Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Dan sećanja na Jadovno 1941-2019. biće obeležen u subotu 15. juna ove godine na Velebitu, Smiljanu i u Medku. Uskoro sledi više informacija.

Hapšenje 165 jevrejskih omladinaca u Zagrebu u maju 1941. godine

Datum objave: ponedeljak, januar 8, 2018
Objavljeno u Kompleks Jadovno
Veličina slova: A- A+

ČASOPIS NOVI OMANUT

Spomen ploča jevrejskim omladincima ubijenim 1941. u logoru Jadovno
Spomen ploča jevrejskim omladincima ubijenim 1941. u logoru Jadovno

Zagreb, novembar – decembar 1998/5759

Narcisa Lengel – Krizman i Mihael Sobolevski:

Teško je ustanoviti kojim su se redom represivne mjere u svim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske počele provoditi. Prve su na udaru bile osobe koje su potpadale pod udar rasnih zakona (od 30. aprila 1941), zatim jugoslavenski orjentisani pojedinci, poznatiji „ljevičari“, istaknuti sindikalni funkcionari i neki komunisti, jer opšta hajka na komuniste započinje tek nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez (22. juna 1941), budući da ustaše iz taktičkih razloga do tog vremena (još je bio na snazi pakt o nenapadanju između nacističke Njemačke i Sovjetskog Saveza) nisu počeli sistematski hapsiti i progoniti komuniste.
Jedna od prvih akcija odmah nakon proglašenja ustaške države (10.aprila 1941.) bio je zahtjev za naplatu kontribucije. Postupak u vezi s utvrđivanjem i ovjerivanjem kontribucije bio je gotovo uvijek isti. Nijemci i ustaše uhapsili bi najimućnije i najistaknutije Jevreje nekog mjesta i držali ih tako dugo kao taoce dok svi Jevreji toga mjesta ne bi prikupili, u određenom roku, stanovitu svotu novca. Tako su Nijemci u Zagrebu uhapsili nekoliko javnih i kulturnih radnika Jevreja već 10. i 11. aprila 1941, a ustaše su zatim od 25. do 28. istog mjeseca uhapsili veću skupinu advokata, advokatskih pripravnika i pojedine imućne Jevreje i sve ih internirali u logor u Kerestincu (1) osnovan 19. aprila 1941. – dakle i prije donošenja Zakonske odredbe o rasnoj pripadnosti i Zakonske odredbe o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskoga naroda (30. aprila 1941.). Od aprila do juna 1941. hapšenja Jevreja bila su pojedinačna, a masovna hapšenja i deportacije u logore počinju potkraj juna i kulminiraju tokom jula, avgusta i septembra iste godine. Završno su eskalirala u avgustu 1942, a posljednje deportacije preostalih Jevreja – mnogi iz mješovitih brakova – dogodile su se u maju 1943.
U tom hronološkom slijedu organizovanog progona Jevreja iznimka je hapšenje grupe mladića od 17 do 25 godina starosti u Zagrebu 29. i 30. maja 1941., većinom srednjoškolaca završnih razreda gimnazija, studenata i manjim dijelom zanatskih radnika. Bili su to uglavnom članovi raznih sekcija sportskog društva Makabi, koji je okupljao jevrejsku omladinu (2). Objavljujemo prvi put imena svih 165 tada uhapšenih:

Svi su 31. maja 1941. ukrcani u tri željeznička vagona, s pratnjom od desetorice redarstvenika „ kojima se izdaju besplatne željezničke karte za Koprivnicu i natrag“ (4), odvedeni u Koprivnicu uz obrazloženje od odlaze na „vršenje đačke radne službe“ u trajanu od osam nedelja. Prvih desetak dana bili su smješteni u objektima Tvornice kemijskih proizvoda „Danica“ (pokraj Koprivnice) koja je prije rata obustavila proizvodnju i gdje je već 15. aprila 1941. osnovan prvi logor ograđen žicom i pod ustaškom stražom. (5)

Aleksandar Savić-Schwarz

Aleksandar Savić – Schwarz

Norbert Wachtel

Norbert Wachetel

Ignac Boroš

Ignac Boroš

Mladen Frohlich

Mladen Frohlich

Po dolasku u logor najprije su bili smješteni u velike zajedničke prostorije s ostalim logorašima, s kojima su i odlazili na rad u obližnje selo Drnje na zatrpavanju rovova i ostalih fortifikacijskih uređenja koje je jugoslavenska vojska izgradila u blizini mađarske granice. Jevrejska bogoštovna opština u Zagrebu, na prijedlog „Roditeljskog vijeća u krilu opštine“ uputila je Ustaškom redarstvu – Židovskom odsjeku u Zagrebu – molbu da se ti omladinci presele u Koprivnicu u prostorije tamošnje Uljare, te „izjavilo svoju spremnost da snosi troškove preseljenja, da o svom trošku osnuje i uzdržava kuhinju i da iz svojih sredstava plaća potrebnu stražu“. (6)

Ispostava Ustaškog redarstvenog povjereništva – Židovski odsjek u Zagrebu – (11. juna 1941.) obavještava Ustaško redarstvo u Koprivnici „da u vezi sa izdržavanjem logora židovskih omladinaca iz Zagreba odobrava se:

1.preseljenje logora u uljaru

2.uspostava samostalne kuhinje i uzdržavanje o vlastitom trošku

3.otvaranje ureda Židovske bogoštovne općine u Koprivnici

4.izdavanje trajne propusnice za pomenuti logor predstavnicima tamošnje Židovske bogoštovne općine: Reichu Milanu, dru Hirschleru Slavku, Rosenbergu Žakiu, uvijek samo po jednom

5.uvođenje telefona broj 5 za potrebe Židovske bogoštovne općine u Koprivnici; taj telefon treba da stoji pod stalnom kontrolom Ustaškog redarstva u Koprivnici

6.za izdavanje propusnica za Zagreb najviše jedanput u 14 dana jednoj od osoba pomenutih u tački 4.

Sve ove odredbe izdaju se iz hitnih sanitarnih razloga, jer postoji bojazan izbijanja epidemičnih bolesti.“ (7)

Da je ta bojazan bila opravdana svjedoči i dozvola (od 6. juna) koju je Ustaško redarstveno povjereništvo – Židovski odsjek u Zagrebu – izdalo dr. Žigi Hefneru, ljekaru iz Zagreba, da može otputovati u Koprivnicu i „vršiti stalnu ljekarsku službu među židovskim omladincima koji se nalaze u fabrici Danica“. (8)

