I Desnica nepodoban za europsku Hrvatsku

Datum objave: četvrtak, avgust 31, 2017
Veličina slova: A- A+

Na FSK već je bilo reči o nepodobnosti Njegoša (ovde), Andrića (ovde) i Ćopića (ovde) za hrvatsku i bošnjačku nacionalističku javnost – dominantnu u tamošnjim društvima koja se „razvijaju“ pod patronatima Brisela i Vašingtona.

Na sličan način za njih je nepodoban i Vladan Desnica (1905−1967).

Desničin roman Proljeća Ivana Galeba (1959) katkad se svrstava u pet najboljih srpskih romana 20. veka – zajedno sa Crnjanskovim Seobama, Andrićevom Prokletom avlijom, Selimovićevim Dervišom i smrti i Nečistom krvi Borisava Stankovića (na primer ovde). Problem je, naravno, u atributu srpski,pošto je pisac ovog romana, inače vrhunski intelektualac, bio Srbin iz Dalmacije koji je „svoj književni rad započeo kao srpski pisac, pokretač jednog od srpskih regionalnih časopisa između dva rata“ (J. Deretić, Istorija srpske književnostiovde, str. 1197).

U potresnoj monografiji Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih, Ante Lešaja opisao je likvidiranje 2,8 miliona nepodobnih knjiga iz javnih biblioteka u najnovijoj članici EU (ovde). Tu je, između ostalog, navedeno i da su se Desničine  knjige našle na spisku za likvidiranje jer su njihovo prisustvo u bibliotekama hrvatski čitaoci videli kao „dokaz srpskoga kulturnog imperijalizma“ (ovde).

Za vreme operacije „Oluja” (1995), hrvatski vojnici odsekli su glavu s biste Vladana Desnice u Islamu Grčkom, gde je ovaj književnik − „sa širokim klasičnim i modernim obrazovanjem, skeptičan, skrupulozan, sklon analizi i samoanalizi“ (Deretić, isto, 1195) – sahranjen (ovde).

Prošle godine, „gradski komunalni redari uklonili su spomen ploču Vladanu Desnici sa zadarskog Narodnog trga. Spomen ploča otrgnuta je s fasade Desničine rodne kuće na zahtijev gradonačelnika jer nije bila postavljena sukladno `Odluci o postavljanju i uklanjanju spomenika, spomen ploča, skulptura i drugih spomen obilježja` iz veljače 2009. godine“ (ovde).

Tako je, naime, uklonjena plastična tabla na kojoj je pisalo „U ovoj kući je rođen Vladan Desnica, književnik“. Ali, u Zadru nije uklonjena spomen-ploča kojom se veličaju, kako na njoj i piše, „ustaški sin“ Rajko Loza i NDH (na tabli, između ostalog, stoji: „Progoni, optužbe, mučenja, zataje, izdaje, nisu prekinukle tvoj životni san – Nezavisnu državu Hrvatsku. Mi ga nastavljamo i vjerujemo da će biti stvarnost!“). Izgleda da po „Odluci o postavljanju spomen ploča“ iz veljače 2009. godine Loza može, a Desnica ne može.

Zašto, zapravo, (polu)zvanični hrvatski nacisti mrze Desnicu? Ne samo zato što je Srbin. Za hrvatske naciste, uistinu, svaki Srbin nužno je i četnik, pa tako i Vladan Desnica.

Časopisu za suvremenu povijest (Vol. 48 No. 3, prosinac 2016), koji  izdaje Hrvatski institut za povijest, objavljen je „izvorni znanstveni članak“ čiji je naslov „Vladan Desnica, protiv `bezbožnog komunizma`” (ovde). „Nasuprot određenim interpretacijama koje tvrde da je Desnica tijekom Drugoga svjetskog rata bio suradnik NOP-a, te da je krajem rata počeo raditi u ZAVNOH-u“, autor ovog rada smatra „da je Desnica u tom razdoblju djelatno surađivao s talijanskim vlastima u anektiranoj Dalmaciji, a nakon kapitulacije Italije bio djelatan u četničkom pokretu“ (str. 689).

Tako je Desnica i u zvaničnoj hrvatskoj istoriografiji deklarisan kao saradnik okupatora i kolaborant italijanskih fašista. Ne smemo zaboraviti da u današnjoj Hrvatskoj čak i Juru Francetića pokušavaju da predstave kao „ustašu-antifašistu” koji se zapravo „borio protiv talijanskoga i srpskog fašizma“ (videti ovde), a Desnica polako postaje baš sardanik tog strašnog „talijanskoga i srpskog fašizma“.

