fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Hrvat četnički vojvoda: Zvonimir Vučković

Zvonimir Vučković, vojvoda takovski, rođen je 6. 7. 1916. u Bijeljini. Roditelji su mu bili po nacionalnosti Hrvati, a otac mu se zvao Petar Prkić. Njegov otacje umro 1920. od tuberkuloze, dok je Zvonko još bio dete. Posle dve godine, majka Anka se preudala za potpukovnika Aleksandra Vučkovića, rodom iz Vranja. Bio je to dobar čovek koji je u svemu zamenio oca i u znak zahvalnosti Zvonko je kasnije preuzeo njegovo prezime.

Negde u Šumadiji, 1942. godine. Poručnik Zvonko Vučković, sa pratiocima Đurđem Vasilijevićem iz Branetića (levo) i Radišom Petrovićem iz Levaje. Đurđe i Radiša su posle rata izvršili samoubistvo, u bunkeru u Ljevaji, kada su bili opkoljeni
Negde u Šumadiji, 1942. godine. Poručnik Zvonko Vučković, sa pratiocima Đurđem Vasilijevićem iz Branetića (levo) i Radišom Petrovićem iz Levaje. Đurđe i Radiša su posle rata izvršili samoubistvo, u bunkeru u Ljevaji, kada su bili opkoljeni

Zvonko je rešio da prati stope svoga očuha i 1931. godine upisao je Vojnu akademiju u Beogradu sa 61. klasom pitomaca. Završio je akademiju 1936. godine i u činu artiljerijskog potporučnika raspoređen je u Artiljerijski puk „Kraljević Tomislav” u Zagrebu. Na svoj zahtev 1939. godine tražio je premeštaj u Beograd u Konjički divizion Artiljerijskog puka Kraljeve garde. Tamo je službovao sa svojim nerazdvojnim drugovima iz Vojne akademije, poručnicima Momčilom Smiljanićem i Savom Konavlikom.

Ova trojica poručnika i nerazdvojnih drugova rešili su marta 1941. godine da bez znanja svojih komandi pređu u Grčku, koja je tada bila u ratu sa fašističkom Italijom i pridruže se grčkoj armiji. Tada su verovali da potpisivanjem pakta sa nemačkim rajhom Jugoslavija neće stati uz ostale demokratske zemlje u odbrani Evrope od fašističke pretnje. Poručnici su krišom prešli granicu, prijavili se grčkim vlastima i posle kratke provere upućeni su u Štab grčke Druge armije u Solunu.

Posle puča, 27. marta 1941. godine, kada je odbačen sporazum sa nemačkim rajhom, očekivao se nemački napad na Jugoslaviju. Zbog takve promene prilika poručnici su napustili Grčku i vratili se u svoje jedinice.

U prvim danima Aprilskog rata, jedinica u kojoj je služio poručnik Vučković nalazila se u južnom Banatu, u okolini Pančeva, a odatle, posle nekoliko dana, prebačena je na desnu stranu Dunava i odatle se povukla u rejon Lazarevca. Kapitulaciju vojske divizion je dočekao kod manastira Bogovađa, a poručnik je izbegao zarobljavanje i našao sklonište u Beogradu. Odmah po formiranju prve gerilske grupe na Ravnoj gori i u Beogradu je stvorena ilegalna ravnogorska organizacija s kojom je poručnik Vučković odmah uhvatio vezu.

Krajem jula 1941. godine, poručnik Vučković je dobio instrukcije i naređenje za odlazak na Ravnu goru. Prvi dobijeni zadatak bila je mobilizacija vojnika i obveznika u takovskom srezu. Septembra 1941. godine, od mobilisanog ljudstva poručnik je formirao Takovski odred, koji je u početku imao oko 160 boraca.

