Feljton 3. dio – Ne ori tamo – tamo su klali!

Srna u pet nastavaka, uz do sada nepoznate detalje, donosi feljton o strašnom ustaškom pokolju u Velikom Palančištu kod Prijedora u oktobru 1942. godine, kada su u jednoj noći, bez ispaljenog metka, ubijena 342 žitelja sela, među kojima 226 djece.

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 8. oktobra  2015. godine.

Pohorine, jedno od stratišta u Velikom Palančištu, u kome je u Drugom svjetskom ratu stradalo je 536 stanovnika srpske nacionalnosti, ili polovina od ukupno 1.080 stanovnika. Čitavi zaseoci bili su spaljeni, a brojna ognjišta u potpunosti ugašena. 

Na pet mjesta u Velikom Palančištu, na kojima su ustaše poklale mještane, do oktobra prošle godine, znači pune 72 godine – nije bilo traga da se tu ikada išta desilo?!

„Kad su ljudi počeli da oru zemlju, iko nije orao po deset metara daleko, bez obzira što su tijela prenesena. To se godinama godinama nije oralo. A da ne kažem kad smo čuvali goveda po onim tučićima, čini mi se da su bili krvavi.
Mi smo oko toga kolili, mi tamo nismo kravama htjeli dati da `gaze`. Možete misliti koliku smo mi imali traumu od toga: `Ne! Tamo je klato!`“, svjedoči preživjela Rosa Banović.

Drveni krstovi od lani opominju na lokacijama Bunarine, Jezerine, Tuk – Mlinčić, Bijela njiva i Vučkovića glavica, a s obzirom na to da se radi o pravoslavnom stanovništvu, među potomcima i srodnicima nastradalih postoji želja da se zajednička grobnicana lokaciji Pohorine označi na takav način.

Partijarh srpski Irinej darovao je 50 granitnih ploča na kojima će biti ispisana imena svih žrtava i one će biti postavljene u Crkvi Uspenja Presvete Bogorodice u Malom Palančištu, koja je zapaljena u Drugom svjetskom ratu, a obnovljena tek 2004. godine.

Bunarine, jedno od stratišta u Velikom Palančištu

Godine 2011. osnovano je Udruženje potomaka i poštovalaca civilnih žrtava rata 1941-1945 Veliko Palančište s ciljem da povede brigu i o civilnim žrtvama na način na koji se i dalje vodi briga o vojnim žrtvama, jer su civilne žrtve Drugog svjetskog rata bile uvijek u sijenci vojnih.
Predsjednik ovog udruženja Zoran Banović rekao je Srni da je u planu rad na monografiji kojom bi se trajno sačuvala istina o civilnim žrtvama rata u Velikom Palančištu, kao i izgradnja centralnog spomen obilježja postradalom stanovništvu.

„Naši preklani mučenici nas obavezuju da njihovu tragediju ne zaboravimo, da o njoj pišemo i glasno govorimo, jer dosadašnja šutnja je omogućavala da se progonitelji nazivaju braniteljima, da se žrtve minimalizuju i negiraju, pa čak i da se zločinci nazivaju žrtvama“, kazao je Banović.

Udruženje takođe aktivnosti koje imaju za cilj poboljšanje uslova života potomaka civilnih žrtava rata, kao i ostalog stanovništva u Velikom Palančištu.

„Sjećam se kao dijete da nismo imali ni asfalt i da su stariji govorili da je, kad se gleda s Kozare, Veliko Palančište jedino selo u kojem se za vozilima diže prašina. Tek 1989. asfalt je došao do pola sela, a tek nedavno i dalje.

Činjenica je da od prethodnog sistema selo nije dobilo ništa, a naročito ne srazmjerno svom učešću i svojoj žrtvi u Drugom svjetskom ratu“, kaže član Udurženja Zoran Radonjić, direktor Muzeja Kozare Prijedor.

Vučkovića glavica, jedno od stratišta u Velikom Palančištu Viši kustos Muzeja Kozare istoričar Vedrana Adamović navodi da je izložba „Godina stradanja – 1942“, koja je ovoj ustanovi bila postavljena u proteklih pet sedmica, predstavila dio dokumenata iz legata Boška Baškota, a među njima i one koji svjedoče o ustaškom masakru u Velikom Palančištu koji je trajao od 20. do 25. oktobra 1942. godine, a najmasovniji pokolj izvršen je u noći između 22. i 23. oktobra.

„Ako planirano centralno spomen obilježje podrazumijeva i spomen sobu, Muzej Kozare bi mogao ustupiti odgovarajući dio građe za moguću stalnu postavku kojoj bi primjereno mjesto bilo u Velikom Palančištu“, kaže Adamovićeva.

Ona je navela da je Muzej Kozare za buduće izložbe iz istorijske zbirke diplomatskim putem zatražio pristup građi Vojnog arhiva u Beogradu.

„Radićemo na tome da dobijemo što više dokumenata o stradanju civila, jer 1942. godina nije jedina godina stradanja. Poznata su masovna ubistva u ljeto 1941. godine kada NDH zaposjeda ove krajeve, kao i veliko strijeljanje željezničara u tom prvom talasu“, najavila je Adamovićeva .

U Drugom svjetskom ratu u Velikom Palančištu stradalo je 536 stanovnika srpske nacionalnosti ili polovina od ukupno 1.080 stanovnika, koliko je prema popisu iz 1941. godine selo brojalo.

Spaljeno je i uništeno više od 80 odsto stambenih, poljoprivrednih i drugih objekata. Čitavi zaseoci bili su spaljeni, a brojna ognjišta u potpunosti ugašena.

Dan sjećanja na civilne žrtve Velikog Palančišta obilježava se u prvoj nedjelji poslije Srđevdana.

(kraj)

Izvor: 

Vezane vijesti:

Feljton 2. dio -Ustaški pokolj: Dokumenta NDH svjedoče o masakru u Velikom Palančištu