1. ABEND Andrija

2. ABRAHAM Robert

3. ADLER Egon

4. ADJUBEL Egon

5. ALEKSANDER Miljenko

6. ALTSTÄDTER Aleksa

7. ALTSTÄDTER Dragutin

8. ALTSTÄDTER Josip

9. ATIAS Ješua

10. BERENJI Pavao

11. BERGER Josip

12. BERGER Egon (Geze)

13. BERGER Egon (Elit)

14. BERGER Milivoj

15. BLANK Siegfried

16. BLIVAJS Josip

17. BLIVAJS Saša (napomena olovkom: vratio se kući)

18. BOROŠ Ignac

19. BOROŠ Zoltan

20. BRAUN Ivo

21. DEUTSCH Boris

22. DIAMANT Herman

23. EISENSTÄDTER Rudolf

24. ERNSTEIN Leo

25. FENIĆ-FLEISCHHACKER Zdenko

26. FERBER Aleksa

27. FISCHER Zdenko

28. FLESCH Fedor

29. FODOR Ante

30. FODOR Ivan

31. FRIEDMANN Oskar

32. FRÖHLICH Mladen

33. FUCHS Zvonko

34. FÜRST Željko

35.GESELIN Leo

36. GOLDMAN Ervin

37. GOTTLIEB Daniel

38. GUTTMAN Ervin

39. GUTTMAN Ivo

40. GYÖRI Aleksandar

41. HEINRICH Franjo

42. HERZOG Branko

43. HERZOG Ivan

44. HERMANN Hans

45. HERRNHÄUSER Ivo

46. HERŠKOVIĆ Ljudevit

47. HIRSCH Hinko

48. HIRSCH Julio

49. HIRSCHL Andrija

50. HIRSCHL Jakob

51. HIRSCHL Pavao

52. HOCHBERGER Sam

53. HOCHMANN Egon

54. JELENIK Milan

55. JUTTRE Davi

56. JUN Benko

57. JUN Marcel

58. KABILJO Bedrich

59. KABILJO Milan

60. KATZ Rudolf

61. KALDERON Jakob

62. KALDERON Salamon

63. KASORLA Avram

64. KAUFER Drago

65. KAVIĆ-KARDOŠ Vojko

66. KERPNER Branko

67. KLEIN Aleksandar

68. KLEIN Ivo

69. KLEIN Đuro

70. KLUGMAN Salamon

71. KOHN Geza

72. KOLER Ivan

73. KÖNIG Vatroslav

74. KONRAD Fedor

75. KORENIĆ Branko

76. KOVAČ Nikola

77. KRAUS Dragutin

78. KRAUS Mario

79. KRAUTH Nikola

80. KREMER Slavko

81. KREŠIĆ Mladen

82. KRON David

83. KRON Hugo

84. LASLO Ervin

85. LEIMDÖRFER Franjo

86. LEITNER Zlatko

87. LEVI Karlo

88. LEVINGER Milan

89. LIVADIĆ Vlado

90. LÖWENTHAL Aleksandar

91. MAJER Eduard

92. MANDIĆ-MANDIL Boris

93. MANDLOVIĆ Vlado

94. MANDLOVIĆ Zvonko

95. MARKOVIĆ Hinko

96. MAUTNER Dragan

97. MAYERHOFFER Pavao

98. MEVORAH Abram

99. MONTILJO Mišo

100. NEMČIĆ Miroslav

101. NEUBERGER Dragutin

102. NEUMANN Đuro

103. NEUMANN Ervin

104. NEUMANN Hermann

105. PAPAI Ladislav

106. PARDO Moric

107. PARDU Reginald

108. PICK Bruno

109. PFEIFFER Željko

110. PICHLER Ivan

111. PICHLER Slavko

112. POLLAK Ivan

113. RECHNITZER Feliks

114. REICH Mirko

115. REICH Zvonko

116. REICHER Đuro

117. REISS Đuro

118. ROSENBLAT Hinko

119. ROSENZWEIG Ruben

120. ROSENHEIM Aleksandar

121. ROSENWASSER Boris

122. ROSENWASSER Viktor

123. ROSNER Kurt

124. ROTH Zdenko

125. SALZBERGER Ivo

126. SALZER Ivan

127. SAMOKOVLIJA Rafael

128. SAVIĆ-SCHWARZ Aleksandar

129. SCHÖNFELD Gjeno

130. SCHÖNFELD Josip

131. SCHLENGER Miroslav

132. SCHLENGER Petar

133. SCHOTTEN Branko

134. SCHREIBER Otto

135. SCHULTZ Rudolf

136. SCHWARZ Aleksandar

137. SCHWARZ Božo

138. SEMNIC Gideon

139. SINGER Nikola

140. SORGER Sami

141. SPINGARN Veljko

142. STEIN Miroslav

143. STEINER Bela

144. STEINER Zlatko

145. STERN Miroslav

146. SVEĆENSKI Branko

147. SÖMJEN Davor

148. TAUSSIG Vlado

149. TKALČIĆ Srećko

150. TROSTLER Nikola

151. WACHTEL Norbert

152. WALTER Branko

153. WEIL Mladen

154. WEINBERGER Zdenko

155. WEINBERGER Zvonko

156. WEISS Aleksander

157. WEISS Branko

158. WEISS Dragutin

159. WEISS Juraj

160. WEISS Mihajlo

161. WINTER Jovan

162. WILHELM Gerhard

163. WOLLNER Ivo

164. WÜSLER Vilim

165. ZEITLIN Hinko (3)

 

 

 

Svi su bili – prema tom nalogu – smješteni u prostorije tvornice ulja u Koprivnici, gdje im je bila organizirana opskrba i omogućena liječnička i druga pomoć. Njima – tri dana kasnije – u iste prostorije ustaše dovode i grupu od 19 židovskih emigranata iz Austrije, Njemačke, Mađarske i Rumunjske (9) za koje je Židovska bogoštovna općina iz Zagreba zatražila da im se kao „prinudno boravište“ odredi selo Draganić, gdje je upravo u to vrijeme bio osnovan logor za Židove – izbjeglice, njih 181, (10)

Ustaško povjereništvo za grad i kotar Koprivnicu uputilo je dvadesetak dana kasnije (30. lipnja) Ustaškom redarstvenom povjereništvu – Židovskom odsjeku u Zagrebu – opširno obrazloženje koje navodimo (bez ispravaka) u cjelosti:

„Prije svega se naslov upozorava na poznatu činjenicu, da je samo mjesto Koprivnica tzv. židovski eldorado“, pa da u tom gradu, obzirom na broj stanovništva, imade razmjerno najveći broj židova, koji su do sada imali svu privredu i vodeće uloge u svojim rukama.

Židovima imade grad Koprivnica i njegova okolica zahvaliti, da je sva ovdašnja industrija prešla u Srbiju, a radništvo i sirotinja ostali bez kruha. Ovdašnji su židovi ugnjetavali domaće pučanstvo i građane, svojim spekulativnim poslovima mnoge i mnoge natjerali na prosjački štap, pa i još danas imaju smjelosti prijetiti se Hrvatima najgorim stvarima!

Braća Boroš: Jozef (ubijeni u Jasenovcu), Zoltan (desno) i Ignac (lijevo)
Braća Boroš: Jozef (ubijeni u Jasenovcu), Zoltan (desno) i Ignac (lijevo)

K svemu tomu, opaža se posljednjih dana sumnjivo kretanje ovdašnjih židova, tajni sastanci i dogovori, koji se tako brižljivo priređuju, da nam uz najpomniju pažnju, nije moguće ući u trag, o čemu se tu radi i s kakvim namjerama. Uz to ovo povjereništvo ne raspolaže niti sa dovoljnim brojem spretnog i povjerljivog osoblja, koje bi bilo u stanju provesti izvide i toj tajni ući u trag.
Uvaživši gornje, odluka naslova, tj. židovskog odsjeka Ispostave Utaškog redarstva, kojom se odobrava preseljenje židovskih omladinaca iz Zagreba u ovdašnju uljaru, otvaranje židovske Bogoštovne općine (koja uostalom u Koprivnici postoji), izdanje trajne propusnice za pomenuti logor ovdašnjim židovima (najistaknutijim propagatorima i protivnicima N. D. H. i danjašnjeg poredka) Reichu Milanu, dr. Slavku Hirschleru i Jakobu Rosenbergu i uvođenje telefona!? pa ma i pod redarstvenom paskom, nikako se ne može kod ovog povjereništva primiti sa odobravanjem.
Ovo povjereništvo je slobodno izraziti svoje mišljenje, da bi bilo najuputnije sav taj židovski živalj, bez razlike spola i dobi, strpati u ovdašnji koncentracioni logor „Danica“ u jednu posebnu zgradu i staviti pod najstrožu pasku Ustaške straže, (11) gdje bi imali ostati sve dotle dok se ne bi pružila mogućnost da ih se iz Države Hrvatske uopće odstrani. Mnogi od njih su ogromni dio prigrabljenje vrijednosti investirali u Palestini. Gradili su tamo palače i osnovali čitave farme. Tamo dakle i spadaju, a s njima neka obračuna srodna im rasa.
Njemačko časništvo i pripadnici Njemačke vojske, koji što u prolazu, što u kraćem ili duljem zadržavanju u Koprivnici, kao i razne tehničke formacije koji se ovdje zadržavaju na različitim radovima, otvoreno izrazuju svoje nezadovoljstvo zbog preblagog postupka prema židovima i slobode koju oni uživaju. Prijete se čak i time, da u koliko Hrvatski Ustaše židovsko pitanje ne riješe u onom smislu kako ga je riješila i riješava Njemačka, uzeti će samo stvar u svoje ruke i s njima likvidirati.
Dakako, posljedice toga bile bi i opet štetne po interese Države Hrvatske, jer u tom slučaju sve ono, što je još od židovske imovine preostalo, ne bi prešlo u ruke Države Hrvatske niti Hrvatskog Naroda. Takvo uvjerenje crpi ovo povjereništvo na temelju sveg gore razloženog.
Prema naprijed razloženom, ovo je povjereništvo slobodno konstatirati, da bi se mjerama koje određuje Ispostava ustaškog red. Povjereništva, žid. Odsjek, svojim spisom, samo pogodovalo židovskoj razornoj propagandi, omogućilo im vezu između njihove omladine i starijih, ako ne i vezu u čitavoj državi, a ovo povjereništvo prisililo na organizaciju jednog posebnog Ustaško-redarstvenog aparata za nadzor tih ljutih neprijatelja svega onoga što nije židovsko.
Stoga potpisano povjereništvo podastire prednji svoj izvještaj Naslovu s molbom za podrobnije proučenje i odluku.“ (12)
Na početku lipnja 1941. kaznionica Okružnog suda u Gospiću pretvorena je u koncentracijski logor koji je masovan priljev zatočenika otpočeo u srpnju i trajao do rasformiranja logora 21. kolovoza 1941. godine. Iz logara u Koprivnici prebačena je u Gospić na početku srpnja i grupa židovskih omladinaca o kojima je ovdje riječ. Iz Gospića su odvedeni u logor na Jadovnom (zaseoku na proplanku Velebita u gustoj šumi na visini od oko 1200 metara), ali nismo utvrdili sa stopostotnom sigurnošću da netko od njih nije bio odveden u logore na otoku Pagu i tamo stradao (13). Ti su logori također prestali funkcionisati 19. kolovaza 1941. godine. (14)

Zoltan Boroš
Zoltan Boroš

Smatramo potrebnim objasniti zbog čega je došlo do rasformiranja logora u Gospiću, Jadovnu i na Pagu. Naime, aspiracije Musolinijeve Italije sadržane su još u predratnim planovima u kojima je Lika bila samo jedna od zona talijanskog prodiranja na Balkan. Od okupacije, pa sve do sredine 1943. godine, Lika za Italiju znači zaleđe i zaštitni pojas za sigurnost primorske anektirane zone (i kopnenu vez s istom takvom zonom u Sloveniji). Ličko je područje ulazilo u tzv. Drugu talijansku okupacijsku zonu u kojoj su Talijani držali, osobito u Gospiću i Otočcu, jake vojne snage, ali su često premještali trupe. Godine 1941. Talijani su bili prisiljeni tri puta mijenjati svoj okupacijski status. Od okupacije do Rimskih ugovora (10. travnja – 18. svibnja) na prostoru Like Talijani su obnašli vojnu i civilnu vlast, ali pod njihovim pokroviteljstvom i vojnom zaštitom postupno se organizira civilna uprava i vojne formacije NDH. Međutim, nakon Rimskih ugovora oni su demilitarizirali taj prostor u kojem je sva civilna vlast prešla u potpunosti organima NDH. Oružani ustanak do kojeg dolazi u ljeto 1941. izazvao je znatnu zabrinutost Talijana i za razliku od otpora na anketiranom području (Dalmacija, dio Hrv. primorja i Gorskog kotara) ustanak u Lici taktički je šire promatran. Polazilo se od uvjeranja da je genocidna politika ustaškog režima protiv srpskog stanovništva isključiv razlog izbijanja ustanka. Kako ustaške i domobranske jedinice nisu uspjele u kratkom vremenu ugušiti ustanak, to se Talijanima ideja o ponovnoj reokupaciji tzv. Druge zone nametnula kao najdjelotvornije rješenje. Na osnovi sporazuma s vladom NDH (28. avgust 1941) Talijanu su vojno zaposjeli Liku; vojne snage NDH potpale su od talijansko zapovjedništvo i nisu se mogle povećavati, nego samo smanjivati; pripadnici ustaških organizacija morali su predati osobno oružje, dok je oružništvo trebalo obavljati redovitu službu zajedno s talijanskih karabinjerima. Bio je to razlog zbog čega su spomenuti logori ukinuti, a zatočenici masovno likvidirani. Od oko 2500 Jevreja koliko ih je bilo u njima preživjelo je samo oko 1500, koji su tada odvedeni u logore Jastrebarsko i Kruščicu, a zatim u Jasenovac (muški) i Loborgrad (žene), gdje je najveći dio stradao. (15)
Izuzev desetorice – iz spomenute grupe jevrejskih omladinaca – ostali su stradali u masovnoj likvidaciji zatočenika u Jadovnu neposredno prije konačnog rasformiranja logora. (Ta desetorica nekoliko dana prije likvidacije logora odvedena su u Gospić „da čiste ulice“ i na taj su se način spasili od smrti u masovnom pokolju. (16)
Roditelji su, ne znajući za tragičnu sudbinu sinova, upućivali molbe individualno ili skupno Ministarstvu unutrašnjih poslova da im se „djeca oslobode“.

Tako je npr. 20. septembra 1941. ukupno 41 roditelj (potpisani vlastoručno) uputio izravno ministru sljedeću molbu:
„Dne 31. maja o.g. odpremljeno je 165 jevrejskih omladinaca, glasom priloženog popisa, na đačku radnu službu u logoru „Danica“, Koprivnica. Sva su djeca otišla sa velikim veseljem, jer su znala, da će raditi i da će se nakon 8 tjedana vratiti kući.
Radi toga obskrbila su se djeca samo na ljetnim i najpotrebnijim stvarima. Nakon 8 nedelja logorovanja u Koprivnici nadala su se djeca da će se vratiti kući, te da će ih drugi zamijeniti, ali otpremljena su u logor Jadovno na Velebitu.
Svi su ti dječaci odgojeni za cijelo vrijeme školovanja u hrvatskom duhu, te su dušom i tijelom osjećali se Hrvatima. Bili su članovi samo hrvatskih i športskih društava, a družili su se samo svojim hrvatskim školskim drugovima. Bili su većinom dobri učenici i dobrog vladanja. Poznato je, da je velik broj imućnih židovskih đaka stalno podupirao svoje siromašne kolege i podupiralo sve hrvatske školske ustanove. To sve mogu posvjedočiti njihovi profesori.
Zima je pred vratima, a ta djeca nisu ni za hladnije vrijeme obskrbljena, a kamo li za zimu. Stvari, koju su sa sobom ponijela, sigurno su već poderane, budući da se već čevrti mjesec nalaze na radu, a naknadno nismo njima ništa mogli poslati.

Zvi Loker, Jerusalim, 30. novembar 2010.
Zvi Loker, Jerusalim, 30. novembar 2010.
(NAPOMENA REDAKCIJE PORTALA JADOVNO 1941.- Za vrijeme našeg boravka u Izraelu 2010. godine, imali smo čast upoznati gospodina Zvi Lokera dugogodišnjeg direktora Arhiva Jevreja bivše Jugoslavije (HITACHDUT OLEY EX-YUGOSLAVIA). Gospodin Loker nam je ustupio dokumente koji svjedoče o stradanju 165 jevrejska omladinca 1941. godine. Uz saglasnost gospodina Lokera, dokumente u cijelosti objavljujemo.)

Iz gornjih opravdanih razloga molimo, da se naša djeca, navedena u popisu, vrate svojim roditeljima iz sadašnjih logora u Jasenovcu. Do 30. septembra biti će upravo 4 mjeseca, što su ta djeca na radu u logorima. Tako bi djeci bilo omogućeno, da barem privremeno nastave nauke i zanat.Za besprijekorno vladanje naše djece i da će učiti i marljivo raditi, jamčimo solidarno kao njihovi roditelji svojim životima.U našoj velikoj boli jedina je naša nada, da se naša djeca pred zimu povrate svojim roditeljima.“ (17)Desetorica omladinaca prebačena iz Jadovna u Gospić nekoliko dana pred likvidaciju logora bili su: Ivo Wollner, Boris i Viktor Rosenwasser, Dragan Mautner, Saša Blivajs, Emil Frojndlih, Ervin Guttmann, Srećko Tkalčić, Božo Schwarz i Aleksander, neutvređenog prezimena. (18) Dvojica iz te grupe  – Saša Blivajs i Emil Frojndlich – oslobođeni su još u Gospiću, a preostala osmorica iz Gospića su bila odvedena u logor u Jastrebarskom, a zatim u Jasenovac. Bili su među prvim logorašima u Jasenovcu, a ujedno i među najmlađima.

Na početku 1942. godine Dragan Mautner i Božo Schwarz prebačeni su u Staru Gradišku, a zatim u Feričance i Obradovce (logorske ekonomije), a ostala šestorica u proljeće 1942. su iz Jasenovca prebačena u Staru Gradišku gdje su umrli od tifusa. Dragan Mautner bio je ubijen u ljetu 1942. u Feričancima, dok je Božo Schwarz 15. septembra 1942. u grupi sa još šest logoraša uspio pobjeći iz logora i priključiti se partizanima na Papuku. (19)

Umjesto zaključka: od 165 židovskih omladinaca uhapšenih krajem svibnja 1941. u Zagrebu svega su trojica preživjela!