Vučković je bio jedan od najvrednijih organizatora ustanka u takovskom srezu. U zimu 1941-1942. godine, Takovski odred se nalazio u neposrednoj zaštiti Vrhovne komande sve do njenog odlaska u Crnu Goru. Decembra 1941. godine, vojnočetnički odredi su preformirani u brigade pa je tako poručnik Vučković postao komandant Takovske brigade. Novembra 1942. godine, odlukom Vrhovne komande formiran je Prvi ravnogorski korpus pod komandom Zvonka Vučkovića.

Početkom januara 1944. godine, Draža Mihailović poverio je kapetanu Zvonimiru Vučkoviću pripremu i organizaciju Prvog ravnogorskog kongresa. Odlučeno je da se kongres održi radi bezbednosti u selu Ba i to 27. januara, na Svetog Savu, pa je zbog toga kongres poznat kao Svetosavski. Radi obezbeđenja i zaštite kongresa, kapetan Vučković je rasporedio kompletno ljudstvo svoga korpusa, a rezerviste stavio u stanje pune pripravnosti. Rad kongresa zahtevao je potpunu tajnost za neprijatelje pa je kapetan Vučković s posebnom pažnjom izvršio sve potrebne pripreme. U punoj pripravnosti bili su i okolni korpusi.

Tokom 1944. godine, savezničko vazduhoplovstvo je intenziviralo bombardovanje naftnih postrojenja u Rumuniji iz svojih avio-baza u Italiji. Da bi stigli do ciljeva, koristili su koridore preko teritorije Srbije. Pri povratku iz svojih bombarderskih misija često su, zbog oštećenja od neprijateljske protivavionske vatre, bili prinuđeni da napuste svoje aparate i padobranima se prizemlje na teritoriju Srbije. Četnici su prihvatali i zbrinjavali spasene vazduhoplovce i sprovodili u baze, u blizini Vrhovne komande, na terenu Prvog ravnogorskog korpusa. Tako je spaseno i koncentrisano nekoliko stotina savezničkih pilota. U dogovoru sa savezničkom vazdu- hoplovnom komandom u Italiji pristupilo se izgradnji improvizovanog aerodroma na koji bi sletali saveznički spasilački avioni radi preuzimanja pilota. Za izgradnju aerodroma odabran je relativno ravan teren u selu Pranjani u Takovskom srezu. Uz nesebičnu pomoć lokalnog stanovništva kapetan Vučković je poravnao i pripremio teren za sletanje savezničkih aviona. Cela akcija pravljenja aerodroma morala se izvesti brzo i u tajnosti zbog blizine neprijateljskih garnizona. Operacija spasavanja savezničkih pilota, poznatija kao operacija Hajlard, uspešno je obavljena zaslugom i zalaganjem kapetana Zvonimira Vučkovića. Preko 500 savezničkih vazduhoplovaca na taj način je prebačeno do svojih vazduhoplovnih baza.

Po naređenju Draže Mihailovića, u leto 1944. godine, kapetan Zvonimir Vučković odleteo je sa poslednjom grupom spasenih pilota. Odlaskom u Italiju, kapetan Vučković je razočarano konstatovao da saveznici više nemaju nameru da pomažu Dražu Mihailovića i da je sva vojna pomoć usmeravana ka drugoj zaraćenoj strani, partizanima.

Posle rata kapetan Vučković je neko vreme proveo u Francuskoj, a potom, kada je dobio potrebne izlazne papire, otputovao je u Ameriku. Radio je kao inženjer i bio vrlo aktivan u našim emigrantskim udruženjima. Bio je član uređivačkog odbora „Demokratske misli” i pisao je za mnoge nacionalne časopise. Objavioje 1977. godine autobiografsku knjigu „Sećanja iz rata”. Poslednje godine života proveo je u Kaliforniji, u Odžaju. Upokojio se 21. decembra 2004. godine.

(Branko M. Jevtić, Istorija Četništva)

Fotografija: Pogledi

Priredila: Redakcija

Izvor: SRBI U BIH

Vezane vijesti:

Zločini u Foči i okolini 1945. | Jadovno 1941.

Golgota Dinarske divizije | Jadovno 1941.

Saslušanje uhvaćenog ustaše | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: