel Holjevac, 22.08.2015.)

link do teksta je http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/srpski-mitovi-krivotvorenje-povijesti-manastira-krka-824282 i u “Slobodnoj Dalmaciji“ (članak “Manastir Krka je još jedan mit kojim su opsjednuti srpski povjesničari, političari i vjerski velikodostojnici“, autor Damir Šarac, 31.08.2015.g) , link do teksta je: http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/297858/Default.aspx .

Kao neposredan povod za pojavu pomenutih tekstova je bila posjeta Patrijarha srpskog Irineja Manastiru Krka i obilježavanje 400 godina od osnivanja Bogoslovije u tom manastiru.

U tim tekstovima su iznošene određene tvrdnje vezane za ovaj manastir, njegovo porijeklo i vrijeme osnivanja. Međutim, sve namjere autora ovih tekstova, pa i one plemenite i dobre,brzo padaju u drugi plan i zaborav, kada se čitaju brojni komentari ovih tekstova koji obiluju uvredama i ružnim i jednostranim tumačenjima prošlosti. Čitalac neopterećen srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim odnosima bi mogao da pomisli da su ovi tekstovi civilizovani, a komentari na njih ne, kao posljedica ružnog međunacionalnog sukoba koji se vodio prije dve decenije. Ali bi mogao i da pomisli da suština i nije u tekstovima, koji su samo povod i izgovor, već u komentarima, koji su veoma ružni, uvredljivi i jednostrani.

Pa pođimo redom:

Tvrdnja da je Manastir Krka nekada bio katolički manastir

U tekstovima se iznosi tvrdnja “…kako je manastir Krka nastao kao katolički manastir, na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini reke Titius (stari naziv za reku Krku) u I. stoljeću poslije Krista...“ . Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno hrvatsko izdanje Wikipedia-e, koje se poziva na Enciklopediju likovnih umjetnosti, Zagreb, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, sveska 3, 1964., strana 251.

Izvor: http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka

Dokazi: 11,5 kilometara od manastira Krka, nizvodno rijekom Krkom, nalazi se Franjevački manastir Majke od Milosti, poznatiji kao manastir Visovac. Ovaj manastir su po predanju, 1445.godine osnovali franjevci, koji su bježeći pred najezdom Turaka iz Bosne doselili na malo ostrvo u rijeci Krki. Prije njih to ostvrce su naseljavali monasi pustinjaci sv. Augustina koji su imali malenu crkvicu posvećenu Svetom Pavlu. Da su monasi Visovca, boravili bilo kada na mjestu gdje je sveti Pavle propovjedao hrišćanstvo i gdje postoje katakombe, to bi bilo pomjenuto u analima franjevaca. Ali o tome nema ni rječi. Samo o preseljenju iz Bosne, pred opasnošću od Turaka. Da je u vrijeme kada je Visovac osnovan (1445.godina) , postojao katolički manastir na tri sata hoda na sjever, to bi bilo pomjenuto u analima manastira Visovac. O tome nema ni rječi. Ovom prilikom neću ni pokušavati da dokazujem, da je to što se franjevci nisu prvobitno naselili na mjestu sa desne obale rijeke Krke, gdje postoje stare katakombe, i gdje je po predanju propovjedao sveti Pavle, dokaz da je to mjesto već bilo “zauzeto“ nekim drugim manastirom.

Tvrdnja da je romanički zvonik manastira Krka netipičan za pravoslavne vjerske objekte

U tekstovima se iznosi tvrdnja “da je manastir nekad bio katolički, na što ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte…“. Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno hrvatsko izdanje Wikipedia-e, koje se poziva na Enciklopediju likovnih umjetnosti, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, sveska 3, Zagreb, 1964.godina, strana 251. http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka

Dokazi: Istina o romaničkom zvoniku koji dokazuje da je manastir nekada bio katolički je slijedeća: zvonik je sazidan uz sjeveroistočni oltarski zid tek 1790.godine, nastojanjem Makarija Krnete, opšteg duhovnika u Dalmaciji. Sagradio ga je kamenosečac Sava Papić iz Mostara. Zvonik je u tipu kampanele, sa oštrom završnom piramidom i baroknom balustradom na lođi. Tako je morao da izgleda, jer je sagrađen u vrijeme Mletačke Republike i njenih vjerskih i građevinskih propisa koji su dozvoljavali gradnju samo takvih zvonika. Slični propisi su postojali i u vrijeme dok je Dalmacija bila u sastavu Austrije/Habzburške monarhije (1815-1918.) Da je to tipično za pravoslavne objekte u Dalmaciji, dokazuju zvonici istoga takvoga tipa koji postoje u Zadru (hram Sv.Ilije, sagrađen 1756.), Plavnu (hram sv.Georgija, sagrađen 1794/1799.), Vrlici (hram sv.Nikole, sagrađen 1801.), Karinu (hram sv.Kirila i Judite, sagrađen 1836.), Biovičinom Selu (hram sv.Petra i Pavla, sagrađen 1881.), Tepljuhu (hram sv.Petra i Pavla, sagrađen 1887.), Bratiškovcima (hram sv.Nikole, sagrađen 1893.), Bezbradicama kod Kistanja (hram sv.Nikole, sagrađen krajem 19.vijeka), Obrovcu (hram silaska sv.Duha, sagrađen 1906.), Ivoševcima (hram rođenja sv.Jovana Krstitelja, sagrađen čak 1936.). Svojim postojanjem ovi zvonici svjedoče upravo o svojoj tipičnosti.

natpis u podnožju romaničkog zvonika Manastira Krka

slika 1.: natpis u podnožju romaničkog zvonika Manastira Krka.

Izvor zvanični sajt Eparhije dalmatinske http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Manastiri-Krka-c.htm

Tvrdnja da se predanje o gradnji manastira zasniva na povjesnom falsifikatu godine “1402“

U tekstovima se iznosi tvrdnja “…da je teza da je manastir Krka sagrađen oko 1350. godine, prihvaćena temeljem toga što je istorijski falsifikat, godina “1402“, uklesana na ploči nad glavnim ulazom u Manastir Krka, kao godina kada je obnovljen…“

Dokazi: Dilema oko uklesane godine 1402/1702, odnosno prepravljenom broju “7“ u broj“4“ u natpisu na ploči nad glavnim ulazom u manastirsko zdanje, je davno rješena u srpskoj istoriografiji (Dušan Berić “Tri verzije o postanku manastira Krka“ Srpska riječ, Zagreb, 9/1951; Boško Desnica “Istorija kotarskih uskoka 1684-1789“ knjiga 2., Beograd, 1951.;   Milan Radeka “Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u Sjevernoj Dalmaciji i Dubrovniku“, Zagreb, 1971.; Pekić Milenko, “Dva kamena natpisa manastira Krke“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985.; Branko Čolović “Sakralna baština dalmatinskih Srba“ SKD “Prosvjeta“, Zagreb 2011.). Za srpsku istoriografiju istorijska je činjenica da je crkva manastira uklopljena u zatvorenu cjelinu sa ostalim zgradama tokom 1702.godine što potvrđuje i taj famozni natpis nad ulazom. Zbog čega to još nije ispravljeno na sajtu Dalmatinske eparhije, pitanje je za administratora sajta. Mogućnost da se to dogodilo 1402.godine, je privlačna ali jednostavno nije tačna. Važno je naglasiti da se pretpostavka o osnivanju Manastira u 14.vijeku, zasniva na predanju o Jeleni Šubić, sestri srpskog vladara Stefana Dušana, supruzi Mladena III Šubića, majci Mladena IV Šubića, i dolasku monaha iz Svete zemlje i manastira sv.Arhistratiga Mihajla koji je tamo podigao kralj Milutin, u Dalmaciju. Da li je to predanje tačno, pokazaće budućnost i arheološki, epigrafski ili paleografski dokazi koji će ga potvrditi ili negirati. Autori gorepomenutih tekstova su “srpski mit“ o osnivanju manastira u 14. vjeku, zasnovali na istorijskom falsifikatu vezanom za prepravljani uklesani natpis godine 1402., pa su potom dokazujući da je u pitanju prepravljen broj 7 u broj 4, uspješno srušili “srpski mit“. Ako je prepravljanje broja 7 u broj 4, urađeno namjerno, sa ciljem dokazivanja dublje starosti manastira Krka, ono ide na savjest onome koje to učinio, makar se on zvao arhimandrit Jerotej Kovačević.

