Gdje leže kosti kolarićkih mučenika?

Datum objave: četvrtak, april 25, 2019
Objavljeno u Kordun
Veličina slova: A- A+
kolaric-1.jpg
Kolarić

Da li pukom srećom, Božjim proviđenjem ili nečim drugim MILENA KRESOJEVIĆ (tada udana Vukobratović, rođ. Keser, 1919.) sa svojom dvogodišnjom kćerkom DRAGICOM preživjet će pokolj u crkvi Svete Petke na Kolariću. Često sam znao sa njom proći pokraj ruševina ove drevne crkve podignute još 1804. godine.

Kad se 1945. udala za moga đeda NINKA KRESOJEVIĆA, koji je uz mog oca jedini preživio rat. Dobila je u vidu otpremnine od familije Vukobratović gdje je bila udana, komad zemlje koju su zvali “Njivica”. Nalazila se uz na dijelu gdje se put za Ledenik počne strmije penjati, sa njegove lijeve strane, i tu smo često gonili napasati krave. Moja baba, još uvijek žena u snazi, kad se umorim znala me je ponijeti , onako kako mi kažemo “na krkači”.
Prolazimo tako pored kolarićke crkve, noć će skoro pasti. Kad god prođem, uvijek dugo zagledam u ruševine. Zlokobno kriješteći slijeću jata gavranova, tražeći mjesta za konak u kamenim dupljama i dvema starim lipama ispred crkve. Baba nikad ne pogledava prema crkvi, tako ni taj put. Kad nešto razmišljam tu nekakvu vezu sa crkvom mu je dala upravo baba “Busa”, kako sam joj ja dao ime. Duboko je vjerujuća. Da je bilo po mom ćaći, nikda ništa nebih znao. Pitam tom prilikom babu:
– Baba “Buso” , đe je taj tvoj Bog bio kad su ustaše klale u crkvi ?
– Tu je bio Željo…tu među nami.
– ‘Est baba bio… Za te i za Dragu.
Baba baci pogled prema ruševini crkvi kroz koju je promiljao po koji zadnji tračak zalezećeg sunaca. Prekrsti se.
– Za sviju Željo, za sviju. I sad je tamo.
Krave zastajkuju po obalama uz cestu da uvate još koji zalogaj trave. Tjeram ih mojom malom kandžijicom što je naparvi đed Ninko. Šaram kandžištem po cesti, razmišljam o ovom razgovoru sa babom. Upitat ću je:
– Nešto je moralo ostati od njih… Bar nekakva mrva, trag, pepeo… Đe je to. Đe su kosti njihove?
– Baba dugo ćuti. Okreće se od mene da joj ne vidim suze u oku. Briše ih vertunom. Upre prstom preko “kanala” prema Gušicima i reče:
– Tamo!
Tada sam prvi put čuo istinu, gdje završiše kosti mučenika kolarićkih. Prolaziće godine, odlazit ću sa pionirima svakoga aprila pred ruševine Svete Petke. Zahvaljujući Marku Novkoviću koji je vodio izviđače, ovo mjesto nije od njih nikad zaboravljeno. Onda je to zvalo “polaganje vijenaca”. Nije bilo parastosa. Ponekad me kraj aprila zatekne u zavičaju pa odem zapaliti svijeće.

Malo nas je preostalo na Kordunu, ali ne toliko malo da jedva dvadesetak ljudi dođe svake godine odati dužnu poštu ovima mučenicima. Kako god smo držali do predaka, tako danas držimo i do sebe. Jedne godine ih moj Nina i ja zapalimo u ponoć. Ne znam, ja tu Svetu Petku Kolarićku smatram za svoju jedinu pravu crkvu.

Lani sam imao duže razgovore sa rijetkima koji još pamte. Saznat ću dosta detalja o svemu. Moram vam priznati da mi je bilo pomalo i mučno nakon svega. Ljudi kojima su poklani i spaljeni đedovi, očevi, braća , sestre, djeca … nisu svih ovih godina našli za shodno da obilježe mjesto gdje leže njihove kosti. Interesantno je da je među njima bilo ljudi u vrhu tadšnjih općinskih, kotarskih i republičkih vlasti, bili na čelu boračkih organizacija i sl.
Pokolj u crkvi na Kolariću se dogodio 26.04.1942 godine, na samu Mladu Neđelju. To je vrijeme najžešće ofenzive na Kordun.

Probojem obruča na Petrovoj gori 14. maja , okončane su borbe i prvih mirnijih dana nakon toga pokupljeni su ostatci stradalih u kolarićkoj crkvi. Prevoženi su volovskim i konjskim zaprežnim kolima, na udaljenosti ne dulju od kilometra na lokaciju starog rudnika barita u Gušiće (zaseok sela Kuplensko). Kažu da su dijelovi tijela i kostiju putem ispadali sa kola. Prije toga je od ljudi iz sela Kolarića uzeto pet žitnih “vršloga” (na Kordunu tako zovu drveni sanduk u kojem se drzi žito u ambarima). Sanduci sa kostima mučenika položeni su u okno rudnika. Danas tu lokaciju rijetki prepoznaju. Na jednom mjestu se jasno vidi udubljenje u zemljištu.

Ovih dana radim skice stare krajiške krstače, po kojima će niti izrađena replika iste. Ako dragi Bog da, slijedeće će godine biti obilježeno mjesto njihovog počinka, a tražit ćemo mogućnost i za neko trajnije obilježje.

Željko Kresojević

Vezane vijesti:

Sveta Petka i Srbi u Plamenu

Zaboravljeni pravednici sa Korduna

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top