BILjEŠKE:

1. Dizdar, Zdravko, Logori na području sjeverozapadne Hrvatske u toku drugoga svjetskog rata, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb 1990, str. 90-92.

2. Šrenger, Željko, Zagrebački Makabi. „Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj“, ŽOZ Zagreb 1998m str. 260-262; Kramer, Fredi, Udio Židova u športu u Hrvatskoj, isto, str. 263-265.

3. Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), fond NDH, br. 28233.

4. HDA, F. NDH, br.27146.

5. U logor „Danica“ prvi pojedinačni logoraši smještaju se 18. aprila, a potkraj mjeseca stižu i veće grupe, tako da je već 18. maja 1941. u logoru bilo 1.007, 30 juna 2175 i 15. jula 2.656 logoraša. No tada iz logora odlaze transporti zatočenika u druge logore, pa u julu 1941. od onih 2.656 logoraša njih 1960 prebačeno je u logor Gospić, 76 pušteno, a na njihova mjesta stižu drugi logoraši iz raznih mjesta NDH, ali i iz drugih logora (Jastrebarsko, Lepoglava). Od decembra 1941. logoraši muškarci upućuju se uglavnom u Jasenovac, a žene s djecom u Staru Gradišku, a tek se pojedinci i manje grupe puštaju na slobodu. Logor je rasformiran u septembru 1942. godine. Pretpostavalja se da je kroz taj logor prošlo i do 5.600 logoraša, od kojih je više od oko 3.000 stradalo, ponajprije u Jadovnom, Jasenovcu i Staroj Gradišci, pušteno je oko 500 logoraša, a mnogi iz drugih logora nakon kraćeg ili duljeg boravka u njima. Po nacionalnosti Srba je bilo više od 3000, Hrvata oko 1000, Židova više od 600, Cigana – Roma oko 400, a preostali bili su pripadnici drugih nacionalnih manjna (isto kao bilj. 1, str. 88-89).

6. HDA, f. NDH, br. 27592a,

7. HDA, f. NDH, br. 27315.

8. HDA, f. NDH, br. 27957. Dr. Žiga Hafner (internist) mjesec dana kasnije, odredbom Ministarstva zdravstva, upućen je Zavodu za suzbijanje endemskog sifilisa u Banjoj Luci, odakle je raspoređen u Žepču. U julu 1943. pristupa partizanskim jedinicama. Preživio je rat (Romano Jaša, Jevreji Jugoslavije 1941-1945, Žrtve genocida i učesnici Narodnooslobodilačkog rata, Beograd 1980, str. 97, 382).

9. HDA, f. NDH, br. 27960, Bili su to: Max Kutscher, Josef Wimmer,

Fritz Weisz, Adalber Bela Fischer, Max Steinhauer, Hans Markovics, Hedwiga Tudiower, Walter i Ladislaus Berenyi (svi iz Beča), Ervin Sussmann, Max Cohn, Siegfried Lateiner i Gottlieb Meier (iz Berlina), Jacob Heim (iz Lajpciga), Otto Furst (iz Graca), Andria Szanto (iz Pečuha, Mađarska), Lazar Weissberger (iz Gyora, Mađarska), Tibor Ravasz (iz Sombora) u Eugen Klein (iz Mediasa, Rumunija).

10. Isto kao i bilj. 1. str. 89,

11. Broj se ustaških stražara od 67 u aprilu do kraja juna 1941. (kada je pisan ovaj izvještaj) povećao na više od stotinu (Sjeverozapadna Hrvatska u NOR-u i socijalističkoj revoluciji, Građa 1941-1945, I, Zagreb 1981, str. 95-96).

12.  HDA, f. NDH, br. 27592. Dokument je zaprimljen u ispostavi Ustaškog redarstvenog povjereništva – židovski odsjek – Zagreb 7. jula 1941. Potpis povjerenika – logornika nečitak.

13.  HDA, f. NDH, br. 28139 i 28049, molbe Dragutina Schreibera i Žige Schottena upućene Poglavnikovu uredu i Ministarstvu unutrašnjih poslova kojima mole da se puste na slobodu njihovi sinovi Otto i Branko koji su iz Jadovna bili prebačeni na Pag – prema njihovim saznanjima.

14.  U logorima Slana i Metajna (na Pagu) ubijeno je 407 muškaraca, 293 žena i 91 dijete u židovskom muškom i ženskom dijelu logora; preživjeli, njih oko 450, odvedeni su u druge logore (Ostojić Borislav – Sobolevski, Mihael, Pakao u kamenoj pustinji, Ustaški koncentracioni logor na Pagu, Novi list, Rijeka, br. 173-218, 26.VII – 18.IX 1985).

15.  Računa se da je kroz taj logor prošlo i oko 500 Židova, od kojih je dio bio prebačen u logore na Pagu i Jadovnu, dok su preživjeli – njih oko 1.500 – odvedeni u sabirališta i logore u Jastrebarskom, Krušćici, Loborgradu i Jasenovcu (Lengel-Krizman, Narcisa, Logori za Židove u NDH; Ista, Kronologija židovskog stradanja, zbornik: Antisemitizam, holokaust, antifašizam, Zagreb 1996, str. 98, 254).

16.  Švarc, Božo, Put do slobode, Jevrejski almanah 1965-1967, Beograd

1967, str. 203.

17. HDA, f. NDH, br. 28049, 28233; f. NDH, br. 27145. Molbu su vlastoručno potpisali: Maria Schlenger, Marija Abraham, Ljubica Frohlich, Etuška ud. Berger, Adela Deutsch, Maria Hirš, Mirko Pichler, Marija Abend, Leni Winter, Elsa Reiss, Nada Svećenski, Berta Levinger, Julija udova Weinberger, Olga Pollak, Ana Leitner, Katica Lichtner, Dara Taussig, Julija Mandlović, Rosenzweig (ime nečitko), Berta Walter, Stella Berger, Marga Dragić, Hedy Klein, Mici Wusler, Đeri (ime nečitko), Ana Schreiber, Margita Fuchs, Ida Braun, Olga Geselin, Gizela Blühweiss, Ignatz Katz, Olga Schotten, Hela Weill, Frida Krešić, Berta Kraus, Jelka Kraus, Robert Hercog, Elizabeta (prezime nečitko) i Eugen (prezime nečitko) s napomenom: djed za unuka. Molba je protokolisana u Ministarstvu unutarnjih poslova NDH 2. oktobra 1941. (pod r. br. 732) s naznakom: Za Ravnateljstvo za javni red i sigurnost – E. Kvaternik. U arhivskim izvorima nismo pronašli ni jedan podatak da li je uslijedio odgovor.

18. Isto kao bilj. 16. B. Švarc, nav. rad, str. 203. Napominjemo da se u navedenom popisu uhapšenih (usp.: bilj. 3) ne nalazi ime Emila Frojndliha.

19. J. Romano (nav. dj.) u Spisku učenika u NOR-u (str. 307-511) od 165 stradalih židovskih omladinaca spominje samo njih desetoricu za koje – izuzev preživjeloga B. Schwartza – donosi uglavnom netočne biografske podatke.


NOVI OMANUT

Zagreb, Br. 34/35, maj – avgust 1999/5769

SJEĆANjE NA MILOVOJA BERGERA

UZ ČLANAK „HAPŠENjE 165 ŽIDOVSKIH OMLADINACA

U NOVOM OMANUTU, broj 31.

Milivoj Berger kao dječak
Milivoj Berger kao dječak

U spomenutom članku gospođa Narcisa Lengel – Krizman i gospodin Mihael Sobolevski daju popis uhapšenih omladinaca te odvedenih u koncentracioni logor u svibnju 1941. Na 14. mjestu ovog popisa spominje se i Milivoj Berger.