Tvrdnja da je najstarija vjest o grko-istočnjacima u Manastiru Krka iz 1648.godine

U tekstovima se tvrdi da : “…najstarija izvjestna vjest o grčko-iztočnjacima u krčkom samostanu je dukala 25. avgusta 1648.godine, a uvedenje grčko-iztočnih samostana u Krupi i na Krki pada u razdoblje od 1598. do 1642.godine…” .   Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno djelo “Lički sandžakat i postanje mletačke krajine početkom Kandijskoga rata 1645-1648“, Narodni Koledar Matice dalmatinske, Zadar 36/1898., hrvatskog arheologa i povjestničara don Luke Jelića.

Dokazi: Istorijski izvori postojanje manastira Krka prate od sredine 16.vijeka.

U Opširnom popisu Kliškog sandžaka iz 1550.godine (izdanje Orijentalnog instituta, Sarajevo, 2007.godine), u novim hasovima sultana, preko rijeke Krke (u odnosu na Klis koji je na lijevoj obali Krke), u Nahiji Ostrovica i Istrija Ostrovica u džematu kneza Radosava, sina Selakova, sa desne strane rijeke Krke nalazi se Mezra Prespa (selište, napušteno i nenaseljeno mjesto). To je stara crkvena zemlja. Tu se napajaju zajednička stada cijelog Selakova džemata.

Slijedeći turski popis toga kraja, Opširni katastarski popis kliškog sandžaka iz 1574.godine već bilježi pojedine pravoslavne crkve i manastire.

Iz 1578. godine postoji gramata Dabrobosanskog mitropolita Gavrila izdata manastiru Krka kojom određuje posjede, prava i relativno nezavisan položaj samog manastira u odnosu na episkopa. Ovim dokumentom je nastojatelj manastira upravljao pravoslavnima u Dalmaciji u ime mitropolita.

U jednom dokumentu iz manastira Gomirje u Gorskom Kotaru, iz 1772.godine, pominje se da Gomirjani, nemajući sveštenike, odlaze u Tursku Dalmaciju i dovode 6 kaluđera iz manastira Krka (illi absque sacerdotibus esse nequeuntes, miserunt aliquos eh puis ad turcicam Dalmatiam ad monasterium Krcam, unde invitarunt kallugeros ad se, et transmigrarunt sim illissex) od kojih su trojici zapisana i imena (Aksentije Branković, Visarion Vučković i Mardarije Orlović). Ovi kaluđeri su 1601. godine postavili kamen temeljac manastira Gomirje, koji je 1602.godine završen kao drvena građevina. Interesantno je da se ovaj istorijski izvor vezan za osnivanje manastira Gomirje, uglavnom nigdje ne pominje, ili ako se pominje, tumači se tako kao da su svi monasi manastira Krka napustili svoj manastir i da je on tada opustjeo. Tekst na latinskom jeziku je veoma jasan, i govori o odlasku Gomirjana u Tursku Dalmaciju, govori o pozivu monasima manastira Krka da dođu kod njih, i o tome da je 6 kaluđera pošlo sa ovom delegacijom nazad u Gomirje.

Tek nakon ovih istorijskih izvora, o manastiru Krka govori pomenuti dukal od 28. avgusta 1648. godine. Ovaj dukal kao sačuvani istorijski izvor, nije sačuvan odnosno ne postoji, već ga indirektno pominje terminacija generalnog providura mletačke Dalmacije Leonarda Foskola, od 20.studenog 1649.godine, kojom providur, uz dozvolu zadarskog nadbiskupa Bernarda Florioa, dodjeljuje na privremenu upotrebu kaluđerima sv.Arhanđela katoličku crkvu Blažene Gospe Maslinske pod Zadrom. Šta se u stvari tada dogodilo? U leto 1645.godine počeo je Kandijski rat (1645-1679). Tokom marta, aprila i maja 1647.godine, regularne jedinice Mletačke vojske i odredi uskoka su osvojili Zemunik, Novigrad , Obrovac, Karin, Nadin, Vranu i Skradin. Turske posade i stanovništvo se masovno povlače iz Ravnih Kotara i Bukovice, dublje ka kopnu, a u isto vrijeme počinje masovno preseljavanje stanovništva koje Mlečani zovu “morlacima“, na teritoriju koju kontroliše Venecija. To je područje grada Zadra, grada Šibenika i uzanog pojasa obale između ta dva grada i njihove okoline. To stanovništvo predvodi dalmatinski mitropolit Epifanije Stefanović, sa kaluđerima manastira Krka, manastira Krupa, manastira Rmanj i nekoliko hiljada njihovih vjernika. Pominje se oko 10.000 osoba. Zna se pouzdano da je iz Luke Pontadura kod Zadra, na Istru, Pag, Krk i druga ostrva prebačeno brodovima 4430 odraslih muškaraca i 4520 žena i djece u toku jula i prve polovine avgusta mjeseca 1647.godine. Od početka rata 1645.godine, preko 19.000 ljudi je priznalo mletačku vlast, od čega 4.900 vojno sposobnih,a oko 9.000 je brodovima prebačeno u Istru, Italiju i a ostrva.

Od čega su oni bježali? Od vojske bosanskog paše Tekijeli Mehmed-paše Čerkeza koji je sa 20.000 vojnika, sredinom avgusta 1647.godine, napao područje od Nadina na zapadu, pa sve do Splita na istoku, sa glavnim ciljem osvajanja Šibenika. Opsada Šibenika je trajala 25 dana, a turska vojska se zbog gubitaka, i zaraznih bolesti povukla. Kaluđeri iz Krke su, boraveći u izbjeglištvu, slijedeće 1648. godine molili mletačke vlasti da im daju hram na korišćenje da u njemu mogu služiti Bogu i obavljati vjerske obrede za svoje vjernike, što im providur i dozvoljava tek mjeseca studenog 1649.godine. Ta crkva Blažene Gospe Maslinske pod Zadrom, se i danas nalazi u Zadru, u naselju Belafuža (ime dobilo po italijanskoj porodici Bellafusa) na sjeverozapadnom djelu Zadra, desno od ceste za Nin, tada van gradskih zidina. Nekoliko godina kaluđeri Krke, su se vratili u svoj manastir i obnovili ga. A ovu crkvu u blizini Zadra je dogradila i proširila italijanska porodica Bellafusa, pa se na njoj danas nalazi i grb ove porodice.

Interesantno je da su u isto vrijeme i franjevci iz samostana Visovac, takođe morali izbjeći iz svoga samostana i skloniti se u zaštitu grada Zadra, a sam Visovac je od Turaka zapaljen. Opati Visovca, takođe u izbjeglištvu, od pape Inoćentija Desetog, 1655.godine dobijaju dvije crkve na korišćenje i to crkvu sv.Ivana (u naselju Relja, istočno od starog jezgra Zadra) i crkvu sv.Mihovila (blizu Narodnog trga u centru starog dijela Zadra). Tek 1672.godine, franjevci se vraćaju u Visovac, i u prvoj polovini 18.vijeka podižu danas najstarije krilo samostana koje se naziva “Babuša“.

Slučajnom ili namjernom zamjenom ovih crkava (crkve Blažene Gospe Maslinske pod Zadrom i crkve sv.Ivana Krstitelja na Polačišću) u hrvatskim istoriografskim djelima i na stranicama Vikipedije na hrvatskom jeziku o manastiru Krka, koje se baziraju na tim djelima, nastala je slijedeća verzija čitave priče: manastir Krka je do 17.vijeka pripadao franjevcima, oni su zbog Turaka morali izbjeći u Zadar. Ti redovnici su izjavljivali “da se priznaju Hrvatima i katolicima“, morali su se skloniti pred Turcima i bježe u Zadar gdje dobijaju crkvu (ili crkve) na korišćenje sredinom 17.vijeka. Ovdje smo vidjeli da se u približno isto vrijeme prisilno preseljavaju monasi samostana Visovac (u Zadar) i kaluđeri manastira sv.Arhanđela Krka (pod Zadar).