No, sve što je Desnica u to doba radio, činio je kako bi sačuvao (srpski) narod od nacističkog genocida – što je zapravo bila zvanična politika tadašnje kvislinške hrvatske države – a koji je i te kako djelatno sprovođen. Tim genocidom uništeno je na stotine hiljada ljudi, pa je u takvim okolnostima saradnja sa Italijanima, ili pak sa zvaničnim jedinicama Jugoslovenske vojske u Otadžbini, za Desnicu bila manje zlo nego prepustiti Srbe ustaškom nožu.

Desnica je bio zgrožen što su partizani u njegovoj kući, u Islamu Grčkom, ložili parket (ovde). No, prihvatio je i pokret koji je štitio narod od Nezavisne države Hrvatske. „Otišao je u partizane u ljeto 1944. godine, ostavljajući praktično u Islamu Grčkom na milost i nemilost četnika i ustaša majku, suprugu s četvero male djece te tri sestre“ (ovde).

Ipak, ni to nije bilo dovoljno da Hrvati već u doba komunizma Desnici ne spočitavaju „suradnju s četnicima“. U jednom Udbinom eleboratu spominje se da je „Desnica u toku rata pisao u četničkim listovima popa Đujića“, te da je „poslije rata ostao na takvim pozicijama“, jer je „knjiga za koju je nagrađen negativna“ (ovde, str. 59).  Reč je, naime, o Desničinom romanu Zimsko ljetovanje (1950) koji, kako književna istorija ocenjuje, „nema ničega zajedničkog s drugim romanima iz NOB-a s početka 50-ih godina“, i u kome „nema ni trunke ideologije, ni revolucionarne patetike“ (Deretić, isto, 1196).

No, taj roman hrvatska književna kritika oštro je politički osudila. Ondašnji predsednik Društva pisaca Hrvatske, Ivan Dončević, optužio je Desnicu da „truje omladinu s idejama koje nemaju nikakve veze sa stvarnošću”, a Jože Horvat, tajnik Matice Hrvatske, ustvrdio je da „pisac-odvjetnik (Desnica je po profesiji bio advokat – S. I.)  ispovjeda nazadnjačke ideje koje koče napredne snage da se bore za izgradnju socijalizma” (ovde).

Kao kontinuitet istog procesa koji je vođen šovinističkim antisrbizmom, danas nam Zlatko Begonja, „zaposlenik Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru i zaposlenik Zavoda za povijesne znanosti HAZU“, objašnjava (ovde) da je Desnica učestvovao na sastanku u Benkovcu, 23. jula 1941, s predstavnikom italijanskog prefekta u Zadru, zajedno sa Momčilom Đujićem, te da je Desnica „pripadao idejama srpske Radikalne stranke, odnosno iz nje proizišlim ograncima Jugoslavenske nacionalne stranke i Jugoslavenske radikalne stranke“. Smisao sastanka bio je da se „kninski i gračački kotar sjedine pod kraljevinom Italijom“.

Očigledno je da se  Desnica u današnjoj „hrvatskoj povijesti“ želi prikazati prvenstveno kao saradnik Italijana koji su, najpre, 1941. godine, anektirali Dalmaciju, a onda, navodno, hteli da prisajedine i delove NDH naseljene Srbima. Pri tome,  potpuno se prećutkuje šta je NDH činila sa Srbima u Lici, Dalmaciji, na Baniji i u drugim krajevima, te kako su fabrike smrti – Jadovno, Jasenovac, Pag itd. – dnevno isporučivale na hiljade umorenih Srba, te da su Srbi morali da se dovijaju sarađujući sa Gogom i Magogom, kako bi se spasili od klanja tokom višegodišnje ustaške valpurgijske noći.

Danas, kada se negira da su se neki od najvećih hrvatskih zločina uopšte i dogodili (ovde), Desnica je nemi svedok hrvatskog zločinstva, pritvorstva i brutalnosti. Zato ga ne vole ne samo Zadar, Zagreb i Split. Ne voli ga ni drugosrbijanski Beograd.

No, čitaoci koji prepoznaju i cene vrhunsku književnost uživaće u romanu Proljeća Ivana Galeba, „jedinstvenom u jugoslovenskoj knjižvenosti, jednoj od onih knjiga po kojima su 50-e godine postale veliko doba našeg romana i naše književnosti“ (Deretić, isto, 1196).

Desnici mogu kojekakvi odsecati glavu i uklanjati spomen-ploču s njegove rodne kuće. No, ne mogu ubiti njegovo delo. Društvo koje iz svoje književnosti izbacuje Desnicu sve je – jasno i glasno – reklo o sebi.

Autor: Slađana Ilić

Izvor: Fond strateške kulture




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top