Bio je stariji bratić moje supruge. Sjećam se, rođen je u Zagrebu, godine 1920. Ispit zrelosti je položio s odličnim uspjehom u realnoj gimnaziji. Milivoj je bio odličan student druge godine Kemijskog odsjeka Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Bio je vrlo marljiv student, ozbiljan, skroman, povučen, uviđavan, druželjubiv, a napose kolegijalan. Trebao je pristupiti ispitu iz Organske kemije, početkom juna 1941, ali je uhapšen. Njegov najbolji prijatelj na fakultetu, Mirko Filajdić, (kasnije profesor na Biotehnološkom fakultetu u Zagrebu) na dan ispita odnio je Milivojev indeks profesoru Prelogu, koji je bio nastavnik i ispitivač iz predmeta Organske kemije (kasnije je postao nosilac Nobelove nagrade za kemiju). Kada je profesor Prelog saznao da Milivoj ne može pristupiti ispitu, zbog hapšenja te da je odveden u koncentracioni logor, prema njegovim uspjesima na kolokvijima i na praktičnom radu dao mu je usprkos odsutnosti pozitivnu ispitnu ocjenu. No, nažalost Milivoj se nije vratio i nastavio svoj studij, svoj život!

Milivoj Berger, odličan student, ubijen je u Jadovnu prilikom likvidacije zatočenih omladinaca, na jesen godine 1941.

Njegov otac, Mišo Berger, poznati veletrgovac i suvlasnik veletrgovine „Imbro i Mišo Berger“ na Pejačevićevom trgu 1 (sada Britanski trg) ubijen je u Jasenovcu godine 1943, zajedno sa grupom od oko stotinu malodobne djece, kao njihov odgojitelj.

Nažalost, među sačuvanim porodičnim slikama pronašao sam samo Milivojevu fotografiju još iz dječačkog doba.

Da je Milivoj Berger ostao živ, vjerovatno bi postigao značajan uspjeh u kemijskoj znanosti. Jedan vrijedan i perspektivan mladić izgubio je život od ruke sumanutih i sadističkih ubojica!

Samo tugom u srcu mogu misliti na njega, kao na nevinu žrtvu!

Primarius Dr. Teodor Grüner.

BRATU MIŠI MONTILjU

Mišo Montiljo
Mišo Montiljo

O Miši Montilju, jednom od najmlađih između židovskih mladića, koji još nije bio navršio osamnaestu kad biva uhićen od ustaša i otpremljen u logor, sačuvala je nekoliko slika i uspomena njegova sestra Blanka, udata Baruch koja živi u Jeruzalemu. Na molbu našeg uredništva odazvala se i napisala sljedeće:
Dragi Branko,
Hvala Ti na pismu i nadam se da ćete izabrati pogodnu sliku za objavljivanje. Pitao si me da Ti pišem nešto o mom bratu. Mišo i ja smo rođeni u Dubrovniku. Mišo je rođen 2. VII 1923. U Zagreb smo došli 1936. Tamo je Mišo nastavio gimnaziju i stigao je da završi sedmi razred, na II muškoj gimnaziji. Bavio se plivanjem u ZPK klubu. Kad je proglašena NDH pozvani su mnogi mladići u Maksimir, gdje su ih popisali. Jedan ustaša je pitao Mišu, što radi tamo, sigurno nije ni mislio da je Jevrejin jer je bio plav i imao plave oči. Kad je agent došao po Mišu za logor rekao mu je da dođe u policijsku stanicu. Tada je mogao da pobjegne i imao je kod kuće propusnicu za Split, ali onda nismo znali što se dešava i što nas čeka. Zadnji put kad smo o njemu čuli to je bila karta iz „Danice“ (koja nam se izgubila tokom rata). Tamo je nadopisao sa strane „Pozdrav od Fambria i Haftuna“, na španjolskom. To znači „od gladi i batina“. To je prošlo, jer je zvučalo kao muslimanska imena. Poslije toga više nismo dobili ništa. Samo se sjećam da smo čuli (ne znam od koga) da ih šalju dalje 5. jula.

Mišo Montiljo-istaknuti plivač ZPK
Mišo Montiljo-istaknuti plivač ZPK

Kad smo mi (mama, tata i ja) izašli iz logora Rab i pošli preko Velebita, putem su nam seljaci pričali da su ustaše ubili sve logoraše. Tako smo tata i ja već onda znali istinu, ali smo od mame krili. Kad smo se 1945. vratili u Zagreb onda je mama shvatila da Mišo više nikad neće doći.

Prvu zvaničnu potvrdu dobili smo od Jevrejske općine iz Zagreba g. 1963. ili 1964. kad smo to trebali da mama dobije penziju iz Njemačke (do njene smrti g. 1983). Ja sam molila informacije o Mišinoj sudbini. Odmah su mi odgovorili da je na spisku ubijenih na Jadovnu. Više podataka, koje oni imaju mogu mi poslati, ali nije preporučljivo jer je to suviše potresno. Nisam se usudila da više tražim, prosto sam se bojala. Tek sada prvi put da se spominje logor Jadovno. Čak ga ni Jad Vašem nije označio na spomenicima. Sada u Jad Vašemu spremaju u kompjutorima podatke o šest milijuna. Jednog dana želim otići onamo da vidim što tamo piše. Možda ću saznati zašto je trebalo skoro šezdeset godina da objave istinu, i da ovaj svijet znade što su ustaše radile i da to bude odgovor onima koji tvrde da u Hrvatskim logorima nisu ubijali. Za mene je to sada teško, kao da smo skinuli pepeo sa starih rana koji se kroz to doba nakupio i da su se rane otvorile, i to mnogo jače nego odmah poslije rata.

Kada sam dala preslikati Mišinu sliku, djevojka koja ju je primila rekla je da treba slikati dječaka („JELED“). I zaista, bio je još dijete.

Srdačno te pozdravljam, Blanka


Rijeka 05. veljače 1999.

MOJ BRATIĆ MLADEN

Štovani gospodine Polić,

Mladen Krešić (1923-1941)
Mladen Krešić (1923-1941)

U prilogu šaljem kompjutorski snimak Mladena Krešića, kojeg sam izdvojio iz obiteljske slike koja je snimljena 1941. godine. Miljenko misli da je to posljednja fotografija Mladena. Spomenuli ste gospodina Šrengera. Bilo bi mi drago da se pronađe neka bolja snimka Mladena. Idem redom. Ja Vas molim da pošaljete Miljenku jedan primjerak ovog omanuta na adresu: Mark Kresic 10, Esquire Court ROSLYN NY. 11576 USA. Zatim želim Vam se zahvaliti što ste barem na taj način izvukli iz zaborava tragediju židovskih omladinaca 1941. godine. Nazvao sam dra. Sobolevskog i njemu se također zahvalio za trud. Bio sam jako ganut s pismom – apelom kojeg je Mladenova mama također potpisala. Osobito sam tražio na sve strane informacije o Mladenu. Moje saznanje da je Mladen bio uhapšen 27. svibnja 1941. smješten u prostore Zagrebačkog Zbora (stari Velesajam), a zatim odveden u Danicu. Moja majka Zdenka Krešić je polovinom lipnja otputovala iz Sušaka u Koprivnicu i posjetila Danicu. Došla je do jednog ustaškog dežurnog i donijela paket za Mladena. Dežurni straže je pitao što je Mladen mojoj majci, a, ona je odgovorila da mu je mama. Dežurni je tada doveo Mladena, pa ga je vidjela na udaljenosti od petnaestak metara. Bio je ošišan do kože, nasmješio se je i samo mahnuo rukom. Onda je dežurni rekao mojoj majci da gleda kako će mu isporučiti paket, da se ne bi poslije reklo da oni pakete zadržavaju za sebe. Odjednom je dežurnom sinulo pa je zapitao mamu kako to da ne nosi propisanu žutu oznaku sa slovom Ž, te da pokaže isprave.