Manastir Krka
Manastir Krka

Izvori:

 

Tvrdnja da je današnja Krka pravoslavni manastir postala u 17.stoljeću

U tekstovima se tvrdi da “je vjerovatnije da je, ipak, današnja Krka osjetno novija od 14.stoljeća, i da je pravoslavni manastir postala u 17.vijeku, dok pak stariji katolički maanstir na tom mjestu korijene vuče u doba antičkog Rima…“. Ova tvrdnja je logičan nastavak svih prethodnih tvrdnji i kao izvor za nju možemo smatrati već navedene izvore.

Dokazi: Vjerovatnije je da je manastir Krka opustjeo u vrijeme turskih osvajanja Dalmacije, koja su kulminirala 1522.godine i poslije njih, jer to mjesto turski defter 1550.godine zatiče kao mezru (nenasjeljeno mjesto) ali uz napomenu da se radi o staroj crkvenoj zemlji.

Manastir je obnovljen najkasnije 1578.godine,   kada mu se izdaje gramata o posjedima, pravima i položaju.

Jednu generaciju kasnije, manastir ima snagu da čak 6 kaluđera pošalje u daleki Gorski Kotar gdje osnivaju manastir Gomirje 1600/1602.godine.

Nova kataklizma se dešava 1647-1650.godine kada je manastir opustjeo a monasi izbjegli ka Zadru i Sremskim Karlovcima.

U toku Građanskog rata u Jugoslaviji 1991. – 1995. tj. odmah iza njega, manastir je poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma. Bio je zapustjeo od 1995. do 1998. godine. Bogoslovija koja je postojala pri njemu od 1964. godine, premještena je najprije na Divčibare a potom u Srbinje, nekadašnju Foču. Obnovljena je nastojanjem episkopa Dalmatinskog Fotija 2001. godine. U zapustjeli manastir Krku krajem 1998.godine, najprije je došao mladi monah Gerasim,a potom i drugi monasi.

Istina je jedna, neoboriva, ona ne haje za ljudskim željama i potrebama. Istina ne zavisi od tvrdnji, već od dokaza. Pojedini autori tekstova, pokušavaju da u određenom tekstu pronađu jednu grešku i potom cijeli tekst, na osnovu toga proglase netačnim, “falsifikovanim“ ili “mitskim“. Ako dosljedno primjenjuju takvo pravilo, moraju biti spremni da se takvo pravilo primijeni i na tekstove koje oni pišu. Mnogo je odgovornije da se prije objavljivanja teksta, provjere dokazi koji se iznose.

Ovo je važno zbog dvije stvari. Prva je što nema purgatorijuma, već se zbog grijehova direktno ide na ispaštanje istih. Druga je što se ljudi koji čitaju tekstove na taj način mogu informisati, vaspitavati i učiti o istoriji, umjesto da se prepiru i vrijeđaju na veoma ružan način. “

 

Literatura:

1.      http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/srpski-mitovi-krivotvorenje-povijesti-manastira-krka-824282

2.      http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/297858/Default.aspx .

3.      “Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550.godine“, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2007.

4.      Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, sveska 3, 1964., strana 251.

5.      http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Manastiri-Krka-c.htm

6.      Dušan Berić “Tri verzije o postanku manastira Krka“ Srpska riječ, Zagreb, 9/1951;

7.      Boško Desnica “Istorija kotarskih uskoka 1684-1789“ knjiga 2., Beograd, 1951.;

8.      Milan Radeka “Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u Sjevernoj Dalmaciji i Dubrovniku“, Zagreb, 1971.;

9.      Branko Čolović “Sakralna baština dalmatinskih Srba“ SKD “Prosvjeta“, Zagreb 2011.

10.  Don Luka Jelić, “Lički sandžakat i postanje mletačke krajine početkom Kandijskoga rata 1645-1648“, Narodni Koledar Matice dalmatinske, Zadar 36/1898.,

11.  http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka

12.  Pekić Milenko, “Dva kamena natpisa manastira Krke“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985,

13.  http://www.franjevcitor.hr/

14.  http://www.visovac.hr/bastina/franjevacki-samostan-majke-od-milosti

15.  Marko Jačov “Srbi u Mletačko-turskim ratovima u 17.veku“, Beograd, 1990.

 

Autor: Vladimir Bursać

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan komentar za Istina o manastiru Krka

  1. Istriani je napisao:

    Boli kad saznaš da je djedo bio srbin a injegi djedo i tako unazad?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top