Episkop Sergije: Krajina je naše Kosovo

Datum objave: petak, decembar 28, 2018
Veličina slova: A- A+
Episkop Sergije
Episkop Sergije

U vremenu kada zaboravljamo sebe, svoje korijene i svoj identitet, porazno je da čuvamo samo ono što nam se otvoreno napada. Ono što nam se otvoreno ne napada, mi kao da zaboravljamo, kao da potiskujemo iz sjećanja, iako dobro znamo da „tiha voda brijeg roni“.

Tako je sa Krajinom, koja je oduvijek čuvala druge, a danas je na margini našeg postojanja. Krajina je kao ostarjela i brižna starica koju su, čini se, i vlastita djeca zaboravila.

Kosti naših predaka razasute su širom Krajine. Nema nijedne stope ove mučeničke zemlje na kojoj nije prolivena krv u borbi za postojanje, a to je i danas naša jedina misao – da opstanemo, da nas ima tamo gdje nas je oduvijek bilo.
Demografski sunovrat, sa kojim smo suočeni nepune tri decenije, prijeti da Krajinu izbriše sa mape srpskog životnog prostora. Tamo gdje smo svakom zlu odolijevali vijekovima, za protekle tri decenije smo dovedeni na ivicu egzistencije. Postajemo manjina u sopstvenoj zemlji, stranci na rodnom ognjištu…

Da ilustrujem.

U odnosu na 1991. godinu u Bihaću nas je manje za više od 13 hiljada, u Sanskom Mostu gotovo 20 hiljada, dok nas je na području Livna svega 438 od predratnih gotovo četiri hiljade; na području Ključa nema nas ni hiljadu, u Bosanskoj Krupi nas je osam puta manje nego prije trideset godina, dok je ista ili slična situacija u drugim gradovima i selima naše stradalne Eparhije. Statistika, u ovom slučaju, jeste naše najcrnje ogledalo u kojem se oslikava dubina našeg ponora.

Mi ovdje nismo od juče, već od pamtivijeka. O tome najbolje svjedoče svetinje kojima se dičimo. Drevni Rmanj, tihi svjedok našeg trajanja, danas se nalazi na meti onih koji bi da ga nema. Nove kadije, sa istim aršinima kao u otomansko doba, urušavaju našu duhovnu stečevinu.

Na stratištima, Šušnjaru i Garavicama, na kojima počivaju naši preci, ubijeni zločinačkom rukom, nije nam dozvoljeno ni da podignemo spomen-hramove, koji bi nas dovijeka opominjalu na njihovu žrtvu.

Zato je Rmanj naša Gračanica, Veselinje naši Dečani, Bihać naš Prizren, Livno naš Orahovac, Drvar naš Zvečan, Garavice naš Gazimestan…

Gospod nas nije doveo u istoriju da bismo bili puki posmatrači vlastite nacionalne propasti, već da se složimo, obožimo i umnožimo, kako bismo sebe sačuvali u Krajini, kako bismo je predali onima koji će doći poslije nas.
Sve naše oči uprte su u Srpsku i Srbiju, u Banjaluku i Beograd, u njihove građane, u njihove institucije. Naša je nada u Gospodu, a vjera u bratsku pomoć ne umire.

Sve dok trajemo borićemo se za Krajinu, mi koji u njoj živimo, ali je bratska pomoć od sudbinskog značaja, kako ne bismo ostali bez kolijevke.

Opustošena ratovima, Krajina ne smije ostati pusta, jer mnogo je onih koji joj duguju sopstveni identitet, sačuvan u mnogo težim i surovijim vremenima. Zato ne smijemo odustati od borbe za naše pravo u našoj Krajina, za naše postojanje na našoj djedovini.

Ako zaboravimo Krajinu, izgubićemo sami sebe. Onda će Krajina biti naš kraj, a ne početak, kao što je to uvijek bivala.

Ako zaboravimo Ćopića, koga ćemo se sjećati?
Ako prezremo Principa, slobodu nećemo imati!
Ako izgubimo Rmanj, ni Studenica nam više neće biti ista!
Ako se odreknemo Krajine, bićemo niko i ništa u vijekove!

Episkop bihaćko-petrovački
Sergije

Izvor: http://www.eparhijabihackopetrovacka.org/krajina-je-nase-kosovo/


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top