Moja se je majka izvukla da nije dobro razumjela dežurnog, jer slabije govori hrvatski, da je katolik i da ima talijanski passaporto. Dežurni joj je tada naredio da se udalji. U povratku za Zagreb majka je vidjela kako su ustaše lovile neke komuniste u kukuruzu i strahovito ih mlatili. Plus toga u Koprivnici je vidjela dvije osobe obješene na neke bandere. Došavši u Zagreb nije željela prestraviti Mladenove roditelje, ali je mojem ocu i meni sve ispričala. Smatrala je da bi svi trebali obvezno nestati iz Zagreba. Na Sušaku, odnosno Sussa provincia di Fiume, dogovarala se je sa sestrom Mladenove mame da bi se nešto trebalo poduzeti. Mama se je posavjetovala s mojom učiteljicom Nadom Čohar, iz sušačkog gradskog komiteta KPJ, koja joj je rekla da imaju loše vijesti iz ustaških logora. Prijelom je nastao kada se je pojavio jedan talijanski potpukovnik s nekoliko fotografija leševa iz Paga, snimljenih nakon što je logor u Metajni i Slanom rasformiran. Mama je odmah otputovala za Zagreb i našla Miljenkove roditelje sve spakirane za putovanje. S njima je bio i Miljenkov djed g. Lausch. Prema glasinama, Mladen se trebao vratiti svakog trenutka pa su ga čekali. Majka je posjetila jednog tatinog bratića Židova koji je bio predratni simpatizer ustaškog pokreta, ali je i on bio užasnut vijestima koje su dolazile u Zagreb. Bio je toliko prestrašen da se bojao za svoj život. Kasnije su mu ustaše omogućile da ode u Švicarsku. Vremena nije bilo i majka je preko nekih veza došla do krivotvorenih dokumenata da je Miljenko njen sin (bio je jedanaest godina star) i s njim doputovala na Sušak. Miljenko je za vrijeme Italije živio u obitelji sestre svoje majke, a od dolaska Nijemaca živio je kod nas. Drugi dio priče o Mladenu saznao sam od jednog znanca. Moj znanac je bio Božo Švarc, tada major JNA, koji je bio u grupi židovskih omladinaca. Pričao mi je da je čuo za nekog Krešića ali se nije mogao sjetiti Mladena. Kasnije sam ustanovio da je Božo vidio Mirka Krešića, koji je ubijen u Jasenovcu 1942. godine. Sa Božom, sada umirovljenim pukovnikom JNA, sam razgovarao pred dvije godine u New Yorku. Božo danas živi u Beogradu. Božo mi je doslovno rekao da ga je u Jadovnu prepoznao jedan ustaša kolega iz razreda u Zagrebu. Ustaša je tada došao na ideju da prozove sve svoje bivše kolege iz škole i pronašao je deset prezimena. Sve je poslao u Gospić da čiste grad. Bilo je vruće i kada su dovršili Božo je pitao kada će se vratiti na Jadovno. Ustaša im je odgovorio da nema više Jadovna. Bio je to 30. ili 31. kolovoz 1941. Njih desetak otpremljeno je za Jasenovac. Božo je 1942. poslan na rad u Feričance i od tamo pobjegao u partizane. Treći dio priče saznao sam iz članka iz STORIA ILLUSTRATA kojeg sam preveo i poslao svojedobno u Beograd za bilten jevrejske općine. Članak nije objavljen. U članku se spominje prva zona, tj. Sušak, Split, Zadar itd. koji su u travnju anektirani Italiji. Druga zona je obuhvatila talijansku okupaciju u kolovozu 1941. za cca 50 kilometara od obale, a treća u lisptopadu 1941. daljnjih trideset kilometara. Inače u tom članku se uglavnom govorilo o natezanju utastaških, njemačkih i talijanskih vlasti oko sudbine Židova. Onaj talijanski potpukovnik je u Gospiću čuo za ubijanja na Velebitu, ali nije imao nikakvih materijalnih dokaza. Ja sam poslije rata kao planinar posjetio tri puta Jadovno i čuo da su tamo ustaše likvidirale oko tri tisuće ljudi bacivši ih u Šaranovu jamu dubine cca 400 metara. Bilo je nekoliko ploča sa imenima nekih mjesta u Slavoniji (Grubišno polje), nešto sasušenog cvijeća ili kakav uveli vijenac. Niti jedan znak neke židovske organizacije. Od tamnošnjeg stanovništva sam čuo da su i četnici i partizani „koristili“ istu jamu za likvidacije. Navodno je i u domovinskom ratu tamo završilo nešto Srba iz Gospića.

Šteta da se poslije drugog svjetskog rata nije pisalo o tim događajima. No što je tu je. Zahvaljujući Vama i našim povjesničarima, neke su stvari ipak došle na vidjelo. Ne znam kako da u pedeset godina nakon drugog svjetskog rata nije bilo pristupa u zaplijenjene ustaške arhive. Tko je to spriječavao? Jedno pojašnjenje. Miljenko, Mladen, Mirko, Branko su meni bratići, tj. naši očevi su bili braća. U endehaziji su ubijeni Mladen i Mirko, dok su se Miljenko i Branko spasili dolaskom na Sušak. Svi ostali Krešići su bježali ka Italiji a kasnije u Švicarsku. Nažalost devet članova velike obitelji je zaglavilo u Auschwitzu.

Toliko o tim nemilim događajima. Srdačan pozdrav

Tito Krešić


TRAGEDIJA NA JADOVNU LjETA 1941.

U broju 31. „Novog Omanuta“ izašao je članak pod naslovom Hapšenje 165 židovskih omladinaca u Zagrebu u svibnju 1941. godine. Mišljenja sam da je taj članak izvrsno napisan, autori Narcisa Lengel-Krizman i Mihael Sobolevski uspješno su prikazali to tragično poglavlje u nizu tragedija Židova Hrvatske za vrijeme Drugoga svjetskog rata i time dali važan prilog povijesti holokausta u Hrvatskoj. Taj događaj treba pamtiti i isticati da se ne bi zaboravilo što se dogodilo u tim strašnim vremenima. Bio je to osobito težak udarac, jer se namjeravalo potpuno uništiti zagrebačku židovsku mladež i to gotovo na samom početku, prije niza dodatnih udaraca i uništenja Židova Hrvatske. Meni je osobno iznimno teško i žalosno vidjeti popis svih tih krasnih omladinaca, među njima mnogo mojih najboljih prijatelja kojih više nema. Osjećam da je moja sveta dužnost napisati sve što znam o njihovoj tragičnoj sudbini. U članku se spominje i moje ime među bilješkama i čini se da autorima nije bilo poznato kako sam ja ušao u tu grupu i poslije se spasio, a da nisam na popisu svih uhapšenih omladinaca. Osim toga ima nekoliko malih ispravaka koje bih htio dodati i napomenuti poneke činjenice koje su meni poznate. Radi toga moram ukratko opisati dio svojeg života u to doba.

Ja sam također trebao biti uključen u tu grupu, ali sam bio uhapšen već ranije (17. svibnja 1941) kao „državno-neprijateljski element, komunist, ljevičar“, kako su mi rekli za preslušavanja. Bio sam odveden u zatvor u Petrinjsku ulicu u Zagrebu, bio sam tamo devet dana u ćeliji u strašnim uvjetima i zatim prebačen u logor u Kerestinec. Kada su ustaše došli po mene da me hapse zajedno s ostalim omladincima, 30. svibnja 1941, već sam bio utamničen. U logoru u Kerestincu nalazila se skupina komunista i osim njih zagrebački odvjetnici Židovi i ostali zatvorenici pod raznim optužbama. Komunisti su bili vrlo dobro organizirani, mene nisu primili u svoj kolektiv, jer me nisu dobro poznavali. U noći 13-14. srpnja izvršili su proboj i bijeg iz logora, koji je tragično završio pogibijom gotovo svih njih, osim nekolicine. Sljedeći dan sve nas preostale prebacili su u Gospić. Tamo smo bili zatvoreni u zgradi koja je služila kao gradski kino zajedno s većom grupom židovskih obitelji iz gradova Hrvatske.

 POTVRDA Zapovjedništva za vojničku prednaobrazbu i radnu službu omladine od 14.5.1941.
POTVRDA Zapovjedništva za vojničku prednaobrazbu i radnu službu omladine od 14.5.1941.

