Goldštajn: Da nije stvorena Jugoslavija, Italijani bi nam uzeli cijelo primorje i Dalmaciju

Datum objave: nedelja, decembar 9, 2018
Veličina slova: A- A+

Od područja na kojima su Hrvati u većini Italiji su pripali ”samo” Istra, Zadar te kvarnerski otoci, Lastovo i Palagruža. Da nije stvorena Jugoslavija, realno je pretpostaviti da bi od hipotetičke samostalne Hrvatske Italija otela znatno više, vjerovatno cijelo Hrvatsko primorje i Dalmaciju (a i Srbija bi uzela ono što je smatrala da je njen dio)

Da nije stvorena Jugoslavija, Hrvatska bi izgubila dio primorja i Dalmaciju

Dana 1. decembra, u subotu, bilo je tačno sto godina otkako je nastala prva jugoslovenska država – isprva službeno Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a kolokvijalno prva (monarhistička, karađorđevićevska) Jugoslavija.

Danas, više od četvrt vijeka otkako je nestala i druga (socijalistička, Titova) Jugoslavija, naoružani nak­nadnom pameću, ali i dalje emotivno određeni prema toj državi (barem oni koji su doživjeli neke zrele godine u njoj), moramo se zapitati: je li ta Jugoslavija, i ona monarhistička i ona socijalistička, bila poželjan državni okvir, vještačka tvorevina ili tamnica naroda?

Na ovo pitanje nema jednostavnog odgovora.

Država Slovenaca, Hrvata i Srba, stvorena 29. oktobra 1918. u Zagrebu, teoretski je mogla ostati samostalna ili stupiti u zajednicu s drugim državama. Praktično, izbora gotovo da i nije bilo, jer je jugoslovenska opcija, odnosno ujedinjenje sa Srbijom, bilo jedino rješenje koje se moglo ostvariti u zadatim vojno-političkim i društvenim okolnostima.

Od 6. do 9. studenoga 1918. u Ženevi su se sastali predstavnici Kraljevine Srbije, Narodnog vijeća SHS, Jugoslovenskog odbora i srbijanske opozicije. Svi nazočni izjasnili su se za ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u “nedjeljivu državnu cjelinu”.

Srpski premijer Nikola Pašić, pod pritiskom sila Antante, ponajprije Francuske, morao je potpisati kako će se po ujedinjenju stvoriti državni provizorijum u kojem bi, osim dviju vlada – srbijanske i vlade Narodnog vijeća – postojalo i zajedničko ministarstvo kao mješovito tijelo sa zadatkom da vlada do saziva ustavotvorne skupštine.

Ta bi skupština, između ostaloga, odlučila o monarhijskom ili republikanskom obliku vladavine.

Međutim, dogovori su ostali nedorečeni. Srbijanska strana nije ni u Ženevi, a ni sljedećih dana, dala nikakva jemstva. Usto, Pašić ženevski dokument nije ni dao na ratifikaciju.

Nepriznata u svijetu, prestrašena talijanskim napredovanjem, izložena manipulacijama, spekulacijama i diplomatskim igrama, bez vlastite oružane sile, Država SHS bila je prisiljena na hitne korake.

U načelu se prihvatala zajednička država sa Srbijom, ali se žestoko raspravljalo treba li to biti na konfederalno-federalnom konceptu, što bi pretpostavljalo duže pregovaranje, s utvrđivanjem prethodnih uslova i jemstava oko ujedinjenja (stav vođe HRSS-a Stjepana Radića, koji je upozoravao da “ne treba ići kao guske u maglu”, što ne znači da je bio protiv ujedinjenja, nego je želio jemstva) ili to treba učiniti odmah, što bi, po svemu sudeći, značilo da su prevladale unitarističke i centralističke ideje (stav vođe Hrvatsko-srpske koalicije Svetozara Pribićevića).

Zaključak  Središnjeg odbora Narodnog vijeća o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom, koji su izglasani 24. novembra, tražili su da se organizacija buduće države prepusti odluci ustavotvorne skupštine.

Izaslanstvo Narodnog vijeća, sastavljeno od 28 članova, požurilo je u Beograd. Trebalo je žuriti i zbog međunarodne situacije – Poljska i Čehoslovačka, kao nove države, bile su stvorene još u oktobru te je prostor buduće jugoslovenske države bio jedini u Europi koji je ostao bez jasnog državnopravnog okvira (ako se izuzme boljševička republika na području bivšega Ruskog Carstva).

U Beogradu je peteročlani odbor trebao napisati Pismo kojom bi se izaslanstvo obratilo regentu Aleksandru.

Ante Pavelić zubar tražio je da se u Pismu naglasi poštovanje državnopravnih povijesnih individualiteta, odnosno poštovanje teritorijalnih granica pokrajina i njihovih autonomnih prava.

Nasuprot tome, Svetozar Pribićević smatrao je da valja obaviti ujedinjenje, a onda raspravljati o svim problemima. Kompromisni je predlog sastavio Josip Smodlaka, pa je konačni tekst Adrese kompromis u kojem se nalaze samo neke ideje izražene u dokumentu Narodnog vijeća.

Ante Pavelić zubar u ime izaslanstva obratio se Aleksandru Pismom, čime je njemu praktički prepuštena politička inicijativa, a zatim i sva vlast.

Aleksandar je potom proglasio Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a izaslanstvo je potpisalo akt (Prvodecembraski akt) o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom. Ni u ovom trenutku nije bilo ravnopravnosti, jer je regent samo saopštio svoju odluku, a u ime Narodnog vijeća svoj je potpis stavio Ante Trumbić.

Nova je država Hrvatskoj neosporno donijela veliku korist time što je stvorena zajednica sa Srbijom kao saveznicom Antante, pa se italijanske pretenzije na njezin teritorij nisu mogle potpuno ostvariti.

Od područja na kojima su Hrvati u većini Italiji su pripali ”samo” Istra, Zadar te kvarnerski otoci, Lastovo i Palagruža. Da nije stvorena Jugoslavija, realno je pretpostaviti da bi od hipotetičke samostalne Hrvatske Italija otela znatno više, vjerovatno cijelo Hrvatsko primorje i Dalmaciju (a i Srbija bi uzela ono što je smatrala da je njen dio).

Ministar vanjskih poslova Ante Trumbić 1920. objašnjavao je da se rodio kao Hrvat i da će kao takav i umrijeti, ali da nikada nije bio fanatik, nego političar. “Da nisam radio za Državu SHS, odnosno Jugoslaviju, uvjeren sam da bismo bili plijen tuđih interesa, pohlepa.”

Miroslav Krleža isticao je da se 1918. “srpska Država” u glavama hrvatskih političara, “suočenih s vlastitom političkom ništavnošću”, a u poređenju s “austrijskom perspektivom – pričinjala toplim domaćim krovom”: “narodno jedinstvo” te “troimeni narod Srba, Hrvata i Slovenaca” bili su slogani koji su podrazumijevali stvaranje i postojanje jugoslovenske države, te su bili “iluzionističko pojačanje koeficijenta sigurnosti”.

U javnosti se stvarala ideolizovana slika: tobože su strane sile raskomadale jedan u prošlosti navodno jedinstven narod i međusobno ga politički i kulturno otuđile jedan od drugoga.

Ujedinjenje nije trebalo donijeti samo oslobođenje braće po krvi od tuđinskih vladavina nego i odstranjenje “naplavljenih” stranih uticaja i povratak (mitologiziranom) jedinstvenom nacionalnom porijeklu.

U hrvatskom je društvu postojalo, pogotovo među intelektualcima i građanstvom, snažno prisutno uvjerenje da je jugoslovenska opcija, odnosno ujedinjenje sa Srbijom, rezultat sazrijevanja kulturne i nacionalne svijesti na višoj razini (činilo im se da su ujedinjenje Njemačke i Italije primjeri na koje se valja ugledati).

Miroslav Krleža

Tih su godina neki hrvatski književnici i publicisti, uključujući djelimično i Krležu, čak prihvatili ekavicu, kao svojevrsni zalog jedinstvu (a srpski su trebali pisati latinicom). Od atentata na Stjepana Radića Krleža je ekavicu definitivno odbacio.

Opozicija u hrvatskoj politici odmah po stavranju Kraljevine SHS bila je gotovo zanemariva. Prije svih radilo se o frankovačkim skupinama iz nekadašnje jedinstvene Stranke prava.

No, čak ni pravaši nisu načelno dovodili u pitanje ujedinjenje (i oni su se sami izjasnili za “ujedinjenje svih Slovenaca, Hrvata i Srba u jednu nezavisnu slobodnu saveznu državu”, u kojoj će “ojačati snaga” hrvatskoga naroda, “ako tu državu izgradimo složnom, iskrenom ljubavi i slobodnom, nepatvorenom voljom cjelokupnog naroda Hrvata, Slovenaca i Srba”), nego su odricali pravo predstavnicima Narodnog vijeća da o tome odlučuju, jer nisu bili njihovi birani predstavnici.

Stjepan Radić ipak na velikoj skupštini HRSS-a 3. decembra 1918. u Zagrebu iznio je republikanski program državne zajednice te izjavio: “Hoćemo da budemo sa Srbijom, ali ne pod Srbijom.”

Službeni krugovi potiču slavljenje ujedinjenja, pa se 5. decembra organizuju manifestacije i “Te deum” u glavnoj crkvi na Trgu.

Međutim, dolazi i do prvoga incidenta i, posljedično, tragedije: sve je počelo 5. decembra kad su vojnici 53. i 25. puka krenuli na zagrebački Jelačićev trg vičući: “Živjela republika!”, “Živjela hrvatska republika!”, “Živjela boljševička republika!” i sl.

Iz njihovih uzvika, i iz opšte situacije, razabire nacionalno i socijalno nezadovoljstvo, beznađe, ogorčenje, zamor izazvan ratnim uništavanjem i poslijeratnom bijedom, ali i uticaj raznih političkih opcija, od boljševizma do republikanizma.

Mnogi su u Hrvatskoj smatrali da je preduslov slobode republika, a ne monarhija (pri čemu se bunt prema monarhiji zasnivao prvenstveno na lošem iskustvu s Habsburgovcima, a manje u odnosu na nepoznate Karađorđeviće).

Republikanizam je bio vrlo privlačan i stoga što su ga mnogi (naivno) shvatali kao ideju o državi bez rata, vojske, neimaštine, nameta, teških poreza i sl.

Uostalom, političke elite koje su stvorile Državu SHS i provodile ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom bile su one iste koje su do prije nekoliko mjeseci zagovarale opstanak Austrougarske Monarhije. Izgledalo je kao da se ništa nije promijenilo, pa je ”običan” narod bio krajnje nezadovoljan.

Pošto su demonstranti stigli na Jelačićev trg, vladine snage (sokolaši i drugi dragovoljci, pristaše Narodnoga vijeća) počeli su paljbu iz okolnih kuća.

Ubijeno je 15 ljudi, a više od 20 je ranjeno. Iste je noći zagrebački garnizon bio razoružan, ubrzo potom bile su ukinute spomenute dva hrvatska puka, a vojne funkcije preuzeli su odredi vladine vojske u Zagrebu.

Uvedene su vanredne mjere; ograničeno je vrijeme rada javnih lokala, zabranjeno je okupljanje te bilo kakvo javno oglašavanje. Tim su mjerama vlasti, barem za neko vrijeme, uspjele prisilno utišati nastala nezadovoljstva u glavnom gradu Hrvatske. Vojska se sljedećih dana bunila u Osijeku pa u Našicama, uglavnom zbog malih plata i nedostatka hrane.

Krajem 1918. demonstracije i pobune vojnika i građana česta su pojava, ne samo u Hrvatskoj nego i u Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj.

Ubrzo su izbile na vidjelo i nesuglasice u razumijevanju uloge srbijanske vojske: ona se proslavila u Prvom svjetskom ratu, ali je njena politička kultura bila krajnje nerazvijena. Vrh vojske, iako izvan dnevne politike, bio je siguran oslonac karađorđevićevske politike. Generali su bili uvjereni da ulaskom svoje vojske na tlo nekadašnje Austrougarske (i Crne Gore) obavljaju djelo istorijske važnosti.

Neki su je dočekivali kao oslobodioca, dok je kod drugih nasilništvom i nedisciplinom navlačila na sebe mržnju. Vojska se s navodnim ili stvarnim kršiteljima zakona obračunavala krajnje surovo – hapšenjima, čak i ubijanjima.

Početkom 1919. vojsci je naređeno da se ne smije služiti batinama kao kaznom (o ubijanjima se uopšte ne govori), ali je i dalje bilo samovolje nižih zapovjedništava i pojedinaca. U sljedećim mjesecima vojsku je u funkciji čuvanja reda i mira zamijenila žandarmerija, ali su i žandari redovno batinali i kundačili, nerijetko ranjavali, pa i ubijali.

Tih su mjeseci i drugi postupci vlasti u zapadnim dijelovima nove države izazivali sumnje i nezadovoljstva: na područjima koja su do 1918. bila u sklopu Austrougarske austrougarska kruna je i dalje ostala platno sredstvo.

Od kraja 1919. na sve se te novčanice uz proviziju od 20 posto vrijednosti stavljala posebna markica. Najveće je nezadovoljstvo izbilo kada je 1920/21. počela unifikacija monetarnog sustava, a srbijanski dinar postao jedino platno sredstvo.