Na početku smo se mogli kretati u gradu pod paskom ustaških čuvara i tom prigodom sam se sastao s nekim mojim drugovima, koji su mi pričali da su bili u logoru na Jadovnu odvojeni od ostalih, a zatim odvedeni u Gospić da rade kao „čistači grada Gospića“. Nekoliko dana kasnije jedan od njih (Saša Blivajs) bio je pušten kući (to je moglo biti početkom kolovoza) i onda su došli po mene da ga zamijenim. Tako sam bio s tom grupom desetorice na relativno lakšem radu dva ili tri tjedna i od njih znadem što se dogodilo i što su oni prošli. U međuvremenu je logor u Gospiću bio premješten na neko seljačko dobro, dva kilometra izvan grada. Sredinom kolovoza pročulo se da će Talijani preuzeti upravu na cijelom teritoriju i da će svi logori biti premješteni. Nas desetoricu prebacili su u logor, gdje je već bila grupa muških zatočenika iz Paga. Oni su nam pričali da su žene i djeca bili odvojeni i oni ne znaju što je s njima (Sve žene i djeca bili su ubijeni na Pagu kratko vrijeme nakon dolaska). Čekali smo i nadali se da će doći i logoraši iz Jadovna, ali njih nije bilo. Ujutro 20. kolovoza hodali smo pješice iz logora prema kolodvoru, na putu su natovarena seljačka kola prošla preko moje noge i ustaše su me odvele u bolnicu u Gospiću. (Taj čin nikada nisam mogao shvatiti). Tamo me je pregledao liječnik, kojemu sam rekao da sam zatvoren u židovskom logoru, on mi je tiho spomenuo da je moja rana sasvim lagana, a ustašama je energično izjavio da moram ostati u bolnici. Ustaše su otišli, a jedan mladi liječnik (ili možda još student), danas prof. dr. Ante Fulgosi, koji je bio na radu u toj bolnici i kojeg sam prepoznao, jednostavno mi je savjetovao da odem iz bolnice, što sam i učinio. Moji su roditelji u to vrijeme bili u Gospiću, tražeći da me se pusti iz logora, jer su nabavili za mene propusnicu za Sušak. Uprava logora nije na to pristala, ali nakon što sam izišao iz bolnice skrivali smo se pet dana a zatim otišli u Sušak. Nakon nekoliko mjeseci prešli smo granicu blizu Trsta te su nas internirali Talijani (tzv. confino libero). Poslije smo prebačeni u logor na jugu Italije (Feramonti). Oslobodili su nas Englezi i ja sam pristupio partizanima, radio sam u sanitetu kao student medicine i preživio rat.

Egon Berger (ELIT)

Egon Berger (ELIT)

Solomon Klugmann

Solomon Klugmann

Pavao Mazerhofer

Pavao Mazerhofer

Gerhard Wilhelm

Gerhard Wilhelm

Pri napuštanju logora u Gospiću spasio se i odvjetnik Edo Neufeld i još za vrijeme rata stigao je u Švicarsku. Osim njega znam za još jedan mladi bračni par koje se uspio izvući iz transporta na putu prema kolodvoru, skrivao se neko vrijeme pokraj ceste i poslije stigao u Sušak, njihovih imena ne znam. Svi ostali bili su odvedeni u logore, muškarci u Jasenovac, žene u drugi logor, ne znam točno gdje. Osim male grupe koja je uspjela pobjeći iz logora, među njima Božo Švarc, jedini od omladinaca, svi drugi su poginuli u logorima. Moja priča nije važna, spominjem je samo da objasnim kako sam ušao u tu grupu i odakle moje informacije. Ustaške su vlasti ubrzo nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske pripremile uništenje zagrebačke židovske omladine. Svi smo dobili poziv da se prijavimo za radnu službu i bili registrirani sredinom svibnja 1941. Popis je bio izvršen na sportskom stadionu u Maksimiru. Tom prigodom dobio sam i židovsku legitimaciju. Namjera ustaša bila je uhapsiti i uništiti sve omladince Zagreba, velik broj među njima bili su aktivni članovi kluba Makabi, ali to za ustaše nije bio kriterij. Spasili su se samo oni koji su pobjegli ranije, oni koji su bili iz mješovitih brakova ili zabunom nisu bili uključeni.

Svi omladinci, njih 165 na broju, otišli su hrabro, ponosno i bez straha na taj put, za koji su mislili da će biti radni logor za neko vrijeme. U spomenutom članku piše da u prvim mjesecima postojanja NDH vlasti nisu proganjale ni zatvarale komuniste. Moram to ispraviti, jer su komunisti bili uhapšeni i zatvoreni u velikom broju po raznim gradskim zatvorima i skupljeni u logoru Kerestinec već u travnju i svibnju, dakle prije napadanja Nijemaca na Sovjetski Savez (Zvonimir Komarica: Kerestinečka kronika, Globus, Zagreb 1989) a to je i moje osobno zapažanje. Grupa omladinaca bila je odvedena iz Zagreba u logor „Danica“ pokraj Koprivnice. Tamo su bili prisiljeni raditi teški fizički posao na zakopavanju protutenkovskih rovova. Hrana je bila slaba, ali moral cijele grupe na zavidnoj visini. (Božo Švarc, Jevrejski Almanah, Beograd, 1965). S ponosom su radili, drugarstvom i kolektivnim duhom su svladavali poteškoće. Sredinom srpnja prebačena je cijela grupa u Gospić i odmah odvedena u logor na Jadovnu. Prilike su tamo bile užasne. Nakon nekoliko dana posjetio je logor ustaški oficir imenom Mihalović naših godina. Tamo sam vidio i neke kolege iz srednje škole. On je taj koji je dao nalog da se desetorica njegovih poznatih odvede na lakši posao u Gospić.

Desetorica premještenih, nisu, kako mi je rečeno, bili baš oni koje je taj ustaša zatražio, nastala je, čini se, zbrka s imenima. (Ustaše u logoru nisu bili baš najpismeniji, blago rečeno). U vašem članku napisana su imena te desetorice, moje ime među njima. Kako je moje ime naknadno dodano, trebalo bi biti deset imena bez mojega, ni ja se ne mogu sjetiti tko je još bio. Za jednoga nije ime točno naveden: „Aleksandar, prezime neutvrđeno“, bio je zapravo Miljenko Aleksander (Aleksander je bilo prezime). On je u popisu broj 5. Tih deset omladinaca bili su u logoru na Jadovnu samo nekoliko dana i zatim prebačeni u Gospić. Ubijanje tih utamničenika logora Jadovno uslijedio je prema mojem računu, vrlo rano, možda samo nekoliko dana nakon dolaska u logor, a ne kako piše u članku, tek pri kraju, u drugoj polovici kolovoza, kada su svi logori u okolici bili likvidirani.

Na Jadovnu su bili i drugi Židovi iz drugih gradova Hrvatske, uglavnom sve mladi ljudi. Po popisu kojega sam dobio od „Jad Vašema“, ali koji mi se ne čini sasvim ispravan, jer se neka imena ponavljaju, a neka su ispuštena, navedeno je da je broj ubijenih Židova bio 288. Osim njih su ubijeni i mnogobrojni Srbi, većinom seljaci iz okoline. Kad je ustašama bilo jasno da će morati napustiti taj teren (od Primorja pa sve do blizu Karlovca), nisu htjeli da Talijani saznaju o ubojstvima koja su počinili. Zbog toga su, kako mi se čini, i prestali s masovnim pokoljima. Kada je Saša Blivajs bio pušten na slobodu, htjeli su omladinci u Gospiću dovesti nekolicinu ili barem jednoga na njegovo mjesto i izjavili da ih treba biti više da bi mogli uspješno obaviti posao (čišćenja gospićkih ulica). Rečeno im je tada (u prvoj polovici kolovoza) da iz Jadovna ne mogu nikoga pustiti (sie!). Onda su zatražili mene, koji sam bio u Gospiću, i bez daljnjega sam bio premješten u tu grupu. Da je onda bilo još živih logoraša u Jadovnu, oni bi odande vjerovatno nekoga premjestili.

Jednom sam potplatio nekog ustašu, predao mu dva paketa za moja dva prijatelja u Jadovnu, napisao im pismo i čekao od njih odgovor. Ustaša je naravno uzeo i novac i pakete, ali ipak mi se čini da bi se vjerovatno vratio da su oni još bili na životu i da bi ponovno od mene i od drugih prijatelja dobio pakete i novac. Još bi se htio osvrnuti na ulogu Talijana. Talijanska vojska bila je stalno u blizini i mora da su znali za sve što se zbiva. Poznato je besprimjerno vladanje Talijana za vrijeme fašizma i znade se koju su pozitivnu ulogu imali Talijani u spašavanju Židova Jugoslavije i drugih zemalja. (Menahem Shelach: Blood Account, The Rescue of Croatian Jews by the Italians 1941-1943, na hebrejskom Sifriath Poalim Publishing House, Tel Aviv 1986). Mislim da ta činjenica nije u povijesnim podacima dosta istaknuta. Ali u to vrijeme ljeta 1941, nije talijanska vojska učinila ono što je možda mogla učiniti da spase Židove iz logora. Teško je to danas ustanoviti, kakve su onda bile mogućnosti, i čini mi se da će to zauvijek ostati nejasno (Zvi Loker, The Italians and the Jews of Croatia, Holocaust and Genocide Studies, Washington D.C. 1993).

ŽIDOVSKA LEGITIMACIJA br. 1731 izdana od Ispostave ustaškog redarstvenog povjereništva - Židovski odsjek
ŽIDOVSKA LEGITIMACIJA br. 1731 izdana od Ispostave ustaškog redarstvenog povjereništva – Židovski odsjek

Pri kraju bih želio reći da mi se naslov članka ne čini primjerenim. Hapšenje je naime bilo samo malen i početni dio te velike tragedije. Mislim da bi bolji i točniji naslov bio Ubijanje, Pokolj, Pogibija ili slično. To bi više odgovaralo onome što se dogodilo i što je tako dobro bilo opisano u spomenutom članku. Teško je gledati popis tih imena. Sto šezdeset i pet imena, sto šezdeset i pet krasnih omladinaca. Samo dvojica su preživjela taj pokolj, moja dva prisna i draga prijatelja, Saša Blivajs i Božo Švarc. Svako ime jedan čovjek, jedno ljudsko biće, cijeli svijet. Svi su bili mladi, spremni za život, a nestali su tako tragično, Zavrijedili su da ih se pamti i spominje i ne zaboravi dok je god moguće. Bilo je to teško i žalosno poglavlje u povijesti stradanja zagrebačkih Židova. Želim završiti s hebrejskom izrekom Jehi zichram baruch. Neka uspomena na njih bude blagoslovljena.

Emil Freundlich,

Nahariya, Izrael

(umro tamo 2006.g.)


NOVI OMANUT

Zagreb, Br. 65/66, maj – jun 2000

Spomen – ploča za Jadovno

Židovska općina u Zagrebu u svojoj okružnici (Hadašon) za travanj 2000. u svojoj rubrici Događanja ukratko najavila je izradu spomen – ploče i otvorila mogućnost svima da se prilozima pridruže tom projektu. O čemu je riječ?

 Spomen ploča jevrejskim omladincima ubijenim 1941. u logoru Jadovno
Spomen ploča jevrejskim omladincima ubijenim 1941. u logoru Jadovno

U organiziranom progonu Židova, 29. i 30. svibnja 1941, pod lažnim obrazloženjem da odlaze na „vršenje đačke radne službe u trajanju od osam tjedana“, uhapšena je u Zagrebu grupa od 165 mladića starosti od sedamnaest do dvadeset pet godina i u tri teretna vagona odvedena u Koprivnicu. Oni su svi, osim dvojice, nakon Koprivnice i Gospića ubijeni u logoru Jadovno (Narcisa Lengel-Krizman i Mihael Sobolevski, Novi Omanut 34/35, svibanj/kolovoz 1999). Potaknut ponovnim sjećanjem na tu tragediju, prof. dr. Emil Freundlich (student zagrebačkog medicinskog fakulteta, sada živi u Nahariji) pokrenuo je, potkraj prošle godine, projekt isticanja spomen-ploče našim prijateljima našoj generaciji koja nije imala sreće preživjeti strahote progona. Nažalost, takvih je grupnih i pojedinačnih deportacija i mladih i starijih Židova koji su živote ostavili u Jadovnom, a i u drugim logorima, bilo mnogo. Iako imena tih žrtava nisu navedena na spomen-ploči koja je u pripremi, ta će ploča oživiti sjećanje i na njih, a moguće i potaknuti preživjele i potomke žrtava da i dalje rade na učvršćivanju sjećanja na žrtve terora te nastave sa isticanjem takvih spomen ploča. Zahvaljujući susretljivosti Vijeća židovske općine Zagreb dobili smo suglasnost da se ploča istakne u zgradi Općine u Zagrebu. Nadamo se da će, u bližoj ili daljoj budućnosti, ova ploča i sve one koje će je eventualno slijediti, naći svoje mjesto u nekom spomen-centru (Praška ulica!!!). Iako troškovi izrade i postavljanja ploče nisu nedostižno visoki za ostvarenje tog projekta poželjna je, a i potrebna finansijska pripomoć svih onih koji su je u stanju pružiti i na taj način još jače istaknuti svoje sjećanje i suosjećanje prema našim prijateljima i rođacima. Svima koji se odazovu svojim prilogom, ali i onima koji se samo sjete patnji naših mladića od srca se zahvaljujemo.

Dr. Boris Blau

Dr. Željko Šrenger


ODJECI

Uz članak

„Hapšenje 165 židovskih omladinaca“

u Omanutu br. 31

Eto (Karlo) Levi

Eto (Karlo) Levi

Ervin Laslo

Ervin Laslo

Kada sam se 1945.g. vratila u Zagreb, dali su mi prijatelji par sličica na kojima su i moji dragi. Njihovi likovi ne bi izblijedili u mojoj duši da i nemam tih slika. Ipak ih volim. Drago mi je da se sve to sada objavljuje. Tako će bar donekle preživjeti uspomena na njih kad zadnji od nas ode. Bilo ih je puno s tog žalosnog popisa, ali imam samo Ervinovu i Etovu sliku.
Ervin Laslo doživio je 21 godinu. Studio je građevinarstvo. Bio je dobar student, obrazovan i fin mladić – predobar za onaj strašni svijet. Možda bi se bio mogao spasiti da nije previše mislio o svojoj baki koja ga je odgojila. S njim je nestala još jedna grančica židovske budućnosti. Porodica Levi sastojala se od od liječnika, dva sina studenta medicine, Eta (Karlo) i Lea (Aurel) i kćeri Malkice, moje kolegice iz razreda. Zadnju noć u Zagrebu provela sam kod njih. Tada sam ih zadnji put vidjela. Nitko nije preživio holokaust. Još upropaštenih nada židovskih i ljudske budućnosti. Eto i Ervin su na onaj strašni način ubijeni u Jadovnu, a s njima i svi moji kolege iz razreda i svi moji prijatelji.
Da se nikada ne zaboravi!
Feja Frank


Z a g r e b

Gospodine uredniče, Članak o hapšenju 165 omladinaca, Židova, g. 1941, koautora N. Lengel – Krizman i M. Sobolevskog, objavljen u Vašem časopisu br. 31, XI – XII 98, privukao je moju posebnu pažnju iz više razloga. Prije svega, članak je pisanu studiozno, na osnovu istraživanja arhivske građe, a time i vjerodostojan. Ali, ima i jednu drugu dimenziju, a to je da su navedena sva dostupna imena. Time je i human. To je jedan od rijetkih primjera gdje su žrtve ustaškog antisemitskog terora navedene pojedinačno, a imenom i prezimenom i svojim pojedinačnim sudbinama, a nisu samo puke brojke. Nadalje, postoji još jedan razlog mog javljanja. Na tom je popisu nekoliko mojih školskih drugova. Međutim, na njemu nema trojice, koji su bili u istom razredu sa navedenima. To su: Zdenko Gostl, Bruno- Valger Tausk i Bruno Herzog. Iz činjenice da su nestali u isto vrijeme kao i ostali kolege – iako neman nikakvih dokaza za to – pretpostavljam da su i oni morali biti u toj grupi. Odličilite se objaviti ove moje retke, možda se javi neko ko zna njihovu sudbinu i sudbinu njihovih familija. Na kraju, još jedan tragičan detalj. Sestra jedne od žrtava Miše Montilja (br. 99. popisa), koja je preživjela NDH teror tako što je pobjegla u „fašističku“ Italiju, ispričala mi je da se njen brat – imao je nepunih 18 godina – uspio javiti jednom dopisnicom, na kojoj je – kako se radi o sefardskoj familiji – dopisao na „ladino“ jeziku: „Puno pozdrava od gladi i batina!“

Sa izrazom mog štovanja

Veljko Pribić

 

Dokumenti u prilogu:

Novi omanut, Zagreb, Novembar-Decembar, 1998/5759, str.6

Novi omanut, Zagreb, Novembar-Decembar, 1998/5759, str.7

Novi omanut, Zagreb, Novembar-Decembar, 1998/5759, str.8

Novi omanut, Zagreb, Novembar-Decembar, 1998/5759, str.9

Novi omanut, Zagreb, Maj-Avgust, 1999/5769, str.21

Novi omanut, Zagreb, Maj-Avgust, 1999/5769, str.22

Novi omanut, Zagreb, Maj-Avgust, 1999/5769, str.23

Ha-kol, br.65-66, Maj-Juni, 2000, str.15b

Ha-kol, br.65-66, Maj-Juni-2000, str.15

Novi omanut, Zagreb, 1999/32-33, str.17

Danijel Simić, Zvi Loker, Dušan Bastašić, Jerusalim, 30. novembar 2010.
Danijel Simić, Zvi Loker, Dušan Bastašić, Jerusalim, 30. novembar 2010.

Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top