Tada je dinar zamjenjivan u odnosu četiri krune za dinar, iako je tadašnja stvarna vrijednost dvije valuta bila podjednaka. Odmah po stvaranju nove države bili su određeni i porezi – u Hrvatskoj i Vojvodini i dalje su izražavani u krunama, ali ih je trebalo plaćati u dinarima, pa su zapravo realno bili četiri puta veći.

Odluka o visini poreza donesena je u jesen 1920, a razliku je trebalo platiti retroaktivno, za čitavu godinu unazad. Erupcija nezadovoljstva bila je logična. Slične je reakcije izazvalo zapošljavanje u državne službe, jer je bilo favoriziranja po nacionalnoj liniji.

U Kraljevini SHS napravljen je značajan korak naprijed u uvođenju nekih političkih sloboda u odnosu na stanje u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Biračko pravo dobili su svi punoljetnimmuškarci – bio je to svakako jedan od razloga naglog jačanja HRSS-a početkom dvadesetih.

Umjesto aristokratskog, intelektualističkog posla, politika postaje opšta stvar. Pa ipak, u Kraljevini SHS stvoren je tip vladavine koji se može nazvati „ancien régime“, drugim riječima, tip vladavine koji prethodi modernoj državi, a u sebi sadrži elemente staroga – država je i dalje ustrojena kao imperij u kojemu centar dominira nad periferijom, vlast i vlasništvo nisu odvojeni, monarh kontroliše prisvajanje dobara i podjeljuje privilegije. I dalje postoji podjela na bogatu manjinu i siromašnu većinu.

Radilo se o vrlo redukovanoj, limitiranoj demokratiji s jakim represivnim aparatom koji je bio obilježen centralizmom, hegemonizmom i velikosrpstvom.

Beogradski su se vlastodršci i nakon 1918. nastavili ponašati na isti način kao i prije rata (s razlikom da tada represija nije na prvi pogled bila toliko očita, jer se sve događalo u društvu bez nacionalnih i vjerskih manjina). Pored toga, nametali su Hrvatskoj i Hrvatima i drugim regijama i narodima velikosrpski koncept koji velika većina Hrvata nije mogla prihvatiti, pa se, logično, rađao otpor.

Iz perspektive Beograda moglo se činiti da se radi o problemima u jedinstvenoj, unitarnoj državi i da to nije nacionalno pitanje.

Beogradska vlast nije shvatala, a kasnije nije željela shvatiti, da su procesi formiranja nacionalnih identiteta i kod Srba i kod Hrvata i kod Slovenaca bili u završnoj fazi ili već završeni.

Drugim riječima, nisu shvatali da ih je prekasno (ako ih je i prije bilo moguće) usmjeravati prema stvaranju jedinstvene nacije, odnosno, da se radi o ireverzibilnom procesu.

Pašić i Pribićević 1923. tvrdili su da je Kraljevina SHS “stečena krvlju” i da se po cijenu krvi mora sačuvati. Tek su malobrojni projugoslovenski intelektualci liberalne orijentacije, poput Milana Ćurčina, tvrdili da “‘jedinstvo i krv’ ne idu zajedno.

Jedinstvo se nasiljem može samo kompromitirati i upropastiti, a ne održati”. I baš kako je rekao Ćurčin, umjesto da se sustavno radi na uspostavi i održanju povjerenja radilo se upravo tako da i malo povjerenja koje je postojalo nestane. Na taj je način kriza vlasti prerastala u krizu države sa svim tragičnim posljedicama.

Sredinom pedesetih godina, iskusivši ustaški zatvor, kao i razočaranje u obje Jugoslavije, kipar Ivan Meštrović objašnjavao je aktivnosti Jugoslovenskog odbora 1915. – 1918. (u kojima je i sam sudjelovao) i uopšte situaciju 1918. ne samo kao stvar nacionalnih uvjerenja nego i kao stvar objektivnih prilika u kojima je Hrvatskoj prijetilo da bude raskomadana, te je zapisao: “Istina ta je politika urodila razočaranjima, patnjama i nevoljama, prolijevanjem krvi i sramotom, ali je istina i to, da su danas svi hrvatski krajevi okupljeni u jednoj državi i da su danas uz Trojednicu i Istra i Rijeka u Republici Hrvatskoj. Nije vjerojatno, da bi se to ostvarilo i postiglo drugačijom politikom.” Meštrovićevim se riječima teško može negirati točnost.

Piše: Ivo Goldštajn

Izvor: IN4S

Ivo Goldštajn: Jasenovac

Ivo Goldštajn: ČETIRI ‘M’ IZ JASENOVCA




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top